Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

srijeda, 01. srpnja 2015. Arhiva kolumne

Tuđman: jedini u svijetu napravio plan povratka izbjeglica, a Srbija je to ovih dana odbila

Danas je druga obljetnica ulaska Hrvatske u EU, odnosno službeni datum njezinog institucionalnog povratka tamo gdje i pripada, a to je zapadnoeuropski kulturni krug, iz kojeg se izdvojila 1918., nakon završetka Prvog svjetskog rata.
Foto: croatia.eu

Svi se dobro sjećamo te noći i proslave u kojoj je vladao dojam da se ulasku Hrvatske u europsku obitelj više raduju strani govornici nego domaći. „Poduzeli ste teške reforme i pružili ruku pomirenja. Kao država članica EU, jasno ste dali do znanja da ćete drugima pomoći da slijede isti put“,  rekao je tadašnji predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso, a Herman van Rompuy govorio je o simbolici svjetla koje prožima Europu i kojoj će Hrvatska davati značajan doprinos. Predsjednica Litve predsjednica Litve Dalia Grybauskaite poželjela je Hrvatskoj dobrodošlicu i povukla paralele kako su Litva i Hrvatska dvije države koje su prošle komunistički totalitarizam.

Hrvatski govornici, premijer Milanović i bivši predsjednik Josipović, osjetilo se, kurtoazno su govorili kako je ovo veliki dan za Hrvatsku, ali nisu mogli bez spominjanja „regiona“ i priče kako, iako smo od sada članica EU, ipak ostajemo tu gdje jesmo! Proslava je, htjeli mi to ili ne htjeli, bila opterećena donošenjem tzv. „lex Perković“, koji nas je obrukao u Europi i skoro stajao sankcija.

Dvije godine kasnije, Hrvatska je po gospodarskom rastu na europskom dnu (ali bez brige, skoro pa smo prestigli Bugarsku), kao i po povlačenju novca iz EU fondova i strukturnim reformama. Pri vrhu smo na indeksu korupcije, sporosti u privlačenju investicija i kompliciranoj birokraciji.

Politički, dogodile su se važne promjene: predsjednica je postala Kolinda Grabar Kitarović koja sve hrabrije i otvorenije govori o ulozi Hrvatske u međunarodnim odnosima i stavlja ju tamo gdje i pripada, a to je EU i, sve otvorenije, tzv. „jantarski put“, odnosno koridor od Baltika do Sredozemlja, institucionalno djelomično uobličen u Višegradsku skupinu, a prometno u Koridor 5c, kojem hrvatska Vlada iz nepoznatih razloga ne želi završiti zadnju, kratku dionicu kroz Baranju, kako bi se spojila s autocestom u Mađarskoj, koja je došla do granice u Mohaču.

Zbog onoga zbog čega je Vlada „zaratila“ s EU, a to su Perković i Mustač, vodi se proces u Münchenu, a Hrvati polako, puno sporije nego što bi trebali, shvaćaju koliko je važno raščistiti prošlost, zatvoriti njezine faze i kao narod koristiti demokratske alate koji su im na raspolaganju.

Tri bitne srpske provokacije spram hrvatske mlakosti

No, upravo zbog te neraščišćene prošlosti posljednjih dana izbijaju „aveti prošlosti“ u vidu neprestanog pritiska Srbije na hrvatsko demokratsko i samostalno određenje spram sebe same.

Orkestrirani napadi na kardinala Stepinca, neprestano Vučićevo samohvaljenje kako je Srbija demokratska država, a Hrvati moraju postaviti stvari na svoje mjesto i nedavna odluka Srbije i paradržave Republike Srpske da 5. kolovoza počnu slaviti kao Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe, samo su tri najvidljivije stvari kojima Srbija, uz pomoć hrvatskih unutrašnjih faktora, pokušava destabilizirati ionako demokratski nestabilnu Hrvatsku.

To što sve tri stvari nemaju veze s istinom, nego s mitomanijom i dosljednim provođenjem Memoranduma 2 pojačava sve očitiju činjenicu: Srbija njeguje samosvijest svoje državotvornosti, ali Hrvatska nažalost ne. Hrvatsko domoljublje je emocionalno i prigodno, srpsko je mitološko, ali organizirano, smišljeno i beskompromisno u provođenju.

Ne znam kakvo stanje je u Srbiju, ali Hrvatska je premrežena obavještajnim strukturama koje svoj korijen imaju u bivšem sistemu i koji Hrvatsku, kao i njezin ulazak u EU intimno nikad nisu priželjkivali, nego su se samo prilagodili novonastaloj situaciji. Srpsko državno vodstvo, imajući u vidu tu samosvijest i činjenicu da su bili kraljevina oko malog prsta vrte određene hrvatske sluganske političare koji kao poslušni psići svako malo podvita repa trče u Beograd, ili gdje već treba, a smišljene Vulinove i Vučićeve provokacije tretiraju kao nedostatak kućnog odgoja. To je taj neprestani san da se bude u jednoj državi i manjak samosvijesti o vlastitoj državotvornosti.

Srbija demokratska država? Tek ćemo vidjeti

Prva stvar koja se podvlači Hrvatskoj je da je Srbija demokratska država s visokim standardima, ili barem na pravom putu demokratizacije, a Hrvatska mora još mnogo toga naučiti. Činjenice kažu drugačije. Hrvatska je država koja je dio europske demokratske obitelji, a prošla je trnovit pregovarački put i imala najteži okvir od svih država članica i morala preuzeti demokratske standarde. Srbiju taj put tek očekuje, a ima takav pregovarački okvir da vjerojatno ikad ili nikad neće ući u EU. Priznanje Kosova i otvaranje arhiva, samo su neki od temeljnih zahtjeva njihovog pregovaračkog okvira.

O dobro tempiranim napadima na kardinala Stepinca već smo pisali i nećemo ponavljati.

Srbija se sjeća prognanih i stradalih Srba, a prešućuje Tuđmanov poziv na povratak i presude međunarodnih institucija

Najnovije „plaženje jezika“ iz Beograda je proglašenje 5. kolovoza kao dana sjećanja na prognane i stradale Srbe. Pritom se, jasno je, misli na one Srbe koji su stradali ili „stradali“ od Hrvata.

Datum, ne treba pojašnjavati, koincidira s pravednom pobjedom Hrvatske u Oluji, kada se sjećamo oslobođenja Knina. Retorikom pravljenja žrtvom besprizorno se manipulira sudbinama ljudi i njihovim životima, baš onako kako je to Miloševićeva politika, na koju su Srbi masovno pristali, radila devedesetih godina, a rezultat svega su bili srpski vojni porazi, izgubljeni ratovi i narod koji je zbog propagande izbjegao, a nije prognan iz Hrvatske. Iako Dodik i Vučić govore jedno, činjenice kažu drugo.

Hrvatska vojna pobjeda proglašena je i pravno besprijekornom na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, kada je Theodor Meron oslobodio Gotovinu i Markača.

Hrvatska je pružila ruku pomirenja

Još važnije, pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu ove godine Hrvatska je proglašena žrtvom agresije koja je imala elemente genocida.

I najvažnije, Hrvatska ima visoke manjinske standarde prema srpskoj manjini od kojih su mnogi sudjelovali i u oružanoj pobuni. To pak Srbi u Hrvatskoj mogu zahvaliti prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, pisao je svojevremeno Ivica Šola u Večernjem listu. Zašto? Ako povučemo jednu paralelu na temelju presude Međunarodnog suda pravde u Haagu koji je prihvatio i našu tužbu protiv Srbije za genocid, onda postaje jasno zašto: U sporu između Etiopije i Eritreje, isti je sud presudio u korist žrtve agresije, Eritreje, koja je odbila primiti etiopske izbjeglice iz njihove „SAO Krajine”. Sud je povratak pobunjenih Etiopljana ocijenio kao ugrožavanje nacionalne sigurnosti Eritreje, koji bi postali destabilizirajući faktor, premda su imali Eritrejske dokumente, putovnice.

U Hrvatskoj pak dio srpskog naroda koji je digao oružanu pobunu protiv RH odbio je hrvatske dokumente, dakle, nisu ni bili hrvatski građani po svom izboru, ali ih je Tuđman sve abolirao i prihvatio u procesu mirne reintegracije, a Hrvatska, iako žrtva agresija, jedina je država članica UN-a koja je imala plan povratka izbjeglica.

Tuđmanov program – suživot i praštanje u interesu mira

To je bio Tuđmanov program koji je izrekao u glasovitom govoru u Vukovaru 1997. godine: “Pobjednik koji ne zna praštati, taj sije klice novih razdora i budućih zala. A Hrvatski narod to ne želi. Nije želio ni sve ono što smo pretrpjeli ovdje u Vukovaru i u čitavoj Hrvatskoj. Sve ovo što činimo nije samo u uskom, lokalnom interesu, nego i u općehrvatskom i općeuropskom, u interesu mira, budućnosti ovoga kraja i Europe. I neka nam živi suživot hrvatskog naroda sa srpskom i drugim etničkim zajednicama.”

Umjesto toga, mi danas imamo etnobiznismene poput Pupovca koji licemjerno lamentiraju, izvanjski srpski pritisak i mlake političare kojima je domet imenovati zračnu luku po Franji Tuđmanu, ali zato što je bio antifašist i partizan.

Proglašenje srpskog dana sjećanja 5. kolovoza prošlo je bez službenih reakcija iz Hrvatske. Možda i bolje. Da ne bi opet bilo ukazivanja na nedostatak kućnog odgoja.
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 9.7.2015. 21:47:30 Prijavi abuse
XII ========== U Knjizi Izlaska, na početku petog poglavlja, piše: „Poslije toga odu Mojsije i Aron pa reknu faraonu: "Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: 'Pusti narod moj da ode i u moju čast slavi svetkovinu.'" "Tko je taj Jahve da ga ja poslušam", odvrati faraon, "i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce." "Bog Hebreja objavio nam se", rekoše. "Zato nas pusti da odemo tri dana hoda u pustinju i prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svome, da se na nas ne obori pomorom ili mačem." Nato im odvrati egipatski kralj: "Mojsije i Arone, zašto odvraćate svijet od njegovih dužnosti? Idite na svoj posao. Sad kad se svjetina tako umnožila", nastavi faraon, "vi biste ih od posla odvratili?" ===== Ono što na prvi pogled izgleda kao Mojsijev i Aronov taktički trik, ima sasvim dublje, najdublje značenje: izlazak iz Egipta, onog mnogobožačkog, iz Egipta koji je i mnogobožački i kuća ropstva, isto je što i prinošenje žrtve jedinome Bogu i ulazak u slobodu. ===== Otvoreno, bez srama, kršćanski hrabro i samosvjesno trebamo zahtijevati neradnu nedjelju upravo zbog – svete mise; kao što je Mojsije to tražio od faraona, trebamo mi to tražiti od „faraona današnjice“. ===== Velika je milost riječ iz Očenaša "Neka bude volja tvoja". Samo onaj koji svoj život mirno s povjerenjem stavi u Gospodinove ruke može mirno i sabrano raditi. Napreduje samo ono društvo koje je sposobno za takav čin duha. ===== Svako jutro, svaki dan vrijedi Božija zapovijed "Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene". Radit ću danas, ali ću se blagoslovu i spasenju uzdati samo od Gospodina. I navečer, kada idem spavati, predajem se u Očeve ruke, samo On je moj Gospodin, nikakvo drugo pouzdanje ja nemam i nikakve brige me neće spasiti, samo živi Bog. ===== Oče naš, dobri i svemogući, hvala ti što si nas stvorio, što nas čuvaš i uzdržavaš! ===== ZAKLJUČAK: Ubzo dolaze izbori. Eto, imamo kriterij, onaj pravi, kako odrediti je li neka stranka istinski „demokršćanska"; još jednom: otvoreno, bez srama, kršćanski hrabro i samosvjesno trebamo zahtijevati neradnu nedjelju upravo zbog – svete mise; kao što je Mojsije to tražio od faraona, trebamo mi to tražiti od faraona današnjice. Čeka nas izlazak u pustinju i put u Obećanu zemlju.

Marko Petričević - 9.7.2015. 16:33:50 Prijavi abuse
XI ========== Sve probleme ovdje opisane, svijet moderne ekonomije počinje izgleda polako shvaćati. Čitajući odličnu knjigu Gassmanna i Graniga iz. 2013. „Inovacijski menadžment“, sa čuđenjem i velikom dozom zadovoljstva sam naišao na cijelo poglavlje koje je posvećeno potrebi usporenja modernog tempa kojim su se izložila poduzeća. Problem je nazvan „real-time illusion“. Govori se o posljedicama akcionizma, govori se o „dva koraka naprijed i jednom nazad“, o „rupi u kojoj se gubi kreativnost“, o deficitima kojim su izložena poduzeća jer nisu više sposobna proizvoditi dovoljno kvalitetno, o „cogitus interruptus“, o problemima demotivacije, o „prividnoj multitasking-sposobnosti“, ...., o tome da Intel procjenjuje gubitak od jednog cijelog dana u tjednu zbog poplave nepotrebnih e-mailova, da su Google, Microsof i IBM već formirali istraživačke timove koji se bave problemom „Information Overload“, ... U svemu tome ne možemo a ne diviti se našim podcijenjenim „starima“ koji su bili svjesni da „muza“ ima svoj izvor u „Muße, dokolici, otiumu”. Važan temelj europske kulture doista je dokolica – o tome svjedoče riječ „škola“ (koja upućuje na latinski izvornik „schola“, koji znači „dokolica“), te riječ „kultura“ (koja u svojoj osnovi ima riječ „kult“). Možemo se samo diviti mudrosti našeg "starog" pape Benedikta XVI koji svoje knjige piše upotrebljavajući olovku i gumicu – koji je očito uspio naći „pravi ritam“ kojim svoj duh „materijalizira“ na papiru. Mudrost najvećeg uma današnjice! ===== Slijedi zadnji, dvanaesti odjeljak, pun nade da će se u nama probuditi, ujedinjene, i „vita contemplativa“ i „vita activa“ i da ćemo hrabro, i do kraja, tražiti – dokidanje radne nedjelje u Hrvatskoj! ...

Marko Petričević - 9.7.2015. 15:55:30 Prijavi abuse
X ========== Kada je međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) god. 1976. donijela preporuku da u novome ustroju kalendara tjedan započinje ponedjeljkom, a završava nedjeljom, nedjelja je i „službeno“ postala week-end. Današnja „vikendizacija“ otima nedjelji ishodišnu i stvarateljsku dimenziju u odnosu na tjedan i cjelokupnost vremena. Unatoč odredbama kalendara, kršćanin živi nedjelju kao „prvi dan“ – ne pretpostavljajući ništa Božjem djelu stvaranja i njegovu djelu otkupljenja. Samo čovjek preobražen kršćanskom kulturom, a to znači kulturom prožetom vjerom u Uskrsnuće, može biti istinski sposoban za „kapitalne investicije“, i to i u prenesenom i u stvarnom smislu te riječi. Nije li nam dosta "kriza" najrazličitijih vrsta i praznih obećanja onih koji su „kao uškopljenik koji hoće razdjevičiti djevicu“ (iz Knjige Sirahove) i nije li vrijeme da povjerujemo Onome koji je „Put, Istina i Život“!? Najveći „kapital“ nosimo – u dubini našeg hrvatskog srca! Hrabro! Vedro! Ponosno! ===== Slijedi nastavak zaključnog razmišljanja ...

Marko Petričević - 9.7.2015. 15:44:42 Prijavi abuse
IX ========== Preko problema hrvatske stvarnosti, preko skandala gladi u Slavoniji (!), preko njemačkih vrlina rada i odmora, pa preko velikih misli Josefa Pipera, gdje on s pravom zaključuje i poučava da je „preduvjet dokolice da čovjek prihvati svijet i svoje vlastito biće na način odobravanja, potvrđivanja, slaganja, pristanka“ i da „najsavršeniji oblik afirmativnog stava prema stvarnosti kao cjeline, koji uopće može biti zamišljen, predstavlja – slavljenje Boga, pohvala Stvoritelja – kult“, - dakle nakon tog fascinantnog duhovnog puta – vratimo se nama Hrvatima i – našim vrlinama. Vratimo se onom što je negdje duboko u nama, doduše možda pokriveno tko zna kakvim naslagama prašine i hrđe, nakon raznoraznih vremena borbi, jada i željeznih režima, ali onom što kuca snažno u najdubljoj i najintimnijoj dubini našeg narodnog bića, do afimativne, vrhunske materijalizacije biti kršćanske kulture, vjerojatno bez usporedbe u cijeloj povijesti pisane kulture – do naše glagoljice: Naše pismo glagoljica ima početni dio abecede s pridruženim riječima, koje čitane skupa znače: "Ja koji slova (pismo) znam, govorim da je veoma dobro živjeti na zemlji."(!!) Sa sviješću o tolikoj, tako divnoj veličini dostojanstva svoje narodne kulture, Hrvati mogu slobodno konačno shvatiti da imaju sve potrebne uvjete da se oslobode lijenosti, mane s kojom neće biti moguće učiniti da konačno procvjetaju svi naši krajevi i da dadne „zemlja naša urod svoj“, i Slavonija, i cijela Hrvatska, i Bosna, i Hercegovina:: Lijenost se ubraja među sedam glavnih grijeha iz kojih kao iz nekog izvora, takorekuć logično, proizlaze drugi grijesi. Prema staroj životnoj mudrosti se pod pojmom lijenosti misli nešto sasvim drugo od onoga što mi obično danas podrazumijevamo. Stari životni nauk lijenost vidi u čovjekovu neispunjavanju zahtjeva koji je vezan uz njegovo temeljno dostojanstvo – u tomu što ne želi biti onakvim kakvim ga Bog želi, a to znači da ne želi biti ono što on u samoj svojoj biti uistinu jest. Protupojam pojmu lijenosti ne tvori radni duh svakodnevnoga zarađivanja, nego odvažno odobravanje i prihvaćanje vlastitoga bića, svijeta u cjelini, Boga – dakle ljubav (iz koje onda svakako raste svježina djelovanja, koju nitko upućen neće zamijeniti s aktivnošću radnoga fanatika). Da nam to nije izrijekom protumačeno, bismo li shvatili da Toma Akvinski pojam lijenosti razumije kao grijeh protiv treće Božje zapovijedi? Toma ne vidi u lijenosti suprotnost „etici rada“ – više je zumači kao prijestup protiv „duhovnoga smiraja u Bogu“. Lijenost u izvornom smislu ima tako malo sličnosti s ispravno shvaćenom dokolicom da ona više mora važiti kao unutranji preduvjet ne-dokolici, izostanku dokolice. Dokolica je moguća samo tamo gdje je čovjek jedno sa samim sobom, gdje on prihvaća svoj vlastiti bitak. A bit je lijenosti ne-slaganje čovjeka sa samim sobom. Lijenost i izostanak dokolice odgovaraju jedno drugomu.:: Konkretno, kratko rečeno: Zrće nam ne treba! Ono nas samo sprječava da se oslobodimo bijede! ===== Isti sveti Pavao koji je rekao: „Tko neće da radi, neka i ne jede“, također pita: „Što imaš, a da nisi primio?“. Prava kršćanska kultura ima uvijek oboje, razlikovano ali skladno: Ora et labora, vita activa et vita contemplativa, nebo i zemlju, duh i tijelo. ===== Slijedi nastavak zaključnog razmišljanja ...

Marko Petričević - 9.7.2015. 7:24:25 Prijavi abuse
VIII ========== „Prava kultura se ne razvija drugačije, osim na tlu dokolice – ako se kao „kultura“ razumije sve ono što ne predstavlja samo gole ljudske potrebe, ali je ipak neophodno za punu ljudsku egzistenciju. Ali ako kultura živi na temelju dokolice – iz čege onda živi dokolica? Kako čovjek može postići da „čini dokolicu“ (kako su govorili Grci)? Što treba činiti, da se čovjeka očuva od toga da bude samo i isključivo „radnik“, radnik čiji se smisao potpuno iscrpljuje u njegovoj funkciji? ===== Priznajem da nisam u stanju na ovo pitanje odgovoriti jednom konkretnom praktičnom uputom. Poteškoća o kojoj se ovdje u stvari radi, takve je naravi, da ne može biti otklonjena pomoću jedne proste odluke, koliko god ona dobronamjerna bila. Ipak dade se pokazati zašto je tomu tako. – Poznato je da nas liječnici odnedavno upozoravaju na činjenicu da je dokolica veoma važna – i tu sigurno imaju pravo. Ali: ne može se „činiti dokolica“, da bi se ostalo ili postalo zdrav, pa čak niti da bi se „spasila kultura“! Postoje stvari koje se čine ako se drže za smislene u njima samima. Ima stvari koje su takve naravi da ih je nemoguće činiti „radi“ nečeg drugog, da bi se postiglo nešto drugo, izvan toga (nemoguće je npr. jednog čovjeka voljeti „radi“, ili „da bi ...“). Postoje poretci stvari koji se ne mogu preokrenuti; ne samo da bi ih preokrenuti bilo neprimjereno, već je to jednostavno nemoguće. ===== Za naše pitanje to znači sljedeće: Ako dokolica nije shvaćena kao nešto već u sebi smisleno, onda ju je prosto nemoguće ostvariti. – Na ovom mjestu je potrebno još jednom progovoriti o slavlju, o slavljenju. U slavljenju su spojena sve tri elementa koja čine dokolicu: prvo ne-aktivnost i mir; drugo odsustvo napora, lakoća; treće iskorak iz svakodnevne radne funkcionalnosti. Svakome je poznato, koliko je danas čovjeku teško istinski slaviti slavlja. Pravi razlog zašto slavlja ne uspijevaju, isti je kao i razlog zašto ne uspijeva dokolica. ===== Na ovom mjestu ne može se izbjeći misao koja je, kako sam se mnogo puta osvjedočio, većini ljudi nesimpatična. Misao glasi, pojednostavljeno rečeno, ovako: Slaviti slavlje, blagdan, znači: na nesvakidašnji način izraziti principijelno afirmativni stav prema svijetu u cjelini. Tko svijet i njegovu stvarnost u osnovi ne prihvaća kao „dobar“ i kao „u redu“, nesposoban je za blagdansko slavlje, isto tako kao što je nesposoban da „čini dokolicu“. To znači: preduvjet dokolice je da čovjek prihvati svijet i svoje vlastito biće na način odobravanja, potvrđivanja, slaganja, pristanka. I sad dolazi ono jednako toliko izazovno, koliko i neizbježno: krajnji, najsavršeniji oblik afirmativnog stava prema stvarnosti kao cjeline, koji uopće može biti zamišljen, predstavlja – slavljenje Boga, pohvala Stvoritelja – kult. Time je imenovan onaj osnovni izvor istinske dokolice, otiuma.“ ====== Slijedi nastavak zaključnog razmišljanja ...

Marko Petričević - 7.7.2015. 20:43:29 Prijavi abuse
VII ========== TREĆA ANTITEZA ===== „PRECJENJIVANJE DRUŠTVENE FUNKCIJE RADA. – Ne treba trošiti puno riječi da bi se pokazalo da je ovo dominantna crta modernog društva. Pri tome ne treba misliti samo na totalitarne „petogodišnje planove“, kod kojih u stvari ono što je loše nije planiranje samo po sebi, već inzistiranje, zahtjev da se bude isključivo mjerilo cjelokupnog života, ne samo što se tiče industrijske proizvodnje, već isto tako i individualnog oblikovanja slobodnog vremena. Također i u ne-totalitarnom svijetu, diktatura puke usmjerenosti samo korisnome može biti i te kako prisutna. – Na ovom mjestu se treba prisjetiti stare, klasične podjele, naime podjele, razlikovanja između ‚artes liberales‘ i ‚artes serviles‘, između „slobodnih“ i „ropskih“ djelatnosti. Ovo razlikovanje kazuje da postoje ljudske djelatnosti koje svoj smisao imaju u sebi samima, i s druge strane da postoje takve djelatnosti koje služe svrsi koja se nalazi izvan njih samih, koje su dakle čisto – korisne. Ova misao se na prvi pogled čini prilično staromodnom i cjepidlačkom. U stvarnosti radi se o upravo nečemu što ima svoju veliku aktualnu političku težinu. Ako se pitanje: ‚Postoje li slobodne djelatnosti‘ preveda u žargon totalitarnog svijeta rada, tada ono glasi: ‚Postoji li ljudsko djelovanje koje se po svojoj prirodi ne može niti opravdati potrebama petogodišnjeg plana, niti takvo upravdanje uopće treba?‘ ‚Stari‘ su na ovo pitanje potpuno odlučno odgovarali sa ‚da‘. Odgovor totalitarnog svijeta rada je također potpuno nedvosmisleno i odrješito: ‚Ne, čovjek je posvema i u potpunosti funkcionalno biće; svaka slobodna djelatnost, koja nema društvene, socijalne funkcije, nepoželjna je i treba je likvidirati‘. ===== PROTIV PRECJENJIVANJA DRUŠTVENE FUNKCIJE RADA. – Dokolica je izražena time da je izdvojena iz drušvene funkcionalnosti. Ne treba je brkati sa radnom pauzom. Pauza, nebitno traje li samo sat vremena, ili tri tjedna, označava odmor od rada; njena je funkcija dakle u službi rada. Dokolica je međutim nešto posve drugo. Smisao dokolice nije u tome da čovjek nesmetano funkcionira, već u tome da on ostane čovjekom, to znači da bude sposoban usmjeriti pogled izvan ograničenog miljea, isječka svoje funkcionalne pozicije, da ostane sposoban za slavljeničko promatranje sveukupnosti svijeta kao cjeline, i da se ostvari kao biće koje svoj cilj ima u sveobuhvatnosti svijeta – putem slobodne, a to znači unutar sebe smislene, a to znači ne-angažirane djelatnosti.“ ===== Sljedi zaključno razmišljanje, s pojašnjenjima što je to što je puno važnije od svih investicija, vladinih i inih, zašto je Mojsiju u stvari bilo bitno izvesti narod u pustinju, zašto nam neće krenuti nabolje sve dok ne dokinemo radnu nedjelju i zašto papa Benedikt XVI piše svoje knjige upotrebljavajući olovku i gumicu ...

Marko Petričević - 7.7.2015. 20:43:26 Prijavi abuse
VII ========== TREĆA ANTITEZA ===== „PRECJENJIVANJE DRUŠTVENE FUNKCIJE RADA. – Ne treba trošiti puno riječi da bi se pokazalo da je ovo dominantna crta modernog društva. Pri tome ne treba misliti samo na totalitarne „petogodišnje planove“, kod kojih u stvari ono što je loše nije planiranje samo po sebi, već inzistiranje, zahtjev da se bude isključivo mjerilo cjelokupnog života, ne samo što se tiče industrijske proizvodnje, već isto tako i individualnog oblikovanja slobodnog vremena. Također i u ne-totalitarnom svijetu, diktatura puke usmjerenosti samo korisnome može biti i te kako prisutna. – Na ovom mjestu se treba prisjetiti stare, klasične podjele, naime podjele, razlikovanja između ‚artes liberales‘ i ‚artes serviles‘, između „slobodnih“ i „ropskih“ djelatnosti. Ovo razlikovanje kazuje da postoje ljudske djelatnosti koje svoj smisao imaju u sebi samima, i s druge strane da postoje takve djelatnosti koje služe svrsi koja se nalazi izvan njih samih, koje su dakle čisto – korisne. Ova misao se na prvi pogled čini prilično staromodnom i cjepidlačkom. U stvarnosti radi se o upravo nečemu što ima svoju veliku aktualnu političku težinu. Ako se pitanje: ‚Postoje li slobodne djelatnosti‘ preveda u žargon totalitarnog svijeta rada, tada ono glasi: ‚Postoji li ljudsko djelovanje koje se po svojoj prirodi ne može niti opravdati potrebama petogodišnjeg plana, niti takvo upravdanje uopće treba?‘ ‚Stari‘ su na ovo pitanje potpuno odlučno odgovarali sa ‚da‘. Odgovor totalitarnog svijeta rada je također potpuno nedvosmisleno i odrješito: ‚Ne, čovjek je posvema i u potpunosti funkcionalno biće; svaka slobodna djelatnost, koja nema društvene, socijalne funkcije, nepoželjna je i treba je likvidirati‘. ===== PROTIV PRECJENJIVANJA DRUŠTVENE FUNKCIJE RADA. – Dokolica je izražena time da je izdvojena iz drušvene funkcionalnosti. Ne treba je brkati sa radnom pauzom. Pauza, nebitno traje li samo sat vremena, ili tri tjedna, označava odmor od rada; njena je funkcija dakle u službi rada. Dokolica je međutim nešto posve drugo. Smisao dokolice nije u tome da čovjek nesmetano funkcionira, već u tome da on ostane čovjekom, to znači da bude sposoban usmjeriti pogled izvan ograničenog miljea, isječka svoje funkcionalne pozicije, da ostane sposoban za slavljeničko promatranje sveukupnosti svijeta kao cjeline, i da se ostvari kao biće koje svoj cilj ima u sveobuhvatnosti svijeta – putem slobodne, a to znači unutar sebe smislene, a to znači ne-angažirane djelatnosti.“ ===== Sljedi zaključno razmišljanje, s pojašnjenjima što je to što je puno važnije od svih investicija, vladinih i inih, zašto je Mojsiju u stvari bilo bitno izvesti narod u pustinju, zašto nam neće krenuti nabolje sve dok ne dokinemo radnu nedjelju i zašto papa Benedikt XVI piše svoje knjige upotrebljavajući olovku i gumicu ...

Marko Petričević - 7.7.2015. 19:15:34 Prijavi abuse
VI ========== DRUGA ANTITEZA ===== „PRENAGLAŠAVANJE VRIJEDNOSTI TRUDA I NAPORA. – Iako zvuči čudno, ali i takvo nešto postoji. Može se čak reći da prosječni etički stav „čestitog“ modernog čovjeka ima svoj korijen u ovom precjenjivanju truda i napora; i što ne iziskuje nikakav trud ni napor – nema nikakve moralne vrijednosti. Schiller je ovu tezu ironizirao sljedećim stihovima koji su bili usmjereni protiv Kanta: ‚Veseli me činiti dobro mojim prijateljima, ali činim to na žalost rado / te se često u sebi grizem, i čini mi se da nisam krepostan.‘ ‚Naši stari‘, pri čemu mislim na velike Grke Platona i Aristotela, ali i na kršćanske oce i kršćanske naučitelje, dakle ‚stari‘ nisu bili mišljenja da je dobro, po prirodi stvari, dakle uvijek i bezuvjetno, da je – teško. Oni su znali da se najviši oblici dobra ostvaruju upravo bez truda – jer je njihovoj prirodi svojstveno da proizlaze iz ljubavi. Isto tako i najviši oblici spoznaje – (npr. poput munje, brza, nenadana genijalna ideja, ili prava kontemplacija) nisu ‚duhovni rad‘, oni su također tu bez muke – jer je njihovoj prirodi svojstveno da su dar. ‚Dar‘ – to je možda ključna riječ. Ako si posvijestimo naglašavanje prvenstveno truda i napora, kojim je obilježeno lice modernog čovjeka, (ta crta koja se raspoznaje na licu današnjeg čovjeka čini mi se mnogo snažnije izražena, nego što je to sa puno spominjanom i napadanom crtom koja je oblježena „željom za užitkom“), ako si dakle to posvijestimo, pred nas se postavlja pitanje: nije li najdublji uzrok tome odbijanje da se bilo što dobije na dar, potpuno svejedno od koga! ===== PROTIV PRENAGLAŠAVANJA VRIJEDNOSTI TRUDA I NAPORA. – Dokolica je stav slavljenja. A slavljenje, slavlje, predstavlja suprotnost trudu i naporu, teškom. Tko u principu odbija sve što je lako i dobiveno bez truda, na jednak način je nesposoban za slavljenje i za učešće u blagdanskom slavlju.“ ===== U nastavku će biti predstavljena treća antiteza, koja se odnosi na društvenu vrijednost rada ...

Marko Petričević - 7.7.2015. 7:38:54 Prijavi abuse
V ========== PRVA ANTITEZA ===== PRENAGLAŠAVANJE VRIJEDNOSTI AKTIVNOSTI. – Ovdje se misli na nesposobnost da se jednostavno dopusti stvarima da se dese „same od sebe“; misli se na nesposobnost da se nešto primi kao dar i na nemoć da se dopusti samoma sebi da nam se nešto jednostavno dogodi. Ovdje se radi o „bezuvjetnoj djelatnosti“, za koju je Göthe rekao da uvijek na kraju vodi u bankrot. Do sada se nejekstremnija formulacija ove hereze nalazi u jednoj Hitlerovoj rečenici: „Svaka aktivnost je smislena, pa radilo se i o zločinu; svaka pasivnost je, nasuprot tome, besmislena.“ Naravno da se ovdje radi o mahnitoj, ludoj formulaciji; ona je jednostavno apsurdna. Međutim, „blaži“ oblici ove ludosti spadaju, čini mi se, u obilježje modernog doba. ===== PROTIV APSOLUTIZIRANJA AKTIVNOSTI. – Dokolica upravo predstavlja ne- aktivnost; ona je jedan oblik šutnje. Dokolica je točno takav način šutnje, koja je neophodna da bi se nešto moglo čuti; samo onaj koji šuti, u stanju je slušati. Dokolica je stav primajuće uronjenosti u stvarnost; otvorenost duše koja je jedina u stanju primiti one najveće i najljepše uvide u istinu, uvide koje ne možemo postići nikakvim „duhovnim radom“. U nastavku će biti predstavljena druga antiteza koja se odnosi na napor, trud ...

Marko Petričević - 6.7.2015. 23:02:43 Prijavi abuse
V ========== PRVA ANTITEZA ===== PRENAGLAŠAVANJE VRIJEDNOSTI AKTIVNOSTI. – Ovdje se misli na nesposobnost da se jednostavno dopusti stvarima da se dese „same od sebe“; misli se na nesposobnost da se nešto primi kao dar i na nemoć da se dopusti samoma sebi da nam se nešto jednostavno dogodi. Ovdje se radi o „bezuvjetnoj djelatnosti“, za koju je Göthe rekao da uvijek na kraju vodi u bankrot. Do sada se nejekstremnija formulacija ove hereze nalazi u jednoj Hitlerovoj rečenici: „Svaka aktivnost je smislena, pa radilo se i o zločinu; svaka pasivnost je, nasuprot tome, besmislena.“ Naravno da se ovdje radi o mahnitoj, ludoj formulaciji; ona je jednostavno apsurdna. Međutim, „blaži“ oblici ove ludosti spadaju, čini mi se, u obilježje modernog doba. ===== PROTIV APSOLUTIZIRANJA AKTIVNOSTI. – Dokolica upravo predstavlja ne- aktivnost; ona je jedan oblik šutnje. Dokolica je točno takav način šutnje, koja je neophodna da bi se nešto moglo čuti; samo onaj koji šuti, u stanju je slušati. Dokolica je stav primajuće uronjenosti u stvarnost; otvorenost duše koja je jedina u stanju primiti one najveće i najljepše uvide u istinu, uvide koje ne možemo postići nikakvim „duhovnim radom“. U nastavku će biti predstavljena druga antiteza koja se odnosi na napor, trud ...

Marko Petričević - 6.7.2015. 23:02:40 Prijavi abuse
V ========== PRVA ANTITEZA ===== PRENAGLAŠAVANJE VRIJEDNOSTI AKTIVNOSTI. – Ovdje se misli na nesposobnost da se jednostavno dopusti stvarima da se dese „same od sebe“; misli se na nesposobnost da se nešto primi kao dar i na nemoć da se dopusti samoma sebi da nam se nešto jednostavno dogodi. Ovdje se radi o „bezuvjetnoj djelatnosti“, za koju je Göthe rekao da uvijek na kraju vodi u bankrot. Do sada se nejekstremnija formulacija ove hereze nalazi u jednoj Hitlerovoj rečenici: „Svaka aktivnost je smislena, pa radilo se i o zločinu; svaka pasivnost je, nasuprot tome, besmislena.“ Naravno da se ovdje radi o mahnitoj, ludoj formulaciji; ona je jednostavno apsurdna. Međutim, „blaži“ oblici ove ludosti spadaju, čini mi se, u obilježje modernog doba. ===== PROTIV APSOLUTIZIRANJA AKTIVNOSTI. – Dokolica upravo predstavlja ne- aktivnost; ona je jedan oblik šutnje. Dokolica je točno takav način šutnje, koja je neophodna da bi se nešto moglo čuti; samo onaj koji šuti, u stanju je slušati. Dokolica je stav primajuće uronjenosti u stvarnost; otvorenost duše koja je jedina u stanju primiti one najveće i najljepše uvide u istinu, uvide koje ne možemo postići nikakvim „duhovnim radom“. U nastavku će biti predstavljena druga antiteza koja se odnosi na napor, trud ...

Marko Petričević - 6.7.2015. 22:01:20 Prijavi abuse
IV ========== Dakle, slijedi sažetak kratkog predavanja Josefa Piepera pod naslovom „Muße und menschliche Existenz, Dokolica i ljudska egzistencija“: ===== „Tko danas govori o dokolici, već se nalazi u situaciji da se mora braniti. Nalazi se suočen s protivštinom koja na prvi pogled izgleda jača od njega. Stvar je time teža, jer ta protivština nije „netko drugi“, već se posvema radi o unutarnjoj disputaciji. I još gore, kad bismo iznenada bili upitani što mi to tu u stvari branimo - ne bismo točno znali odgovoriti. Kad npr. Aristotel veli: „Mi radimo da bimo mogli uživati u dokolici“ – ako smo iskreni, morali bimo priznati da nemamo pojma što bi ta čudna rečenica trebal značiti. Eto, čini se da je situacija u kojoj se nalazimo upravo takva. ===== Osnovno pitanje je dakle: što je to „Muße, dokolica (engleski: leisure; latinski: otium)? Kakvo je značenje ovog pojma u velikoj tradiciji? – Čini mi se primjereno pokušati naći odgovor na ovo pitanje na način da prvo govorimo o onome što je suprotnost dokolici, o stvarnosti koja se običava nazvati „precjenjivanje vrijednosti rada“. Doduše, to je prilično proizvoljan opis. Jer rad može značiti više toga - najmanje tri stvari. Rad može značiti „aktivnost uopće“. Drugo, rad može značiti i: napor, trud, mučenje. I treće, postoji jezična upotreba prema kojoj rad predstavlja korisnu djelatnost, prije svega društveno korisnu djelatnost.“ ====== Dalje Pieper upotrebljava izričaj da „upravo tako izgleda 'demon s tri lica' s kojim se suočava svatko tko se odvaži na avanturu obrane važnosti dokolice“. Izlaganje nastavlja gradeći ga na antitezi krivog i ispravnog pristupa svakom od ova tri značenja pojma „rad“. ===== U nastavku će biti predstavljena prva antiteza, prva od tri mudrosti koje su, kako bih se usudio opisati, "narodi propustili naučiti" ...

Marko Petričević - 5.7.2015. 23:19:31 Prijavi abuse
III ========== Veliki njemački katolički filozof Josef Pieper, po mnogima najveći kršćanski suvremeni filozof, bio je čovjek koji je na aktualna pitanja vremena znao pravovremeno dati odgovor: 1936. godine na izazove Hitlerove nacističke totalitarne ideologije reagira traktatom „Über das christliche Menschenbild, O kršćanskoj antropologiji“, a pazite sad: u jeku poslijeratne obnove Njemačke, u atmosferi nepojmljive strke, stresa i radnog zanosa, on piše djelo „Muße und Kult, Dokolica i kult“ – za uši ljudi onog vremena sigurno nepojmljiva provokacija. Kod nas je knjigu 2011. objavio Verbum pod naslovom „Pohvala dokolici“. Moram upozoriti da njemačku riječ „Muße“ nije lako prevesti na Hrvatski, u izvorniku je puno jača i bogatija značenjem od naše riječi „dokolica“; njemački rječnik Duden kaže da „Muße“ znači „slobodno vrijeme i unutarnji mir, kad se čini ono što odgovara vlastitom zanimanju, interesu“. Nekako se poklopilo da su Nijemci nakon rata, kad je nacija bila u velikoj krizi, bili blagoslovljeni takvim osobnostima od formata, kao što je to bio Konrad Adenauer, i eto i Josef Pieper. Narod je izgleda to znao cijeniti i prihvatiti, sjeme je izgleda palo na plodnu zemlju: knjiga „Muße und Kult“ spada među najuspješnije naslove ovog autora, od 1948. do 1995. doživjela je devet izdanja i očito je znatno utjecala na duh nacije. Usputbudirečeno, nekako mi se čini da su Nijemci narod kojem misli izražene u ovoj knjizi leže, to zorno pokazuje i jedinstvena njemačka riječ „Feierabend“, koja znači završetak posla, a opisno bi se mogla prevesti kao večer nakon završenog posla, kad se „feiern, slavi“, kad se uživa plodove radnog dana – oni kad rade, onda rade, a kad slave onda „ljudski“ slave (Na tom tragu je i, čini mi se, i riječ „Sonntag, nedjelja“, koja direktno prevedena na hrvatski znači „sunčan dan“, koja je, čini se, značenjski šira i bogatija sadržajem od pukog navoda da se radi o suzdržavanju od obavljanja poslova). Knjigu Pohvala dokolici isplati se pročitati – radi se o najblistavijim dometima ljudskog uma u najboljoj tradiciji velikih kršćanskih mislilaca, izrečenih k tome, na upravo genijalan način najjednostavnijim mogućim jezikom, svima raumljivim – upravo prava poslastica. Ja ću u nekoliko „nastavaka“, ako mi to vrijeme dozvoli, sažeti ne tu knjigu, već jedno kratko Pieperovo predavanje pod naslovom „Muße und menschliche Existenz, Dokolica i ljudska egzistencija“, koje je opet u stvari nevjerojatno uspio sažetak knjige „Muße und Kult“. ===== I reći ću unaprijed, radi se, u konačnici o pitanju Uskrsa i njegove veze s nedjeljom kao danom Gospodnjim, kao dana ispunjenog slavljem i dokolicom. Ne radi li se tu i o aktualnom pitanju Hrvatske stvarnosti u najvećoj zamislivoj mjeri, jer, zar nije govoriti o slobodnoj nedjelji, danas i ovdje, kao i u Njemačkoj 1948. upravo provokacija prve klase? „Kriza“ je postala trajno stanje i čini nam se kao da se iz nje možemo izvući još samo ako zasučemo rukave i manje ili više otvoreno proglasimo društvo totalnog svijeta rada. Međutim, je li to stvarno tako? Trebamo pripaziti, moglo bi lako biti da se tu krije zamka. Nastavak slijedi ...

Marko Petričević - 5.7.2015. 7:45:34 Prijavi abuse
II ========== Nastavljam svoje razmišljanje o tragičnom gospodarskom stanju naroda i države, i skoro 20 godina nakon legendarnog govora predsjednika Tuđmana u Vukovaru. ===== I ostajem na istoku Lijepe naše, u Slavoniji, koja je za Hrvatske uvjete, „paradigma“ zemlje blagostanja, u kojoj ima kruha u izobilju. Ili bi to trebala biti – nedavno je biskup Hranić bio primoran u Vinkovcima otvoriti Caritasovu Pučku kuhinju!? Siniša Glavašević nas je poučio, te možemo reći: „Slavonija to smo mi“. A Slavonija nismo samo mi, već i naši „stari“, kojih više nema, i Matoš, I Strossmayer, i Šeper, i Šovagović, i Eltz, i Runjanin, i Kuhač, i Ružička, i Cesarić .... Što bi nam danas oni, skupa s predsjednikom Tuđmoanom rekli? Bi li nas bilo sram? ===== I nastavljam s onima koji su isto Slavonija, a kojih tu više skoro pa i nema: s Nijemcima, s našim „Švabama“. Ti naši Nijemci su znatno doprinijeli da je Slavonija, s ostalim dijelovima Panonije, postala „žitnicom Europe“ (ne želim ovdje, nemam za to vremena, tematizirati tužnu činjenicu da su sve te bivše „žitnice Europe“, uzmimo za primjer i Ukrajinu, da su u jadnom stanju, da su to područja gdje je potrebno otvarati pučke kuhinje; u Ukrajini, u toj „žitnici Europe“, nakon što su komunisti došli na vlast, bilo je moguće da samo u godini dana umru od gladi milijuni ljudi). Dakle, mi, nakon što tih Nijemaca ovdje više pa skoro i nema, imamo moralnu obavezu prisjetiti se onih elemenata njihovog mentaliteta i njihove kulture koji su bitno pozitivni ako govorimo o kulturi rada, te ih „oživjeti“; mi smo tu na neki način „prirodni baštinici“ tog kulturnog blaga. ===== Dakle, želim skromno i kratko progovoriti o njemačkoj kulturi rada kako je ja percipiram. O onom pozitivnom u njoj – apsurda li – o njemačkoj KULTURI ODMORA. ===== Nastavak slijedi ...

Marko Petričević - 4.7.2015. 8:04:06 Prijavi abuse
„Hrvatska je po gospodarskom rastu na europskom dnu“, kaže Mladen Milić, i svi znamo, u stvari osjećamo na vlastitoj koži, da ima pravo. U svjetlu te istine možemo promisliti stvarnost tako snažno prikazanu na fotografiji iznad teksta – stvarnost Vukovara godine 1997. A fotografija je – nevjerojatno snažna: Ljudi i Predsjednik ispred zlom porušene kuće, ispred ranjenog grada. A znamo vrlo dobro: „Grad – to smo mi“. Zašto smo, zašto smo i nakon eto pa skoro 20 godina primorani reći bolnu istinu da je Hrvatska „na europskom dnu“?=====Pokušat ću skromno napisati par misli, nadam se da neću biti jedini koji će ovdje na forumu dati svoj doprinos promišljanju ove prevažne teme, ne samo s obzirom na istinu da ostajanje na "europskom dnu" ne doprinosti baš ni snazi naroda da se brani, pa i od Memoranduma 2. =====Nastavak slijedi ...