Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

ponedjeljak, 29. rujna 2014. Arhiva kolumne

HDZ pokazuje svoje "demo-kršćanstvo"! How yes no!

Iz HDZ-a stiže oštar otpor prema inicijativi „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“, oštriji nego iz redova drugih stranaka. U nedostatku valjanih argumenata protiv predloženog, HDZ-ovi stratezi su se, između ostalog, sjetili pokazati brigu za dijasporu.
Foto: Laudato

Kada je u svibnju 2012. godine Tomislav Karamarko izabran za predsjednika HDZ-a, tada je najavio novi, idelogizirani HDZ. Budući da je njegov izbor tekao paralelno s izborom Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije, lijevi hrvatski mediji, predvođeni najpoznatijim hrvatskim tabloidom (Jutarnjim listom), sramotno su uspoređivali Karamarka s Nikolićem i novoizabranog predsjednika jedne oporbene stranke dovodili u vezu sa sumnjivom prošlošću predsjednika susjedne države. Desni mediji, ako ih se tako može nazvati, pretežno su konstruirali priču da HDZ postaje moderna konzervativna demokršćanska stranka desnog svjetonazora koja će se, nakon razmetnog lutanja, vratiti svojim izvorima, a to je ideja Tuđmanove Hrvatske.

Nekako sredinom rujna te godine u medije je dospjela informacija kako glavni tajnik HDZ-a, Milijan Brkić, zvani Vaso, na stranačkim sastancima pozdravlja tradicionalnim hrvatskim vjerničkim pozdravom „Hvaljen Isus i Marija!“ I sve bi to bilo ostalo na razini površnog političkog folklora, uobičajenog za ove prostore, da se u svojoj kolumni u Večernjaku Ivica Šola nije kritički osvrnuo na tu i takvu pojavu i nazvao ju „iritantnim faljenisusekanjem“, anakronom za 21. stoljeće. U istom broju Obzora toga se dana, ko fol slučajno, pojavio (vjerojatno naručeni) intervju s tajnikom Brkićem u kojem se pokušao opravdati, ali je u biti još dublje potonuo. Zašto? Iako se pokušavalo ostaviti dojam praktičnog vjernika i obiteljskog čovjeka, u odgovorima se dobilo sasvim suprotno. Na pitanje o svom vjerničkom životu istaknuo je da mu je vjera jedna od najvažnijih stvari u životu, ali eto, ne stigne nedjeljom na misu jer ima puno posla u stranci. Obitelj mu je također jako važna, ali nažalost, često ju zapostavlja zbog stranačkih obveza.

HDZ se demokratizirao! How yes no!

Tada je polako počelo postajati jasno kako će demokršćanstvo HDZ-u postati samo štanga oko koje će plesati ne bi li zadivili određeni broj birača, a temeljni elementi socijalnog nauka Crkve većini lidera ove stranke ostat će „terra incognita“, baš kao i smjernice Crkve za vjernike aktivne u politici, sažete u tzv. Doktrinalnoj noti (za one koji žele znati više, Doktrinalna nota nema veze s obranom doktorata na glazbenoj akademiji, niti je to sonata koju je Mozart skladao svom osobnom liječniku. Radi se o dokumentu Kongregacije za nauk vjere koja daje smjernice o nekim pitanjima vezanima uz sudjelovanje katolika u političkom životu).

Taj intervju s g. Brkićem u biti je paradigma trenutnog ponašanja mnogih HDZ-ovaca. Oni su vjernici koji nemaju vremena za nedjeljnu misu i ne zamaraju se vjerskim načelima. Oni za misu nemaju vremena zbog stranke, a vjerska načela uredno ustupaju mjesto zapovijedima sa stranačkog vrha. I dok su za vrijeme prve referendumske inicijative zdušno stali uz „U ime obitelji“ i govorili da je brak kao zajednica žene i muškarca nešto što je u svjetonazorskom programu njihove stranke, sada, kada je u pitanju proširenje prostora demokracije koje bi ugrozilo njihove partitokratske nomenklature i podjelu financijskog kolača, odjednom od Željke Markić bježe kao od najgoreg neprijatelja i svrstavaju se uz bok SDP-u i HNS-u (na koje ovdje zaista nema smisla trošiti riječi). Uz dobro poznate metode industrije straha, kupovanja pozicija i možebitnih ucjena, idu toliko nisko da uz štandove inicijative postavljaju svoje i dijele kolače i kiflice, ne bi li odvratili zainteresirane. Da ove riječi ne bi zvučale kao generalizacija, treba jasno istaknuti kako u toj stranci postoje zaista kvalitetni članovi, ali teško je za reći zašto ne dolaze do izražaja i, još važnije, zašto ovih dana šute. Uz časnu iznimku dr. Drage Prgometa, zamjenika predsjednika HDZ-a.

HDZ je u lokalnoj samoupravi otišao dalje i od samog SDP-a pa je u Zadru pokušao manipulirati popisnim mjestima (jedno popisno mjesto u vrijeme radnog vremena), a u Karlovcu su inicijativi naplatili korištenje štandova. Valjda vođeni Milanovićevom izjavom da demokracija košta. Podsjetimo, gradonačelnik Karlovca je istaknuti katolički intelektualac Damir Jelić. I u drugim mjestima, navodno, postoji sabotaža, kao i ekipa koja se mota oko štandova i pazi tko potpisuje.

HDZ će riješiti problem dijaspore! How yes no!

Iz HDZ-a stiže oštar otpor prema inicijativi „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“, oštriji nego iz redova drugih stranaka. U nedostatku valjanih argumenata protiv predloženog, HDZ-ovi stratezi su se, između ostalog, sjetili pokazati brigu za dijasporu. Tako nam poručuju da Željka Markić diskriminira dijasporu jer se nije dotakla članka 45 hrvatskog Ustava. A ako vratimo film natrag u 2010. godinu, tada se trebamo sjetiti da je te godine HDZ u dogovoru sa SDP-om mijenjao Ustav i to baš navedeni članak 45. Tom izmjenom Ustava se dijaspori, koja ima preko 400.000 birača, broj zastupnika smanjio na tri. Zbog toga preko 133.000 potencijalnih birača ima jednog zastupnika, dok je nekim manjinama potrebno oko 10.000 potencijalnih birača da dobiju zastupnika. To je neupitno diskriminacija hrvatskih državljana bez prebivališta u RH, ali tu diskriminaciju je stvorio HDZ u dogovoru s SDP-om, a ne UIO. Uz smanjivanje zastupnika, dijaspori se izmjenama Ustava ograničio i način glasovanja jer se glasovati može samo u diplomatskim predstavništvima. To je dovelo do toga da je veliki broj hrvatskih državljana, pogotovo iz BiH zbog glasovanja samo u konzulatima logistički onemogućen u provedbi svog demokratskog prava. Zbog straha od velikih gužvi i čekanja satima u redovima, mnogi hrvatski državljani više ni ne izlaze na izbore. Tako im se oduzela volja za participacijom u političkom životu vlastite domovine.

Tragikomično je da taj HDZ, koji je ovo stanje stvorio, sad optužuje druge da diskriminiraju dijasporu. Obećanjima da će HDZ ovu nepravdu prema dijaspori ispraviti čim dođe na vlast mogu samo vjerovati ljudi koji ne znaju kako Sabor može mijenjati ustav. Ustav se u Saboru može promijeniti jedino dvotrećinskom većinom, a očito je da i najvatreniji HDZ-ovci ne vjeruju da bi njihova stranka mogla do 67% na sljedećim izborima. U suprotnom, trebali bi podršku SDP-a, koji će im za tu stvar dati podršku – malo morgen. S druge strane, inicijativa UIO predlaže da se u Ustav referendumom uvede mogućnost dopisnog glasovanja. To bi zasigurno povećalo izlaznost birača u dijaspori. Nekima je dopisno, odnosno elektronsko glasovanje jedina mogućnost participiranja na izborima. Ili netko ozbiljan može pomisliti da ljudi u dijaspori imaju vremena na dan izbora voziti stotine kilometara da bi iskoristili svoje pravo!?

HDZ se vratio predsjedniku Tuđmanu! How yes no!

Zaključno, može se reći kako HDZ sabotažom ove povijesne referendumske inicijative propušta priliku dizanja kvalitete u vlastitim stranačkim redovima i time, posredno i u cijeloj Hrvatskoj, budući da se već sada smatraju pobjednikom sljedećih parlamentarnih izbora. A to će biti zahvaljujući tromosti hrvatskog biračkog tijela koje je naviklo na bipolarnu političku scenu i metanaraciju o državotvornoj stranci koja se bori protiv „crvene peronospore“. Motiv za ignoriranje vlastitih kvalitetnih stranačkih kadrova i favoriziranje „no name“ stručnjaka uz argument novih lica potpuno opravdava tezu o HDZ-u kao desnom krilu bivše Komunističke partije, koja zajedno s lijevim krilom SDP-om i HNS-om želi očuvati postojeći truli sustav, i to zbog kontrole moći i tokova novca. Pažljivom promatraču ništa drugo ne može pasti na pamet jer ovakvo ponašanje, niti izražava ljubav prema domovini, niti ostvaruje obećanje o retuđmanizaciji HDZ-a. A kad smo već kod retuđmanizacije, možemo drage HDZ-ovce podsjetiti na riječi iz govora predsjednika Tuđmana prigodom uspostave višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine: „Ne želimo stvarati niti poticati podaničke poslušnike, intelektualne dodvorice i laskave karijeriste, niti zaslijepljene političke protivnike ili bespomoćne mrzitelje, već odgovorne profesionalne intelektualce i znanstveno stručne ustanove koji bi kritičnim i pozitivnim intelektualnim stvaralaštvom pridonijeli blagostanju svog naroda i općem boljitku društva u kojemu žive i djeluju.“

Nisam siguran da bi predsjednik Tuđman blagonaklono ovih dana gledao na one koji se zaklinju u njegovo ime. Barem ne na podaničke poslušnike, intelektualne dodvorice i laskave karijeriste. I nisam siguran da određeni pojedinci mogu intelektualnim stvaralaštvom pridonijeli blagostanju svog naroda.
 

Da biste komentirali, prijavite se.