Čast je ići stopama poniznih

Čast je ići stopama poniznih

Život Franje iz Asiza bio je harmoničan spoj pobožnosti i mistike, ljubavi i brige, poslužnosti i odricanja. Živjeti kao on ostaje poziv i izazov i našemu vremenu. I danas nakon 800 godina, konačno i jedan Papa nosi njegovo ime i njegovu karizmu jednostavne ljubavi.

IMG_9258.JPG
Autor
fra Jozo Grbeš
Fotograf
J.G.
Objavljeno:
 
04.10.2015 17:16

Franjo koji traži
 
Malo je ljudi koji obilježe naš svijet trajnije od vlastitog životnog vijeka.
 
Da, doista,  mi spominjemo predsjednike, državnike, vođe, revolucionare, one koje je narod birao ili privolio. Spominjemo njih jer imaše vizije općeg dobra koje korupcija vlastite čežnje nije svladala.
 
Spominjemo pjesnike koji su vlastito nadahnuće stavili na papir i njime postali inspiracija mnogima. 
 
Divimo se izumiteljima koji su u samoći svoga laboratorija ili svoje tišine izumili nešto novo, ili bolje otkrili tajne koje već prebivaju među nama.
 
Uzdižemo sportaše koji su uspjeli iz svoga tijela izvući maksimum i pobijediti druge i prestići sve zabilježene rekorde.
 
Mi spominjemo razne osobe povijesti koji su ostale u memoriji svijeta.
 
Ali Franjo iz Asiza ostaje jedinstven. On sam! Polazi u susret Gospodinu! Otkriva u sebi snagu Božju. Hvata ga sveti nemir traženja. On je traženje učinio poželjnim i putovanje smislom. Od ambicioznog trgovčeva sina, plemića, bogataša, čovjeka slave koji je trebao naslijediti bussiness svoga oca Pietra, Franjo ostavlja sve, na trgu u Asizu skida sa sebe odjeću i polazi u svijet svjedočiti ljubav koja nije ljubljena, ljubav koja nije sebična, ljubav koja o sebi ne govori, nego sobom govori.
 
Franjin susret sa sobom, s Kristom promijenio mu je život. I sam se uvjerio u istinitost riječi svog Učitelja da je dolazak k sebi mjesto susreta s Njim. Doći k sebi je početak ljubavi. Radikalno obraćenje dogodilo mu se 1205. godine kada je imao 24 godine. Taj unutrašnji stav  sve je promijenio. Susreo je gubavca i vidio da nije gubavac. Gledao je dublje u čovjeka i prepoznavao veću sliku. Da, susreo je gubavca, sišao s konja, poljubio ga i okrenuo svijet. Pjevao je o miru, o čovjeku, o Kristu, o mjesecu, zvijezdama i sestri smrti. Franjo je vidio sebe kao dio nečega većega. On je sve smatrao braćom i sestrama: brata vuka, brata mjeseca, sestru zemlju... Ne pripadati sebi i ne živjeti za sebe, shvatio je Franjo, znači pripadati velikom krugu velikog Božjeg Stvorenja.

Život mu je bio harmoničan spoj pobožnosti i mistike, ljubavi i brige, poslužnosti i odricanja. Umro je u 45. godini života. Mlad! Za sobom je već tada ostavio tisuće mladih ljudi koje je nazvao Malom braćom jer su željeli živjeti kao on. Živjeti kao on ostaje poziv i izazov i našemu vremenu. I danas nakon 800 godina, konačno i jedan Papa nosi njegovo ime i njegovu karizmu jednostavne ljubavi.  Opet govore o njemu: ekolozi koji traže mir s prirodom, narodi koji traže mir među sobom, biskupi koji traže jednostavno u moćnomJednostavan život je privlačan svim vremenima. „Sve što imaš daj. Sve što dobiješ podijeli. Sve što ti je dano je dar. Čovjek će se pronaći kada se zaboravi.”
 
Učio nas je onda, neka nas uči i danas, otac naš Franjo. Čast je ići stopama poniznih. Neka nam Franjo bude inspiracija kako bismo mi postali inspiracija svima koji traže.

 
 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Kolumne

Još iz rubrike: