Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

četvrtak, 10. srpnja 2014. Arhiva kolumne

Anđeo vojnika, policije i branitelja

Sama pomisao da vojnik ili policajac treba svoga anđela čuvara na prvi pogled djeluje neobično, jer ta zanimanja onako spontano svrstavamo u kategoriju neustrašivih, odlučnih, hrabrih. No, i nebeska vojska treba svojega saveznika i logistiku, a kako tek ne bi trebala zemaljska? Kažu da se u nevoljama vjernici često obraćaju arkanđelu Mihaelu koji je nebeski zaštitnik vojnika i policajaca.
Foto: www.annapereira.com
A on, pak, na zemlji ima svoje suradnike. Međutim, bit Mihaelove zaštite nisu bitke, nego trostruka linija djelovanja: zaštita, molitva i pratnja. To je dobro znao i don Joško. I sada, kada gledamo na njegov život kojega obasjava sjaj posljednje svijeće, vidimo da je bio anđeo vojnika, policije i branitelja.
 
Samo "don Joško"
Mons. Josip Šantić – generalni vikar Vojnog ordinarijata u RH u miru preminuo je u utorak,  8. srpnja ove godine. U ruke Nebeskoga Oca prešao je u 69. godini života i 45. svećeništva, nakon duge i teške bolesti. Bio je to život pun žara i odlučnosti usmjeren prema dobru, ljubavi, jedinstvu – kako onom crkvenom, tako i nacionalnom. Ljubio je Crkvu, ljubio je svoje more i otoke, ljubio je hrvatsku grudu. Bio je ponosan na hrvatsko ime. I tome ponosu učio je mnoge. Nakon njegove smrti spominjati ga znači sjetiti se  njegovih ljubavi, plodova zalaganja, odricanja i nadanja, ali i poruka koje na trenutak zapeku – što zbog istinitosti, što zbog obveze. Jer, nikada ni sebe ni druge nije štedio istine, ali istine u ljubavi. Zato je mogao graditi, mijenjati, poticati zajednički hod u prostranstva novih izazova, među kojima je svakako uspostava Vojne biskupije u Hrvatskoj. No, to je tek jedan dio. Nikako ne jedini. Mons. Šantić će kod većine poznavatelja biti ono što je i sam najviše volio – don Joško. Iako mu je službena titula časti bila 'monsinjor', on je bio i ostao don Joško. Uvijek isti u svakom susretu. Surađivali smo, promicali istinu o Crkvi, o Hrvatskoj, Domovinskom ratu, braniteljima, vojsci i policiji, a najviše od svega, istinu o Bogu u čijem zagrljaju on sada odmara dušu iscrpljenu bolešću, ali ohrabrenu Kristom kojemu se upravo po patnji suobličio. "Dobar je boj bio, trku završio, vjeru sačuvao..." A živio je geslo s kojim je i radio: “Približiti Isusa Krista hrvatskom vojniku, hrvatskom časniku i hrvatskom policajcu.”
 
Dinamika svijeće
Svaki je život kao svijeća. Neke se ugase naglo, a neke se gase polako. Teška bolest godinama ga je lomila, ali don Joško nije dao da stijenj utrne sve dok je to bila volja Božja. Njemu je podložio sve svoje snage – one mladenačke u pastoralu na otocima Hvarske biskupije i Splitu u odgoju sjemeništaraca, a one zrele dao je Hrvatskoj; najprije kao svećenik i dragovoljac bez oružja u Domovinskom ratu na bojišnicama Velebita, Novigrada Zadarskog i na rtu Pelegrinu, a potom i u Vojnom ordinarijatu. Bio je svjetlo mnogih, ponekad i ne laganih pregovora u odnosu Crkve i države kada su se rješavala pitanja dušobrižništva vojske i policije. Strpljiv, ali jasan pregovarač, uporan i odlučan, domišljat i vizionarski usmjeren za dobro i vrednovanje Hrvatske – to je bio ovaj rođeni Bračanin. S poštovanjem za osobe i službe, pristupao je svakome: i visokim predstavnicima, ali i malim ljudima. I bio je gotovo vojnički dosljedan preuzetim obvezama. Kao generalni vikar Vojne biskupije, najčešće nije bio na prvoj crti dometa medija. A i kad je bio, u njima je tražio ono dobro za Hrvatsku. Nisu mu bili dragi "medijski obračuni". Štoviše, čak je znao i odbiti pokoji intervju ako je njegova tendencija vodila prema manipuliranju. Birao je put koji vodi prema pozitivnom.
 
Čast i ugled hrvatskog vojnika
Vojna biskupija osnovana je 25. travnja 1997. U njezinoj pretpovijesti važan je Domovinski rat u kojem su "naši dečki", kako je don Joško zvao branitelje, u rat odlazili s krunicom. Znao bi reći da su u početku branili Hrvatsku lovačkim puškama i bombama od Coca Cole. Predsjednik Tuđman je od kardinala Franje Kuharića tražio organiziranu duhovnu skrb za njih. U listopadu 1991., kardinal je odgovorio da vojne biskupije organizira Sveta Stolica. No, u tom trenutku biskupi mogu imenovati ravnatelja za dušobrižništvo branitelja, a svećenici će svoje ovlasti imati od svojih biskupa. I tako, oko 160 svećenika dobiva ovlasti za rad s braniteljima. Među njima i don Joško. Paralelno, kreću i razgovori između Vlade RH i Vatikana o uspostavi vojne biskupije. Ugovori su potpisani 1996. godine. Don Joško se zalagao za ugled hrvatskog vojnika i u miru. Govorio je: "Hrvatski vojnik je nastao u ratu braneći domovinu. Međutim, smatram da se narodu ne služi samo noseći oružje. Oni su tu sa svojih helikopterima kada zatreba pomoć otocima, kada su požari ili poplave, itd. Hrvatska vojska ima posebne odrede koji uskaču u brojnim nevoljama." Nije mu se svidjelo "izvlačenje" mladića na priziv savjesti kada su pod svaku cijenu željeli izbjeći odsluženje vojnog roka, "jer u Hrvatskoj vojsci ima mnogo mjesta na kojima se ne treba nositi oružje, nego služiti narodu." Don Joško nije kalkulirao kada je glasno govorio da se protiv  Hrvaske vodi "specijalni rat određenih ljudi s određenim nakanama, koji potiče mlade da ne idu u vojsku." Jednostavno, nije dopustio da se značenje hrvatskoga vojnika ničime umanjuje, i u miru je na vojsku gledao kao na pomoć domovini.
 
Uvijek Hrvatska
Don Joško je srcem i dušom radio za Hrvatsku. U nizu priznanja i odličja nalazi se i ono predsjednika RH iz 2011. godine kada je odlikovan Redom kneza Branimira s ogrlicom za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske. Don Joško je imao europsku i svjetsku širinu pogleda koju je gadio u susretima s brojnim uglednicima iz svijeta: vojnim biskupima, generalima, zapovjednicima. Ali uvijek je bio svjestan Hrvatske. I bio je kritičan. S razlogom. Puno puta čuo je govor stranaca o vrijednostima Hrvatske koje je Europa izgubila: "Pitam se je li Europa ono što nam se često nudi? Nije li ovo plač za izgubljenim Bogom? Mi Hrvati moramo gledati što možemo dati Europi i obogatiti je duhovnim vrijednostima koje imamo."
 
Duhovna snaga za našu vojsku
Bio je posebno ponosan kad god je predstavljao Hrvatsku, kao i u mnoštvu hodočasnika u Lurdu. Želio je da se ondje čuje i hrvatska pjesma, te je godine 2001. potaknuo osnutak Klape "Sv. Juraj" HRM-a. Nerijetko su njihovi nastupi, bilo u Lurdu, Mariji Bistrici, Kninu ili gdje drugdje, u njegovim očima izmamili suze. Vojnom hodočašću u Lurd pridružio se 1995. godine, sa skupinom od dvadesetak vojnika hodočasnika. S vremenom je taj broj narastao na više od tisuću naših redovitih sudionika. A za odlazak u Lurd don Joško je tražio veliku pripremu: "Te pripreme donose duhovni plod. Pokazalo se da su neki na hodočašće išli kao agnostici, a vratili se kao vjernici koji prakticiraju svoju vjeru. Ondje su se dogodile prave životne ispovijedi i obraćenja." Po dužnosti, ali i po srcu, želio je biti na svakom mjestu gdje su prisutni članovi Vojne biskupije. Tri puta godišnje obilazio je zatvorenike – hrvatske branitelje. Put ga je odveo i u mirovnu misiju u Afganistan. I to iskustvo za njega je bilo obogaćujuće – jer je na licu mjesta učio i proživio što znači biti svećenik među vojnicima: "Svećenik je čovjek i najprije prijatelj, da bi potom mogao navijestiti Krista. Isus nas je poslao da budemo ljudi među ljudima, da budemo osjetljivi na njihove potrebe, kako bi po nama takvima prepoznali Njega. To je svećenik. Nekada rame za plakanje, ili čovjek koji ohrabuje, moralno usmjerava, ali koji je stalno s njima." Upravo je u Afganistanu čuo riječi generala i zapovjednika da ondje vojnici jedino imaju povjerenje u svećenika. Zato se zalagao za stav Vojne biskupije da, gdje god budu išli naši vojnici, s njima bude i jedan svećenik.
 
Zaštita branitelja i istine
U sebi je uvijek nosio dalmatinsku britkost i strast za istinu, osobito u danima kada su se javili krojači neke nove povijesti za Hrvatsku. "Mladima se želi podvaliti da je samo malo trebalo reformirati Jugoslaviju i ona bi opstala, ne bi se dogodio Vukovar, Škabrnja, Srebrenica. Što to znači? Da je žrtva naših branitelja bila uzaludna, nepotrebna, da smo počinili suicid?" Iako se njegov krik u prilog dostojanstva branitelja rijetko probio u javnost, neka barem ovdje bude ponovljen: "Branitelji koji su u trenutku agresije na Hrvatsku bili spremni položiti svoj život, žrtve su dostojne našega poštovanja, dostojni zato što su bili spremni dati svoj život da bi ga drugi imali. Kod podizanja Križa pomirenja na hvarskom groblju 1997. godine rekao sam da je svatko slijedio svoju savjest u borbi za domovinu. I tu savjest moramo poštivati. Želio bih da Onaj koji je umro na križu, objedini sve žrtve. Jedino mržnja nije dostojna našega poštovanja. Kada se gine ili ubija iz egoizma, to ne može biti dostojno poštovanja. Ali kada se gine iz ljubavi prema drugome, onda je to dostojno našega poštovanja. I zato ne smijemo ostati po strani, jer bi to značilo da ne prepoznajemo tuđu dobrotu i ljubav." U nekim odlukama hrvatskoga naroda znao bi reći: "Imamo li hrabrosti postaviti pitanje o stvarima koje nam se događaju?" Želio je zdravo kritičko propitivanje koje će biti poticaj djelovanju. To se posebno odnosilo na temu Domovinskog rata i njegovih posljedica. "Bojim se da neki ljudi peru svoje savjesti, jer gdje su bili '91.? Pa sada, dižući glas, sebi i drugima žele dokazati neke nove teorije." Propitivanje je vidio kao određenu Hrvatskoj potrebnu katarzu koja će nas osloboditi upiranja prsta u branitelje. Bio je neumoran u jačanju ponosa i podrške svakoj istinskoj žrtvi koja je donijela plod, slobodnu Hrvatsku. Poslužio se nekada i tvrdim, ali istinitim govorom: "Samo nitkov ne prepozaje žrtvu. Samo onaj tko u sebi nije plemenit, ne prepoznaje plemenitu žrtvu."
 
Učitelj zahvalnosti
O hrvatskoj budućnosti govorio je pozitivno, ali samo pod jednim uvjetom – da Hrvatska povjeruje, da budemo ljudi molitve, kao '91. Ne moraju to biti veliki javni skupovi, dovoljna je samo desetica krunice dnevno. Vjerovao je da Bog po molitvi čini čuda. Po molitvi i zahvalnosti. "Zahvalnost uključuje odnos čovjek – Bog, jer Bog je darovatelj života, a mi Njegovi suradnici u prenošenju života. On je darovatelj domovine, a mi suradnici u njezinom čuvanju. Možda smo premalo osjetljivi na dobro koje nas okružuje, možda smo pod utjecajem medija koji nam prikazuju sve negativno, i zaboravljamo biti zahvalni, a to je jako opasno. Zahvalnost je zapravo pitanje i ljudske i kršćanske zrelosti, jer tek zrela osoba može ostvarivati komunikaciju, susret, priznati drugome ono što on nosi kao vrednotu, dok se nezrela osoba zatvara u sebe."
 
U Gospinom zagrljaju
S posebnom ljubavlju i sa sinovskom odanošću govorio je o Gospi Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Ona je i zaštitnica Vojne biskupije. A vidljivi znak veze s Gospom je i krunica. Don Joško se često sjećao pisma koje je predsjednik Franjo Tuđman 24. rujna 1991. godine uputio kardinalu Franji Kuhariću: „Domovinu brane svojim životom naši mladići, muževi, a između njih ima i žena. Ti junaci prije polaska na bojište dolaze u Zagrebačku katedralu. U sakristiji katedrale kupuju krunice. Vaši svećenici, kanonici i prebendari, blagoslivljaju im krunice koje oni nose u boj. Fotografije hrvatskih vojnika s krunicom oko vrata obišle su čitav svijet.“ Krunica je tada bila naš duhovni ponos, a gdje je sada? Don Joško ju je rado nosio oko vrata i molio – usnama i srcem. Iako sam se uvijek divila njegovoj odlučnosti i snazi, a nadasve ustrajnosti i upornosti, nisam očekivala da ću biti svjedok trenutka kada će tom snažnom čovjeku zadrhtati glas, kanuti suza. No, i to se dogodilo. Upravo u razgovoru o krunici kada se sjetio epizode u Afganistanu. Ondje ga je, kao čovjeka vjere, po krunici oko vrata prepoznao i veliki Mula. Pitao je je li to brojanica kakvu imaju muslimani? Don Joško je objasnio da je to znak koji nosi kao svetinju iz Domovinskog rata, i znak njegove molitve. Potom je učinio dirljivu gestu – stavio je krunicu oko Mulinog vrata. On ju je prihvatio, poljubio i dopustio zajedničku fotografiju. Njegovi su suradnici zadivljeno komentirali da je to prvi put da Mula traži da se netko s njim fotografira. Don Joškov komentar: "Je li to znak? Ne znam. Za mene Bog čini čuda preko sitnih stvari. U jednom sam razmatranju shvatio da je zrno gorušičino, za neke maleno i neprimjetno, zapravo znak Božje prisutnosti u svijetu."
 
"Tko sam ja?"
Don Joško je bio iznimno skroman čovjek. O tome svjedoči njegova reakcija u trenutku kada ga je Benedikt XVI. imenovao svojim osobnim prelatom. Na čestitku, pristojno je zahvalio i dodao: "Ta čestitka ide Vojnom ordinarijatu. Jer, tko sam ja bez njih? Ja sebe doživljavam kao maleni kotačić u velikom stroju koji se zove Vojni ordinarijat." I takav, skroman i jednostavan, čovjek koji je ljubio čovjeka i Boga, bio je don Joško! I vjernici ga tako pamte. Jedno sjećanje kaže: "U posljednjoj poruci napisao mi je da se javlja s bolesničkog kreveta. Sigurno znam da je umro oduševljen Ivanom Pavlom i željom da se po njegovoj boli proslavi Alojzije Stepinac. Svega se sjećao, skromno i zahvalno.Na moje riječi: 'Sluge smo beskorisne...', odgovorio je: 'Blago nama, jer su na imena zapisana u nebu...' Tisuće slika mi se vraćaju", piše don Joškova poznanica i zaključuje. "... jedina je utjeha da je on sada, sigurna sam, radostan u Gospodinu." I danas, kada u sjećanju odjekne don Joškovo pitanje tko sam ja, odgovor ostaje: anđeo hrvatskih vojnika, policije i branitelja.
Da biste komentirali, prijavite se.