Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

utorak, 02. listopada 2012. Arhiva kolumne

„Kateheza“ Borisa Šprema

Boris Šprem pokazao je da na kraju života Nekome prepuštamo niti svoga bića kojem više nismo gospodari.

Ovih se dana Hrvatska oprašta od predsjednika Hrvatskoga sabora, Borisa Šprema (14. travnja 1956. – 30. rujna 2012.). Medijska izvješća o pripremi njegova posljednjeg ispraćaja, organizaciji protokola i dužnosnicima, spominju i njegovo ateističko opredjeljenje. Ipak, Boris Šprem na kraju svojega zemaljskog života održao je svojevrsnu katehezu. Naravno, nije to doslovan katehetski govor, no znakovit je i, gledajući vjerničkim očima, nije zanemariv. Crkva, naime, dopušta da nam Bog progovara i po onima koji su mu, deklarativno, okrenuli leđa. No, ako postoji Kristov biljeg na njihovim čelima, onda također trebamo dopustiti i djelovanje sakramentalne Milosti, makar to bilo i u posljednjem trenutku života. Budući da je Boris Šprem tražio sakramente umirućih, a sakramenti su „vidljivi znaci nevidljive Božje milosti“, znači da je ipak duboko u sebi vjerovao u Boga. Pokazao je da na kraju života Nekome prepuštamo niti svoga bića kojem više nismo gospodari. Na kraju života ipak ćemo se prepustiti u ruke Onome koji nam je taj život darovao. Smrt predsjednika Hrvatskoga sabora tako je velika poruka našoj političkoj eliti, ali i svima nama vjernicima.

Vjernička osobna iskaznica
Boris Šprem, iako se za vrijeme političke karijere deklarirao kao ateist, život je priveo kraju primajući sakrament umirućih. No, važno je da ga je i počeo sakramentalno. Kršten je svega četiri dana nakon rođenja, 18. travnja 1956. godine (župa Koprivnički Bregi, Matica krštenih, sv.1, str.107/br.10). U školskoj godini 1965./66., kada je bio u 3. razredu osnovne škole, pohađao je vjeronauk i primio sakrament prve pričesti. Dana 19. kolovoza 1968. po rukama tadašnjega nadbiskupa Franje Kuharića primio je sakrament potvrde. Iako je živio i radio u Zagrebu, rado je pomogao obnovu župne crkve u svojim rodnim Koprivničkim Bregima. Sakramente umirućih primio je u bolnici u Houstonu po rukama hrvatskog svećenika u Hrvatskoj katoličkoj misiji. Za vrijeme boravka u KBC Rebro pohodio ga je duhovnik bolnice. Njegov će sprovod voditi izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića pomoćni biskup Mijo Gorski.

S Kristovim biljegom u vječnu Domovinu
Svaki sakrament ostavlja određeni trag. Crkvenim rječnikom rečeno, to su biljezi koji se ne mogu izbrisati. Krštenje nije moguće poništiti, već živjeti ili ne. „Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh priječi da krštenje donese plodove spasenja. Podijeljeno jednom zauvijek, krštenje se ne može ponoviti.“ (KKC 1272). Rimski misal napominje da je „krštenje pečat za vječni život.“ Jednom Kristov čovjek, uvijek je Kristov, a osobito u posljednjim trenucima života kad sva djela (i nedjela) sjednu na račun. „Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun.“ (Heb 4,12-13). Krštenje se ne može poništiti čak niti deklarativnim opredjeljenjem za ateizam, osobito ne kada su djela u pozadini toga opredjeljenja kršćanska. Da Špremovo deklariranje ateistom nije sablazan i nije pogibeljno za njegovu vjeru, potvrđuje činjenica da će imati crkveni sprovod. Naime, Zakonik kanonskoga prava daje smjernice u kojim se situacijama crkveni sprovod uskraćuje, uz napomenu da, ako ima neke dvojbe, „neka se traži savjet mjesnog ordinarija, čijega se suda treba držati“ (kan. 1184, paragraf 2). U ovom slučaju sve je jasno, jer će ga na posljednji počinak ispratiti nadbiskupov izaslanik. Boris Šprem umro je kao kršćanin.

Sjeme vječnoga života
Kako je potvrdila Špremova obitelj, predsjednik Hrvatskoga sabora primio je sakrament umirućih. To je popudbina. Radi se o posljednjoj pričesti koju osoba prima u svojem zemaljskom životu. No, kada govorimo o sakramentima umirućih, onda se tu ubraja Ispovijed, Bolesničko pomazanje i Pričest, i to je cjelina sakramenata pripreme za nebesku Domovinu. Kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve, „pričest tijelom i krvlju Kristovom u trenutku prijelaza k Ocu ima naročito značenje i važnost. To je sjeme vječnog života i moć uskrsnuća, prema Gospodinovim riječima: 'Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan' (Iv 6,54). Euharistija, sakrament Krista umrlog i uskrsloga, biva ovdje sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta k Ocu.“ (KKC 1524). Kao vjernici, pozvani smo i tzv. splet okolnosti čitati u Božjem svjetlu. Pogledamo li malo kalendarski blagdane koji zaokružuju Špremov zemaljski život, zanimljivo je spomenuti da je umro 30. rujna kada Crkva slavi sv. Jeronima, sveca našega područja, s granice Panonije i Dalmacije. Poznat je kao prevoditelj Svetoga pisma na latinski jezik. Crkva ga je proglasila naučiteljem. Dan ranije slavili smo trojicu arkanđela – Mihaela, Gabrijela i Rafaela. Mihaeolovo ime znači Tko je kao Bog? I gdje god se on pojavljuje u Svetom pismu, Svemogući čini velika djela. Sveti Franjo, pak, 4. listopada, svetac je istinske jednostavnosti, poniznosti i skromnosti koji je svojim životom želio Crkvu obnoviti iznutra, te je tako stvorio jedan novi duh redovništva koji svijetom vlada do današnjega dana. Je li ovo svetačka ekipa koja je na pragu novoga života dočekala Borisa Šprema? Nikada nećemo saznati. I nije to presudno za živote nas koji ostajemo ovdje na zemlji. No, svakako je utješno znati da je umro sa sjemenom vječnosti u sebi, pa, teoretski gledano, postoji mogućnost da uživa radost nebeskoga života. Krist svakome ostavlja mogućnost izbora i u posljednjem životnom trenutku kada postavlja pitanje: „Prihvaćaš li me kao svoga Spasitelja i Otkupitelja?“ No, mnoge do toga pitanja vodi kroz tjeskobu i trpljenje koje pročišćava.

Spasonosno trpljenje
Bolest i trpljenje može biti i određena prilika za čišćenje od grijeha. Oni oblikuju dušu za Stvoriteljev zagrljaj. I zbog toga je trpljenje spasonosno. Taj smisao može se dohvatiti vlastitim sudjelovanjem i slavljem Sakramenta bolesničkoga pomazanja, jer upravo on sjedinjuje primatelja toga sakramenta s mukom Kristovom. „Sakrament bolesničke pomasti dovršuje naše suobličenje sa smrću i uskrsnućem Kristovim, što ga je sakrament krštenja započeo. On nadopunjuje sveta pomazanja koja obilježavaju sav život kršćana: krsno je pomazanje u nama zapečatilo novi život, a krizmeno nas ojačalo za životnu borbu; ovo posljednje pomazanje je poput čvrste utvrde koja brani svršetak našega zemaljskog života u vidu zadnjih borbi pred ulazak u Očinski dom“ (KKC 1523). Boris Šprem prolazio je tjeskobu neizlječive bolesti. Osim tjelesnoga trpljenja, ona mu je donijela i duhovnu tjeskobu. Kao čovjek kršten i time ucijepljen u muku Isusa Krista, zakoračio je u trpljenje koje je spasonosno, kako je to nazvao papa Ivan Pavao II. u enciklici „Spasonosno trpljenje.“ Ondje je zapisao riječi koje možemo primijeniti kao obrazac na svako vjerničko trpljenje, osobito u bolestima: „I u slučaju kad je tijelo teško bolesno, sasvim nesposobno, te je čovjek gotovo nemoćan za življenje i djelovanje, sve se više očituje unutarnja zrelost i duhovna veličina, što postaje potresna opomena zdravima i normalnima.“ Nema sumnje da borba za zdravlje koju je proteklih tjedana vodio Boris Šprem, koja je zbog njegove dužnosti predsjednika Hrvatskoga sabora barem dijelom bila poznata hrvatskoj javnosti, može biti opomena zdravima i normalnima. I to ne samo onima s kojima je on profesionalno surađivao i koji su ga poznavali, već svima nama. Sakramenti umirućih, ta čežnja da se za odlazak s ovoga svijeta pripreme i da mirno učine prijelaz, još jedna su potvrda iskonskoj čovjekovoj čežnji za mirom. Kao što je za života želio djelovati da dobro i mnogi će ga pamtiti upravo po tom stvaranju boljega svijeta, tako je i svojim umiranjem dao poruku, upravo svojom željom da taj rastanak od zemlje bude s Bogom: „Oni što sudjeluju u Kristovim patnjama, u osobnom trpljenju čuvaju izvanredni dijelak beskrajnoga blaga otkupljenja svijeta i zato to blago dijele s drugima... Crkva osjeća potrebu da se utječe vrijednosti ljudskih patnja za spasenje svijeta“, napomenuo je Veliki papa. Kakva je komunikacija čovjeka s Bogom u tim posljednjim trenucima? O tome možemo razmišljati, ali tu intimu nismo pozvani dirati, propitivati, analizirati. Ona nam samo može služiti kao opomena za svakoga osobno. Ivan Pavao II. je istaknuo: „Krist ne tumači apstraktno razloge trpljenja, nego prije svega kaže: "Slijedi me!" Dođi! Svojim trpljenjem sudjeluj u djelu spasenja svijet a koje se vrši mojim trpljenjem, mojim križem. I kako čovjek uzima svoj križ duhovno se sjedinjujući s Kristovim križem, tako se pred njim otkriva spasenjsko značenje trpljenja.“

Dostojanstven političar i čovjek
Sve do sada rečeno nije bila prvenstveno analiza vjerničkih gesta Borisa Šprema, već prilika za podsjetnik kako svaka smrt govori nešto onima koji ostaju živjeti. Njegova je osobito znakovita, jer je u posljednjim danima života učinio vjerničke geste, a bio je dio ateističke političke elite. Možda im je time, s najmanje riječi, rekao najviše o smislu života koji će svakome od nas završiti. Samo kakav će biti taj kraj? Ako na kraju ipak ima Boga, ne bi li život s Njime i na Njegovim načelima mogao biti bolji i ljepši? I ne samo nekima, već svima? Boris Šprem bio je političar s dostojanstvom čovjeka. U Hrvatskoj je to vrijednost koju je potrebno naglasiti. Njegova profinjenost u radu i nastupu kao i usmjerenost prema općem dobru (koje je kod nas gotovo izblijedio pojam) mogli bi biti lijepa domaća zadaća za nasljednike i suradnike. Onima, pak, koji misle da Boga nema, gestama je poručio ono što u Svetom pismu piše: „Pristupajmo dakle smjelo k Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas.“ (Heb 4,16) I dok izražavam kršćansku sućut njegovoj obitelji, ostanimo u nadi da će „kateheza“ Borisa Šprema barem nekome donijeti duhovno dobro.

Da biste komentirali, prijavite se.