Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

petak, 21. veljače 2014. Arhiva kolumne

Crkva na stupu, svijet u rasulu

Vijest da je don Nedjeljko Ivanov, umirovljeni svećenik Zadarske nadbiskupije zlostavljao maloljetnike, prvotno ispunja velikom zgroženošću. Istodobno, sve što je pratilo objavu ove izuzetno neugodne informacije pomaže nam sazrijeti i ne bježati od problema, te imati hrabrosti obratiti se i žrtvama zlostavljanja, ali i stati pred javnost.
Foto: http://2.bp.blogspot.com

A u ovoj vrlo gorkoj priči možda i naučimo da se problemi ne skrivaju, već rješavaju, jer "ništa nije skriveno što se neće otkriti" (Mt 10,26). To su Isusove riječi!

Pohvale Zadarskoj nadbiskupiji

Slučaj don Nedjeljka Ivanova u javnost je došao zahvaljujući jednom svjedočenju u televizijskoj emisiji početkom 2012., pa potom još dva od strane svjedoka koji su se javili zadarskom nadbiskupu. I tako je krenula priča o zlostavljanjima u Bibinjama od strane spomenutog svećenika. Mons. Puljić slijedio je crkveni postupak u takvim situacijama i u petak je Nadbiskupija predstavila rezultate procesa: utvrđena je kaznena odgovornost! Time je crkveni postupak završen. Ostaje onaj građanski dio prema Kaznenom zakonu RH (od 01.01.2013., čl. 204, st. 4). U ovom, za nadbiskupa, ali i cijelu mjesnu Crkvu, neugodnom trenutku, potrebno je imati snage obratiti se javnosti, ali i žrtvama. Njima je mons. Želimir Puljić uputio pismom koje sigurno neće izbrisati ranu što ju je zadao don Nedjeljko, ali im može pomoći živjeti s time. Zato je Nadbiskupija na raspolaganje stavila djelatnike u Savjetovalištu kako bi zlostavljenima pružili psihološku i duhovnu pomoć. I u ovom slučaju se pokazalo da mediji mogu biti saveznici istine, jer je sve krenulo s jednom televizijskom emisijom. Zadarski je nadbiskup svjestan toga savezništva. Zato je medije pozvao da se uključe u borbu za obranu ljudskog dostojanstva, a dostojanstvo je zločinom pedofilije ozbiljno ranjeno. Na konferenciji za novinare na kojoj je predstavljen sažetak i zaključak slučaja Ivanov nije objavljena informacija o kazni za dokazanu kaznenu odgovornost. Zakonik kanonskog prava ostavlja nam mogućnosti: "Svećenik koji u činu ili prigodom ili pod izgovorom ispovijedi navodi pokornika na grijeh protiv šeste Božje zapovijedi neka se kazni prema težini kažnjivog djela obustavom, zabranama, oduzećima, a u težim slučajevima neka se otpusti iz kleričkog staleža" (kan. 1387). Nadbiskup Želimir Puljić ipak je, na upite medija, dao pisanu izjavu o tome u kojoj pojašnjava: "Mjere koje crkveni kanoni predviđaju su duhovne, materijalne i moralne naravi. Ivanov nije otpušten iz kleričkog staleža jer to nije u kompetenciji domaćih crkvenih sudova, nego Kongregacije za nauk vjere. Ivanov ostaje u svećeničkom domu gdje mu je jedino i dopušteno služiti sv. misu i ispoštovati sve odluke crkvenog suda. Jedna od naloženih stvari je isprika don Nedjeljka Ivanova žrtvama."

Pravda je spora, ali dostižna!

Ovu uzrečicu generacijama čuva naš narod. I u ovom se slučaju pokazala istinitom. Problem je što se spontano otvara pitanje zašto je ona don Nedjeljka stigla u umirovljeničkim danima? Koliko godina je trajao njegov susret s djecom i izloženost prigodi svoje sklonosti konkretizirati u djelo? Zašto se šutjelo? To pitanje retroaktivno neće ništa promijeniti, ali je alarm za sadašnjost i budućnost. Nelagodu spoznaje ovakvoga čina prolazi cijela mjesna Crkva – od nabiskupa na niže. No, nelagoda ima i određen pedagoški smisao, a to je da nas nauči poniznosti i krhkosti. Svojim snagama ne možemo sačuvati čistoću niti milosnog svećeničkog poziva niti uzornoga vjerničkog života. Jedni drugima možemo biti pomoć, ne odmoć, a svi zajedno moramo misliti pred čije nam je Lice stići na kraju života? Ne želim se pretvoriti u suca niti don Nedjeljku niti ikome tko je nekoga zlostavljao i krivnja mu je dokazana. Samo mi je beskrajno žao dragih i požrtvovnih svećenika na koje je ovaj slučaj sada bacio mrlju, otvorio putove straha i opreza, i to najviše u roditeljima koji im – u školi ili župi – povjeravaju djecu da s njima rade. Don Nedjeljkova je odgovornost višestruka: izravno u odnosu na žrtve,  a zatim i u odnosu na svećenički poziv i Sakrament reda koji je primio, kao i na Crkvu, jer je njegovim činom ranjena svećenička zajednica koju se sada drugačije gleda.

Sveta Stolica napreduje...

I ovaj zadarski slučaj pokazuje da Katolička Crkva napreduje u javnoj obrani djece od pedofila. U tome su posebno istaknuti i papa Benedikt XVI. i njegov nasljednik, papa Franjo koji potiče formiranje Povjerenstva za zaštitu djece. O zaštiti djece je sredinom siječnja govorio nadbiskup Silvano Maria Tomasi,  promatrač Svete Stolice pri Organizaciji ujedinjenih naroda u Ženevi. No, nakon njegovoga izvješća o primjeni Konvencije o pravima djeteta u Crkvi, Vatikan je bio izložen kritici od strane UN-a da je svojom politikom omogućio "svećenicima da zlostavlja djecu." Ima li tu istine? Prikrivanje tih djela i nesankcioniranje zapravo i jest određeno "držanje ljestava", kako se to kaže. Prije dvije godine SAD je potresla afera u kojoj je biskup William Lynn proglašen krivim upravo za to, za prikrivanje pedofila i da ništa nije poduzeo  kako bi s dužnosti udaljio svećenike pedofile koji su bili u kontaktu s djecom. Don Nedjeljko je prvi ovako procesuiran svećenik u Hrvatskoj. A želimo vjerovati da je i posljednji koji je počinio ovakva djela?!

... ali ljudi Crkve se (još uvijek) spotiču

Daj nam, Bože, hrabrosti, da se klonimo prešućivanja. Budimo iskreni, postoje situacije u kojima hijerarhija "ne zna" otvoreno stati na kraj devijacijama u svećeničkim redovima. Najčešće se poseže za premještajima kao rješenjem, stavljanjem pod tepih, itd. To je loša praksa dugih desetljeća prema kojoj se i danas "među nama zna tko je kakav", ali dok ne postane sablazan, pustite to. Jasno je da ovo nije poziv na javno osuđivanje niti jednog pojedinca u Crkvi, bez obzira kojem staležu pripadao. (Ako se već nešto sumnja ili zna, pomozimo čovjeku!) Ali kad je grijeh javna sablazan, pa utječe na vjeru u zajednici ili odnos vjernika prema sakramentima, onda se oči ne smiju zatvarati. Odgovorost je prevelika – i za pojedinca i za njegove nadležne. Ne mislim ovdje samo na svećenike pedofilskih ili homoseksualnih sklonosti, već i na one koji žive dvostruki život, što pod velom tajne čuvaju osobito manje sredine, i to toleriraju. Nisu to nimalo jednostavne situacije, i nema univerzalnog rješenja za sve. I u svećeništvu je kao i u braku. Zahtjevno je i puno odricanja čuvati vjernost i dosljednost pozivu. Znam da jedna kolumna ne može riješiti ovaj zamršeni problem, no možemo priznati da ne prolazimo kraj vjernika zatvorenih očiju pred zastrašujućim epizodama koje su moguće i u "našim" redovima. Rješavanjem problema najbolje će se stati na kraj klevetama koje narušavaju dobar glas požrtvovnih svećenika. Većina uzornih ne zaslužuje nositi teret sramotnih mrlja nekolicine. Neka imperativ ne bude bijeg od nelagode zbog grijeha jednoga, već suočavanje s njim zbog dobra zajednice i svakog njezinog člana.

Druga krajnost...

I dok javnost ima vrlo oštar i – opravdano – netolerantan stav prema pedofilima, u medijima gotovo nezapaženo prolazi afirmacija pedofilije kao spolne orijentacije. Mislim da će se svaki roditelj složiti da je osoba koja osjeća pedofiliju, ako je i ne prakticira, nalik na tempiranu bombu koja stoji kraj njegovoga djeteta. Psihijatri kažu da sklonost nije bolest. Pa zar se treba dogoditi zločin?  Ne može li se spriječiti? Potpunim sprječavanjem kontakta takve osobe s djecom zaštitit će se i djecu, ali i samog "oboljelog" od mogućeg zločina. Prošle godine Američko psihijatrijsko društvo (APA) u svojem je novom dijagnostičkom priručniku proglasilo da pedofilija više nije poremećaj, već seksualna orijentacija, osim ako osoba o kojoj je riječ tu orijentaciju ne prakticira ili ima grižnju savjesti zbog nje. U takvim slučajevima ona je i dalje tretirana kao bolest. Nevjerojatno je koliko se slobode dopušta u pristupu ovako ozbiljnoj temi. Dobro je upozorila poljska komentatorica Elizabeta Wiater kada je rekla da sve ovo podsjeća na rasprave o homoseksualnosti koja je, 70-ih godina prošloga stoljeća još bila bolest, a onda je definirana kao spolna orijentacija i sada "ubiremo plodove" takvih opredjeljenja tako što moramo zakonski štititi brak između muškarca i žene! Wiater također govori i o razlozima za zabrinutost, jer je razlikovanje bolesti i orijentacije prepušteno subjektivnom osjećaju "pacijenta." Dok je Crkva prikovana na stup srama zbog dokazane krivnje i jednoga svećenika, svijetu se tolerira redefiniranje sklonosti iz koje nastaju zastrašujući zločini – i to nad najslabijima. Crkva je sada prozvana, na žalost i samo zbog jednoga slučaja. A što je s ostalima? I pitamo se sada: kamo ide ovaj svijet?

Da biste komentirali, prijavite se.