Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

ponedjeljak, 20. kolovoza 2012. Arhiva kolumne

"Lajk" za hrvatskog biskupa i francuske kardinale

Današnja slika Hrvatske plod je i djelovanja Crkve u javnosti proteklih 20 godina. Jesu li dosadašnje propovijedi bile preblage? Ili nastup Crkve u javnosti prespor?

Pozornost medija ovih je dana privukla propovijed sisačkog biskupa mons. Vlade Košića na proslavi Velike Gospe u Kloštru Ivaniću, župi koja je tog dana postala marijansko svetište Sisačke biskupije. Francuski kardinali, pak, istog su dana molili za svoj narod što se nekima u toj zemlji nije svidjelo. Što je zajedničko, a što različito u hrvatsko-francuskoj priči? Tko od koga može i što učiti?

Hrvatskoj je potrebno Božje milosrđe

„Milosrđe je krepost koja se odnosi na druge. No, samo onaj koji je puno trpio, razumije druge koji trpe.“ Ova rečenica biskupa Košića čini mi se okosnicom cijele propovijedi, ali i ključem za razumijevanjem Božje ljubavi prema čovjeku. Isus je postao čovjekom i prošao ljudski životni put kako bi nas razumio, nosio kroz život, preko križa do Uskrsa. I Njegova nas Majka razumije, jer je prolazila put naših majki, majčinske strepnje i radosti, tjeskobe i boli. Zasigurno se zato rijeke hodočasnika uvijek rado mogu susresti u Njezinim svetištima, osobito za Veliku Gospu. Majka razumije i hod našega naroda, a činjenica jest da se u Hrvatskoj potpuno izgubio osjećaj za druge, i to ne među običnim malim ljudima, već među vladajućima. Iz dana u dan sve većom postaje provalija koja je nastala između naroda i vlasti. Bogati i vješti „mešetari“ materijalnim dobrima sve bolje prolaze, dugovi starih se olako „brišu“ ili se ne nalazi načina kako ih riješiti, a siromašni sve manje imaju, i još im prijete s težom situacijom. Jedino nam škola milosrđa, a to je plemeniti osjećaj za drugoga, može pomoći. Božji način suosjećanja s čovjekom prošao je kroz život Blažene Djevice Marije koja tako postaje naš put do Milosrđa, Majka Milosrđa. I zato je važno znati kako Marija doživljava Boga, te s Njom imati dobre oči za istinu, pravdu, „oči koje bdiju nad djetetom s dobrim željama i nadaju se dobrim ishodima“, kako je to rekao biskup Košić.

Bez govora „u rukavicama“

Da bismo došli do milosrđa, potrebno je priznati da nam ono treba. No, u ljudskim očima to je znak slabosti, a biti na vlasti i priznati bilo kakvu slabost i potrebu Božje pomoći? To je izravno suprotstavljanje sveopćem liberalizmu i čovjekovoj „slobodi“ u kojoj je pojedinac samostalni vladar svojega života, a vlast s takvim svjetonazorom samo prividni osloboditelj od (loših) prethodnika, ali u stvarnosti gospodar naroda. U takvom konceptu nema govora o Bogu, nema poštivanja naroda koji živi od oslonjenosti na Boga, nema zahvalnosti za milosti, već samo usmjerenost na vlastito „ja.“ (Da nije tako, onda si, primjerice, predsjednik Vlade RH ne bi dopustio javnu obranu prvoga potpredsjednika Vlade za netaktične istupe u javnosti i vrijeđanje naroda). Sve ono što se nakon Mise za domovinu 25. lipnja, na kojoj nije bio premijer Zoran Milanović niti itko od ministara iz Vlade RH, govorilo i spominjalo u medijima, biskup Košić je sažeo bez imalo uvijanja i podilaženja vlasti. Vrlo otvoreno, jasno i hrabro nazvao je situaciju pravim imenom: „Hrvatska bi, naša domovina, trebala priznati da joj je Božje Milosrđe uopće potrebno. Kada bi se, recimo, naši predstavnici odrekli svoje prijetvornosti, pa ne bi govorili: 'Mi smo nevjernici, mi nećemo ići na Misu za Domovinu, mi ćemo ići na Misu na Božić'! Što oni time poručuju? Da nas vjernike preziru i vrijeđaju. To je pokušaj nasilne ateizacije našeg hrvatskog društva, što je nedopustivo.“ Ovo nije diplomatski govor, već iskren, emotivan, jer ranjeno je poštovanje koje hrvatski narod kao većinski kršćanski zaslužuje, bez obzira koja „boja“ bila na vlasti. Tko na to može biti ravnodušan? Možda se lipanjska polemika oko nedolaska premijera Milanovića na Misu za domovinu i ne bi razvila tako daleko da kasnije nije komentirao na koji način bira kada će, odnosno kada neće ići na misu. Ako je, primjerice, Božić za njega proslava narodnog običaja, onda je bolje da na tu Misu ne ide. Biskup Košić o tome je bio izravan: „Ako tako misle, tada ih molimo: nemojte nam dolaziti niti na Božić na Misu, jer za nas su naši blagdani otajstva vjere, a ne narodni običaji! Nikome nije uskraćen pristup u crkvu, ali je za sudjelovanje u liturgiji Crkve potrebna barem želja vjere.“ I ono najvažnije, biskup Košić izrekao je izravnim pozivom na prestanak glume i pretvaranja: „Stoga bi već jednom bilo najbolje prestati s tom praksom da nevjernici dolaze u prve redove na Misu, a ne znaju se ni prekrižiti. Neka dođu u crkvu razgledavati umjetnost, ali izvan liturgije… Samo maleni, potrebni Božjeg Milosrđa, dobrodošli su u crkvu, i grješnici koji se kaju, poput onog carinika, neka ispunjaju Dom Božji. Sve je drugo gluma i nepotrebno! A, Marija nas zove na obraćenje, ne na glumu i prijetvornost.“

Ima jedno „ali“

Mnogi su s odobravanjem dočekali ove biskupove riječi. Kada je povrijeđeno poštovanje naroda koji živi otajstvo vjere, šutnja o tome samo donosi zaborav i s vremenom se ljudi pomire sa situacijom. No, ovo „ali“ iz podnaslova odnosi se na mjesto i vrijeme. Često me pitaju zašto biskupi šute ili tek kasnije, mjesec-dva, reagiraju na neki događaj? Ova propovijed iz Kloštra Ivanića dokaz je da ne šute. A, zašto ne reagiraju odmah? Možda ne žele „dolijevati ulje na vatru“, možda žele najprije inicijativu vjernika kroz udruge, javne nastupe? Ne znam, zato kažem - možda. Promatrajući Crkvu iznutra i izbliza žao mi je što u Hrvatskoj nisu iskorištene i druge mogućnosti za komunikaciju s javnošću, a ne samo propovjedaonica. Na Veliku Gospu ići u „obračun“ s političarima, bilo izravno ili između redaka, je li to pravi trenutak? Vjernici koji su hodočastili toga dana u marijanska svetišta nisu željni obračuna, nego utjehe, ohrabrenja, nade. Narod je klonuo! A, za „obračun“, tj. konstruktivnu kritiku, prijedloge i dijalog s Crkvi nesklonom vlasti postoje drugi oblici komunikacije, kao i neko drugo vrijeme. Ne smijemo zaboraviti da HBK u rukama ima svoj vlastiti nacionalni medij, ali i saveznike u nekim svjetovnim medijima. Tu je i niz drugih katoličkih tiskovina, portala, ali i niz događaja uz koje se mogu organizirati konferencije za novinare te se ova tema vrlo lako može provući kroz vješto pripremljenu promidžbu. I još nešto u prilog Crkvi koja ne šuti. Kad već spominjem mons. Vladu Košića, svakako je dobro uočiti da je on, kao predsjednik Komisije „Iustitia et pax“ HBK unio svježinu i polet u reagiranje na društvena pitanja. Promatramo li rad ove komisije proteklih nekoliko godina uočit ćemo otvoren govor i zalaganje za narod i to ne s odgodom, što zaslužuje, modernim rječnikom rečeno, „lajk“, kao i propovijed u Kloštru Ivaniću. Još je samo potrebno napraviti jedan iskorak, a propovjedaonice njegovati kao mjesto tumačenja Riječi Božje. Jer, budimo iskreni, narodu je potrebno tumačiti otajstva vjere, osobito uoči Godine vjere koju je i papa Benedikt XVI. najavio kako bi vjernike poučili o sadržajima koje ispovijedaju u Vjerovanju. Koliko je vjernicima uopće poznata dogma o Marijinom uznesenju na nebo, taj veličanstven sadržaj svetkovine Velike Gospe? I što to govori o kraju našega života?

Malo samokritike

Vratimo se još nakratko propovijedi iz Kloštra Ivanića. Neki će postaviti pitanje je li biskup trebao tako žestoko govoriti? Budimo realni i pošteni pa imajmo i određenu dozu samokritike. Današnja slika Hrvatske plod je i djelovanja Crkve u javnosti proteklih 20 godina. Jesu li dosadašnje propovijedi bile preblage? Ili nastup Crkve u javnosti prespor? Neodlučan? Ili samo prigodan? Nije dobro biti kršćanin „u rukavicama“. Ako želimo iskreni dijalog s onima koji ne vjeruju i ako nekoga želimo oduševiti kršćanstvom, onda i sami moramo svojom vjerom biti oduševljeni. A Krist nikako nije bio ravnodušan, osobito ne kad je tko dirnuo u svetinju. Sjetimo se samo epizode iz hrama u kojoj je trgovcima prevrnuo stolove (usp. Mt 21,12). Ili je ogorčenost iskazao riječima: „Ovaj me narod samo usnama časti“ (Mk 7,6). Uhu nimalo nisu ugodne Isusove riječi iz Matejevog evanđelja (7,21-23): „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici.“

Primjer iz Francuske

Istoga dana, kada je biskup Košić izgovarao spomenutu propovijed, u župama diljem Francuske molilo se za narod te zemlje. Biskupi su pozvali na molitvu za građane pogođene gospodarskom krizom, za upravitelje, obitelji i mlade. No, mediji su to procijenili kao nepotrebno uplitanje Crkve u politička pitanja. Trenutak u Francuskoj osjetljiv je s obzirom na to da se tamošnja socijalistička vlast otvorila legalizaciji homoseksualnih brakova i njihovom usvajanju djece. Sporan im je dio molitve na nakanu da djeca mogu „u potpunosti uživati u ljubavi oca i majke!“. Na te optužbe odmah je reagirao lionski nadbiskup i primas Crkve u Francuskoj kardinal Philippe Barbarin. Naglasak je na reakciji odmah ističući da je „Crkva dužna reći svoje mišljenje u važnim društvenim raspravama, bez obzira na usmjerenje javnoga mnijenja.“ Za lionski dnevnik „Le Progres“ rekao je da se „Parlament ima baviti time da pronađe posao, sigurnost, zdravlje i mir, ali on nije Svemogući. Svatko mora imati osjećaj za granice vlastite odgovornosti.“ Za list „Le Figaro“ je bio vrlo izravan: „Civilizacijski je šok htjeti rastočiti brak koji je oduvijek jedna divna i krhka stvarnost.“ Kardinal Barbarin, zajedno s pariškim nadbiskupom kardinalom Vingt-Troisom dobio je i potporu iz Vatikana za ovakav nastup. Predsjednik Papinskog vijeća za obitelj nadbiskup Vincenzo Paglia, preko Radio Vatikana, rekao je kako je kardinal Barbarin u pravu, osobito kada kaže da su „istospolni brakovi civilizacijski šok.“ Mons. Paglia suprotstavio se kulturi koja apsolutno veliča pojedinca jer, po njegovom mišljenju, tu je korijen krize: „Kada se počinje razarati 'mi' koje nalazi u obitelji svoju prvu ćeliju, dovodimo u krizu samu strukturu društva. Nažalost, sve više raste uvjerenje da je obitelj teret, a ne izvor.“ Za obitelj se moraju boriti svi stvarajući pritom savez svojih snaga, jer u protivnom, „suvremena kriza, ako ne učvrsti obitelj kao kulturološku jezgru, zasigurno će imati težak ishod, ako ne i dramatičan.“ I ovdje „lajk“ ide sadržaju nastupa, i na Veliku Gospu kada su molili, kao i kasnije u medijima. Ali, uočimo u ovom francuskom primjeru stvari se razjašnjavaju putem medija, u intervjuima i izjavama koje prenose mediji, a kao izvor koriste Radio Vatikan. Vjerujem da ćete i sami naći odgovor na pitanje s početka priče: tko od koga i što može učiti?!

Da biste komentirali, prijavite se.