Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

ponedjeljak, 25. studenog 2013. Arhiva kolumne

Dijaspora – lijek protiv hrvatske učmalosti

Čuvajmo dijasporu. Ona ne donosi samo novac, nego i samosvijest, naviku života u demokratskom i pluralnom okruženju, pomalo idealističnu sliku domovine, toliko potrebnu nama koji smo ogrezli u površni realizam. Ona je lijek protiv naše učmalosti i narcisoidnosti, evociranje činjenice da nismo najpametniji.
Foto: www.kamenjar.info

Da je trenutna vlast spremna preko noći promijeniti zakone, nije ništa novo. Da su spremni provoditi svoju volju nedemokratskim metodama koje onda ruši Ustavni sud, postalo je uobičajeno. Da je javna rasprava nepoželjna, to se i otvoreno kaže. Kada se pojavi problem, mlatne se novim zakonom i pravilnikom pa „kom' opanci, kom' obojci“. Posljednje u nizu što se dogodilo ostalo je nezapaženo, baš kako to i inače bude u zadnje vrijeme, pogotovo ako se tiče hrvatskog iseljeništva, klasično ignoriranog u hrvatskom javnom prostoru. Zakonom o prebivalištu Republika Hrvatska se vrlo nedefinirano odredila spram dijaspore. Iz zakona se dalo iščitati da će svi koji idu na duže od godine dana raditi ili studirati, morati poništiti svoje osobne iskaznice ili će biti kažnjeni. O maštovitosti provoditelja ovakvog zakona ljudi su mogli samo nagađati ili se bojati. Nije se predvidjelo nikakvo zamjensko rješenje niti se jednostavno pogledalo kako to rade druge države. Jer osobna iskaznica nije samo dokaz o prebivalištu, nego je i dokaz identiteta. Oduzeti je nekome u vrijeme kad se cijelom Europom putuje s osobnom, znači proglasiti ga građaninom drugoga reda. Tek kad su se stvari počele komplicirati, konzulati su morali dati preciznije tumačenje i tako je, barem za sada, izbjegnuta veća blamaža.

Odricanje od financijske snage iseljeništva

No, to je samo jedan u nizu loših poteza prema hrvatskom iseljeništvu. Bivša država živjela je od deviza zarađenih „vani“, ali je bila prilično opterećena dijasporom, pratila ju, po potrebi likvidirala pojedince ili ih optuživala za terorizam. Nakon osamostaljenja, očekivala se renesansa odnosa prema iseljeništvu, njihovo aktivno sudjelovanje u obnovi i razvoju domovine. Dijaspora je i dalje davala mnogo, pogotovo u Domovinskom ratu – primala prognanike i slala oružje i šlepere humanitarne pomoći.

No, gdje je zapelo i zašto, ostaje otvoreno pitanje koje se rijetki usuđuju javno postaviti. Pogotovo se to pitamo u vrijeme gospodarske krize, i to pored financijski vrlo snažne dijaspore. Prema nekim procjenama, svaki peti uneseni dolar ili euro dolaze od hrvatskih iseljenika, a to je samo ono što se vidi na transakcijama. Također, neki stručnjaci odgovorno tvrde da Hrvatska može financirati svoju mjesečnu potrošnju deviznim doznakama koje iseljeništvo dostavlja u Hrvatsku. Umjesto da iskoristi financijski potencijal, država se krajem devedesetih odlučila na samoubilački potez – prodala je banke, iseljeništvo je počelo novac preusmjeravati u zapadne banke, a novac rodbini slati drugim kanalima. Priča je dalje poznata – banke su „sanirane“, a država je počela kupovati mnogo skuplji strani novac koji će otplaćivati naši praunuci.

Odricanje od demokratske snage iseljeništva

No, hrvatsko iseljeništvo nema samo financijsku snagu. Dapače, zajednica Hrvata u Bosni i Hercegovini je konstitutivni narod, koji ima drugu jako važnu ulogu. Ona je desetljećima bila demografski bazen koji će se zbog nebrige domovine vrlo brzo isprazniti. Njezin značaj stajanja na razmeđi civilizacija ne treba ni spominjati. Dijaspora, bila ona politička ili ekonomska, ima jednu drugu važnost i snagu. Politička napose, ali i ekonomska dijaspora, pokazatelj su truleži i nemoći socijalističkog sustava jer gotovo nitko nije imao želje emigrirati u istočni blok, nego isključivo u zemlje zapadne demokracije. Ne samo zato što se tamo bolje zarađivalo, nego i zato što se tamo slobodno živjelo, nije se za krivu riječ išlo u zatvor. Time je hrvatska dijaspora postala važna karika u demokratskom oblikovanju domovine jer su iseljenici ljubav prema domovini gradili na demokratskim temeljima slobode, a ne unutar totalitarnih zidova komunizma. Lajtmotiv očuvanja identiteta u dijaspori bila je čežnja, a u domovini strah. No, veliki problem ostali su nametnuti stereotipi koji su pratili naše iseljenike.

A slika gastarbajtera koji vikendom  u polumračnoj zagušljivoj njemačkoj krčmi jede „ćevapćiće“, lijepi sviračima marke na čelo i razdrlji košulju svaki put kada čuje Matu Bulića, danas je definitivno prošlost; gastarbajter koji ljeti dolazi iz Vrankvurta Marcedesom u vikendicu na urlaub i daje ojre za gradnju lokalne crkve časteći usput cijelu birtiju može se vidjeti samo u propangandističkim jugofilskim filmovima i pamfletima. Potomci hrvatskih iseljenika danas su direktori banaka, menadžeri velikih poduzeća, umjetnici, profesori, športaši, znanstvenici, odgajani u kolijevci nostalgije za rodnim krajem u kojem se nikad neće moći uspjeti kao ovdje, na privremenom radu, koji nikad ne prestaje.

Njihove uspjehe i uspone prati činjenica da u životu nisu uspjeli uz pomoć kumova tajkuna ili očeva partijskih i političkih sekretara, što je bio slučaj u bivšoj državi, premreženoj partijskom korupcijom i nepotizmom. Njihovi su roditelji imali dvije vrijedne ruke, često nisu znali jezik zemlje u koju su došli. Bili su stranci, auslenderi, gastarbajteri, koji su pričali nekakav kreutsch ili croenglish. Tim više moramo cijeniti njihov uspjeh i ljubav prema domovini (i oprostiti im poneki pogrešan emotivniji istup, poput Šimunićevog). Svoj uspjeh više cijene jer su ga postigli sami u demokratskom kapitalističkom sustavu koji možda jest okrutniji, ali zna biti i pravedniji.

Niko i Robert – slika hrvatske dijaspore

Možda najbolja slika hrvatske dijaspore ovih su dana postali Niko i Robert Kovač. U trenucima kad je poznati hrvatski jal doživio vrhunac, a motivacija dno, kad su počele pljuštati optužbe sa svih strana, netko je ipak dopustio da kormilo za biti ili ne biti preuzme Niko, koji je svoj karakter pokazivao još kao igrač – talent, borbenost, rad, veliko srce. Svakako karakterne osobine, ali one su se razvile u sustavu koji je takve vrijednosti podržavao. Požrtvovnost braće Kovač nije jamčila da će utakmica biti dobivena, ali je jamčila da će dečki ostaviti srce na terenu. Nogometna reprezentacija ustvari je ogled odnosa dijaspore prema domovini. Ona je nezamisliva bez braće Kovač, Petrića, Rakitića, Šimunića i mnogih drugih. Svi su mogli izabrati drugi dres, ali su izabrali hrvatski. Jer domovina znači mnogo i kad si druga generacija iseljenika. Domovinu razumiješ i kad brkaš padeže. Tim gore zvuči Milanovićeva uvreda Davoru Stieru kako kao pripadnik dijaspore ne može razumjeti Hrvatsku.

Zato svaka zrela država i nacija čuva svoju dijasporu. Hrvatska bi trebala to isto. Za određene „najamnike i zakupnike“ iseljeništvo je prijetnja i smetnja. Ali za većinu Hrvata dijaspora je veliko bogatstvo. Iseljeni Hrvati, baš kao i raseljeni Židovi, žive od čežnje za tlom, tradicije i religioznosti, žive od prisjećanja. Zato – čuvajmo dijasporu. Ona ne donosi samo novac, nego i samosvijest, naviku života u demokratskom i pluralnom okruženju, pomalo idealističnu sliku domovine, toliko potrebnu nama koji smo ogrezli u površni realizam. Ona je lijek protiv naše učmalosti i narcisoidnosti, evociranje činjenice da nismo najpametniji. Dijaspora je korektiv naših prizemnih devijacija i uskogrudnosti. I kao što braća Kovač polako stavljaju stvari na svoje mjesto, možda je vrijeme da ih i u politici netko tako postavi. Jasno, s vizijom, vruća srca i hladne glave.

PS: Nisam zaboravio, nego sam namjerno ostavio za kraj još jednu dijasporu. Malu, raseljenu, nekažnjeno rastjeranu. Enklavu Hrvata u Srijemu. Ponosnu, jasnu, pricijepljenu na stablo kršćanskih mučenika iz vremena Dioklecijanovih progona. Čuvajmo i nju i učimo od Srijemaca da je ponos ono što ostaje i kad te tuđin pogazi, a tvoj zaboravi.

PPS: Ne može se reći da trenutne vladajuće garniture ne brinu za dijasporu. Svakim danom marljivo je povećavaju.

Da biste komentirali, prijavite se.