Domovina je samo jedna: sjećanje gospođe Emilije Mesić (3. dio)

Domovina je samo jedna: sjećanje gospođe Emilije Mesić (3. dio)

Ljudskom smrću „život se samo mijenja, a ne oduzima”.

emilija3.jpg
Autor
fra Jozo Grbeš
Fotograf
vintag.es
Objavljeno:
 
01.06.2015 09:03

Uspomene na prijatelja i suradnika Tomislava Mesića, u Chicagu, 2. travnja 2012. zapisao je dr. fra Častimir Majić.
 
Književni i rodoljubni rad u Hrvatskoj
 
Rođen je 23. rujna 1912. godine u Čajniču u Bosni okupano obilnom vodom rijeke Janjine s pjenušavim slapovima. Ovo je kotarsko mjesto opkoljeno tvornicama, društvenim pogonima i plodnim poljima. On se je ponosio Bosnom ponosnom, njezinim prirodnim bogatstvom i ljudima čvrsta karaktera i prekaljenog rodoljublja.
 
Ovdje je Tomislav svršio srednju školu i kao gimnazijalac zanosio se pravaškim idejama, za slobodu svoga naroda i prenosio ih na istomišljenike škole. Već kao mladić pjevao je pjesme i objavljivao ih u listu „Mladost“ i pisao zapažene članke u listu „Istina“ koji je izlazio u Slavonskom Brodu.
 
U Burnim danima Drugoga svjetskoga rata služio je u hrvatskoj vojsci u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i postigao čin pukovnika. Svojim vatrenim govorima oduševljavao je hrvatske vojnike u obrani Domovine, koju su neprijatelji napadali sa svih strana i ubijali nevino pučanstvo.
 
Poslije izlaska iz vojske preuzeo je civilnu službu stožernika cijele Hercegovine sa sjedištem u Mostaru, gdje je odigrao časnu ulogu upravitelja i stalno pomagao ugroženom narodu. Nakon povlačenja njemačke i hrvatske vojske komunisti i četnici izvršili su masovne pokolje nad Hrvatima, posebno nad predstavnicima katoličke Crkve i njezinim svećenicima.
 
Početkom 1945. godine napustio je Hercegovinu i s hrvatskom vojskom povlačio se je prema Zagrebu, koji je bio pun hrvatskih izbjeglica. Životni nagon očuvanja života vodio ih je prema zapadu i pobjedničkim snagama saveznika, koji nisu imali razumijevanja za poražene Hrvate, koji su samo napuštali Domovinu i nadali se pravednom postupku s izbjeglicama.
 
Tomislav je početkom svibnja 1945. s hrvatskom vojskom napustio Zagreb i  sretno stigao u Bleiburg, na kojem se nalazilo stotine tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, vojnika i civila. Naskoro je napustio ovo mjesto i sklonio se u grad Salzburg, na rubu austrijskih Alpa.
 
Boravak u Austriji
 
U Mozartovu gradu Salzburgu snašao se je i postao tajnik Hrvatskog Caritasa, kojega su osnovali hrvatski svećenici izbjeglice za gladne i egzistencijalno ugrožene Hrvate. Ovdje se je očitovala Tomislavova samaritanska ljubav prema svojim sunarodnjacima na margini životnog opstanka. U Austriji je proveo deset godina i stalno surađivao u „Glasniku Srca Isusova i Marijina“, kojega je pokrenuo i uređivao glasoviti zagrebački svećenik velečasni Vilim Cecelja.
Pravo je čudo da ga nisu likvidirali jugo-komunistički plaćeni zločinci koji su stalno krstarili po slobodnom dijelu zapadne Europe i ubijali istaknute hrvatske rodoljube.
 
Djelovanje u Americi
 
U proljeće 1955. godine došao je u Sjedinjene Američke Države i nastanio se  u predgrađu Chicaga (Bolinbrook). Kratko vrijeme (oko dvije godine) uređivao je list Križ, glasilo franjevaca konventualaca sa sjedištem u Garay, Indiana. Poslije se je zaposlio u hrvatskoj franjevačkoj tiskari u Chicagu, gdje je fizičkim radom uzdržavao sebe i svoju obitelj.
 
Njegov visoki uspon u Domovini pretvorio se 1945. godine u izbjeglištvo, koje u sebi krilo smrtne opasnosti za svakog ilegalnog izbjeglicu. A svako seljenje imalo je  simboliku za njegovu obitelj. Od trojice njegovih sinova svaki je rođen u drugoj državi. Najstariji Davorin rođen je u Hrvatskoj, drugi Stanko u Austriji i najmlađi Tomica u Americi. A njegova vjerna supruga Emilija pratila ga je stalno na svim njegovim putovima, dijeleći s njime životna iskušenja i sudbinske udarce.
 
Tomislav je bio rođeni novinar, što su već uočili sazivači Hrvatskog Kongresa u New Yorku 1962. godine, na kojem je jednoglasno izabran za glavnog tajnika Kongresa. Iz njega je izrasla globalna politička organizacija pod nazivom Hrvatsko Narodno Vijeće s trideset sabornika sa svih kontinenata svijeta.
 
Tomislav se je za nj svojski zalagao, iako za njegova sabornika nikada nije kandidirao. Uza sav fizički posao stalno je pisao članke za tjednik „Danica“ i bio glavni govornik na priredbama „Ujedinjenih Američkih Hrvata“ gdje je obavljao službu tajnika sedam godina.
 
Svršetak njegova zemaljskog života
 

Ovaj prekaljeni rodoljub demostenski nadareni govornik i neumorni radnik umro je 24. studenoga 1995. godine u 83. godini tegobnog i nesigurnog života. Sprovodni obredi održani su u crkvi sv. Jeronima u Chicagu, gdje sam se od ovoga dragoga prijatelja i dugogodišnjeg suradnika oprostio na svetoj misi 27. studenoga i izrazio sućut ražalošćenoj obitelji, rodbini i prisnim prijateljima. Poslije crkvenih obreda skupa smo ispratili njegovo tijelo na groblje sv. Marije, gdje sniva san pravednika i iščekuje uskrsnuće mrtvih.
 
Uspomene se poslije smrti pretvaraju u doživljaje odnosno u nove susrete u neizmjernim prostranstvima neba.
 
Od rodnog Čajniča u Bosni i časno obavljenog posla u službi Domovine uputio se na izbjeglički put u Austriju da napokon stasa u gostoljubivoj Americi. Na svaku obljetnicu smrti njegova obitelj komemorira uspomenu na njega preko valova radio sata u Chicagu i tako osvježuje uspomenu na ovoga znamenitoga Hrvata, predstavnika hrvatske dijaspore.
 
Pokojni Tomislav čvrsto je vjerovao u biblijsku tvrdnju da se s ljudskom smrću „život samo mijenja, a ne oduzima“. U tom kršćanskom uvjerenju otputovao je u „zemlju živih“ u kojoj će svu vječnost živjeti.
 
Uspomene se nakon smrti pretvaraju u spoznaju i nove ljudske susrete nadahnute Božjom ljubavlju u neizmjernim prostranstvima neba.
 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Kolumne

Još iz rubrike: