Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

srijeda, 08. travnja 2015. Arhiva kolumne

U strahu od koga ili čega Kristovi učenici u Hrvatskoj danas zatvaraju vrata?

„…Dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata,…“ (Iv 20,19) – U strahu od koga ili čega Kristovi učenici u Hrvatskoj danas zatvaraju vrata?
Foto: megaholdings.co

Većina biblijskih egzegeta slaže se kako su evanđelja opisi Kristove muke, smrti i uskrsnuća s dugačkim uvodom. Ivanovo evanđelje u tom se opisu izdvaja posebnim stilom i načinom pisanja, a ljepota njegovog izričaja posebno je dojmljiva u duhovnoj dramatici „ljubljenog učenika“, koji u svom izvještaju kontemplira Isusovo otajstvo, ali ne zaboravlja donijeti detaljne finese događaja koji je promijenio povijest čovječanstva.

Jedna od tih teoloških finesa je i redak kojeg pisac Ivanovog evanđelja donosi nakon izvještaja o susretu Isusa i Marije Magdalene u vrtu: „I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: 'Mir vama!'“ (Iv 20,19).


Petrova kušnja povratka starim životnim navikama

To je redak koji pokazuje svu dubinu beznađa „onih koji su se nadali da će Isus iz Nazareta otkupiti Izrael“. Zatvoreni, bez Učitelja, sigurno su razmišljali što će sa sobom. Dodatak Ivanovom evanđelju u ovom kontekstu spominje epizodu na Tiberijadskom jezeru, kada Petar kaže: „Idem ribariti.“ (Iv 21,3). Petrova rečenica koja pokazuje što se zapravo s njima dogodilo. Onaj koji je cijelo vrijeme hodio s Isusom, koji je prihvatio da će biti „ribar ljudi“, koji je prihvatio riječi „Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“; onaj koji je zatajio, pa gorko zaplakao. Isti taj Petar vraća se svom starom poslu, svojim svakodnevnim obvezama. Ide ribariti. Kao i svaki drugi ribar. Kao da Krista nikad nije bilo. Kao da su uzalud bačeni svi mjeseci boravljenja s njime, poučavanja, svjedočenje ozdravljenjima, iskustvo preobraženja. Petar ide ribariti. Radosna vijest kao da ga se više ne tiče.


Židovi – ne narod, nego vlastodršci

Tih dana, ili toga dana, kaže pisac četvrtog evanđelja, učenici su „u strahu od Židova zatvorili vrata“. Termin Židovi, objašnjava papa Benedikt XVI. u drugom dijelu trilogije „Isus iz Nazareta“, u Ivanovom evanđelju nikako ne znači narod ili cjelinu židovske zajednice, nego isključivo političke predstavnike toga razdoblja, odnosno vlast – Sinedrij s njegovom kompletnom organizacijom. Kad Ivan rabi riječ „Židovi“, tada ne misli na narod (jer su i učenici Židovi), nego na vlast koja je dala uhititi Isusa i predala ga Pilatu da se razapne. Nema zato, smatra papa Benedikt, kolektivne odgovornosti. I zato nema razloga da i ovaj redak ne tumačimo tako: učenici su zatvorili vrata u strahu od predstavnika židovske vlasti onoga vremena, i njihovih službenika.


Hrvatsko društvo – neobično slično izraelskom društvu toga vremena

Zašto ovo pišem? Zato što se između izraelskog društva onoga vremena i hrvatskog društva danas mogu povući neke paralele. Rimljani su Palestinu osvojili 63. god. pr. Kr. i pretvorili ju u svoju provinciju, s tim da su Židovima ostavili mogućnost kulta i ograničene državne strukture. Pax Romana temeljio se upravo na tome da lokalni narodi mogu štovati svoja božanstva. No, Rimljani kao Rimljani – znali su kako podčiniti jedan narod, osim onim principom „Divide et impera!“ (Zavadi pa vladaj!). Znali su da u svakom narodu uvijek postoje ljudi koji su slabi na moć i slabi na novac, i time su se obilato koristili. Može se s visokim postotkom sigurnosti reći kako su izraelske strukture onoga vremena bile prilično korumpirane. Pritom se ne misli na korupciju u smislu „podmazivanja“, odnosno davanja novca, nego i u pitanju donošenja odluka koje je određeni pojedinac donosio. Iako je Tora često upozoravala na takve društvene devijacije, iako su i proročke i mudrosne knjige dobar dio svojih redaka posvetile baš tom problemu, službeni predstavnici vlasti nisu baš mnogo marili oko toga. Uostalom, „podmazali“ su Judu Iškariotskog s 30 srebrnjaka (sitniš) i on je postao – „svjedok pokajnik“. Zadaća vladara je da uspostavi mir na temelju pravednosti, ali Veliki svećenik, Sinedrij, a ni Pilat u slučaju Isusa nisu se baš oko toga mnogo potrudili. Radilo se ipak o uspostavi mira, ne na temelju pravednosti, nego na temelju moći, koja eliminira nepoćudne iz javnosti. Tada se to radilo preko mnoštva (svjetine), danas se radi preko medija.


Dvovlašće velikih „stranaka“ – tada i danas

Koja je onda sličnost s Hrvatskom? U izraelskom društvu toga vremena vladale su dvije „stranke“ – saduceji i farizeji, koji su činili Veliko vijeće, odnosno Sinedrij. Saduceji su bili pripadnici bogatijeg sloja, plemstva koji su znali držati poluge moći (baš kao SDP), dok su farizeji bili više populisti, kojima se narod divio zbog vjernosti Tori, odnosno temelju izraelskog identiteta (baš kao HDZ). Uz njih postojalo je još nekoliko manjih „stranaka“, odnosno pokreta, koji su željeli nasilni prevrat i svrgavanje rimske vlasti koja ih je tlačila (čitaj: Živi zid, Radničke fronte, hrpa ultradesnih pravaških stranaka). Iako se prividno nisu mogli smisliti, farizeji i saduceji održavali su vlast tako što su se oko ključnih stvari uvijek slagali. Ili bolje rečeno, slagali su se i surađivali onda kad su osjetili da je ugroženo njihovo dvovlašće. Može se opravdano pretpostaviti da su veliku moć imali oni kojima su Rimljani povjerili prikupljanje poreza – carinici. Zahvaljujući takvom sustavu, židovski identitet u svakodnevici se sve više pretvarao u formu, nego u stvaran sadržaj i to je bilo ono što je Isus prigovarao – produžujete rese (oznake pobožnosti, čitaj: izvanjski populizam), a zaboravljate siromahe i udovice (čitaj: ne uspostavljate pravdu). Drugim riječima, izraelskom društvu iz Isusovog vremena dogodili su se „grijesi struktura“. Onoga trenutka kad je Isus iz Nazareta dirnuo u te grješne strukture, u njihova običajna prava i devijantna ponašanja, morao je biti smaknut.


Sustav koji kontrolira i straši malog čovjeka – tada i danas

Zato nije čudno da su se apostoli bojali. Bio je to do u tančine razrađen sustav na čijoj strani su bili zakoni, koji su bili tumačeni proizvoljno, po slovu, a ne po duhu. Sve nas to podsjeća na hrvatsko društvo u kojem vlada dvovlašće u kojem se dvije velike stranke prividno jedna drugoj suprotstavljaju, u slučaju kad budu ugrožene se ujedinjuju, svakoga tko pokuša proturječiti eliminiraju, kontrolirani su od „centara moći“ (obavještajnog podzemlja, krimogenog miljea, bankarskih i tajkunskih lobija), a ustvari su ovisni o inozemnim vladarima. Uz takav strukturalni nered, tko bi još brinuo o narodu. Narod je tu da glasa svakih par godina, da plaća porez, a ako zakaže u plaćanju poreza, da ga ovrše Ovršnim zakonom, i to je sve. Donose se zakoni pomoću kojih je narod eliminiran iz svakog ozbiljnijeg pokušaja reforme.


Pred kime Hrvati danas zatvaraju vrata, kao onda apostoli?

Apostoli su se dijelom i opravdano bojali. I Hrvati se dijelom opravdano boje. Jer se osjećaju nemoćno pred dobro razrađenim sustavom prožetim „grijehom struktura“, pred sustavom u kojem na vlast dolaze pravomoćno osuđeni gradonačelnici, pred sustavom u kojem je jedan plagirao svoj diplomski rad, a drugi ga je pošteno kupio. Pred sustavom u kojem Zoran Bohaček ima petlje poručiti kardinalu Bozaniću neka pazi što govori, kad je ovaj prozvao banke za lihvarenje (da, gospodine Bohaček, pročitajte u Klaićevom rječniku – vi i mnogi bankari sasvim pristojno odgovarate definiciji lihvara iz tog rječnika; ako vam se ne da otvarati rječnik, dignite glavu sa svojih bilanci i raspitajte se je li kamata od 8-10% lihvarska ili pravedna). To je sustav u kojem samohrana majka dvoje male djece mora biti sretna kad dobije 3.000 kn u Konzumu ili Kauflandu, a radila je na Badnjak ili na Uskrsni ponedjeljak. To je sustav u kojem je narod toliko zaplašen da jedino može „u strahu od (…) zatvoriti vrata“.

I Hrvati zaista u strahu zatvaraju vrata i šute. Šute pred lihvarima, šute pred tlačiteljima radnika, šute pred nesposobnim saborskim zastupnicima i ministrima i šute pred onima koji im opet dolaze i obećavaju bolju budućnost, a čovjek bi se najradije smrznuo kad im pogleda životopis. Ostaje jedino strah koji kao emocija čovjeka vraća u prošlost i tješi ga simbolima identiteta jer to je još jedino što je ostalo. Hrvati su toliko postali zaplašeni, zatvoreni u svoje zidove, da im veći problem predstavlja micanje grba s registarskih pločica, nego Ovršni zakon.


Mir Uskrsloga – početak boljeg svijeta

No što se dogodilo s apostolima? Krist je kao savršena ljubav pobijedio grešne strukture, stao pred učenike i rekao im „Mir vama!“. Isus daje onaj mir koji je temelj osobnog sklada i pomirenja s Bogom, ali i uvjet mogućnosti ostvarenja društvene pravde. Tek kad čovjek ima osobni mir, on može izići i graditi društvo, mijenjati grešne strukture i uspostavljati pravdu. Pravda je, pak, uvjet mogućnosti ostvarenja društvenog mira. Mir je djelo pravde.

Prožeti takvim mirom, učenici su izišli iz svojih zidova i počeli propovijedati. Nisu rušili revolucijom strukture, kao što su to htjeli zeloti (ili nekakvi „Živi zidovi“), nego su počeli činiti ono što je već Bog zapisao u njihova srca, što je zapisao u Pisma. Pogledali su prema čovjeku koji je potreban pomoći i gladan Boga. Hoćemo li mi Hrvati učiniti isto? Na nama je.
 

Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 8.4.2015. 23:22:34 Prijavi abuse
Ne želim kriti oduševljenje ovim prilogom! Odlično Mladene, svaka čast! Paralela je jako dobro promišljena! A radi se o temi koju i te kako treba promišljati, osjećamo to na vlastitoj koži.=====

Spomenuti drugi dio trilogije pape Benedikta XVI. „Isus iz Nazareta“ na genijalan način unosi jasnoću u našu kršćansku vjeru koja se osniva na Uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista koje upravo slavimo. I tiče se ne samo vječnosti, već i sadašnjosti, na jedan ujedno realan i mističan način, predivan, konkretan. I može se reći da Mladen Milić ima pravo kad tvrdi da je mir Uskrsloga na osobit način početak boljeg svijeta. Revolucije ne pomažu. Rezignacija isto ne. Samo vjera vodi u život!=====

Papa Benedikt tvrdi da je Isusov ponovni dolazak na kraju vremena od velikog dijela moderne teologije postao „glavni sadržaj, ako ne i jedino jezgro kršćanske poruke“. Papa dalje: „Doista je takvo učenje protivno tekstovima predaje i protivno stvarnosti nastanka kršćanstva, koje je imalo iskustvo vjere kao stvarnu prisutnu silu i istovremeno kao nadu“. „Isusovo uznesenje na nebo nije odlazak u neku udaljenu zonu kosmosa, nego uključuje kontinuitet blizine koju su učenici nakon uznesenja tako snažno osjetili, da se ta blizina pretočila u trajnu radost“. Lk 24,51-53: „I dok ih je blagoslivljao, rastade se od njih: bi uznesen na nebo. Oni padoše ničice pred njim pa se zatim S VELIKIM VESELJEM vratiše u Jeruzalem, gdje su sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga.“=====

Čini se kršćanstvo spaja, ne razdvaja već spaja, nebo i zemlju, te na predivan način spaja ono što pripada skupa: ora et labora, vita activa et vita contemplativa, duh i tijelo. Božji blagoslov više vrijedi od svih silnih i pustih milijardi. To je istina, od te istine se živi, radi, ljubi, zarađuje, raduje i veseli. Možda siromašni, ali nikad – bijedni, i nikad – očajni.=====

I još jednom, hvala Mladenu Miliću za ovaj prilog; možda ni on nije svjestan koliko je „pogodio u sridu“, potrefio pravu mjeru, prezrjevši i primitivni čelično hladni materijalizam i lažljivo hladno manihejstvo. Pita se: „Hoćemo li mi Hrvati učiniti isto? Na nama je.” Vjerujem da hoćemo, zaista vjerujem u to! Riječ treba sijati, pa će sigurno biti mnogo roda, jer će sigurno mnogo toga pasti na dobru zemlju - to se ne odnosi samo na svećenike, već na sve nas, dakle ne treba biti strašljiv i stidljiv; ako držimo sjeme kod kuće, ne sijući ga, iz straha da ne padne u trnje, na kamen ili na put, onda se ne trebamo poslije ludo žaliti „što nema roda“. Odbaciti Riječ, znamo, u konačnici vodi u bijedu i očaj, kad „niz stepenice hrama krv teče u potocima“.=====
Papa Beneditk na kraju spomenute druge knjige: „U vjeri znamo da Isus iznad nas drži ispružene ruke blagoslivljajući nas. To je trajni uzrok kršćanske radosti“.=====

Mladen Milić: „Isus daje onaj mir koji je temelj osobnog sklada i pomirenja s Bogom, ali i uvjet mogućnosti ostvarenja društvene pravde. Tek kad čovjek ima osobni mir, on može izići i graditi društvo, mijenjati grešne strukture i uspostavljati pravdu. Pravda je, pak, uvjet mogućnosti ostvarenja društvenog mira. Mir je djelo pravde. Prožeti takvim mirom, učenici su izišli iz svojih zidova i počeli propovijedati.“=====

Eto nam programa i posla. Nemojmo se žaliti da smo nezaposleni.=====

Dođi Gospodine Isuse!