Za laudato.hr piše:

Slavko Nedić

četvrtak, 05. siječnja 2012. Arhiva kolumne

Imate li još malo vremena za Božić 2. dio

Ja krenuo Rambovim stopama, tako da evo i drugog nastavka božićne priče o stvarima vezanim uz Božić. Slijedi malo „posoljeni“ dio priče, koji se sastoji od besjede o ...

Ja krenuo Rambovim stopama, tako da evo i drugog nastavka božićne priče o stvarima vezanim uz Božić. Slijedi malo „posoljeni“ dio priče, koji se sastoji od besjede o božićnim koncertima a zatim priča o suvremenim božićnim pjesmama i pjesmicama.

Božićni koncerti

Možda najtužnija priča vezana uz božićna događanja su božićni koncerti i događanja vezana uz njih. Velik dio tih koncerata, zbog TV snimanja, održava se početkom i sredinom prosinca tako da ih televizija stigne obraditi i emitirati u stvarno  božićno vrijeme.  Također, većina koncerata (barem onih medijski najrazvikanijih) svodi se na klišeizirano izvođenje prekrasnih božićnih pjesama koje u tim  sladunjavim izvedbama zvuče kao neki zabavnjaci naših poznatih „hit mejkera“. Osvrnut ću se nakratko samo na tri božićna koncerta koja sam, po službenoj dužnosti odgledao na TV-u u ovo božićno vrijeme.

Božićni koncert u Ciboni već dugi niz godina „plovi“ klišeiziranim putem koji osim humanitarnog karaktera i  stvarno prekrasnog velikog zbora, sastavljenog od članova župskih zborova, koji su na žalost uglavnom bili samo prekrasna kulisa, ne nudi ništa novo. Lažni sjaj pozornice nije mogao nadomjestiti ono što se događalo na njoj. Tamo su neke  naše, više ili manje poznate estradne zvijezde i zvjezdice, s više ili manje uspjeha, pjevale božićne pjesme i pjesmice. Neki od njih, na žalost, nisu uspjeli čak ni tekst naučiti, te je često pogledavanje u stalak s tekstom pomalo iritiralo. A tek onolika količina falša je uvreda za gledatelje u dvorani i nas pred TV ekranima. S druge pak strane ovaj koncert je, ne znam iz kojih razloga, godinama nedokučiv za izvođače kojima je duhovna glazba primarna djelatnost ali koji, barem po sudu organizatora, očito nemaju medijski značaj. Ipak, ove je godine fra Ivica Jagodić uspio progurati svoj dječji zbor (Glasnici sv. Bone) i sastav mladih (Damjan), a kao sastav obitelji Bardun u program je ušao i duhovni sastav Novo svitanje koji su umjesto prekrasne vlastite božićne pjesme „Dolazi“, morali izvesti pomalo već istrošenu skladbu „Božić bili“ koja im definitivno nije legla što se u izvedbi jasno čulo.

S druge pak strane božićni koncert iz Bjelovara je nešto sasvim suprotno. Odlična minimalistička pozornica prepune školske sportske dvorane, sedam vrhunskih interpreta: Tajči, Ivana Kindl, Jacques Houdek, Ivana i Marija Husar, Hana Hegedušić i Željko Bebek uz pratnju Božićnog Gala Orkestra i velikog mješovitog zbora Glazbene škole Vatroslava Lisinskog Bjelovar pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog. Koncert je uistinu bio raj za uši, a nekima i raj za oči. Naime svi su izvođači prekrasno izveli svoje skladbe ali moram priznati, koliko sam bio oduševljen izvedbama još više sam bio razočaran odjevnim neukusom. Izvoditi pjesme o malom Isusu s dekolteom do pupka ili minicom (skoro do pupka) to stvarno nema smisla pa ni u sportskoj dvorani jer nije bitno gdje se nego kome se pjeva. Također moram priznati da nisam shvatio tko je i zašto na božićni koncert pozvao Željka Bebeka (meni osobno vrlo dragog pjevača kojeg iznimno cijenim) ali koji je na božićnom koncertu izveo skladbu „Ima neka tajna veza“ dok se na zadnjoj zajedničkoj pjesmi samo smiješio s pozornice, jer ne samo da nije znao tekst nego niti melodiju. Mislim da ovakva blamaža nije trebala ni organizatoru koncerta a ni Željku Bebeku.

Najsvjetlija točka u tom televizijsko glazbenom Božiću je već tradicionalni vukovarski koncert „Tiha noć“. U crkvi Sv. Filipa i Jakova u idiličnoj crkvenoj atmosferi uz orkestar nazvan Tamburaška filharmonija, te mješoviti zbor Glazbene škole Požega, sudjelovali su vrlo dostojanstveno u glazbenom i odjevnom smislu: Danijela Pintarić, Vlatka Kopić-Tena, sestre Ivana i Marija Husar, Mia Kordić, Šima Jovanovac, Željko Lončarić-Žec, Boris Ćiro Gašparac, Vis Damjan i drugi. Zanimljiv orkestar i odličan izbor izvođača donijeli su gledateljima malih ekrana duh slavonskog Božića.

I za kraj, po tko zna koji put se pitam: zašto na takvim medijsko prezentiranim koncertima nema mjesta za izvođače poput: Čede Antolića i njegovog zbora mladih Kraljica sv. Krunice, Damira Topića i klape Levanda ili za Željku Marinović, Maju Tadić, Marijanu Zadro, Davora Terzića? Na takvim koncertima također nema mjesta ni za duhovne sastave kao na primjer: Izvor, Messengers, Emanuel, Poklon, Apostoli mira, Sve boje ljubavi, Kristina, October Light, Dominik i još neke druge koji svojom glazbenom kvalitetom ništa ne zaostaju za većinom naših medijsko razvikanim zvijezdama i zvjezdicama, a o iskrenosti izričaja ne treba ni govoriti.

Božićne pjesme i pjesmice

U prvom dijelu prvog članka pisao sam  „Kratku storiju o božićnim pjesmama“. Bio je to kratki prikaz hrvatskih božićnih napjeva iz bogate pučke riznice. Današnju generaciju skladatelja, na žalost Božić u kreativno autorskom smislu uglavnom mimoilazi .

Današnje božićne pjesme možemo podijeliti u dvije kategorije: one kojima je Božić i rođenje Novorođenoga cilj, te one kojima je samo sredstvo. Prve, kojima je objava ili proslava Novorođenoga cilj, pjevaju upravo o tome: najavi i rođenju Novorođenoga djeteta, Spasitelja cijelog svijeta. Drugoj vrsti novo nastalih božićnih pjesma, Božić je sredstvo i povod za okupljanje, slavljenje, tulum ili ponekad još veće tugovanje, jer rodio se Božić a ja sam ipak sam (dakle žale sebe umjesto da budu sretni zbog rođenja Spasitelja). Većina tih pjesama  svodi se na sladunjavo čestitanje Božića bilo da ste usamljeni ili sretni. Na žalost najveći broj tih (tematsko prvih i drugih) pjesama postanu hitovi u terminološkom smislu te riječi. Traju jedan Božić, nakon toga se hitaju. Časnih iznimki proteklih 20-ak godina je naravno bilo. Spomenut ću samo neke: „Pjevajmo slavimo“ grupe Dominik,  „Hvalospjev“ i „Čas veselja“ grupe Kefa, „Novorođenom“ grupe Izvor, pa „Božićna“ grupe Fides kao i „Božić dolazi“ grupe Srebrna krila i prijatelja, zatim „Božić bijeli“ grupe Dalmatino, Vanin „Božić bili“, i td.

Posebno su me  obradovala dva ovogodišnja svijetla glazbeno-božićna primjera. Damir Topić je komponirao a zatim s klapom Levanda i izveo skladbu koja već svojim nazivom odskače od većine sličnih uradaka, uostalom uvjerite se sami: Nek' moje  srce budu jasle. O pjesmi najbolje govori sama pjesma stoga umjesto mog prepričavanja predlažem da ju čujete.

Druga jednako dobra pjesma je Betlehemeska priča Juraja Belkovića ispričana na Drugi način. Ova igra riječi otkriva sve: naziv pjesme „Betlehemska priča“ čiji je autor i izvođač Juraj Belković u duetu s Brankom Požgajcem iz Drugog načina. Posebni gosti u pjesmi su zbor Credo kojeg vodi Emilio Kutleša. Pjesma je ustvari jedna, davna hrvatska božićno-ratna priča jer: „rat i smrt je, a Badnje je večer, razmišljam o Njemu“. Pjesma je,  bez obzira na pre realističan i mračan početak, puna optimizma: „jer On je Mir, On Ljubav je, Put, Istina i Život. Život vječni dao nam je On“.  I da vam ne prepričavam cijelu pjesmu evo link pa se sami uvjerite.

nedic_ukolumnu.jpgI premda nijedna od gore spomenutih božićnih skladbi vrlo vjerojatno neće doživjeti sudbinu božićnih pučkih evergreena, ipak su one svijetli autorski primjer skladatelja današnjice koji svoju vjeru i radost Božića pretaču u note, a to je i cilj duhovne glazbe. Dao Bog da takvih pjesama bude još više a možda neka od njih (ipak) dočeka i svoju izvedbu na nekom od već tradicionalnih, televizijsko božićnih događanja.
 

Da biste komentirali, prijavite se.