Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

srijeda, 29. travnja 2015. Arhiva kolumne

Isplanirane i koordinirane jezične manipulacije u Jasenovcu

Vrijeđanje institucije predsjednika Republike, zviždanje žrtvi holokausta, veličanje zločinca i komunističkog diktatora, stvaranje novih jezičnih arhitektura, a sve zaogrnuto u plašt pijeteta prema nevinim žrtvama, obilježje je nedjeljne komemoracije u spomen proboja logoraša u Jasenovcu.
Foto: news.asiaone.com

Hrvati su uvijek latentni zločinci

Već nekoliko godina svjedoci smo selektivnog pristupa prema žrtvama kojeg slušamo u Srbu, Kumrovcu ili Jasenovcu. Retorički okvir je uvijek sličan: preživjeli partizani, njihovi potomci, te biološki i mentalni sinovi komunističkih vlastodržaca, želeći opravdati vlastito postojanje i društvenu važnost, ne libe se gaziti preko žrtava kako bi opravdavali svoju vlastitu, također zločinačku komunističku ideologiju i razračunavali se sa svojim političkim neistomišljenicima. Naglasci su uvijek isti: ustaška guja ne spava, hrvatsko društvo sve je više fašističko, a Hrvati samo čekaju da opet naprave neki zločin. Uvijek iznova je dobro podsjetiti na to kako su Hrvati imanentno fašisti i latentno genocidni, čak i danas. Jedini spasitelji hrvatskog naroda od njega samoga su oni i njihovi istomišljenici. Žrtva Jasenovca nad kojom se svako normalan zgraža postala je posljednjih godina pozornica za promicanje anakronih ideologija i slavljenje diktatorskog režima i ideologije koja je sebe redovito počela nazivati antifašističkom.


Osmišljeni napadi na predsjednicu

Ove godine govornici na komemoraciji otišli su korak dalje i manifestaciju pretvorili u orkestriranu kanonadu upućenu predsjednici Grabar Kitarović, vrlo inteligentno osmišljenu i jako dobro koordiniranu. Govori koji su upućeni sa ovog žalosnog spomenika onom najgorem što iz čovjeka može proizići, odisali su osmišljenim logičkim paralogizmima. O čemu se radi? Kako nas uči tradicionalna logika, svaki pojam ima svoj opseg i sadržaj. Pojam se i određuje prema sadržaju kojim je ispunjen. No posljednjih godina u hrvatskoj jezičnoj strukturi stvaraju se novi pojmovi koji se onda proizvoljno ispunjavaju sadržajem od strane različitih interesnih skupina. Ti pojmovi, kao što je primjerice riječ „homofob“, nakon što budu ispunjeni određenim sadržajem, služe za etiketiranje ideoloških i političkih protivnika i stvaranje „formae mentis“ u društvenom miljeu. Ili jednostavno, služe za lijepljenje etiketa i diskreditaciju.

Logičke i jezične manipulacije

Drugi način je revidiranje postojećih pojmova i mijenjanje njihovog sadržaja (i opsega). Najizrazitiji primjer takve manipulacije je pojam „antifašizam“ koji je sadržajno preoblikovan tako da se njegov opseg odnosi samo na pripadnike, gle opet jezične manipulacije, pripadnike narodnooslobodilačke borbe (čitaj: partizane i komuniste).

Korak dalje u ovoj jezičnoj manipulaciji poduzet je jučer u Jasenovcu, gdje je sve odjekivalo od pojma od kojeg se ekipi, koja je tamo govorila, donedavno dizala kosa na glavi, a to je pojam domoljublje. Jezična manipulacija sastoji se u tome da se pojam „domoljublje“ (bez njegovog sadržaja) odjednom počeo vezivati uz pojam „antifašizam“ (neovisno o njegovom sadržaju). Kako je pojam antifašizam kod ekipe koja pokušava sebi uzeti monopol na javni prostor već ispunjen krivim sadržajem (radi se o sadržaju koji treba imati pojam „komunizam“ ili „komunistička diktatura“), onda se i pojam „domoljublje“ podvrgava pojmu antifašizma, umjesto da (p)ostane neovisan o njemu (pojmovi mogu biti neovisni jedan o drugome, čak i kad imaju sličan sadržaj).
Budući da je pojam antifašizam već reduciran i sveden na komunističku bratiju, a svatko tko ne pripada njihovom miljeu je fašist, onda i pojam domoljublja tzv. antifašisti (a stvarni komunisti) počinju prisvajati samima sebi, dok bi svi oni koji nisu pripadnici njihovog „krda“, odjednom postali ne-domoljubi.


Uzurpiranje i prisvajanje pojma „domoljublje“

Ili sažeto: antifašisti (čitaj: komunisti) su jedini pravi domoljubi. Svatko tko ih imalo pokuša relativizirati (maknuti, primjerice, Titovu bistu), osim što je fašist, odjednom postaje i ne-domoljub. Zašto se odjednom počelo uzurpirati baš pojam domoljublja? Zato što ga je u svojem programu istaknula predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a dio tog programa je bilo i stavljanje diktatora Tita tamo gdje mu je mjesto – u muzej. Upravo zato je bilo važno izmanipulirati pojam domoljublja, oduzeti mu njegovu širinu i realni sadržaj, te ga identificirati s pojmom antifašizma, koji je u svojoj srži ispunjen sadržajem koji bi se trebao prikrpiti pojmu komunizma. I tako će se doći do toga da je jedini domoljub onaj koji štuje Tita i veliča Jugoslaviju kao demokratsku tvorevinu. Svi koji tvrde drukčije – bit će nedomoljubi. Već viđeno u drugim jezičnim manipulacijama – tolerancija i gay propaganda, „ja ne mrzim“ i ekipa Matić – Glavašević – Nađ, nogometni navijači kao rasisti i tome slično.


Milanovićevo viđenje povijesti

U tom kontekstu treba iščitavati govor premijera Milanovića koji, ako se dobro prouči, predstavlja „bućkuriš“ filozofije Hannah Arendt, pokušaja suosjećanja sa žrtvama (koliko mu je suosjećanje bilo na pameti, vidjelo se i po tome da nije stavio ni kravatu), fragmentarno citiranje Ustava RH u kojem se poziva na ZAVNOH, ali prešućuje ustavno odricanje od komunističke ideologije. Bilo je tu i njegovog razračunavanja s predsjednicom oko odlaska na stadion, preko pouke iz suvremene povijesti a la Tvrtko Jakovina, pa do priznanja kako je sasvim opravdano politizirati tragediju Jasenovca.

No ono što je, opravdano, istaknuto u naslovu njegovog govora je rečenica nad kojom se treba zamisliti: „za mene je u Drugom svjetskom ratu postojala samo jedna hrvatska vojska, to su bili hrvatski partizani i partizani Hrvatske“.

Time je premijer rekao kako su isključivo partizani regularna hrvatska vojska. Naravno da je povijesno točno da su Hrvati na prostoru bivše Jugoslavije bili prvi antifašisti (Labinska Republika, Sisački partizanski odred u Brezovici) kao što je svakom jasno da se u partizane odlazilo na onim područjima koje je kvislinška ustaška vlast predala Talijanima.


Koja to vojska ubija pripadnike vlastitog naroda i duhovne pastire?

S druge strane, jasno je svakome kako partizani nisu bili hrvatska, nego jugoslavenska vojska, baš kao što ni Napoleonove trupe nisu bile hrvatske samo zato što su se u njima borili i Hrvati. Osim toga, ono što posebno vrijeđa zdrav razum je tvrdnja na koju bi svatko odgovorio pitanjem: koja to vojska ubija pripadnike vlastitog naroda, koja ih tjera na križne putove i svirepo baca u jame? Koja to vojska ubija duhovne pastire svoga naroda – svećenike, redovnike i redovnice?

Samo za primjer: Župa Šljivoševci pored Donjeg Miholjca u vrijeme Drugog svjetskog rata još uvijek je administrativno pripadala Pečuškoj biskupiji, a tamošnji župnik, Stjepan Čizmadija, bio je porijeklom Mađar. Prostodušan, dobar, omiljen kod puka. S njima je tugovao i veselio se, živio dobro i zlo. Nedugo iza rata premješten je u susjednu župu Sveti Đurađ. Tamo su ga ubili „jedini regularni hrvatski vojnici“ – partizani. Tako ih je barem jučer na svom govoru u Jasenovcu nazvao premijer Milanović. Iako je rat završio, oni su nastavili svoje djelovanje i uklanjali sve koji su im se ideološki našli na putu.

Na isti način „regularne snage“ riješile su se župnika u Čačincima. Prvo su ga istjerali iz župnog stana i natjerali da žive u sakristiji, a onda mučki ubili. Pisanje ovih svjedočanstava možemo nastaviti u nedogled. Redovito se radi o mučenicima, čiji su najsvjetliji primjeri uzdignuti na čast oltara – blaženi kardinal Stepinac i velečasni Miroslav Bulešić. Sa 663 ubijena svećenika, redovnika i redovnice, Hrvatska je na prvom mjestu stradanja u Europi po ubojstvu njenih duhovnih pastira. Don Anto Baković u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća dokumentirano obrađuje slučajeve 663 mučenika Crkve u Hrvata – žrtava totalitarnih režima XX stoljeća, i to 4 biskupa, 523 svećenika, 50 bogoslova, 39 sjemeništaraca, 17 braće laika i 31 časnu sestru (među kojima su i Drinske mučenice).


Iz mržnje prema vjeri, ali i prema svemu drugačijemu

Svi su oni bili žrtve koje su ubijene „in odium fidei“ – iz mržnje prema vjeri. Ubijali su ih partizani i komunisti. Na isti onaj svirep način na koji su ubijali i intelektualce – učitelje, novinare, mislioce. Na isti onaj način na koji su radili otimačinu i ostavljali seljačke obitelji bez stoke, bez zemlje i bez zrna žita.

Da se razumijemo. Moja obitelj nije bila ni u partizanima ni u ustašama. Radili su svoj posao na zemlji, ali im nije bilo oprošteno posjedovanje i imanje. To im je oteto „u ime naroda“. Iz istog razloga moj otac nije u JNA dobio „prekomandu“ u „školu rezervnih oficira“, nego je morao ići u Vučitrn na Kosovo, negdje Bogu za tregerima. Razlog je bio – „potječe iz bogate seljačke porodice“. Neš ti bogatstva. U selu se trudilo preživjeti bez obzira na vojsku koja je došla u njega. Baka je jednako nahranila gladne SS-ovce i gladne partizane. 1945. godine partizani, odnosno komunisti su došli i sve oteli. Njive, pašnjake, stoku (ostavili su jedno tele od 8 tjedana). Uskoro su krenule nacionalizacije, komasacije, „sereze“ (seljačke radne zadruge). Drugovi su radili u totalitarnim manirima – pokušali su svakog čovjeka učiniti ovisnim o sistemu. Zato su im trn u oku uvijek bili neovisni ljudi – seljak jer je imao zemlju, intelektualac jer je imao razum, a svećenik jer je imao Boga. I to je jednostavan razlog zašto neovisni ljudi nisu voljeli komunizam, a još manje komuniste. Jer su se služili otimačinom. Ta metapripovijest ostala je u narodu do danas. Iskren, pošten i radišan narod ne voli komuniste i njihove nasljednike.


Nijemi krik žrtava vapi protiv manipulacije i politizacije

Baš zato biološki i mentalni nasljednici komunista nemaju pravo uzimati monopol na konstruiranje svijesti, na manipuliranje žrtvama i na sijanje sjemena novih razdora. Žrtve Jasenovca, ni bilo koje druge žrtve, nisu zaslužile da preko njih nekoliko lokalnih političara gradi neke čudne arhitekture i konstrukcije, uzrokovane vlastitim nedoraslostima i nemogućnošću da se suoče s činjenicom kako slijede jednu totalitarnu ideologiju. Žrtve zločina svih ideologija ne trebaju svoje predstavnike, glasnogovornike i PR stručnjake. One šute i krik njihove šutnje najglasniji je spomen njihove tragedije. One imaju ime, ali ne i glas. Lice od kojeg bismo najradije sklonili pogled. One su tu. Nijemim krikom, glasnijim od bilo koje političke manipulacije, vape da konačno zatvorimo poglavlja totalitarne prošlosti. Zato predlažem govornicima iz Jasenovca, kada sljedeći puta budu htjeli suosjećati sa žrtvama, neka umjesto govora 15 minuta šute. A kad govore, neka govore o Hrvatskoj koju žele povesti u novu budućnost, očišćenu od skoro stoljetne totalitarne prošlosti. Ne zanemarujući sadašnjost.

 

Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 29.4.2015. 22:32:49 Prijavi abuse
Precizna analiza. Uobičajeno za Mladena MIlića. Melem na ranu tolikim nepravdama pogođeno narodno tkivo.

Ne trebaju nam totalitarne ideologije, već kršćanska kultura, da malo dođemo do sebe, do daha, do mira.