Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

srijeda, 24. lipnja 2015. Arhiva kolumne

Vulin i Vučić su jasni – ali što hrvatski političari misle o kardinalu Stepincu?

Prije deset godina jedna moja dobra prijateljica dobila je stipendiju za dvotjednu edukaciju o holokaustu u Izraelu. Seminar je organiziran u Međunarodnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu i tijekom jedne radionice organizirani su susreti sa Židovima iz Zagreba, izbjeglim tijekom ili nakon II. svjetskog rata.
Foto: kamenjar.com

Svjedočenje o Stepincu usred Yad Vashema

Na naše veliko iznenađenje, priča ta moja prijateljica, susretu se pridružio počasni konzul RH Hrvatske, gosp. Dan Baram i prišao kolegici iz povijesti, čiji ga je stric, vlč. Dragutin Jesih, spasio od deportacije u Auschwitz. U svojoj životnoj priči, Dan Baram, predstavio se svojim pravim imenom, Milivoj Fuchs. Rođen je 1931. u Zagrebu, a 1941. odvode ga u sabirni logor za Židove. No, njegova teta Elza Gross, dolazi do nadbiskupa Stepinca, dobiva  za njega krsni list, te ga prebacuje katoličkom svećeniku, vlč. Jesihu u Ščitarjevo. U svom potresnom svjedočenju, Konzul ističe veliki broj djece koje je nadbiskup Stepinac spasio od koncentracijskog logora, skrivajući ih u katoličkim župama u okolici Zagreba. Gosp. Baram posebno je istaknuo da od njega se nije tražilo pokrštavanje, niti da je čuo da je to Nadbiskup od ikoga tražio, ili nasilno pokrstio.  

Vlč. Dragutin Jesih, kod kojeg je gospodin Baram boravio do 1943. stradao je od ustaškog noža u zadnjim mjesecima 1944., a  on je napustio Hrvatsku 1949. Bilo je potresno, kaže moja prijateljica, doživjeti veličinu budućeg sveca, kardinala Stepinca u Yad Vashemu i čuti glasno svjedočenje o njegovoj pravednosti tijekom NDH. Sam Dan Baram, koji je u Izraelu izgradio respektabilnu vojnu i policijsku karijeru, osobno se založio da vlč. Jesih bude proglašen pravednikom među narodima. Za Stepinca mu to nije uspjelo. Stepinčevo proglašenje, otkrivaju otvoreni britanski arhivi, sprječavano je uglavnom iz političkih razloga.


Stepinac – u svijetu citiran, u Jugoslaviji zatiran

Ovo je samo jedno od potresnih svjedočanstava ljudi koji su bili spašeni u vrtlogu zla kvislinške NDH. Svjedočenja o kardinalu Stepincu kao onome koji je spašavao Srbe, Židove i Rome, bezbrojna su. Od mitropolita zagrebačkog Dositeja, preko Dana Barama, do stotine djece i odraslih, koje je sklanjao, bilo kod vlč. Jesiha, bilo na Korčulu, bilo u Sarajevo, o čemu piše američka znanstvenica Esther Gitman koja ga smatra svecem. O njemu su bili jasni i prijašnji pape, od pape Ivana XXIII., koji je, mimo ondašnjih uzusa, služio za njega misu zadušnicu kad je umro, preko pape Ivana Pavla II., pa sve do pape Benedikta XVI., koji ga je u svojoj enciklici Verbum Domini svrstao uz bok sv. Edith Stein i time simbolički kanonizirao. O kardinalovoj dosljednosti bili su jasni i zapadni diplomati, znanstvenici, novinari i intelektualci kada su navodili njegove riječi koje je izgovarao protiveći se zlima, bilo desnog, bilo lijevog totalitarizma.


Dobro osmišljeni performansi „antifašista“

No sve činjenice, svjedočanstva i tisuće stranica arhivskih zapisa, dakle, razumskih argumenata, ne pomažu onima koji svoje nastupe grade na ideologijama i mitovima, što smo vidjeli ovih dana u dobro osmišljenim performansima udbaških i inih špijunskih ekspozitura koje posljednjih tjedana u živu silu žele pred svijetom Hrvatsku prikazati kao fašističku državu. Od Poljuda, preko Frljićevih riječkih provokacija plaćenih novcem poreznih obveznika, pa sve do Jadovna, gdje su srpski ministar Vulin riječima, a hrvatski političari Pupovac i Šipuš šutnjom, pljunuli na grobove nevinih žrtava. Namjerno pišem da je Pupovac hrvatski političar jer su oni za koje on skrbi (točnije, trebao bi skrbiti) hrvatski državljani srpske nacionalnosti (uzgred, njemačkim ukidanjem radnih dozvola hrvatska putovnica postala je tražena roba u „regionu“, pa tako i u Srbiji).


Dva cilja Vulinovih i Vučićevih provokacija

Vulinov nedjeljni, a Vučićev današnji istup o kardinalu Stepincu kojeg svrstavaju uz bok ustaškim zločincima imaju dvojak cilj: prvi je održavanje svijesti o Hrvatima kao genocidnoj naciji u kojoj ne postoji nijedan pripadnik koji nema sklonosti prema fašizmu. Neprestanim javnim isticanjem i fašizacijom hrvatskog društva do njegovog zadnjeg pojedinca stvara se okvir kolektivne krivnje u kojem nema nevinog Hrvata, a shodno tome, ako bi itko rekao dobru riječ o Stepincu, bio bi ubrojen u poklonike fašizma. Ovom konstantnom propagandom vrši se konstantna unutarnja agresija od koje veliku korist imaju oni kojima nedorečenost i lijepljenje etiketa donose veliku korist, bilo zbog moći koju uživaju, bilo onu financijsku.

Drugi Vučićev cilj je neprestano podgrijavanje mitomanskih floskula o „vekovnoj ugroženosti srpskog naroda“, koja hrani same Srbe i njihov slavenski mesijanizam. Mesijansku crtu imaju svi slavenski narodi, pa i Hrvati, ali je zbog dugotrajnog „mitteleuropäische“ štiha on sveden na najmanju moguću, gotovo smiješnu razinu. Hrvatski mesijanizam može biti smiješan, ali ne može biti bolestan. U tom kontekstu, i u kontekstu teške i dugotrajne gospodarske i identitetske krize u Srbiji, vladajućoj garnituri (koja presvlači odijela, ali ne i navade) odgovara to podgrijavanje mitova. Jer kad je narod gladan, lakše mu je servirati mit o tome da su krivi drugi, ne u prošlosti, nego baš danas.


Hrvatskim političarima mora biti jasno da kanonizacija ima i političke implikacije

No ostavimo po strani Vučića i Vulina. Znamo što oni misle o kardinalu Stepincu i znamo zašto to misle. Pravo je pitanje što hrvatski političari misle o kardinalovoj ulozi u tim zlim vremenima. Jesu li zauzeli jasan stav? Nisu, i to je sramotno. Izuzev predsjednice Grabar Kitarović, koja se prigodom posjeta papi Franji zauzela za Stepinčevu kanonizaciju, svjesna očito da se događa snažna protustepinčevska velikosrpska ofenziva na matrici najtežih udbaško-komunističkih krivotvorina i laži.

Ostali hrvatski značajni političari uglavnom šute, nemaju potrebu ili ne znaju što bi rekli i kakav bi stav o Stepincu zauzeli. Nadajmo se da je to iz neznanja jer na hrvatskoj političkoj sceni već više godina vlada teški deficit intelektualaca, a politička racionalnost zamijenjena je parapolitičkom emocionalnošću. Jer lakše je poslušati Thompsonov CD nego pročitati Stepinčeve propovijedi. I baš ta velika većina hrvatske političke elite jednostavno ne shvaća da Stepinčeva kanonizacija, uz to što je kanonski proces unutarcrkvena stvar u koju se nitko, pa ni Srbija ne smije miješati, ipak proces s dubokim društvenim političkim i identitetskim implikacijama. Stepinčevom kanonizacijom bit će zatvorena jedna faza hrvatske povijesti nakon koje će se jako teško moći bacati mitomanskim blatom i davati generalne ocjene o genocidnosti jednog naroda. Jer kanonizacija, uzdizanje na čast oltara, znači da će kardinal Alojzije Stepinac biti čašćen kao svetac na razini opće Crkve.

Sve to, dobiva se dojam, hrvatska politička scena ne shvaća, a ako razgovara o Stepincu, onda ne dijalogizira niti ga predstavlja u pravom svjetlu, nego je prisiljena odgovarati na jeftine, ali dobro i pomno osmišljene provokacije. Zato se postavlja pitanje zašto su hrvatski političari toliko rezervirani spram jasnog stava i izjašnjavanja o kardinalovoj svetosti. Jedan od mogućih odgovora krije se očito i u ucjenjivanju Beograda, vlasnika arhiva koje RH nije tražila u sukcesiju, iako je na to imala pravo.


Sagibanje glave na provokacije iz Beograda

Dokle god Vučić drži ključeve beogradskih arhiva, u kojima su zapisana razna (ne)djela onih koji trenutno upravljaju Hrvatskom, njih ili njihovih očeva, dotle će neki od njih morati pokunjeno spuštati glavu na svaku otvorenu provokaciju iz Srbije. Vulinovu provokaciju Vesna Pusić svela je na nedostatak kućnog odgoja. Nevjerojatno! Možda ga je trebala i poslati u kut ili natjerati da kleči na kukuruzu. Ali Vulin, Vučićev buldog to može, jer ministrici Pusić treba glas Srbije za kandidaturu glavne tajnice UN-a. A i tko zna što sve čuvaju arhivi o njezinom ocu Eugenu Pusiću, uglednom znanstveniku, koji je veći dio svog života prešućivao da je jedno vrijeme bio službenik u NDH. Raditi se moralo, to nitko ne spori, ali argument da je bio dio pokreta otpora previše je klimav. Uostalom, je li izložio svoj život da spasi nekoga? Ostat će nepoznato, za razliku od, primjerice, vlč. Jesiha ili kardinala Stepinca.


Stepinac – temelj za izgradnju posttotalitarnog identiteta

Ukratko rečeno, pronošenje ideologijom i mitovima zatrte istine o kardinalu mučeniku bit će zadatak obnove ili čak izgradnje hrvatskog posttotalitarnog suvremenog identiteta u kojem će svaki građanin Hrvatske kao moderne europske države morati biti gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti. Ono što je Stepinac živio, a papa Benedikt nas na to pozvao 2011. u svom govoru u zagrebačkom HNK. To posebno vrijedi za one koji će Hrvatskom upravljati – oni ne moraju biti savršeni, ali moraju služiti prvo svojoj savjesti, odnosno Bogu, a onda svome narodu. U središtu im mora biti čovjek, a ne ideologija.


Živio je u istini i ljubavi

Životni put Alojzija Stepinca je bio baš to. Zapravo, bio je svjetlo i putokaz svakom kršćaninu i zato će biti uzdignut na čast oltara kao svetac. Razlog zašto je Stepinac svet je taj što je slijedio Isusa Krista, koji pozivajući da ga se slijedi, kaže: Ja sam put, istina i život. Kardinal je slijedio njegov put, služio toj istini i ostao njezin nepokolebljivi svjedok, a na kraju za Krista dao život. Nije pisao memoare, nego je živio život u istini. To je svetačko Kristovo svjetlo, koje je svijetlilo usred mraka sotonskih totalitarizama, čije sluge i danas žele da vlada mrak. Njima je „u tunelu usred mraka, sijala zvijezda petokraka“. Međutim, svjetlo istine je snažnije i ima zadnju riječ. Ono pročišćuje i nije čudno da se „sluge pakla kleta“ bune. Neka se bune jer oni koji žive u istini i koji istinuju u ljubavi znaju da Ljubav ima posljednju riječ. Ljubav koju je i kardinal Stepinac svjedočio, živio i dijelio.

Zato je važno da tu ljubav, to svjedočanstvo života za istinu prepozna svaki Hrvat, pogotovo oni kojima je povjereno vodstvo ovoga naroda. Živimo u prijelomnim vremenima i neće biti dobro ako nas potomci budu osuđivali za šutnju i mlakost. Po pitanju Stepinca treba jasno zauzeti stav, makar i protivan (iako za to treba imati dobre, a ne mitomanske razloge). Oni koji ga ne zauzmu, obične su mlakonje.


Tito ili Tuđman? - Stepinac

Pisac ovih redaka iskreno se nada da će vrlo uskoro Hrvatsku voditi ljudi koji će na ono trivijalno novinarsko predizborno pitanje „Tito ili Tuđman?“, spremno odgovoriti: „Kardinal Stepinac!“

PS. Samo da spomenem još jednu crticu o Danu Baramu s početka teksta. 1993. imenovan je od strane predsjednika Tuđmana za počasnog konzula Republike Hrvatske u Izraelu. 2006. godine taj status mu je opozvan, a opozvao ga je pod nejasnim okolnostima tadašnji predsjednik Mesić. Iz današnje perspektive i svega što slušamo iz Mesićevih usta, opoziv postaje mnogo jasniji. Umro je 2009., a njegova smrt u hrvatskim medijima prošla je potpuno nezapaženo.

 

Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 24.6.2015. 22:38:36 Prijavi abuse
Istinito i vedro, lijepo - prilog je jako vrijedan.

Silina pobune zla koje se pjeni i škrguće ovih dana zubima, samo je još jedan znak veličine svetosti našeg dragog Kardinala. Hvala dragom Bogu na toj milosti. Sveti kardinal Stepinac nam je divan uzor i moćan zagovornik. Kad kažem nama, ne mislim samo na nas Hrvate, već na sve narode Europe i svijeta. Kardinal Stepinca - svetac Crkve koji svjedoči kako se kršćanin ponaša u vremenima kad zavladaju bezbožna vremena i diktature.