Za laudato.hr piše:

Fra Jozo Grbeš

srijeda, 24. veljače 2016. Arhiva kolumne

Kakva domovina?

I sada nakon dugih godina i višeslojnih patnji koje su mu duboko u sjećanju, hrvatski čovjek traži da mu priznaju da je kršćanin, da mu je kršćanstvo u svim svojim oblicima oblikovalo i sačuvalo naciju...
Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Gledam, slušam, čitam Hrvatsku i neugodno mi. Tko nam to nametne takav minimum? Hrvatska već dugo godina koraca nekim čudnim putem. Da, svima je valjda jasno da Europa postaje bezlična, da biti svoj znači biti tuđi ili svačiji. U tom kontekstu Hrvatska kao da bi htjela biti netko drugi, što nije i ne bi trebala biti. Ona u sebi ponajviše nosi nasljeđe patnje, kršćanski odgoj i moral koji je plod poštene duše, poštena čovjeka napaćena sustavima, koji su ga gazili u ime svega i svačega.
 
I sada nakon dugih godina i višeslojnih patnji koje su mu duboko u sjećanju, hrvatski čovjek traži da mu priznaju da je kršćanin, da mu je kršćanstvo u svim svojim oblicima oblikovalo i sačuvalo naciju i da mu dozvoli da živi moralan život moralnoga društva. Njegova svetišta, pobožnost i duboka vjera govore jasno o tome tko je on.
 
Komunizam mu je ubio više od 600 svećenika, stvorio tisuće mučenika i na površinu iznio ono najljepše u njegovu narodu, u osobi kardinala Stepinca, koji karakterizira temelj njegova naroda:

principi od kojih se ne odriče,
ljubav koja mu je temelj,
žrtva koja nije sebična,
riječ koja je odraz poštenja,
istina zbog koje je spreman u smrt,
moralni kod koji su u njega usadila stoljeća kršćanskog odgoja.

 
Sve izvan ovog je iskrivljenost i naroda i pojedinca. Iskrivljenost nametnuta i krivo definirana. Javna riječ postala je isključivo interpretacija nekih čudnih povijesti do strane čudnih ljudih slabih odgoja, površne edukacije, malog obzorja i nikad stečene mudrosti i iskustava drugih.
 
Stoga Hrvati imaju pravo, na temelju povijesnog sjećanja, tražiti da žive u moralnoj državi jasnih zakona, jasnih stavova, jasnih principa i temeljnog poštenja koje promovira javni život. Taj minimum ujedno je i minimum traženja da njihovo kršćanstvo bude s poštovanjem cijenjeno. Hoćemo li se definirati kao narod konačno što nam je važno? Komu ćemo to povjeriti naše ime? Na čemu stojimo? Je li nam istina zaista važna? O kako je dobro biti na njenoj strani! Ne kada nam zatreba, nego njeni zauvijek!
 

Da biste komentirali, prijavite se.