Za laudato.hr piše:

Ivica Šola

petak, 07. studenog 2014. Arhiva kolumne

O izbornom zakonu, glupanima i banditima

Pravi problem čovječanstva stoga nikad nije bilo zlo nego glupost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Protiv nje se nemoguće boriti, nemoguće ju je raskrinkati, iz jednostavnog razloga što glupost (baš kao i glupan) nije svjesna sebe.
Foto: republika.eu

Nesretno stradali u nacističkom ludilu njemački teolog Dietrich Bonhoeffer počesto se u svojim spisima i razmišljanjima vraćao na fenomen ljudske gluposti. Govoreći o njoj rado je upozoravao čitatelje i prijatelje u pismima iz sužanjstva da se zla uopće ne treba bojati, jer njega je lako raskrinkati, protiv njega prosvjedovati i kad-tad mu doskočiti. Zlo nas, kaže, ne treba brinuti i stoga jer u sebi nosi klicu vlastitog raspadanja, pa čak ako ga i ne pobijedimo mi, uništit će se samo od sebe. Pravi problem čovječanstva stoga nikad nije bilo zlo nego glupost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Protiv nje se nemoguće boriti, nemoguće ju je raskrinkati, iz jednostavnog razloga što glupost (baš kao i glupan) nije svjesna sebe. I da je raskrinkate, prokažete, da se obrušite na nju ona uopće ne bi shvatila da se radi o njoj, i nakon sukoba činila bi se žrtvom ili neshvaćenom vrijednošću i nastavila nezaustavljivo istom logikom. Sve dok vas totalno ne izludi i natjera da je pustite da caruje, a vi kupite štapove za pecanje i svaki slobodan trenutak koristite za bijeg od njene svemoći i poput paranoika izbjegavate ljude i mjesta gdje slutite da si je savila gnijezdo. Glupost je neuništiva i nepobjediva, a život nije tako često tegoban i tmuran zbog ljudskog zla, nego zbog ljudske gluposti.

Nadalje, upozorava Bonhoeffer, u zabludi ste ako mislite da se kod glupana radi o poremećaju intelekta, naprotiv, radi se o poremećaju karaktera. Glupani obitavaju na svim razinama, od akademski obrazovanih građana do priprostih radnika s nekoliko razreda škole. Baš kao što je glupost svemoćna u povijesnom smislu, tako je i s njenom socijalnom rasprostranjenošću. I što je čovjek obrazovaniji, ili na višoj društvenoj funkciji (političar), time je njegova glupost učinkovitija. Ako pak glupan ima novaca, glupost poprima, k tome, dimenziju prodornosti i poželjnosti. U svakom slučaju, poremećaj karaktera koji od čovjeka stvara glupana sastoji se u sljedećem: glupan stalno sve i svakog dovodi u pitanje osim, dakako, sebe. Zato se glupani tako rijetko novače iz redova ljudi sklonih osamljenosti i (samo)kritičkoj misli, te mučnom studiju knjiga, fenomena i činjenica. Glupani pripadaju kategoriji društveno teatralnih tipova kod kojih volja za važenjem prethodi svakom ozbiljnom studiju ili uvidu i s njima povezanim argumentima. Uvjeravati glupana u bilo što znači sebe praviti budalom, jer on i tako bolje razumije probleme Vaše profesije i Vašeg života od Vas samih. Uvjeravam Vas, dragi čitatelju, da je Bog glupan svijet bi izgledao puno bolje! Jer, to sam čuo od jednog glupana, da je i sam Svevišnji u većini stvari pogriješio! Vjerujte, glupan nije zloban, često puta radi se o dobričinama, no on jednostavno sve to razumije i zna. Zlo je, rekosmo, nešto puno jednostavnije za suočavanje...

Kao što postoji glupost kao općeljudski fenomen, postoji tako i glupost u Hrvata, jer Hrvatska je punopravni član zajednice naroda koje je jedan član, Einstein, izrekao onu glasovitu kako su dvije stvari beskonačne - svemir i ljudska glupost - premda za prvo nije siguran.

Ovaj tekst nastao je nakon neformalnog druženja s mojim studentima na Kulturologiji u Osijeku koji su me pitali što će biti s referendumom U ime obitelji naslovljenim "Birajmo zastupnike imenom i prezimenom". Studentima, raznih političkih i svjetonazorskih uvjerenja, nije bilo jasno nijedno razumno objašnjenje zašto se referendum ne bi održao, ne samo s obzirom na broj prikupljenih potpisa, već i po koristi za politički život u Hrvatskoj, pa nisu Skandinavci glupi zato što sličan izborni model primjenjuju već dugo vremena. Moj odgovor je bio da ovdje ništa nema veze sa razumom, da se radi o gluposti, osim što je bjelodano da se političari, i lijevi i desni, plaše svoga naroda, što u konačnici nije dobro za njih. Kako inače razumno shvatiti činjenicu da smo referendum o ulasku u EU radili po jednim, referendum o braku pod drugim, a neki opet po sasvim trećim pravilima. Koliko gluposti i kontradikcija o jednom te istom.

Posegnuo sam stoga za tekstom o gluposti prof. Cipolle s Berkeleya. On navodi pet društveno–političkih činjenica vezanih za socijalno carstvo gluposti:
1. Glupani štete društvu;
2. Glupani na vlasti čine najveću štetu društvu;
3. Demokratski glupani koriste izbore kako sačuvali visok postotak glupana na vlasti;
4. Razumni ljudi su ranjivi na glupane jer su uglavnom iznenađeni njihovim glupim argumentima i napadima, pa niti ne mogu uz pomoć razuma organizirati obranu od napada jer sam napad nema nikakvu racionalnu strukturu.

Profesor Cipolla potom razvija teoriju koja kaže kako je glupan opasniji od bandita i to argumentira analizom četiri tipa osobnosti:
Nesretnik: To je osoba koja svojim djelovanjem čini štetu samome sebi, no stvara prilike nekome drugome
Inteligentan: To je onaj koji svojim djelovanjem radi sebi u korist, ali nastoji da od toga i drugi okoriste, ili im stvara priliku i daje primjer
Bandit: To je osoba koja također radi sebi u korist, ali na štetu drugih, ne isključujući ni dovođenje u fizičku opasnost
Glupan: To je osoba koja svojim djelovanjem čini štetu drugoj osobi ili grupama, a da pri tome ni sam nema nikakve koristi od toga. Iz toga postaje jasno da su glupani opasniji za društvo od bandita.

Sva ova priča oko (ne)uspjelog referenduma "Birajmo zastupnike imenom i prezimenom" podsjeća na rapsodiju gluposti od strane mnoštva opstruktora, ponajviše među dvije najveće političke stranke. Naime, ako referendum i ne uspije, oni će nastaviti po starom, što znači da će nanijeti štetu sebi (komična epizoda između Peđe Grbina i Šeksa to već jest) jer ovako dalje ne ide, država je na koljenima, a oni će stalnom produkcijom sebi sličnih u vlasti uništiti vlastiti narod i državu i sami biti gubitnici, a povijest će ih pamtiti kao svenarodne štetočine. Njihova opstrukcija je iracionalna, glupa, a protiv gluposti ne možete. Ovakvim izbornim sustavom oni i sebe i sve nas vuku u propast, dočim će banditi, lopovi među njima koji su skrili pare biti jedini "pobjednici" kada država bankrotira, propadne, jer potiče nekompetentne osobe, vojnike partije, mediokritete, pa treće pravilo prof. Cipolle koje kako demokratski glupani koriste izbore kako sačuvali visok postotak glupana na vlasti, savršeno stoji. Zato s profesorom Cipollom opet ponavljam: Glupani su opasniji od bandita.

Svojstvo je gluposti, prema Bonhoefferu, da nije svjesna sebe, i zato se ne može dovesti u pitanje. Glupost je autistična.

U masi medijskih prepucavanja koje razne opcije glupana svakodnevno izmjenjuju (sve imaju svoje brojne pristaše među “običnim” građanima, koje tu i tamo okupe na javne skupove da bi i objasnili grijehe onih drugih, te na koga usmjeriti bijes zbog vlastitog niskog standarda življenja), postavlja se pitanje što da rade oni koje ne zanima nijedna od spomenutih alternativa gluposti koja vlada Hrvatskom. U ovom trenutku puno biste učinili samom činjenicom da se ne date zaglupiti niti uvući u bilo koji od čopora, čuvajući svoju slobodu za ono što se obično naziva građansko društvo (koje se lagano pomalja) kojem je temelj autonomni individuum, a ne ideološki čopori koji stalno produciraju sebi slične, u kojem društvo služi čovjeku, a ne čovjek ideologiji, od koje profitira samo manjina, ponajviše banditi, a ostali su marionete ili glasački stroj. Utopija? Ne znam, no nadam se i vjerujem. I ako vas svi ovi sterilni sukobi ljudske gluposti ne bace u očaj, sjetite se Muje iz vica koji je na pitanje želi li biti lijep ili glup odgovorio ovo drugo jer, kaže Mujo, ljepota je prolazna. Naime, humor je za sada jedini kadar parirati svemoći gluposti, jer je konstruktivno ignorira. Humor je znak mudrosti i slutnja nečeg drugačijeg te svjedoči da nas glupost više ne može zavesti... Nasmijte se, ma koliko Vam to glupo izgledalo... i sjetite se svih onih koji Vas već deset godina “spašavaju” svojim programima, deklaracijama i raznim skupovima. Umjesto da učine nešto sasvim banalno: promjene pravila izborne igre koja su pogodna samo za glupane i bandite.
 

Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 9.11.2014. 23:13:03 Prijavi abuse
Klasična nauka o mudrosti, dio 3 =======
-O važnosti sjećanja, memorije, u kontekstu razmišljanja o razboritosti, također je riječ u ovom traktatu (sjetimo se npr. koliko je iskrivljena povijest za vrijeme komunizma pa sve do danas nanijela zla našem narodu). =======
„Memorija, pamćenje, znači više nego urođenu sposobnost sjećanja. Tu se radi o nečemo što s nekakvim „mnemotehničkim“ sposobnostima nema nikakve veze. „Dobro“ pamćenje, kao pretpostavka razboritosti, znači ništa drugo nego pamćenje „primjereno bitku“. ---- Falsificiranje sjećanja, suprotno stvarnoj istini, pogrešnom upotrebom volje, predstavlja njeno propadanje. =======
- O vezi između nerazboritosti i bludnosti: =======
„Vjerojatno je za nas neočekivana spoznaja da Toma Akvinski najdublji uzrok „inferiorne“ nerazboritosti vidi u bludnosti, u cijepanju snage volje i sposobnosti odlučivanja zbog robovanja tjelesnosti.“ =======
- I na kraju samo još jedna rečenica: =======
„Razborit može biti onaj koji prije toga istovremeno ljubi i želi dobro; ipak, samo onaj koji je prije toga razborit, može činiti dobro.“ =======
=======
Čini mi se da se radost koja je primjerena Evanđelju može osjetiti i „iščitavajući“ bogatsvo životne mudrosti koju nam dariva življenje kršćanstva, mudrosti tako bogato prisutne u memoriji Crkve; da tu životnu mudrost i tu radost trebamo ponovo otkriti, upiti, osjetiti, da bismo imali „život u punini“ koji nam je obećao Gospodin. I u Lijepoj našoj, danas.

Marko Petričević - 9.11.2014. 22:11:12 Prijavi abuse
Klasična nauka o mudrosti, dio 2 =======
“Ne postoji možda niti jedna postavka klasične kršćanske životne nauke koja bi uhu današnjeg čovjeka, pa bio on i kršćanin, zvučala tako nepoznato, strano i čudnovato kao sljedeća: da je krepost razboritosti ‘roditeljka’ i temelj ostalih stožernih kreposti, pravednosti, jakosti (hrabrosti) i umjerenosti; da dakle samo onaj tko je razborit, mudar, da samo taj može biti pravedan, hrabar i umjeren; i da je dobar čovjek dobar upravo po snazi svoje mudrosti, razboritosti. --- E sad, na nauci o prvenstvu razboritosti u odnosu na ostale kreposti osniva se ni više ni manje već cijela europska kršćanska antropologija. U postavci o prvenstvu razboritosti zrcali se, kao ni u kojoj drugoj etičkoj postavci, unutarnja struktura kršćanske metafizike: da naime bitak prethodi istini, te da istina prethodi dobru. Da, tu se zrcali središnja tajna kršćanske teologije, tajna Presvetog Trojstva.

Čuđenje s kojim moderni čovjek odgovara na tezu o prvenstvu razboritosti otkriva mnogo. Izgleda da se u tom čuđenju očituje skriveni i duboki otklon od kršćanske nauke o čovjeku, od kršćanske antropologije uopće, te nerazumijevanje temelja kršćanskog shvaćanja svijeta i stvarnosti.

Prema današnjem shvaćanju i jezičnoj praksi, razboritost znači manje pretpostavku dobra, a više ‘umjetnost izmotavanja’, sposobnost da se izvuče od obveze da se čini dobro. ‘Dobar čovjek je razborit’: nama modernim ljudima se ova izjava čini gotovo apsurdna. Razboritost našim ušima više zvuči kao izraz koji opisuje sposobnost postizanja nečeg korisnog, ‘bonum utile’, nego nečeg plemenitog, ‘bonum honestum’. ---- I zato nam teško pada razumjeti da se pravednost, druga po redu stožerna krepost, treba osnivati na razboritosti. A u svijesti današnjeg društva su razboritost i hrabrost postali nespojivi pojmovi: ‘pametan’ je onaj koji zna izbjeći situaciju u kojoj bi bio trebao biti hrabar; ‘razboritim’ se smatra ‘rođeni taktičar’ koji se zna ‘izmotati’ od obveze služenja bližnjima i općem dobru. ---- U prosječnoj percepciji modernog društva biti dobar znači prije ne biti, nego biti pametan.”

Marko Petričević - 9.11.2014. 20:24:17 Prijavi abuse
Klasična nauka o mudrosti, dio 1 =======
Svaka čast Ivici Šoli, načeo je izvanredno zanimljivu, ali prije svega, iako to na prvi pogled nije vidljivo, prevažnu temu. Radi se o vezi između gluposti i zla, te, naravno, vezi između mudrosti i dobra. Čini se da je to veza koja je gotovo potpuno u novo doba zaboravljena. I čini se da je taj zaborav, zapostavljenost nauke o mudrosti, razboritosti, kao i zaborav klasične kršćanske nauke o ćudorednim krepostima, razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti, da je to uzrok dobrog dijela problema i nesnalaženja modernog doba. Radi se u stvari o otklonu od izvora europske uljudbe, one kulture koje je našu civilizaciju dovelo do njezine prave veličine. =======
Malo ću se kao laik „praviti pametan“ (šalim se, samo želim zamoliti da mi profesionalni filozofi i teolozi ne zamjere ako negdje „zabrljam“), te ću podsjetiti na ono što nam o razboritosti veli Katekizam katoličke crkve u broju 1806: „Razboritost je krepost koja upućuje praktični razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši. Čovjek 'pametan pazi na korak svoj' (Izr 14,15). 'Budite mudri i budni u molitvama' (1 Pt 4,7). Razboritost je 'ispravna norma djelovanja', piše sveti Toma slijedeći Aristotela. Nema ništa zajedničkog s plašljivošću ili strahom, ni s dvoličnošću ili pretvaranjem. Nju nazivaju kormilarem kreposti (lat. 'auriga virtutum') jer ravna drugim krepostima pokazujući im pravilo i mjeru. Razboritost neposredno upravlja sudom savjesti. Razborit čovjek odlučuje svoje vladanje i uređuje život slijedeći taj sud. Zahvaljujući toj kreposti mi primjenjujemo moralna načela na pojedinačne slučajeve bez pogreške i svladavamo dvojbe o dobru što ga treba izvršiti i o zlu što ga treba izbjeći.“ =======
Kad sam pročitao Ivičin prilog, odmah mi je pala na pamet knjiga Četveropreg jednog od najprominentnijih kršćanskih filozofa prošlog stoljeća Josefa Piepera u kojoj on predsavlja klasični nauk o ćudorednim krepostima. Tu on na sebi svojstven nenadmašan način kompleksne sadržaje prenosi na genijalno jednostavan način, ali ipak ništa ne banalizirajući i ne izostavljajući ništa bitno. Da bih došao do te knjige, morao sam zamoliti bibliotekara centralne biblioteke velikog europskog grada u kojem živim da ode u podrum; spominjem to jer mi se čini simbolički vrijedno – kao što se genije kršćanske filozofije Piper ne čita i knjige su mu pohranjene u podrumu, tako se danas jedva pridaje važnost nastojanju oko usvajanja njegovih bitnih tema - klasične kršćanske nauke o krepostima, bogoslovnim i ćudorednim; o svakoj od njih on je posvetio po jedan „do bola dobar i veličanstven“ traktat. To bi trebalo prevesti na hrvatski što prije! =======
Ne znam hoće li mi Laudatova platforma to omogućiti, ali pokušat ću biti malo opširniji u ovu nedjelju navečer kad ovo pišem i kad imam malo više vremena nego inače, pa pokušati prevesti par misli iz Pieperovog traktata „Klugheit“ („Razboritost“, ili „Mudrost“).