Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

petak, 25. svibnja 2012. Arhiva kolumne

Biskup i čovjek kad je najteže

Potresna je i bolna vijest koja je u utorak stigla iz Banića u Dubrovačkoj biskupiji: svećenik don Ivan Sinanović ubio je predsjednika Mjesnog odbora Marka Kraljevića.

Potresna je i bolna vijest koja je u utorak stigla iz Banića u Dubrovačkoj biskupiji: svećenik don Ivan Sinanović ubio je predsjednika Mjesnog odbora Marka Kraljevića. I dok, u mnoštvu nagađanja domaćih stanovnika i poznanika dvojice glavnih likova ove tragične priče, čekamo cjelovita policijska izvješća što se uistinu dogodilo te kobne noći u domu župnika Sinanovića, vrijedi uočiti neke detalje.

Brza reakcija

Ubojstvo je zločin i nema drugog imena za takav čin. To je izravan grijeh protiv 5. Božje zapovijedi. U ovome slučaju možemo vidjeti kako se posljedice grijeha osjećaju i na zajednici. Potresenost i suzdržanost u komentarima govore o nelagodi i nevjerici koja se rodila nakon ovoga čina. Ipak, biskup je morao biti dovoljno jak za prvu reakciju. I ona nije izostala. Mons. Mate Uzinić, odmah je, već u 10 sati istoga dana, potpisao priopćenje za javnost u kojem je, u ime Dubrovačke biskupije, izazio „svoje duboko žaljenje zbog događaja koji se tijekom protekle noći dogodio u župi Banići.“ Izrazio je sućut obitelji pokojnika, župi Banići, te je dodao kako „Bogu upućuje svoje molitve za pokojnika, ali i za osumnjičenog župnika don Ivicu Sinanovića.“ Posebnost mladog biskupa Uzinića vidljiva je u svim područjima djelovanja: u pastoralu, komunikaciji, medijima, propovijedima, ekumenskim susretima. I na to smo već nekako navikli. Lako je biti biskup kad ti se dive, ali treba biti biskup i kada to nije nimalo ugodno. Mons. Uzinić je i u ovom slučaju zadivio. Već je pokazao da se vješto snalazi u nelagodnim temama – sjetimo se samo njegovih vrlo otvorenih intervjua na temu pedofilije u svećeničkim redovima. A sada, kad se ubojstvo pripisuje svećeniku njegove biskupije, biskup Uzinić bez čekanja reagira. Reakcija je istodobno svećenička (biskupska), građanska i ljudska: ljudska prije svega po osjećajima koje priznaje otvoreno govoreći da se radi o „teškim i bolnim trenucima za mjesnu Crkvu“, svećenička (biskupska) jer u teškoći poziva na molitvu, te poziv upućuje svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima Dubrovačke biskupije, a građanska jer izražava nadu da će „nadležne državne institucije učiniti sve što je u njihovoj moći da bi utvrdili što se doista dogodilo i u skladu s tim poduzeli odgovarajuće mjere predviđene civilnim zakonom.“ Da, potrebno je doći do prave istine, jer mediji vrve raznim teorijama zbog kojih je došlo do krvavoga obračuna. One se svode na za i protiv, više protiv župnika. Zato je na policiji odgovoran posao. Istodobno, mons. Uzinić je, kao ordinarij Dubrovačke biskupije odmah primijenio odredbe propisane crkvenim pravom koje u ovakvim slučajevima predviđa trenutni prestanak župničke službe i zabranu svih čina Sakramenta reda.

Popravni ispit?


Neki od novinara primijetili su kako je „Crkva neobično brzo reagirala.“ Je li ova napomena opravdana? Ako je i bilo slučajeva kada je bila spora, ili možda bez riječi kad se radilo o grijesima u vlastitim redovima, ima li i Crkva pravo na popravni ispit? U ovom slučaju, što se reakcije tiče, nema mjesta takvoj novinarskoj primjedbi. Sjetimo se jednoga ubojstva u Vatikanu, u Švicarskoj gardi 1998. godine kada je časnik Cedric Tornay ubio svojega pretpostavljenoga, pukovnika Aloisa Estermana i njegovu suprugu, a potom učinio samoubojstvo. Izjavu o tome događaju, svega tri sata poslije, dao je tadašnji predstojnik Tiskovnog ureda Svete Stolice Joaquin Navarro-Valls. Javnosti reći da se u blizini Svetog Oca dogodio ovako strašan zločin nije nimalo zahvalna dužnost. Njegovu izjavu potvrdila je i policija nakon istrage koja je trajala punih devet mjeseci. Koliko god potresno zvučalo reagiranje u slučaju ubojstva, a ovdje se radilo o troje mrtvih, bolje je reći kako stvari stoje, nego šutjeti i vremenu ostaviti da se razvija mašta vještih kreatora priča o zavjerama, pretpostavkama, itd. Iako su se još godinama pisale teorije o tome što se krilo iza ovog vatikanskog ubojstva, ipak je prvu vijest o tome objavila Crkva. Ona se nije našla u situaciji da potvrđuje ili opovrgava informacije koje bi dao netko drugi, već je otvoreno rekla što se dogodilo u njezinim redovima, točnije u elitnoj vojsci koja čuva Papu. Ista je stvar i u Dubrovačkoj biskupiji. U biskupovom priopćenju stoji tragična činjenica iz župe Banići, posljedice koje po crkvenom pravu to donosi za svećenika don Ivana, kršćanska i ljudska sućut, poziv na molitvu i nada da će i nadležne institucije djelovati prema zakonu. Trenutna reakcija, 8 sati nakon nemilog događaja!

Zaviriti unutra

Odnos između biskupa i svećenika često je nalik onome između oca i sina. Pokušajmo zamisliti sada osjećaj oca čije dijete u jednom trenutku postane ubojica. Koliko je teško kazniti sina, predati ga u ruke pravde i gledati ga kako i on, zajedno sa svojom žrtvom, biva „živ zakopan“? Ni jedan ni drugi ne mogu „iskočiti“ iz vlastite kože. Ovim krvavim obračunom don Ivan je i sebi potpisao „presudu“, barem što se svećeništva tiče. No, time je biskupa izložio javnosti i pitanjima kako je moguće imati takvog svećenika u biskupiji i na župi? Izgledom, ponašanjem, vožnjom motora odudarao je od prosjeka. No, zar je biti „biker“ po sebi zločin? Sjetimo se samo onih „bikera“ koji su s raznih bojišnica gdje su stradali Hrvati na Udbinu donosili kamenje za Crkvu hrvatskih mučenika. Don Ivan je, kako prenose mediji kojima je govorio o sebi, svjedočio da se zavjetovao, ako preživi u ratu, postati svećenik. Povijest Crkve poznaje ovakve i slične zavjete. Dovoljno je spomenuti sv. Ignacija Lojolskog, (XV./XVI. st.) utemeljitelja Družbe Isusove koji je, upravo u danima oporavka od rana zadobivenih u obrani francuske Pamplone, donio odluku o promjeni svoga života, i umjesto viteštva ovoga svijeta odabrao ono Kristovo. Postavlja se i pitanje tko je učinio propust pri ređenju kandidata koji je, kasnije kao župnik, priznao da boluje od PTSP-a? Svjedoci kažu da je don Ivan govorio kako je već kao zaređeni svećenik otkrio da boluje od ovoga poremećaja. To znači da je imao valjano ređenje, jer da je taj poremećaj imao ranije, ne bi mogao postati svećenik. No, kako Crkva radi i s braniteljima, ali i sa svećenicima koji boluju od PTSP-a? Vlč. Zlatko Sudac imao je tu karizmu više godina. Govorim u prošlom vremenu, jer za njega sada takvoga rada u Hrvatskoj nema. A mnogi su svjedočili da im je spasio živote seminarima za oboljele od PTSP-a. Je li takav rad danas skriven od očiju javnosti? Složit ćete se da nisu svi problemi za naslovnice dnevnog tiska ili internetskih portala, no tješila bi nas nada da takav rad zaista postoji.

Dva krivca, dvije žrtve

Zanimljivo je vrijeme događanja borbe u župnikovoj kući.  2 sata u noći sigurno nije primjereno za posjete. Vjerujem da ćete se složiti da bi posjet u to vrijeme bio opravdan ako se radi o spašavanju života. No, Kraljević nije došao niti po Bolesničko pomazanje niti spašavati svoj ili tuđi život. Za obračun bez obzira o kojoj temi se radilo, to sigurno nije dobar izbor termina. Ako je vjerovati onima koji su bili uz njega u posljednjim satima života, prije nego što je pošao župniku, najavio je obračun sa svećenikom, a učinio je to pod utjecajem alkohola. Kada vam netko u „gluho doba noći“ tako upadne u kuću, uz viku a zasigurno i uvrede, možda čak i uz fizički nasrtaj, zasigurno biste i vi krenuli u obranu – i sebe i svojega doma. Policija će dati detaljan izvještaj je li se radilo o samoobrani ili čemu drugome. Na nama nije donositi takav zaključak. Samo ostaje pitanje što je Kraljević radio kod župnika u to doba noći? Kakva god neslaganja imali, za sve postoji vrijeme. A ovo je očito bio krivi „tajming“.

Kad malo bolje pogledamo, don Ivan je i bez presude kriv što je nasrnuo na čovjeka, Kraljević je kriv u tom smislu puno više, župnika je napao na njegovom, a ne na svom teritoriju. No, bez obzira tko je i koliko kriv, žrtve su dvije. Samo što će jedna s tim morati živjeti do smrti, a to je don Ivan.

Zašto baš sada?

Zanimljivo je pratiti posljednjih godina kako se tragične i bolne stvari u Crkvi događaju upravo oko velikih blagdana ili crkvenih događaja. Je li moguće da je tada koncentracija napasti najveća? Sada uoči Duhova, rođendana Crkve, ovako strašan zločin iz ruku službenika Crkve? I nije to rana na duši samo don Ivanovoj, već i Dubrovačke biskupije, ali i cijele Crkve. Jer Crkva je jedno tijelo Kristovo, a kad pati jedan dio, to osjeća cijelo tijelo. Uoči Duhova još samo valja podsjetiti da po nama grešnima Crkva ne bi opstala. Postoji zato što je vodi Duh Sveti. On je i Branitelj i Tješitelj, i Životvorac i Vođa na putu, kako ga opisuje Sveto pismo. Oslonimo se na tu snagu – svi u Crkvi.

Da biste komentirali, prijavite se.