Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

petak, 27. ožujka 2015. Arhiva kolumne

Ivi Josipoviću ostale su samo ideološke teme

Dobar dio analitičara i javnosti bio je složan kako je odlazak Ive Josipovića s Pantovčaka bio dostojanstven i u maniri zrelog političara koji zna podnijeti poraz i gubitak položaja. No već nekoliko dana nakon toga njegov govor pomalo mijenja ton.
Foto: barmetrix.com

Počinje se distancirati od SDP-a indirektno ih okrivljujući za vlastiti poraz i, odjednom prosvijetljen, u Milanovićevu vladu upire prst zbog teške gospodarske situacije. Kako je vrijeme odmicalo, Ivo Josipović je sve više svoju energiju usmjeravao na jednu potpuno anakronu stvarnost, oživljavajući pritom činjenično nadiđene stereotipe o Hrvatima. Njegova retorika posljednjih nekoliko dana pokazala je ono najružnije od Josipovića, koji je svoju sliku u javnosti gradio kao političar koji je tolerantan, spreman na dijalog i uglađen. Vrlo brzo prihvatio je retoriku tabloidnih portala nazivajući branitelje „šatorašima“, govorio da je to o njima mislio i prije, a na osnivanju Antifašističke lige opet upozorio na „ustašku zmiju“ i time nam u sjećanje prizvao govor kojim je osramotio svoju domovinu u izraelskom Knessetu.


Ideološke teme – jedino o čemu se Josipović usudi govoriti

Ostaje pitanje, zašto se Josipović usmjerio na ponovno vođenje ideoloških bitaka, i odmah se nameće odgovor: zato što mu je to jedino ostalo i što to jedino zna. Njegov pokušaj optuživanja SDP-a za teško gospodarsko stanje i nedostatak vizije vratilo mu se odmah kao bumerang jer ga je javnost prepoznala kao dvoličnog čovjeka koji je šutio jer mu je ta ista stranka financirala kampanju. Prve državničke poteze Kolinde Grabar Kitarović ni ne pokušava komentirati jer je svjestan da bi mu tek tu javnost zamjerila. Predsjednica je naime, u mjesec dana učinila više nego on u cijelom mandatu, pogotovo zbog posjeta Njemačkoj. Ostalo mu je tek kopkanje po prošlosti i vađenje iz naftalina tema koje bi zaista trebalo prepustiti povjesničarima i eventualno otkrivanje karata po pitanju branitelja, ne bi li ušićario pokoji glas onih koji sebe nazivaju „demokratima“, a ustvari ne mogu podnijeti nikoga tko drugačije misli od njih i tko im dira u monopol krojenja javnog mišljenja.

Josipoviću je, dakle, kao bivšem, preostalo uhvatiti se u kolo s bivšima, koji uporno žele sebe prikazati kao relevantne, bitne, suvremene i sadašnje. To su oni koji kroz vječito vraćanje jednakoga žele opravdati vlastito postojanje i društvenu relevantnost. Sebi pripisuju zasluge, druge i drugačije od sebe prokazuju za ono što su često oni sami. Vješto barataju ideološkim pojmovima i stvaraju novogovor kako bi opravdali svoj totalitarni um i sebi priskrbili autentično pravo tumačenja stvarnosti i prošlosti. Trenutno sebe nazivaju antifašistima, a svakoga tko ih se usudi propitivati – fašistima. Njihov mentalni sklop je jako jednostavan. Oni sebi uzimaju pravo na javni prostor, na tumačenje povijesti; podrazumijeva se da imaju pravo i na konstantan desant na državni proračun.


Pseudoreligijski karakter obožavanja Titove biste

Oko sasvim prizemnih interesa i borbe za moć i financijska sredstva izgradili su čitav ideološki i simbolički, gotovo religijski sustav u čije se dogme ne smije dirnuti. Jedan od tih simbola je i bista druga Tita, diktatora i zločinca koji je samo u njihovim očima veliki državnik. Očigledno zato što im je priskrbio ono za što se i danas bore – privilegije. Budući da je predsjednica Grabar Kitarović konačno maknula njegovu bistu tamo gdje joj je i mjesto, drugovi su „u ime demokracije“ digli glasove i pokazali tko su i što su.

Ljubitelji Tita ovih dana pokazuju neku kombinaciju opsesivno kompulzivnog poremećaja i perzistentnog sumanutog poremećaja ličnosti u kombinaciji s maničnom depresijom i manijom proganjanja, a sve su pomalo začinili Edipovim kompleksom i gubljenjem pojma o vremenu. Zaboravili su da smo dobrano zagazili u 21. stoljeće, da je Hrvatska članica EU, da smo sigurna zemlja u kojoj je fašizam slomljen 1945., a danas smo, statistički gledano, zemlja koja broji najmanje takvih i sličnih ispada u EU. Ali, gledanje u statističke podatke ne pomaže, a pitanje je bi li pomogla i dobra kognitivna terapija.


Zločinačka narav komunizma koju Josipović mora osuditi

U svemu tome, djelovanje inače inteligentnog političara Ive Josipovića prilično čudi. On je u mjesec dana od predsjednika u odlasku, koji bi mogao pokrenuti jednu novu političku frakciju na ljevici, postao Fumićev, Habulinov i Pusićev potrčko koji spremno skače u obranu njihovih anakronih iluzija i bez trunke dobrog ukusa ponovno govori o ustaškoj zmiji, implicirajući fašistoidnu narav hrvatskog naroda. S druge strane, voli istaknuti kako su mnogi Hrvati bili istaknuti komunisti.

I upravo to je kvaka o kojoj se šuti, a trebalo bi jasno reći. To da su mnogi Hrvati bili komunisti i da su mnoge komunističke zločine počinili sami (etnički) Hrvati pokazuje, ne hrvatsku fašistoidnost, nego samu unutarnju zločinačku narav komunističkog režima. Kao univerzalni totalitarizam, smatrao je Albert Camus (a on nije bio pripadnik divizije Eugen Savojski ni klerofašist), komunizam je daleko najgori totalitarizam jer se ne ograničava na supremaciju jedne nacije ili rase, nego teži eliminirati svaku jedinku koja mu se ne podloži.

I to je svakome sa zrncem mudrosti i trijeznog osjećaja za povijest i logiku sasvim jasno. Ivo Josipović, ako želi ostati politički relevantan, mora se odreći komunizma. Ako ne želi, ostaje mu jedina mogućnost da bude krotitelj zmija. Onih u srcu.
 

Da biste komentirali, prijavite se.