Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

utorak, 03. studenog 2015. Arhiva kolumne

Knjiga Propovjednikova i parlamentarni izbori 2015.

Ne da Vam se čitati izborne programe? Pročitajte Knjigu Propovjednikovu i sve će Vam biti jasno oko parlamentarnih izbora.
Foto: mojzagreb.info

Parlamentarni izbori 2015. godine trebali su biti pravi festival demokracije i svečanost koja sa sobom nosi slobodu biranja ponuđenih kandidata u punoj odgovornosti birača. Zašto su ovi izbori trebali biti takva svečanost. Zato što su to prvi parlamentarni izbori otkako je Republika Hrvatska postala članica ama baš svih međunarodnih asocijacija koje je na početku njezine duge, teške i krvave borbe za samostalnost zacrtao prvi predsjednik Franjo Tuđman, a u kojem ga je u gotovo stopostotnoj podršci pratio hrvatski narod i najveća većina građana Republike Hrvatske.

Posljednja asocijacija u koju smo ušli bila je Europska Unija. Mnogi od nas sjećaju se dnevnika emitiranog 15. siječnja 1992., kada je na TV ekranu bio popis država koje su nas priznale, a sat koji je odbrojavao sekunde do početka dnevnika, umjesto brojki imao 12 žutih zvjezdica. Godinu i pol dana prije toga, na Eurosongu održanom u Zagrebu pobijedio je Toto Cutugno s pjesmom Insieme 1992, a stihove „L' Europa non e' lontana“ doživljavali smo gotovo kao svoje. U manje od 25 godina, Hrvatska je redom postala članica UN-a, pa članica NATO-a, pa konačno i članica EU. Svi planirani zajednički ciljevi sada su ostvareni i iako te asocijacije nisu savršene, Hrvatskoj na geopolitičkom polju daju određenu sigurnost, a na kulturno civilizacijskom planu smještaju nas tamo gdje smo, kako je rekao papa Benedikt XVI., oduvijek i pripadali i kamo se zapravo, samo vraćamo.

Umjesto složni, izbore dočekujemo podijeljeni

Ne treba zaboraviti, da je od posljednjih parlamentarnih izbora došlo do još dva važna događaja: prvi je bio oslobođenje hrvatskih generala Markača i Gotovine, a pravomoćnom oslobađajućom presudom dokazalo se ono što je zapravo činjenično i bilo točno, a to je čista i neokaljana vojna pobjeda. Oslobađajuća presuda u tom predmetu bila je korištena i za presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu koji je presudio kako je u agresiji na Hrvatsku bilo elemenata genocida i zauvijek i iz puke teorije izbacio mogućnost bilo kakvog govora o građanskom ratu u nekoj Jugoslaviji.

Drugim riječima, Hrvatska kao država ove parlamentarne izbore dočekuje kao punopravna članica spomenutih asocijacija, bez ikakvog upitnika nad vlastitom prošlošću. No Hrvatska kao društvo ove izbore dočekuje kao potpuno zavađena, podijeljena, bez ikakvog govora o zajedničkim unutrašnjim strateškim ciljevima. Nakon 25 godina samostalnosti mora se priznati da smo stvorili državu, ali ne i društvo. Možda je to zato što smo se neprestano hrvali s onim silnicama koje su državu htjele osporiti, ali je ipak pitanje zašto paralelno s državom nismo gradili društvo.

Svako društvo počiva na određenim vrijednostima i one su, prema svim relevantnim istraživanjima provedenima u Hrvatskoj, prilično jasne i ne tiču se samo Hrvata kao naroda ili katolika kao vjernika, jer premašuju postotak Hrvata ili katolika koji postoji u našoj domovini. Prije svega, radi se o vrijednostima braka i obitelji, poštivanja tradicije, konsenzusa oko Domovinskog rata itd. Stvari, doduše malo zapinju oko odnosa prema zajedničkom dobru, društvenom vlasništvu i poimanju rada kao doprinosa za opće dobro.

Ako nisi za nas, onda si protiv nas.

No, Hrvatsku je koštao nedostatak izgrađenog društva i vječno tavorenje u tranzicijskom procesu. Tu se prije svega ne radi o pitanjima prošlosti, koje zaista moramo zatvoriti i jednom za svagda se prema njima kao društvo u cjelini odrediti. Prije svega, tu se radi o vječitom bipolarnom mentalnom sklopu koji se može sažeti u rečenicu „Ako nisi za nas, onda si protiv nas!“ A ako si protiv nas, onda si i protiv Hrvatske, protiv društva, protiv ovoga ili onoga. Kao narod smo se dali uvući u perfidnu igru jednog centra moći – hobotnice koja je svoje pipke pustila u sve pore društva, kojoj miriši vlast samo zato što iz nje može izvući novac i koja jako dobro bdije da se ne bi u javnopolitički milje uvukao netko tko bi osujetio jedini mogući radikalizam koji u Hrvatskoj postoji, a to je radikalni oportunizam. To se vidi svaki puta kad se pojavi neki pokret koji želi demokratizirati društvo, kao što je prošle godine inicijativa U ime obitelji htjela provesti referendum o novom izbornom sustavu. Pogađate tko je ustao protiv? Pa oni kojima taj „blues mutne vode“ odgovara.

Zato su ovi izbori pravi lakmus papir ponašanja koje bi nam moglo odrediti bližu, ali i dalju budućnost. Kampanja nikada nije bila prizemnija. Nikada dvije najveće stranke, odnosno njihove koalicije, nisu manje brinule o predstavljanju programa, a više o tome kako dobaciti zajedljivi komentar političkom protivniku. No ono što zabrinjava je, s jedne strane, predstavljanje vlastitog mesijanizma, a s druge strane, ponižavanje manjih stranaka i nezavisnih kandidata, kojima se spočitava što se nisu uvukle pod skute velikih, istovremeno plašeći narod kako su manje stranke uvijek nečiji igrači.

Namjerno izaz(i)vani strukturalni kaos kao uzrok gubitka povjerenja

Trenutna društvena klima je klima nedostatka povjerenja i ulaska u kolektivnu paranoju. Nitko nikome ne vjeruje. Uvijek netko nekome želi „smjestiti“, uvijek netko za nekoga radi. Jedan radi za masone, drugi za udbu; ovaj radi za Opus Dei, a iza onoga stoji Putin, engleska kraljica ili Trilaterala. Ista osoba je istovremeno igrač HDZ-a i SDP-a, a ovaj pokret ili stranke je ubačen od Crkve koja želi proširiti svoju moć. To je vrlo opasno razmišljanje, na koje se veliki broj prosječnih birača navikao ili, da budemo grublji, nasjeo. Posljedice ovakvog stava su jako teške. Jer u onome trenutku kada nestane povjerenje i nastupi kolektivna paranoja, to je zadnji korak prije urušavanja društva i prestanka funkcioniranja demokratskih procesa. A u ovim složenim geopolitičkim okolnostima urušavanje društva je zadnje što nam treba.

No, rijetko tko se pitao koji je uzrok koji je doveo do općeg nepovjerenja u ljude. Radi se jednostavno o teškom strukturalnom kaosu koji nije rezultat samo nebrige i nesposobnosti, nego se na taj kaos računa. On nije prisutan samo u problemu, primjerice, s brojem birača, nego i u mnogo banalnijim stvarima, a još neke su se mogle vidjeti ovih dana. Taj kaos posljedica je nenormalno dugog procesa tranzicije iz diktature u demokratsko društvo uslijed kojeg se stvorila birokratska lobotomija koja guši svaku kreativnu inicijativu, kako u gospodarskom, tako i u organizacijskom smislu. A uzrok tog procesa je održavanje na životu starih struktura. Ili bolje rečeno: nismo ulili novo vino u nove mješine. Rijetko se gdje dogodilo da u 25 godina društvo nije uspjelo iznjedriti nove ljude i nove ideje. Ako i naiđe neko novo lice, on je vječiti dužnik starih struktura i ponaša se po takvim obrascima. Pjesma kaže: nova lica – scena ista. Načelno, ovaj strukturalni kaos odgovara svakome tko želi zadržati stvarno stanje, od vrha do dna.

Ista brava, isti ključ – novi pokušaji

I što se onda čudimo ovakvoj izbornoj kampanji? Prije godinu i pol dana, jedna vjerna članica jedne velike stranke, u jednom gradu u kojem ta stranka ima apsolutnu većinu i monopol (neću namjerno napisati da se radi o Vinkovcima), rekla mi je: „Ne znam, Mladene, što ti novi ljudi hoće? Pa funkcije su ionako već podijeljene, samo treba uzeti vlast.“ I sad je na biračima da odluče, iako mu se već 15 godina kao spasitelji nude oni koji se ponašaju kao u situaciji kad vam se dogodi da imate krivi ključ za neku bravu. Opet i opet pokušavate ugurati neodgovarajući ključ, iako ste svjesni da on ne odgovara toj bravi. Sve što napravite jest da se odmorite par minuta i pokušate opet – istim ključem.

Propovjednik – savršeno jasan o hrvatskoj izbornoj kampanji

Promatrajući kampanju i čitajući programe etabliranih političkih stranaka koje već 15 godina drže Hrvatsku tu gdje jest i istovremeno imaju petlje i obraza, s istim ljudima, s istim programima i s istim načelima i načinima obećavati korjenite promjene, ne možemo se ne sjetiti pisca Knjige propovjednikove koji je fantastičnim pesimističnim realizmom detektirao stanje tadašnjeg duha i kao da je ocrtao sadašnju hrvatsku izbornu kampanju:

Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
Ima li išta o čemu bi se moglo reći: „Gle, ovo je novo!“? Sve je već davno prije nas postojalo.
Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći. 
I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.
Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!
Što je krivo, ne može se ispraviti;
čega nema, izbrojiti se ne može.

Rekoh onda sam sebi: „Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje.“ Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.
Mnogo mudrosti – mnogo jada;
što više znanja, to više boli.

(Prop 1, 3-4.8-11.13-18)
 
Nažalost, ovih dana, umjesto festivala demokracije, vidimo rogove u vreći koji najmanje govore o svojim programima. Ako i govore, onda je to na način jeftinih populističkih obećanja. Za svaki slučaj, svaki novi ozbiljniji pokret ili osoba biva diskreditiran po dobro poznatim obrascima: difamacija, širenje nepovjerenja ili birokratske zavrzlame, poput otrcane fraze: to vam je ionako bačen glas. I rijetko tko vidi ovih dana gdje će Hrvatska biti za 5 godina. A to se događa zato što više nemamo vjere i povjerenja da se stvari mogu promijeniti, ali ih ne mogu mijenjati oni koji su ih pokvarili.

Ako vas auto ostavlja na cesti, promijenite ga!

Povjerenje je temeljna vrlina demokratskog procesa. Povjerenje u institucije, povjerenje u ljude, povjerenje u sustav, povjerenje u Boga. Hrvatska je kao mlada država i nastala na velikom povjerenju – u novoformiranu vlast, u mlade nenaoružane dečke koji su umjesto vojnih čizama imali patike „univerzalke“, a umjesto kaciga marame; na povjerenju predsjednika Tuđmana čak i u bivše strukture; na povjerenju u Boga da će nam darovati slobodu.

Ključna je stvar prepoznati kad je došao čas za promjenu onih koji nas vode i dati povjerenje nekim novim ljudima. To vam je kao i s automobilom. Možete gajiti simpatije u vaš prvi auto jer vas uz njega vežu lijepe uspomene; možete ga držati jer ste na njega navikli. Ali ako vas nekoliko puta ostavi na cesti, ako vas njegovo mjesečno održavanje košta toliko da vam je bolje kupiti novi auto, vrijeme je za kupiti novi auto. Hrvatsku državu „stari automobili“ previše koštaju i često ju „ostavljaju na cesti“. Treba ozbiljno razmisliti o promjeni jer vidimo da „generalka“ ne pomaže. Baš kao i s državom. Stranačke „generalke“ ne pomažu, državu imamo, ali treba izgraditi društvo.
 

Da biste komentirali, prijavite se.