Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

utorak, 09. travnja 2013. Arhiva kolumne

Bolje gay nego Vukovar

Tko se to u političke svrhe poigrao Vukovarom? Malo mudrosti i razboritosti, kao i empatije za narod ne bi škodilo, zar ne?

Ustav Republike Hrvatske najviši je pravno-politički zakon i temeljni konstitutivni državni dokument. No, je li moguće malo se „poigrati s njim“ u svrhe stvaranja napetosti? Tema “ćirilice u Vukovaru” samo je jedan primjer u nizu. A prosvjed protiv ćirilice nije prosvjed protiv pisma u doslovnom smislu riječi niti protiv naroda kao takvog, već krik za poštivanjem žrtve Vukovara i vapaj za istinom da se žrtva grada Heroja ne izbriše. Stanimo na loptu, ostavimo političke i druge tenzije po strani i nazovimo stvari pravim imenom.

Zakon se može mijenjati

Još prošle godine premijer Milanović najavio je da je Vlada RH pokrenula “inicijativu za pripremu novog zakonskog okvira o istospolnim zajednicama” kojima bi se omogućilo registriranje homoseksualnog partnerstva. Iako to još nije brak u pravnom smislu riječi i prema definiciji koja stoji u Obiteljskom zakonu RH (čl. 5: Brak je zakonom uređena životna zajednica muškarca i žene), “očekuje se dijalog s predstavnicima seksualnih manjina, kao i sa stručnom i općom javnosti.” Dakle, imamo Obiteljski zakon, ali se on, po potrebi, ili u ovom smislu pod utjecajem jedne (homoseksualne) manjine, može mijenjati. Za premijera je ta nova razina prava malo “viša” u odnosu na ono što sada imaju homoseksualni partneri, to je znak “empatije i pristojnosti i prostor slobode.” Još radikalniji su u HNS-u koji govore o homoseksualnim brakovima bez obzira na vrlo jasnu zakonsku definiciju braka. I još bi im odobrili usvajanje djece, a Obiteljski zakon, spominjući preduvjete posvajanja, kaže da je ono moguće ako je u interesu djeteta (čl. 125). Dakle, očito je da se, kao plod dijaloga vrlo lako mogu otvoriti vrata promjeni zakona.

Ustav se “može” i ignorirati?

Nije tako davno otvorena tema poštivanja Ustavom zajamčenog prava i slobode roditelja, u čl. 63, “da samostalno odlučuju o odgoju djece”, kada je naglašeno da roditelje nitko ništa nije pitao pri uvođenju zdravstvenog odgoja u škole. No, slučajno ili ne, pod utjecajem homoseksualnih lobija, Milanovićev ministar Jovanović sa suradnicima sve je učinio kako bi izjednačio spolni odgoj s matematikom, zemljopisom, poviješću, i preskočena je tema (ne)poštivanja Ustava RH. Ova tvrdnja o utjecaju konkretnih lobija na školski sustav temelji se na popisu izdavača preporučene literature, iako  je isti ministar Jovanović govorio da „Crkva niti udruge nemaju što tražiti u školama” (izuzetak je Crkva, ali samo u okviru vjeronauka). Da se zdravstveni odgoj u školama predaje prema homoseksualnim nacrtima, objavila je sama udruga Queer (http://queer.hr/26303/zdravstveni-odgoj-u-skolama-predaje-se-prema-programu-queer-zagreba/). Iako se još ne nazire rasplet priče u, na trenutke glasnoj, a ponekad i tihoj „javnoj raspravi“ o ovoj temi, ministar Jovanović ustraje na svojem programu – i dalje bez poštivanja čl. 63 Ustava RH.

Zar nema suosjećanja s Vukovarom?

Konkretan primjer zaobilaženja Ustava RH, kao i mogućnost promjene Obiteljskog zakona samo pokazuju kakav odnos vlast ima prema zakonima. Po svemu sudeći, ovisno o prigodi, zakon je nešto prilično fleksibilno. No, zanimljivo je da u slučaju Vukovara nema govora o dijalogu s Vukovarcima. I što je još potresnije, dok uz prava homoseksualnih partnera premijer Milanović spominje osjećaj empatije, zašto ga nema za Vukovarce? Zar s obzirom na još uvijek žive rane Hrvata u Vukovaru ne postoji mogućnost donošenja odredbe o odgodi primjene čl. 12 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji govori o ravnopravnoj uporabi jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine kada čine najmanje trećinu stanovnika lokalne jedinice? Na žalost, krvnici su učinili nepravdu i prema ćirilićnom pismu, jednako i kao prema pozdravu s tri prsta. O tome je na Trgu bana Jelačića u Zagrebu vrlo racionalno i mudro govorio fra Ante Perković, također zatočenik u srpskim logorima: „Nitko nema ništa protiv ćirilice kao pisma, duhovne i kulturne baštine jednog i više naroda na ovom i širem prostoru. Ali kao što i tri prsta nisu znak ispovijedanja vjere u Presveto Trojstvo, tako i ćirilica nije sada, u ovom trenutku s uvođenjem u Vukovar, znak jedne baštine i kulturnog nasljeđa, nego je ona znak nastavka agresije.“ Da se žrtve koje i danas žive u Vukovaru ne mogu izbrisati, i da njihove rane i danas bole, možda najbolje možemo saznati iz svjedočanstava nesrba koji su bili zatočeni u srpskim logorima, kao i iz zločina silovanja koje je proživjelo oko tri tisuće žena. Zagrepčanka godine i predsjednica Udruge „Žene u Domovinskom ratu“ Marija Slišković, govoreći o silovanim ženama, upozorava na istinu koja i danas vapi s ulica grada Vukovara: „Žrtve su se dogodile, no to je za neke prošlost. Mi na to gledamo drugačije. Sve što se čovjeku dogodi nikada ne postaje prošlost, dok je osoba živa, to nosi to u sebi. Svjesno ili nesvjesno ugrađujemo to u društvo. Hrvatskoj bi trebalo biti dosta prijenosa trauma, posebno zbog prešućivanja ili preokretanja krivnje.” Zasigurno je premijera Milanovića ponio politički naboj cijele priče oko ćirilice u Vukovaru, jer kako drugačije tumačiti rečenicu: „Vukovar je Hrvatska i najveći je uspjeh što se u Vukovaru poštuju hrvatski zakoni“? Mislim da je najveći uspjeh ovoga grada u životu i slobodi koja je skupo plaćena, a samo istinom može biti sačuvana.

U potrazi za istinom

Vukovarci mi kažu da se istina o gradu sazna kad se ondje živi. A budućnosti nema na klimavim i umjetnim temeljima. Je li Vukovar grad o kojemu javnost saznaje samo isječke? Jesu li priče o pojedinim dužnosnicima iz redova nekadašnje SAO krajine danas na čelnim mjestima grada samo klevete? Ako su klevete, zašto se ne zaustave? Ako su istina, zašto se ona krije? Pitam se kakav je politički interes Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora da se njihov poziv na reviziju popisa stanovništva u Vukovaru ne razmotri? Naime, krajem prosinca prošle godine u priopćenju su naveli da “velika većina Srba koji su prijavljeni u Vukovaru, živi u Srbiji.” Također su tvrdili: “Mi koji ovdje živimo to pouzdano znamo kao što znamo da sve dosadašnje vlade dodjeljuju u Vukovaru stanove Srbima doseljenima iz drugih dijelova Hrvatske i time, svjesno ili nesvjesno, mijenjaju nacionalnu strukturu u Vukovaru u korist Srba.“ Prosvjed protiv ćirilice više je nalik prosvjedu posljednjeg poziva u pomoć da se pogleda Vukovaru u oči, bez friziranja statistika, skrivanja prošlosti pojedinaca ili prešućivanja imena zločinaca koji ni danas nisu kažnjeni. Dvojezičnost u Vukovaru čini se da je tome gradu izvana nametnuta tema, jer prema anketi (NoveTV), sami Vukovarci – njih 48,3% - misle da dvojezičnost nije najvažnije pitanje u tom gradu, dok ih više od pola – 54,9% - misli da uvođenje dvojezičnosti treba odgoditi. Tko se to u političke svrhe poigrao Vukovarom? Malo mudrosti i razboritosti, kao i empatije za narod ne bi škodilo, zar ne? Na Facebooku ovih dana kruži zanimljiva poruka koja kaže: “Ako bi se ćirilica vratila u Vukovar ‘radi poštivanja Zakona’, onda valja mijenjati taj Zakon ‘radi poštivanja Vukovara’.” Ili, da ne bismo bili preradikalni, barem mu dodati neki amandman koji bio znak empatije i poštivanja žrtve, jer Vukovar živi u ljudima, a oni još uvijek nose ratne rane, ili barem ožiljke koje nosi sadašnja generacija Vukovaraca.
 

Da biste komentirali, prijavite se.