Za laudato.hr piše:

fra Jozo Grbeš, OFM

srijeda, 22. ožujka 2017. Arhiva kolumne

Šesti dan - obilazak Jerihona, Jordana, Galileje

Ujutro u pet sati odlazimo do Crkve Svetoga Groba. Tu sam na Kalvariji predslavio Svetu misu za našu grupu. Ovdje nema potrebe za homilijom, propovijedati ili bilo što objašnjavati. Šutnja, tišina ovdje govori. Tiho izgovorene molitvene nakane, sjećanja na evanđeoske priče, sve su ovdje oživjele.
Foto: facebook/Laudato

Hodočašće Hrvata iz Chicaga došlo je do šestog dana.

Ujutro u pet sati odlazimo do Crkve Svetoga Groba. Tu sam na Kalvariji predslavio Svetu misu za našu grupu. Ovdje nema potrebe za homilijom, propovijedati ili bilo što objašnjavati. Šutnja, tišina ovdje govori. Tiho izgovorene molitvene nakane, sjećanja na evanđeoske priče, sve su ovdje oživjele. Opraštali smo se od Jeruzalema, grada posljednjih Isusovih dana, grada u kojemu smo se osjećali doma. Doista bijaše nam teško reći zbogom.

Natrag smo već u hotelu, na brzinskom doručku. Teško nam je otići, iako znamo da nas još čeka jako puno moćnih trenutaka dok se upućujemo prema sjeveru Izraela, na obale Galilejskog mora, gdje se zasnovala Isusova javna služba. Tuga zbog odlaska, ali i uzbuđenje od iščekivanja. Kakve snažne emocije svakoga dana u našim srcima.

Uputili smo se prema Jerihonu, udaljenom 15 minuta od Jeruzalema, skrenuli smo desno s glavne ceste i dovezli se ravno u pustinju. Ni znaka od ikakva života u našemu vidokrugu, tek skoro pa od niotkud pred našim se očima pojavio mali beduinski dječak prodajući svoju robu. Svi smo šokirani surovošću ove pustinje. Nije to tipična vrsta pustinje kakvu često uobičavamo zamisliti. Pijeska uopće nema, ali pustinja je zapravo nepregledna gola kamena brda i doline. Sve dok vam pogled doseže, svidimo kamene izbočine i uvale.

Naša sljedeća destinacija je Qumran, gdje je 1947. godine lokalni beduinski dječak otkrio davni autentični rukopis, a to je daleko najveće povijesno nalazište 20. stoljeća. Dječak je tražio izgubljenu ovcu (ovca je ovdje dio gotovo svih priča i događaja), pomislivši da je zalutala u pećini, ubacio je kamenčić u pećinu i čuo da se nešto unutra razbilo. Unutra je pronašao nekoliko posuda u kojima su bili skriveni zavijeni zapisi. Ovi zamotani zapisi sadržavali su sve tekstove Staroga Zavjeta, osim Knjige o Esteri. Nije bilo niti jednoga dokumenta Novoga Zavjeta.

Ovi rukopisi su najstariji rukopisi Staroga Zavjeta ikad pronađeni. Prozvani su Mrtvomorski rukopisi. U razdoblju od 1947. pa do 1956. godine pronađenih 900 rukopisa u raznim stanjima, podvrgnute su opsežnim arheološkim ispitivanjima kao i cjelokupni lokalitet nalazišta. Groblja i bazeni židovskih ritualnih kupališta, zajedno sa dnevnim ili okupljališnim prostorijama, te krhotine od gornjega kata prema nekima koji je služio kao skriptorium, i keramička peć, te još i toranj.

Mnogi znanstvenici vjeruju da pronalazište bilo u svojstvu doma židovske sekte Esena. Mnogi čak vjeruju da je i Ivan Krstitelj proveo neko vrijeme sa Esenima, prije nego je započeo svoju misiju duž obale rijeke Jordana.

Uputili smo se prema rijeci Jordanu, mjestu Isusova krštenja. Također ovdje se nalazi i državna granica između Jordana i Izraela. Prostor između ''no man’s land- ničija zemlja''. Minska polja, žica, izraelska vojska, bunkeri… Ovdje smo obnovili krsne zavjete za svakoga od nas pojedinačno. Svatko pojedinačno je ušao u rijeku Jordan, a mi svećenici smo svakome ponaosob polili jordansku vodu po glavi, kao spomen na njihova osobna krštenja. Moćan trenutak.

Nastavili smo se voziti sve dok nismo prošli kroz Palestinsku kontrolnu točku, a time smo i stigli u grad Jerihon, koji je 10 000 godina star. U 1250. godini prije Krista, Joshua je opasao grad, te zatrubio u svećeničku trublju, a okolni zidovi se urušiše.

Isus je puno puta prošao ovim gradom na svome putu za Jeruzalem. Zaustavili smo se pored smokvinog drveta, onoga drveta na koje se uspeo Zakej kako bi vidio Isusa.

Zatim smo se malom uspinjačom dovezli na Brdo Kušnje. Da, ovdje je Isus postio 40 dana i noći, nakon svoga krštenja u rijeci Jordanu, dolje u podnožju. Na ovome Brdu Kušnje izgrađen je pravoslavni manastir na naličju stijene, ispod koje se nalazi spilja u kojoj je Krist stanovao za vrijeme Njegova boravka u pustinji. Ovdje se nalazi jedan grčki pravoslavni redovnik, koji je proveo 35 godina svoga života u ovome samostanu. Pokušaj dragi čitatelju, zamisliti, Brdo iskušenja, špilju, samostan, mrak i samoću.

Stajemo na ručak. Proizvodi od devine kože, minerali i kreme mrtvog mora. Odvezli smo se prema sjeveru, zapadnim bedemom ka Galileji i to vozeći se istom cestom kojom se hodilo i u vrijeme Isusovo. Jedina je razlika, reklo bi se, asfalt ispod nas i vozila na asfaltu. Sve ostalo, isto je. Prošli smo kroz područje Samarije. Samarijski narod već odavno je izumro. Više uopće ne postoje kao narod. O Samariji i Isusovu susretu sa Samijarncima u Evanđeljima imamo nekoliko izvješća. Židovi su ih zaobilazili i išli drugim putem, a Krist ravno među njih! Njegova poruka je bila oslobađajuća na više razina.

Uđosmo zatim u Galileju. Da ta Galileja Kristova. Mjesto njegovih javnih susreta, govora, liječenja. Galileja je potpuno drugačija od Judeje, zelenilo, dobrohotnost i ljupkost. Podsjeća me jako na Slavoniju. Malo nostalgije. Uskoro se nađosmo na Galilejskom moru, domu Isusova javnog djelovanja.

Stigli smo u hotel u kojemu odsjedamo, lociranom na samom Galilejskom moru. Hotelsko osoblje je iznimno ljubazno, susretljivo i mnogo su mi puta rekla da ukoliko trebamo bilo što, sve što trebamo je njih upitati. Pokušajte ovo predivno iskustvo zbrojiti s našim ukupnim dojmovima Svete Zemlje. 

 
Da biste komentirali, prijavite se.