Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

utorak, 24. lipnja 2014. Arhiva kolumne

Biskup je "kriv"

Otkako je Dario Kordić sletio u zagrebačku zračnu luku Pleso, 6. lipnja, ne prestaju komentari na račun sisačkog biskupa Vlade Košića zašto je i on bio među onima koji su ga dočekali. Ne želeći, biskup je postao meta, a čini se da je poslužio i za prikrivanje pravih problema.
Foto: www.avaz.ba

„Dežurni čuvari“ distance Crkve i javnosti odmah su postavili pitanje poštivanja odluke Haškoga suda koji je Kordića osudio na 25 godina zatvora zbog „političke odgovornosti koju je imao u vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba i u vrijeme pokolja u Ahmićima.“ Pripisana mu je zapovijedna odgovornost, a nije zanemariva činjenica da Kordić pripada redu ne vojnih nego političkih dužnosnika. Osuđenog „ratnog zločinca“ ne bi smio dočekati jedan biskup. Gdje to piše, možemo pitati? Tim više što je i sam biskup Košić, ne skrivajući stvoreno prijateljstvo s Kordićem za vrijeme kada ga je posjećivao u zatvoru, u razgovoru za Katolički tjednik rekao: „Premda se moramo ponašati prema odlukama sudaca, smijemo reći da se s njima ne slažemo, zar ne?“ Ili je možda biskupu uskraćeno i to pravo? A vrlo je smislena i njegova izjava ovoga sadržaja: „Nakon što je Isusu jedan ljudski sud presudio smrtnom kaznom, imam pravo sumnjati u svaki ljudski sud.“

Dobro poznati zaborav

Biskup Košić samo je još jednom podsjetio na ono što ne bi smjelo biti zaboravljeno, a to je činjenica da je Haški sud politički. Komisija „Iustitia et pax“ kojoj je Košić na čelu o njegovom je (ne)pravednom djelovanju upozoravala više puta. I podsjećala na osnovu: to je „ad hoc“ Sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije ustanovljen na prijedlog Republike Hrvatske. I očekivalo se da će njegov rad krenuti od činjenice da je Hrvatska bila napadnuta, razorena i okupirana te da su nad njom od strane Srbije počinjeni ratni zločini. I umjesto o obrani, Sud je stvorio tezu o „udruženom zločinačkom pothvatu.“ Među ostalim, u travnju 2011. godine Komisija (IeP) je također naglasila da „nitko pravedan ne može poreći da su i s hrvatske strane počinjeni pojedinačni zločini, no procesuirati i osuditi trebalo bi prave počinitelje, a ne birati osumnjičenike po političkom ključu.“ Međutim, potraga za pravim počiniteljima javno nije poznata. Budući da postoji pravo i obveza RH da pomogne ugroženom bošnjačkom i hrvatskom narodu u BiH, da se ne dogodi genocid, Hrvatske se tiče što se događa i s optuženim i osuđenim Hrvatima iz susjedne zemlje. Isti scenarij – izbjegavanje pravih počinitelja, kažnjavanje dogovorenih žrtava. Javna je tajna da je upravo takva, sporazumna žrtva i Dario Kordić. Međutim, tko će od političara o tome javno progovoriti? Bili bi ugroženi „politički interesi“. Biskup, pak, nema tih problema, te bez zadrške javno može reći, na temelju razgovora s Kordićem: „On je velik i po tome što nije opteretio nikoga drugoga, a mogao je, jer su mu nudili tijekom postupka različite nagodbe, a bit je bila u tomu da okrivi predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, i tada bi mu se kazna drastično smanjila...“ Ako ovo nije istinito, onda je od biskupa prilično hrabro ovakvo što izjaviti. Također, ako ovo nije istinito, zašto ga nitko ne demantira? Ako li je, pak, istinito, onda je strašno. Možda je porazno priznati političku trgovinu u kažnjavanju odgovornih? Bit će da se čeka potpuni zaborav novije povijesti da se stvarna imena otkriju. Jer, prešutno izbjegavanje istine kad-tad donijet će zaborav. A žrtve svakog zločina to nisu zaslužile.

Ispolitizirane i vjerske zajednice?

U Večernjem listu mogli smo čitati kako „čelnici vjerskih zajednica u Hrvatskoj (osim onih iz Katoličke Crkve), rade ovih dana na zajedničkom prosvjednom pismu koje će uputiti HBK i u kojem će tražiti smjenu sisačkog biskupa mons. Vlade Košića s mjesta predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog.“ Kako doznaje kolega Darko Pavičić, povod im je Košićev doček Darija Kordića u zagrebačkoj zračnoj luci. Logično pitanje je kakve veze taj doček ima s ekumenizmom i međureligijskim dijalogom? Pouzdano znam koliko najviši predstavnici drugih vjerskih zajednica cijene biskupa Košića kao službenika Katoličke Crkve, ali i kao prijatelja i čovjeka. Je li riječ o kakvom umjetnom zaoštravanju koje ide preko medija? Dokaz u prilog medijskom napuhivanju „uloge“ Crkve u dočeku Darija Kordića su i komentari na račun mise u kojoj je sudjelovao po dolasku u Zagreb, u Katedrali. Ranije planirana misa za pokrete i udruge uoči Pedesetnice medijima je samo postala crkveni paravan za dobrodošlicu Dariju Kordiću.

Novo „poglavlje“

Haškome sudu, kao po zapovijedi, vjeruju vlasti i institucije, ali narod je nekada imao drugačiji osjećaj. Dobro je primijetio Josip Pečarić (www.hrsvijet.net) da je „i nevini Stepinac bio pravomoćno osuđen, a hrvatski narod to nikada nije priznavao.“ Sjetimo se samo kakvo je ozračje vladalo uz spomen imena generala Ante Gotovine – prije i nakon presude. Sada se pomalo u javnosti „piše novo poglavlje“ o Haškome sudu kao pravednome, te će ta slika zasjeniti ono što je to tijelo „nekada bilo.“ Kao da je preko noći od političkoga postalo pravedno. Ili je ta politika odjednom lišena interesa kojima se vodila još od Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH. Sve su tiši oni koji podsjećaju na upitnost vođenih procesa. Pitam se zašto se institucije, što je već postalo poslovično, ne bave svojim poslom? I zašto se ne istražuje stvarna pozadina Kordićeve odgovornosti? Javna je tajna da se on u Haag predao kako bi zaštitio prave krivce. No, zato je bolje pozornost skrenuti na Košića. On je već ionako kriv, jer je biskup Katoličke Crkve. Osim toga, „dobro zvuči“ dodati cijeloj priči i malo međureligijske dimenzije, pa Košićeva krivnja izgleda još veća. Zašto bi u Hrvatskoj međureligijski odnos bio dobar, kad je i ova javna montaža tenzija dobra prilika da se i to malo uzdrma? Tim više što su religije složne oko ključnih pitanja kao što je dostojanstvo života, braka i obitelji. Zašto nitko ne opovrgava tezu koju uporno ponavlja biskup Košić? „Ne vjerujem da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne na temelju dokaza.“ Košića nitko nije prozvao zbog klevete, što će samo značiti da nije u krivu, zar ne? Oni koji su time prozvani, šute k'o zaliveni. Šutnja u ovom slučaju znači ignoriranje, pa će se cijeli slučaj stišati, glavni krivci – pregovarači – „zaboraviti“, a u javnosti „bostan će obrati“ Košić, jer sa srcem i s narodom stoji uz čovjeka.

A gdje je glavni lik iz priče?

Neopaženo, ili namjerno skriveno, prolazi priča o zaštićenom svjedoku koji je tvrdio da je Kordić bio na sastanku na kojem se planirao napad na Ahmiće. Kasnije je taj iskaz tajni sjedok povukao, no Sud se više time nije želio baviti. Očito je da su dobili što su htjeli. Dobro, možda ne baš do kraja ljude koje su htjeli, ali „pravda je zadovoljena“, netko je ipak okrivljen. Košićevo mišljenje je ipak malo drugačije. Traži istinu! Vapi za istinom! Ako na Košića primjenimo standardnu hrvatsku metodu u stilu koji je njegov interes u tome da bude na Plesu, onda bi priča mogla poprimiti i drugačiji smjer. Niti gradi političku karijeru niti mu Dario Kordić može dati milijune za bilo kakav biskupijski projekt. Medijska slava mu također nije potrebna, jer mu mediji i ovako svako malo odvaguju svaku riječ. Dakle, Košić nema interesa. Njegov jedini interes bio je biti čovjek. A danas je takvih malo. Biskup nije niti sudac niti vojnik. On je učenik Isusove škole. A prvo obećanje o životu u raju Isus je upravo dao razbojniku na križu. Nije obećao raj ni Petru ni svojoj majci, već najprije razbojniku. Da je to čuo tadašnji „haški sud“, vjerojatno bi Isusa još jednom pribili na križ. Tko je On da obećaje takve stvari? No, ipak, razbojnik je umro u milosti Božjoj. Isus je također tražio da se dokaže krivnja koja je i Njemu pripisana na sudu pred Velikim svećenikom: "Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?" (Iv 18,23). Biskup, dakle, traži da se ne osudi bilo tko, nego stvarni počinitelj. I govori nešto vrlo neugodno za Sud i političare: „Sud je želio ovom presudom podijeliti krivnju za ratne zločine, a to znači i za sam rat u BiH, između svih triju naroda.“ Poznata je teorija da su u BiH za Haški sud svi podjednako krivi. I ako se toj teoriji nitko ne suprotstavi, postat će istina. Onaj tko želi istinu, u rijetkim prilikama može čuti ustrajan poziv novinarke Višnje Starešine koja smatra da „Hrvatska mora tražiti međunarodnu ekspertizu Kordićeve presude zbog vlastite i europske sigurnosti“ (www.narod.hr).

Biskupova "krivnja"

U cijeloj ovoj priči čini mi se da su stvarni krivci oni koji konstruiraju zaključke i hrane površnost. Njihova će biti odgovornost i za posljedice. Sporedne stvari predstavljaju kao važne, a one ključne skrivaju od javnosti. Misle da će ih tako sakriti i od povijesti. Da, ako ćemo im ostaviti škare da je prekrajaju i ako ćemo o svemu šutjeti. Biskup Košić se ne da ušutkati, bez obzira što se u javnosti nameće njegova „krivnja.“ Kriv je, jer sumnja i postavlja pitanja, te se ne slaže s presudom Haškoga suda. Kriv je, jer nije sklon političkom koketiranju. A kriv je možda i zato što drži stav apostolskih nasljednika. Primjerice, papa Franjo 21. lipnja u Kalabriji, u zatvoru Castrovillari posjećujući zatvorenike, želio je „izraziti svoju i blizinu Crkve svakoj ženi i muškarcu u svim zatvorima svijeta.“ Crkva se ne odriče nikoga! Sjećate li se što je Ivan Pavao II. učinio čovjeku koji je otvoreno rekao da ga je želio ubiti 13. svibnja 1981. godine? Turčin Mehmet Ali Agca, ranije radikalni musliman, proveo je u zatvoru 30 godina. Inače je dobio doživotnu kaznu, ali je Ivan Pavao II. tražio pomilovanje za njega i posjetio ga u rimskom zatvoru 1983. godine. Bio je to preokret za Ali Agcin život. Zbog ovakvih preokreta Crkva se ne odriče nikoga!

A da se ipak ne radi o ovome?

Zaključimo, u ovom političkom trenutku nikome ne odgovara da se bavi revizijom postupka protiv Darija Kordića, jer ipak već se lagano kreira predizborna klima. Zato je bolje „ušutkati“ biskupa, da ne „talasa“ previše i što je više moguće diskreditirati ga u javnosti. Međutim, biskup ne „puca“ ni na kakvu političku poziciju, pa zato ima slobodu govora. To pak sigurno nije zločin. Jedino „krivnja.“
 

Da biste komentirali, prijavite se.