Za laudato.hr piše:

Ivica Šola

subota, 08. veljače 2014. Arhiva kolumne

Zaštitimo djecu od „zaštitnika djece“!

Ovo što rade od borbe protiv pedofilije "prečisti" mediji, kao i Ujedinjeni narodi je nešto još puno gore: Parazitiranje na žrtvama i njihovoj patnji i sudbini, korištenje tuđe "krvi" za vlastite probitke i nečasne planove, što je, slikovito rečeno, nastavak silovanja nevinih bezočnom instrumentalizacijom. Katolička crkva u patnji i kajanju čisti u svom dvorištu, vrijeme je i da ovi "zaštitnici djece" slijede njen primjer.
Foto: union.ic.ac.uk

Kada je buknula afera sa svećenicima pedofilima u Irskoj jedan je župnik postao simbol, po perverzijama, cjelokupnog događaja, velečasni Kevin Reynolds. Ovaj monstrum od svećenika išao je u Keniju kao misionar da bi pod krinkom misionarskog dobrotvorja silovao djecu, i tako već poniženu i unakaženu bijedom. Irska nacionalna televizija (RTE) odmah je profesionalno reagirala i poslala ekipu u Keniju, u sela gdje je pedofil i silovatelj Reynolds djelovao i napravila reportažu s njegovim žrtvama, sugerirajući i na drugih 1080 svećenika misionara sa sličnim sklonostima i motivima. Posebno bolan bio je intervju sa, sada zrelom ženom, onda djevojčicom, imenom Veneranda, koja je opisala kako ju je vlč Reynolds silovao 1982. godine te pokazala svoju kćerku koja je plod svećenikovog silovanja. Gospođa Veneranda k tome je dodala da ju je prije dolaska ekipe Irske televizije Reynolds nazvao i ponudio novac za šutnju. Slaba je utjeha što je vlč. Reynoldsa njegov biskup odmah maknuo i kaznio kada je već počinio toliko zla...

 A onda je prošle godine uslijedio preokret. Direktor Irske televizije je podnio ostavku uz obrazloženje da je slučaj vlč. Reynoldsa najveća pogreška u njegovoj karijeri. Naime, nakon DNA analize ustanovljeno je da je gospođa Veneranda lagala, da dijete nije njegovo, da nije imao spolni odnos s njom. Ukratko, radi se o čestitom čovjeku i svećeniku koji niti je pedofil, niti silovatelj maloljetnica.

Ovaj slučaj ne donosimo kako bismo relativizirali problem pedofilije u RKC, ili vršili bilo kakvu apologiju. Jedini motiv su žrtve pedofilije, u ovom slučaju, uz djecu, i tisuće optuženih pa oslobođenih katoličkih svećenika o čemu, nakon spektakularnih emisija i naslovnica, kakva je bila i ona Irske televizije, nema primjerenog demantija niti vijesti, dok ih stigma sumnjivih pedofila i dalje prati. Tako je i njujorški nadbiskup Dolan podnio izvješće, široko prešućeno, kako je od 345 prijava protiv katoličkih svećenika za pedofiliju u SAD-u za 2010. g., sedam prihvaćeno kao utemeljene, premda su ih mediji razvalili kao «gotovu stvar». Medije, dakako,  treba i pohvaliti zbog pozitivne uloge u razotkrivanju pedofilskih skandala u Katoličkoj crkvi, u čemu su prednjačili BBC i New York Times. No koliko je velečasnih Reynoldsa žrtava medijske hajke, lažova ili odvjetnika gladnih lakog novca, od Amerike preko Afrike i Australije do Irske? Nažalost, jako mnogo, kako govore službena crkvena i svjetovna izvješća zaglušena zastrašujućom medijskom tišinom kojoj očito nevini katolički svećenik nije vijest, kao ni zataškana pedofilija u židovskoj zajednici u Brooklynu (117 djece) zbog koje se kardinal Dolan "zakačio" s New York Timesom, ili u protestantskim denominacijama, ili… Ma, koga briga, svako vrijeme ima svoje šprance, pa je u aktualnoj medijska špranca znak jednakosti između Katoličke crkve i pedofilije u smislu ekskluzivizma zločina.

Dva su medija, rekosmo, na globalnoj razini, odradila najveći posao oko raskrinkavanja zataškavanja pedofilskih skandala u Katoličkoj crkvi: BBC i New York Times. Kako li je samo snažno u svijetu odjeknuo dokumentarac BBC-ja «Seksualni zločini i Vatikan» u kojem žrtva svećeničke pedofilije na dirljiv način opisuje mračnog popa i njegove perverzije. Kako sam u domaćim i inozemnim medijima u nekoliko navrata bio pozvan komentirati taj dokumentarac kao i fenomen pedofilije u Katoličkoj crkvi, uvijek sam imao, osim osude pedofilije i biskupa zataškavača, i sumnjičav stav prema ideološkim motivima i pretjerivanjima bilo BBC-ja bilo New York Timesa, na što je u to vrijeme upozoravao i njujorški nadbiskup Dolan. Naime, nije li već bilo dovoljno strašno da se to događalo u Crkvi, pa da se spomenute medijske kuće trude da još «podebljavati» i tako mučne činjenice, te, s druge strane, minoriziraju pedofiliju  bilo u drugim religijskim zajednicama, premda je brojnija, bilo u svjetovnim ustanovama, od vrtića do škola i "tihih obiteljskih ljudi" iz susjedstva. Dilema je jasna; borite li se dosljedno protiv pedofilije, ili i nju i žrtve koristite za sasvim nečasne, treće ciljeve? Tako je kardinal Dolan ušao u polemiku s New York Timesom nakon što je isti list de facto, marginaliziranjem vijesti, zataškao strašne razmjere pedofilije u židovskoj zajednici u Brooklynu, dočim su svakog katoličkog svećenika "razvaljivali" na naslovnici od kojih su mnogi, poput vlč. Reynoldsa, na kraju oslobođeni optužbi. Ali, to naravno nije vijest, katolicima pripada ekskluzivizam zločina...

I onda nastupa "ironija sudbine". Nemalo potom, kada je u javnost isplivala najveća afera u povijesti BBC-ja u kojoj je legenda te kuće voditelj Jimmy Savile seksualno zlostavljao ili silovao više stotine djece predstavljajući se poput «velečasnog», tj dobrotvora, BBC i institucije u Velikoj Britaniji pokazuju se kao morbidni zataškavači strašnih zločina za koje su institucija Katoličke crkve upravo uzor reagiranja, javnog priznanja i kajanja te restitucije žrtvama, pri čemu se Crkva u suočavanju s tim mučnim problemom nije htjela pozivati na zastaru, već i u moralnom i materijalnom smislu platila i plaća visoku cijenu i sram.

Prema dostupnim izvješćima, pokojni Savile u toj «praksi» nije bio sam, radilo se o lancu zločinaca na BBC-u, o masovnom fenomenu. Zavjera pak šutnje među njegovim nadređenima, kao i djelatnicima bolnica, sirotišta i vrtića gdje je Savile «operirao» više je nego skandalozna, jer je bila sustavna. U njoj su sudjelovali i političari. Tako, dok je BBC razvaljivao Vatikan, podržavajući agitiranje da se Benedikta XVI., koji je donio radikalne mjere i dokumente i mjere o borbi protiv pedofilije, prigodom posjeta Londonu uhiti i sudi za zločin protiv čovječnosti, u svojoj je kući BBC na najmračniji način štitio zločince i zataškavao isti krimen, istovremeno se svisoka u maniri jednosmjernog moralizma obrušavao na Katoličku crkvu.

No ni tu nije kraj priči o ovim perjanicama brige za zaštitu djece od Katoličke crkve i njezinih službenika. Bivšem šefu BBC-ja Marku Thompsonu (nije Perković) koji je bio dio lanca zataškavača ovog zločina, NYT je povjerio glavno rukovodeće mjesto u ovom uglednom listu koji je također zdušno raskrinkavao pedofiliju u Katoličkoj crkvi u SAD-u.  Nešto je, doduše stidljivo, sam NYT tih dana ukazivao na Thompsonovu moguću odgovornost, no šefovi su na koncu ipak stali iza svog novog zaposlenika koji, kao i svi drugi "biskupi" na BBC-ju, "ništa nisu znali" o pedofiliji i zataškavanju u toj uvaženoj medijskoj kući. Ironija sudbine htjela je tako da se prokazivači zločina i zataškavanja u Katoličkoj crkvi pokažu još većim zločincima i licemjerima. "Vjerodostojnost" BBC-jevog i NYT-ovog novinarstva na koje su se svi oslanjali i bez provjere prenosili, pa i Irska televizija u slučaju vlč. Reynoldsa, ovom aferom je raskrinkana: Veliki medijski i pokrovitelji i zaštitnici djece od katoličkih svećenika pedofila  nisu se borili protiv pedofilije, jer bi to prvo pomeli u svom dvorištu, već su žrtve i "žrtve" raznih Reynoldsa iskorištavali u kontekstu antikatoličke propagande.

U ovom kontekstu instrumentaliziranja žrtava pedofilije za treće ciljeve treba čitati i izvješće Odbora za prava djeteta Ujedinjenih naroda objavljenog u četvrtak. Da ne bude nesporazuma, pedofiliju i pedofile te njihove zataškivače, ma gdje bili, na BBC-u ili Vatikanu, treba bez milosti šibati, ali stavljajući u središte žrtvu i istinu, što kod izvješća UN-ovog Odbora nije slučaj, kao i kod niže spominjanih medijskih kuća, već treći ciljevi i osobne frustracije pojedinaca. To želim argumentirati na sljedeći način.

Kao prvo, treba vidjeti tko sačinjava Odbor za prava djeteta UN-a, koje su to osobe i zemlje koje tim izvješćima daju ton. Odbor sačinjava osamnaest članova, među kojima su prema kršćanima, pa i prema katolicima, veoma sklone "demokratske" zemlje koje "prednjače" u pravima djece, posebno djevojčica, kao što su Saudijska Arabija i Sirija. Najutjecajnija osoba pak u ovom odboru, kako donosi jedan od najboljih poznavatelja ove problematike M. Introvigne, je Peruanka, gradonačelnica Lime, Susana Villaran, agresivna gay aktivistica i zagovornica rodne ideologije. Koliko je ovom UN-ovom tijelu stalo do djece i borbe protiv pedofilije, a ne do "nečega trećeg", vidi se iz njihovih zahtjeva prema Svetoj Stolici u kojima traže da Katolička crkva promijeni svoj nauk o homoseksualnosti, transeksualnosti, abortusu, te da veći naglasak stavi na rodnu inkluzivnost. Iz ovih naglasaka je jasno da krajnji cilj nije borba protiv pedofilije, da se žrtve instrumentaliziraju kako bi se Katoličku crkvu slomilo po sasvim trećim pitanjima, da bi se promovirala rodna ideologija, čiji aktivisti, inače, da paradoks bude potpun, zagovaraju snižavanje dobne granice za spolne odnose s djecom, zalažući se, de facto, za legalizaciju pedofilije zbog koje "sude" Katoličkoj crkvi! Dakle, luda kuća!

Ovakvim zahtjevima ovo tijelo UN-a izvršilo je napad na jednu od temeljnih stečevina zapadne civilizacije, a to je slobode vjeroispovijesti i savjesti, miješajući se u nauk jedne vjerske zajednice, Katoličke crkve, sugerirajući čak na jednom mjesto kako bi papa trebao interpretirati Bibliju!? Stoga treba spomenuti da, među inima, Sjedinjene Američke Države, baš zbog manipulativnih elemenata, nikada nisu ratificirale UN-ovu Konvenciju o pravima djeteta jer su u njoj vidjeli realnu opasnost da im "prijateljske" zemlje s "visokim" standardima po poštivanju ljudskih i dječjih prava, poput Sirije i Saudijske Arabije, ne bi krojile pravdu u njihovom dvorištu, kao i osobe poput gđe Villaran.

Kao drugo, Izvješće UN-ovog Odbora za prava djeteta kojim se obrušavaju na Katoličku crkvu na jednom mjestu podsjeća na izvješće Save Štrpca o hrvatskim zločinima u akciji Oluja "gde je registrovano između dvesta pedeset i trista hiljada žrtava, mahom srpske nejači", da bi Haški sud u procesu Gotovini i suborcima egzaktno potvrdio 44 (četrdeset i četiri) žrtve. Naime, u tako osjetljivim stvarima kao što su teški zločini i ubojstva, manipulacija brojem žrtava je nešto najgnjusnije, jer da je samo jedna, bilo bi previše, pa je napuhavanje brojki, blago rečeno, nečasna rabota, prljava manipulacija, instrumentalizacija žrtava za treće ciljeve. Tako se kao žrtve pedofilije i UN-ovom izvješću spominju na "desetine tisuća djece" bez ikakvog navođenja izvora. Baš zbog toga, donosim jedan nekatolički, nereligijski izvor (Center for Sex Offender Menagement, u daljnjem tekstu CSOM), da se vidi koliko ova metodologija Save Štrpca u tijelu Ujedinjenih naroda "pije vodu", i to na primjeru SAD-a. U nadbiskupiji Boston u posljednjih pedeset godina službovalo je 3000 svećenika, a njih 60 bilo je optuženo za pedofiliju, odnosno 2 posto. U nadbiskupiji Philadelphia, polazeći od 1950. godine službovalo je 2145 svećenika, a u istom razdoblju pravomoćno su kao pedofili presuđeni njih 35, ili 1,4 posto. U Chicagu u istom razdoblju na 2200 svećenika procesuirano je 40, ili 1,8 posto... Kada uzmemo u obzir ove egzaktne podatke za (nad)biskupije sa najvećim brojem pedofilskih skandala u tako dugom vremenskom rasponu, ostaje znanstveno fantastično pitanje kako je UN-ov Odbor za prava djeteta došao do "desetina tisuća djece"? Napominjem, da je samo jedno dijete zlostavljano bilo bi previše, pa čemu onda takvu napuhavanje i tako strašnog zla?

Ili, također prema CSOM-u, raširenost pedofilije među drugim vjerskim zajednicama (baptisti, episkopalci, mormoni, metodisti, muslimani, židovi...) iznosi između 2 i 5 posto, čak i više nego u Katoličkoj crkvi, ali takva integralna, a ne selektivna borba protiv pedofilije ni BBC-u ni New York Timesu, pa očito ni Ujedinjenim narodima nije u interesu. Zašto?

Moj je zaključak, na temelju iznesenih činjenica i argumenata, jasan i sramotan: "Njih" ne zanimaju žrtve, djeca, već se uz pomoć njih promiču najprizemniji ideološki, pa i materijalni interesi "zaštitnika djece". Katolička crkva, s pravom, plaća i plaćat će visoku cijenu zločina svojih službenika. I neka! Ali ovo što rade od borbe protiv pedofilije "prečisti" mediji, kao i Ujedinjeni narodi je nešto još puno gore: Parazitiranje na žrtvama i njihovoj patnji i sudbini, korištenje tuđe "krvi" za vlastite probitke i nečasne planove, što je, slikovito rečeno, nastavak silovanja nevinih bezočnom instrumentalizacijom. Katolička crkva u patnji i kajanju čisti u svom dvorištu, vrijeme je i da ovi "zaštitnici djece" slijede njen primjer. Umjesto toga oni senabacuju kamenjem, i vade trun iz oka drugome, dok trupac u svom ne vide. Sve u svemu, draga djeco, mirno spavajte dok se takva čeljad iz Ujedinjenih naroda i medija brine za vas!

Da biste komentirali, prijavite se.