Za laudato.hr piše:

Ivica Šola

subota, 05. travnja 2014. Arhiva kolumne

Čuda su moguća

Ovaj tekst napisah potaknut istraživanjem središnjih europskih institucija koje Hrvate smještaju među najpesimističnije narode Europe. To nije nikakvo čudo, jer se prestalo vjerovati u čuda. Ne u bajke i čarobne štapiće, već u onu chestertonovsku "prirodnu sposobnost svakog čovjeka" koji u svijetu i društvu vidi "ono malo više".
Foto: Shutterstock

Njemački teolog Rudolf Bultmann radeći na demitologizaciji Evanđelja u prvoj polovini prošlog stoljeća napisao je kako današnji čovjek ne može vjerovati u čuda jer sluša radio. I eto ti odmah čuda: teolog ne vjeruje u čuda! Ili još većeg čuda: čovjek od duha protiv duha, misterija, rabi argument tehnike. Kada su nakon više desetljeća ekshumirali tijelo sestre Bernardet koje je bilo neraspadnuto, također se digoše mnogi objašnjavati ovo čudo raznim prirodoznanstvenim kauzalnostima; protiv čuda nahrupila raznorazna racionaliziranja. Zašto se ljudi boje vjerovati u čuda, a čuda oko nas na sve strane? Zar nije čudo da je sestra Maria de Agreda iz svog kastiljskog samostana u 17. stoljeću evangelizirala indijanska plemena u Texasu bez interneta, mailova i video konferencija, pa i famoznog bultmanovskog radija? Ili čudo zvano Blaise Pascal. On piše «Apologiju kršćanstva» protiv ateizma dok još ateizam kakvom se on obraćao, a kakvog danas poznajemo, nije niti postojao. Govoriti još nerođenoj publici, kakvo čudo! Čuda nisu vezana samo uz uski religijski kontekst. Zar nije čudo da je Kant predavao geografiju i suvereno razglabao o globalnim temama svoga vremena, a da se nikada nije maknuo iz Koenigsberga. Ili američka antropologinja Margaret Mead koja je izvrsno izučavala seksualne navade Samoanaca u svom kabinetu u Sjedinjenim Državama. Jedan od takvih je i kazališni kritičar R. Wilcock, koji je radio izvrsne kritike predstava na koje uopće nije otišao, ali je maestralno secirao izvedbu i glumce uz sveopće odobravanje onih koji su predstavu doista gledali. Čudo neviđeno, i još k tome šala neviđena!

Uskoro će i stota godina od obraćenja Gilberta Keitha Chestertona na katoličko kršćanstvo. Taj čovjek bio je čudo. Jedan od najvećih genija svoga vremena, homo universalis, koji se svaku večer prije spavanja, poput djeteta, molio svom anđelu čuvaru. Je li bio lud ili zaluđen mitovima? Najbolje je riječ prepustiti njemu: «Što je to što ljude održava razumnim? Moguće je dati općeniti odgovor što ljude kroz samu povijest održava pri zdravom razumu. Misticizam održava ljude pri zdravom razumu. Dokle god postoje misteriji, postoji i duševno zdravlje. Kada ih uništite, stvarate morbidnost. Običan je čovjek oduvijek zdrav, jer je običan čovjek oduvijek mistik. On podnosi sumrak. On uvijek ima jednu nogu na zemlji, a drugu u carstvu čudesa… Sva je tajna misticizma u ovome: čovjek može shvatiti sve uz pomoć onoga što ne razumije. Morbidni logičar nastoji sve učiniti jasnim, a uspijeva sve učiniti tajanstvenim. Mistik pak dopušta da jedna stvar bude tajanstvena, i time sve drugo postaje jasno… Najsigurniji znak ludila je kombinacija logičke potpunosti i duhovne skučenosti. Luđak nije onaj koji je izgubio razum, već onaj koji je izgubio sve osim razuma.» Chesterton je smatrao da ljudi griješe što djeci čitaju bajke, jer bajke su za odrasle, za djecu je stvarnost koja je u sebi toliko puna čuda i čudesnoga, više i od najmaštovitije bajke, što dječje oko tako lako zapaža. Djetetu je čudo i kada puše vjetar i kada pada kiša, tako je i misticizam o kojem Chesterton govori prirodna sposobnost svakoga čovjeka kojemu vas ne moraju učiti skupi gurui s Dalekog istoka ili specijalizirani priručnici. Kroz proces socijalizacije ta mistička «sposobnost» vlastita svakom čovjeku, nažalost, može biti, i često jest, ugušena «morbidnim logičarenjem», kako veli on.

I u bliskoj hrvatskoj povijesti događala su se čuda koja smo gledali svojim očima ili slušali svojim ušima putem radija, tog bultamnovskog "argumenta". Hrvatska vojska i policija u akciji Oluja oslobodila je Knin, slomila kralješnicu Miloševiću i spasila Bihać od nove Srebrenice. To su bile godine, devedesete, kada je ovaj narod još vjerovao u čuda, kao što je nastanak i oslobađanje Hrvatske države. Sve se dogodilo protivno svakoj logici, i vojnoj i političkoj. Tada smo kao narod još bili «maloljetni», bili smo poput djece, vjerovali smo u čuda, ona su nam bila kao nešto prirodno. I dogodila su se. Što je danas ostalo od svega toga? Postali smo umorna nacija depresivnih zombija koja, da parafraziramo Bultmanna s početka teksta, po cijele dane sluša radio i gleda televiziju odakle zvuči stalno ista pjesma: Du, du, du nema nam pomoći! Više ne vjerujemo u čuda, niti radimo na tome da se dogode. A već je i u gospodarstvu za mnoge zemlje postala ustaljena sintagma posuđena od ekonomista iz religijskog govora: gospodarsko čudo! Kada čovjek misli da je stvarnost samo ono što čuje na radiju, u medijima, onda Bultmann ima pravo. No, stvarnost je puno, puno više, a tu "višu" dimenziju stvarnosti treba provocirati, Boga treba "provocirati", jer i on je "tankih živaca" i popušta kada, kao ona udovica iz Isusove prispodobe (Lk 18, 1- 8) koja dosađuje sucu, pokažemo dozu "svete nametljivosti", kako je to nazvala sv. Terezija.

Ovaj tekst napisah potaknut istraživanjem središnjih europskih institucija koje Hrvate smještaju među najpesimističnije narode Europe. To nije nikakvo čudo, jer se prestalo vjerovati u čuda. Ne u bajke i čarobne štapiće, već u onu chestertonovsku "prirodnu sposobnost svakog čovjeka" za čudesno, mistično, koja je temelj ne samo duševnoga zdravlja već i zdravlja i prosperiteta naroda, na tragu onih weberovskih "predekonomskih uvjeta ekonomije" ili, jednostavnije rečeno, duha u čovjeku koji, doslovno, brda pomiče, što genijalnim izumima i kreativnošću, što čistim pogledom koji u svijetu i društvu vidi "ono malo više" te kojim uranja u smirujući osjećaj zahvalnosti, čak i kada sluša radio ili gleda televizor.
 

Da biste komentirali, prijavite se.