Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

ponedjeljak, 08. rujna 2014. Arhiva kolumne

Dijalog za dobro ili obračun preko redovničke uniforme?

Gostovanje s. Terese Forcades na Festivalu alternative i ljevice iz naše hrvatske perspektive djeluje mi kao dobra manipulacija osobom u crkvenoj uniformi. (Pritom ne mislim da je samo ljevica ta koja dobro manipulira i zapinje u dijalogu. Jednako je tako i na desnoj strani. Općenito, premalo je dobrih primjera javnih događanja u kojima se njeguje kultura zdravog i konstruktivnog dijaloga. Ali o tome u nekoj drugoj 'Šutnji.')
Foto: www.eldiario.es
Primjerice, situacija u Šibeniku je jako dobar primjer onoga o čemu sam nedavno pisala, a to je – kada osobe iz Crkve govore što nečijem uhu godi, onda se imaju pravo baviti svjetovnim temama. Ali kada "paraju uši", onda im to isto društvo uzima pravo glasa. I baš u Šibeniku se – eto – potvrdilo kako smo izbirljivi i dijaloški prilično nekulturna nacija. Biskupa – zbog svjetovne teme gotovo "razapeli", a redovnicu "uzdigli do zvijezda." Zanimljivo je kako se prešutno – u tom istom Šibeniku – prelazi preko Sestrine izjave da "biskupi imaju pravo govoriti o političkim temama", no sigurno će se prvom prilikom dobro iskoristiti rečenica da Crkva ne treba imati povlastice. Toliko o (ne)dijalogu u Hrvatskoj.

Redovnica nastupa
Najprije je potrebno razjasniti domete djelovanja. Kao redovnica, s. Teresa mora slijediti pravila zajednice za koju se opredjelila. Ako njezina poglavarica dopušta javno djelovanje, zasigurno za to ima razlog. Iako smo navikli da su benediktinke klauzurne redovnice, postoji i grana koja ima svoje poslanje u svijetu. Slušajući razmišljanja koja su plod socijalnog nauka Crkve (iako se to nigdje izričito ne spominje!), s. Teresa govori u prilog dobra naroda i pojedinca, osobito kada zagovara radnike, decentralizaciju, društvenu pravednost, itd. Kao teologinja, s. Teresa ima potpuno pravo dijalogizirati sa svima i o svemu. I to pravo koristi, kako u svojem katalonskom ozračju, tako i diljem svijeta. Ipak, za   dobronamjerno shvaćanje njezinih nastupa, potrebno je poznavati cjelinu i čuvati se uvijek izražene zamke (pojedinih) medija, a to je izvlačenje rečenica iz konteksta. Intervju kojega je dala kolegi Draganu Nikoliću (http://hrtprikazuje.hrt.hr/intervju-s-teresom-forcades) dao joj je dovoljno prostora da objasni svoje stavove i promišljanja koja potpuno drugačije zvuče kad se izvuku za neke druge (medijske) prigode.

Nijanse u promišljanjima – život u pitanju!
Iako je jasno dala do znanja da poštuje nauk Crkve i vjerna je Učiteljstvu, što je potvrdila i Kongregaciji za osobe posvećenog života 2009. godine, kao teologinja (a teolozi u svojim raspravama nerijetko "hodaju po rubu") otvorila je dvije naše domaće "vruće teme" – pobačaj i poimanje žene, te homoseksualnost.  Šteta što nije bilo prilike čuti njezino šire tumačenje "ženinoga samoodređenja". No, govor o majčinstvu s. Teresa svodi na slobodu izbora. Ženi prepušta odluku hoće li pobaciti ako fetus nije zdrav i ako neće moći normalno živjeti bez majčine pomoći (iako mediji s. Teresu predstavljaju kao zagovornicu pobačaja, a ona se izričito protivi pobačaju ako je fetus zdrav). Odmah mi na um dolazi majka koja je rodila dijete koje boluje od progerije, o čemu je odličnu priču napravila novinarka Maja Medaković (http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/sammy-boluje-od-progerija---350699.html). Sammy je svojim razmišljanjima pokazao koliko život vrijedi, a njegovi roditelji koji žive sa spoznajom da bi svakoga dana mogao stići kraj – iako Sammy ima nepunih 19 godina – potvrđuju da je i takvo dijete blagoslov. U ime koje slobode majka ima pravo odlučiti ubiti dijete koje – već u utrobi – pokazuje da ima neki nedostatak? S. Teresa traži slobodu za sve: "Ja neću biti slobodna sve dok svi ne budemo slobodni", rekla je u Šibeniku. No, ovdje pravo na slobodu u pobačaju ima isključivo majka, dok je dijete njezin "zarobljenik." A upravo začeto dijete je najnemoćnije. Crkva kada govori da je i to dijete poslano na svijet i traži hrabru majku koja će ga roditi, nije time tlačiteljica žene. Mislim da ovu tvrdnju mogu argumentirati žene djece s posebnim potrebama koje su ih rodile iako su bile svjesne da su još u utrobi pokazivali određene anomalije. Ali život je dar i blagoslov, no njegovo izdanje ne možemo birati kao proizvode u trgovini, već ga prihvatiti ili odbaciti. Istina jest da je na ženi-majci već "oštećenog" ploda kako će se postaviti, ali isto tako je istina da Crkva ima pravo podsjetiti da Bog i s takvim djetetom može učiniti čudo ako ga majčinska ljubav prihvati, zar ne? Upravo internetska generacija svjedoči različitim kratkim video uradcima koji pokazuju ljepotu i samo nekoliko sati života rođenog, a bolesnog djeteta. Onda se pitam tko smo mi – kao žene – da tom začetom životu, kakav god bio – kažemo: "Stop!" Koja to žena, pod čijim srcem kuca srce novoga bića, ima pravo reći: "Ne želim te, jer nisi savršen i nećeš moći živjeti bez mene?!" I da živi nekoliko sati nakon rođenja, što je začeto, ima pravo udanuti svijet, makar to bilo i nekoliko sati. Ženi koja spoznaje da fetus nije zdrav ne treba nikakav moralni presing, nego ohrabrenje da prihvati taj život. A ohrabrenje mogu pružiti oni koji su taj mukotrpan put već prošli. To je najjače svjedočanstvo. Jer, ako ima pravo znati da "bolestan fetus" može pobaciti, isto tako ima pravo znati i da ga ne mora ubiti, već mu dati priliku da živi – bez obzira koliko i kako dugo. Onaj tko ga je stvorio, za njega će se i pobrinuti. I po tom malom se životu proslaviti. "Život je svet. I život je dar. No, ne želim da bilo koji sistem govori ženi što učiniti", smatra s. Teresa, te time propušta priliku – kao pripadnica "sistema" kojem je život svet – ohrabriti i poduprijeti da ne postane ubojica ženu koja se nalazi na vjetrometini straha, neizvjesnosti i boli.

A što se ljubavi tiče...
Eh, to je ona druga tema koja također teološki "klizi", ne samo od Božjega načela, već prije svega od prirode. S. Teresa jako dobro govori kako je Crkva mijenjala svoje stavove u hodu kroz povijest. U nekim trenucima ispada da je "podilazila", ali jasno je s. Teresa naznačila da Crkva prati čovjekov hod, osluškuje bazu i promovira uvijek dobro čovjeka. Međutim, što je s temom homoseksualnosti? I u homoseksualnom paru s. Teresa vidi ljubav, i to Božju. I to stoji. Ljubav je Božji dar. Pitanje je samo što je s prakticiranjem te ljubavi i do koje mjere se može ići protiv prirode? Uporno se izbjegava – osobito u javnim raspravama – napraviti prvotni "obračun" s prirodom koja nas je u startu "osudila" na muško/žensko i tako usmjerila kako bi čovječanstvo nastavilo trajati i postojati. Ono što nije prirodno, kako može biti Božje? Isključujem svaku pomisao na mržnju, osudu ili bilo kakvu diskriminaciju osoba kojima se događa sklonost prema istome spolu. No, to po prirodi ne može biti potpuna ljubav, jer joj nedostaje nadopunjavanje da bi se dogodila cjelina. (Mislim da ne trebam detaljnije, zar ne? I homoseksualni par dviju žena treba muškog donora da jedna od njih – a koja? - ostvari majčinstvo. Uostalom, da traže tu potpunost iako je "osporavaju", dokazuju zahtjevi homoseksualnih parova da imaju djecu – začetu umjetnom oplodnjom ili usvojenu. Svejedno, žele biti kopija heteroseksualne ljubavi!) Upravo u komplementarnosti muškarca i žene događa se cjelina – "jedno tijelo" – kako je Bog i zamislio i stvorio čovjeka. Tako je to po prirodi. I nije Crkva propisala usmjerenost žene na muškarca i muškarca na ženu, već priroda. A prirodu je stvorio Bog i Njegov je ritam upisan u sve stvoreno. Božji zakon najprije je upisan u prirodu čovjekovu, i to što pravnici nazivaju naravnim pravom, temelj je – među ostalim – i crkvenom pravu. Komplementarna ljubav – ta koja se nadopunjuje u muško-ženskoj ljubavi – po s. Teresi nije ideal kršćanske ljubavi. To je točno ako kršćansku ljubav kao pojam sadržajno rastegnemo do mjere da to znači svaku odsutnost mržnje, i prisutnost simpatija prema drugome. No, u spolnom moralu s. Teresa – čini se – isključuje narav uzdižući homoseksualnu ljubav na rang heteroseksualne ljubavi, što u praktičnom ostvarenju, nikako ne može biti isto. Također, pogrešno je ljubav Presvetoga Trojstva preslikavati na ljubav na ljudskoj razini, jer Trojstvo unutar sebe (odnos Oca, Sina i Duha Svetoga) ipak ne funkcionira po zakonu biologije, pa ispada da s. Teresa homoseksualnu ljubav smatra sakramentalnom.

Koji je smisao?
Često se pitam koji je smisao teoloških rasprava u svijetu koje daju elemente interesnim skupinama da mašu sadržajem kojega su čuli kako bi dokazali svoje teze ili minirali put dijaloga? Čini mi se da se to dogodilo i na ovom Festivalu u Šibeniku koji se, možda na trenutke, pretvorio u obračun pojedinih filozofa (npr. Srećka Horvata) s Crkvom u Hrvatskoj upravo koristeći jednu crkvenu osobu – dakako, iz inozemstva. S. Teresa zasigurno nije niti svjesna da je poslužila za (ipak) interesnu skupinu koja se ne umara "udarati" po vrijednostima koje zagovara Crkva bez obzira koliko te vrijednosti idu u prilog čovjeku. Pitam ovako naglas kome je nauk Crkve donio zlo, učinio ga nesretnim, ostavio na cesti, naveo da ubije, itd.? Crkva, kao ljudska organizacija, ima sve elemente ljudskosti, ali – sva sreća – nauk ne gradi na ljudskim hirovima i raspoloženju, nego na Isusu Kristu. Ono, pak, što je ljudsko u Crkvi, podložno je promjeni i prolazno je. I upravo zbog tog drugog, crkvenim ljudima (teolozima) potrebno je junačke mudrosti kad dijalogiziraju sa svijetom, da se zbog njihovih promišljanja ne umanji nauk Isusa Krista i vrijednost svakoga čovjeka za kojega je Krist umro. A tradicija? Upravo ta kršćanska tradicija za koju glasni vikači smatraju da nam je sve veći teret, pomogla je mladoj Hrvatskoj na putu osamostaljenja, sačuvala je dostojanstvo generacija naših mladih i obitelji, i bila je izvor ohrabrenja za budućnost. Tako je govorio Ivan Pavao II. kada je prije dvadeset godina prvi put zakoračio na hrvatsko tlo uvjeren da ovdje, u tada ratom ispaćenoj Hrvatskoj. No, tko se još sjeća 10. i 11. rujna 1994. godine u Hrvatskoj? Na završetku pastirskoga pohoda rekao je: "I vi, Hrvati koji danas živite ovdje, možete računati na snagu koja dolazi iz vjere... Kao što su vaši pređi imali snage izdržati sve teškoće utječući se bogatstvu vjere, tako i vi, kršćani Zagreba i Hrvatske, znajte uvijek naći u Kristovoj riječi svjetlost i snagu za građenje vaše budućnosti."
 
Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 12.9.2014. 1:50:53 Prijavi abuse
„Sestra“ Teresa kaže: „Ako dijete ne može živjeti bez majke, smatram da je najbolje prepustiti odluku majci.“ Zašto odluku o izvršenju ili ne izvršenju ubojstva nerođenog djeteta prepustiti samo majci? Zašto ne i ocu? Je li on manje vrijedan roditelj? Ako jeste, na čemu se takva istina osniva? A ako se ta odluka prepusti i ocu, što činiti u slučaju ako su mišljenja oca i majke suprotstavljena? Ona kaže i ovo: „Protivim se tome da država kriminalizira pobačaj ako fetus nije zdrav.“ Ako je tomu tako, zašto se onda protivi ubojstvu već rođenog djeteta ako nije zdravo? Ima li razlike između dostojanstva rođenog i nerođenog djeteta? I ako da, na čemu se ta razlika temelji? Također, „sestra“ veli: „No, ne želim da bilo koji sistem govori ženi što učiniti". Pod sistemom, pretpostavljam, misli prije svega na Crkvu. A Crkva je Majka i Učiteljica, zašto ne bi bilo dobro da Crkva, kao i prirodna majka, savjetuje ženi što je dobro za nju, ali i za dijete? Apsurd do apsurda. Ne radi se samo o tome da se tu želi „prepustiti odluku majci“, već se želi i spriječiti da se njoj išta „govori“. Želi se ženu ostaviti potpuno samu u toj teškoj situaciji. Pogađajte što bi mogla biti namjera takvih „protivljenja“ i „želja“ „sestre“ Terese. =====
Iako bi se moglo činiti da ironično riječ „sestra“ stavljam u navodne znake, to nije tako. Radim to da podsjetim da se radi o sablazni ako se ovakvi zli savjeti daju zloupotrebljavajući ugled koji redovnice uživaju, što je posebno naglašeno, hvala Bogu, kod našeg naroda. Ništa ne mijenja na stvari da „sestra“ Teresa govori mnogo točnih, oštroumnih i dobrih stvari – time je još teže prozrijeti prevaru. =====
Uz to bih spomenuo da mi nemamo potrebe donositi sud o „sestri“ Teresi, pa onda niti „hodati u njezinim mokasinama“. Ono o čemu se ovdje radi nije njena osoba, već predmeti o kojima se govori: pobačaj, homoseksualnost, kapitalizam, siromaštvo, teologija oslobođenja, Crkva, politika, demokracija, ... Osoba „sestre“ Terese bi trebala biti zanimljiva u tom kontekstu samo ako znanje o njoj doprinosti pojašnjenju samih predmeta. Istina je ta koja je ovdje u središtu pozornosti, ne osoba „sestre“ Terese. Uz to, uopće nije nevjerojatno da o svemu vezanom za „sestru“ Teresu njezini redovnički poglavari ne vode računa na pravi način. Ne znam kako je to bilo u prošlosti, ali ako je bilo drugačije, sad to više definitivno, iskustvo to pokazuje, nije tako. Podsjetiću samo radi ilustracije na aferu od prije mjesec-dva u velikom i poznatom benediktinskom samostanu Melk gdje su za svoje redovnike organizirali godišnju duhovnu obnovu, a nju je vodio ni manje ni više nego Eugen Drewermann, suspendirani svećenik, koji je sam istupio iz crkve uz komentar da je to bio „poklon slobode samom sebi“, koji je u svojim nastupima poticao vjernike da čine to isto, te je u jednoj svojoj knjizi o svećeništvu pisao da se, kad jedna iskusna udana žena prihvati svećenika za ruku i upozna ga s praktičnom seksualnosti, to može usporediti s „mirisom rascvjetale ruže u vrtu u proljeće“. Taj samostan naravno ima svog opata, koji je tamo „redovnički poglavar“. =====
Vratit ću se tom „prepuštanju odluke majci“. Bilo bi zanimljivo jednom analizirati taj silni poriv da se „odluke prepuštaju“ i da se „ništa ne govori“. To je u međuvremenu poprimilo oblike epidemije. Svećenici sve više propuštaju propovijedati Evanđelje, govoreći o isključivoj dostatnosti „primjera svetosti života“, što mi jako liči na dobro smišljen izgovor. To s primjerom sv. Pavla i sv. Maksimilijana Kolbea nema apsolutno nikakve veze, niti s Isusovim riječima: "Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!" (Mk 16,15) Kad sam biskupa jedne biskupije u Austriji u kojoj sam proveo dvadesetak godina upitao, poznavajući ga, te zato znajući unaprijed i odgovor, nakon što je držao sv. misu na kojoj se čitao odgovor kojeg je Petar u ime svih apostola dao Isusu: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.", kad sam dakle tog biskupa upitao bi li on postupio kao i Petar, on mi je odgovorio: „Ne, ja bih prepustio svakom od apostola da slobodno odluči za sebe“. Nije ni čudo da je taj biskup smatrao da je križ neprimjeren u crkvi, jer je „Evanđelje radosna vijest“, a usput, kao „neobavezni dodatak“ da se žene trebaju rediti za svećenice i da se civilno razvedeni i ponovno vjenčani trebaju pripuštati sv. pričesti. Kad sam katedralnog župnika upitao zašto ga nikad nisam čuo da govori o pobačaju, rekao mi je: „Pa bojim se da bih mogao povrijediti neku ženu koja je na misi, a to je već učinila“. Nija ga bilo briga i nije se bojao svoje suodgovornosti za smrt one djece koju je mogao spasiti. =====
Međutim istina jest i ostaje - uvijek ima „dobre zemlje“ za Božiju riječ, samo je treba sijati.

Marija Pandžić - 10.9.2014. 18:19:15 Prijavi abuse
U našu redakciju stigao je osvrt don Franje Glasnovića, župnika u župi Našašća sv. Križa u Vodicama na gostovanje s. Forcades u Šibeniku i na festivalu.

„Za slobodu nas Krist oslobodi“ (Gal 5, 1)

Ne upadajmo u ropstvo grijeha, osude, osuđivanja i krivih interpretacija.

Od starih Latina, vjerujem svi možemo naučiti: „Repetitio mater studiorum est “ (ponavljanje je majka znaja) I ako sam u jednom svom osvrtu, dijelom o ovome pisao, smatram da bi to i ovdje trebalo ponoviti, kako bi iz toga ponovno, oni koji to hoće, mogli naučiti.
Stari indijanski narodi bili su mudri i pametni te su nam iz svoga izobilja mudrosti ostavili mudre izreke koje se odnose na čovjeka i njegov život. Ovdje donosimo jednu njihovu izreku: „Da bi mogao donijeti ispravan sud o nekome i procijenio ga moraš hodati u njegovim mokasinama mjesec dana."
Biblija (Božja riječ) sveta knjiga Židova i kršćana, koju poznaju i prihvaćaju i drugi ljudi dobre volje upozorava nas o opasnosti predrasuda, krivih sudova i interpretacija koji dovode do krivih mišljenja, zaključaka i osuda. O tome nam najbolje svjedoče evanđelja.
Lako je osuditi drugoga, donijeti krivi sud o njemu i interpretirati ga iz svoga kuta i perspektive, no je li to dobro, točno i istinito, pridonosili li to izgradnji ili pak narušava čovjeka i odnose među ljudima kao da mnoge danas nije briga, stoga je sve manje odgovornosti za izgovorenu riječ te uslijed toga u javnom, političkom i medijskom prostoru sve je više generaliziranja, krivih, neistinitih, ponekad i zlonamjernih interpretacija za koje nitko ne preuzima odgovornost i ne odgovara.
Svjedoci smo da se u našem društvu, posebno je to vidljivo u medijima (kolumne, komentari, tekstovi I portali,), na društvenim mrežama i u nastupima, svakodnevno donose „same interpretacije" pogleda na stanje i društvo u kojem živimo. U svojoj knjizi: Nevjera i vjera u četiri oka, Maske bogova u svijetlu vječne mladosti Božjeg lica, Glas Koncila, Zagreb 2012. prof. Tonči Matulić s pravom o ovom fenomenu piše:
„Da je sve istodobno postalo dijete i prljava voda pogoduje samo interpretacijama. (...) Interpretacija je postala sve i sve je isporučeno na milosti nemilost političkim, stranačkim, sektaškim i ideološkim interpretacijama. (...) Neprekinute interpretacije samoobmanutih interpretatora služe dvjema glavnim svrhama koje ovise o osobama i okolnostima. Prva svrha jest dnevnopolitička manipulacija radi zavaravanja političkoga protivnika, pa ako ustreba, sve do njegove moralne diskvalifikacije. Ta vještina nije nova, nego je stara koliko i javna politika. (...) Druga svrha je (ne)svjesno pokazivanje solipsističke elokvencije i erudicije s mnoštvom ispraznih riječi i fraza koje ne kažu ama baš ništa o samoj stvari, nego samo sve kažu o onome tko govori - ljubim svoju sliku." (str. 62-64.)
Ovih dana u Šibeniku i na FALIŠ-u je gostovala benediktinska redovnica iz Barcelone s. Teresa Forcades. Najavu njezina gostovanja i sudjelovanja na Festivalu, boravak u Šibeniku, susrete s ljudima, njezina stajališta, razmišljanja, predavanje i intervjue za elektroničke i tiskane medije, mnogi koji su sve to pratili i bili uključeni: najavili su, doživjeli su, čuli, interpretirali i komentirali na svoj način.
Što je tu istina, tko je u pravu, čije su interpretacije točne, je li se iza svega ovoga kriju manipulacije i nepoštene nakane ili se istinski nastojalo ostvariti susret i dijalog,???
Tko je sestra Teresa Forcades? Može li netko u Hrvatskoj sa sigurnošću, istinito, bez krivih sudova i interpretacija odgovoriti na ovo pitanje?
Je li se netko zapitao, s druge strane, zna li sestra Teresa što je Hrvatska i prilike u njoj?. Poznaje li dovoljno stanje u društvu i Crkvi u Hrvatskoj. Poznaje li ono što su hrvatski narod, društvo i Crkva prošli u komunizmu, domovinskom ratu i tranziciji, te ono što i kako danas žive?. Razumjeli li povijesne okolnosti, prošlost i probleme u Hrvatskoj koji još i danas iz toga proizlaze i nisu prevladani i riješeni? Je li Hrvatska „ljevica“ i „desnica“ ono što je lijevi i desni politički i ideološki spektar u svijetu, Europi i Španjolskoj? Ovo se ne smije zanemariti i izostaviti ako se o njoj želi raspravljati.
Je li moguće "odvojiti" Teresu Forcades na kako je neki prikazuju: „ljevičarku“, „ikonu europske ljevice“ „feministkinju“ „radikalnu kritičarku kapitalizma“ „zagovarateljicu na neovisnost Katalonije, „pobornicu propitivanja katoličkog nauka u područjima morala – pobačaj, spolnosti (homoseksualnost) i dogmatskog područja – uloga žene u Crkvi“ i nju kao ženu, katolkinju, sestru redovnicu sa redovničkim zavjetima i pravilima, teologinju koja nastoji pojašnjavati i propitivati teološki nauk, ujedno ostajući vjerna dužnosti poslušnosti Crkvenom učiteljstvu u pitanjima vjere i morala kako je i sama izrekla: „Katolička Crkva, za razliku od drugih Crkvi, ima i naučiteljsku funkciju kojoj je na čelu papa, odgovoran za osiguravanje autentičnosti tumačenja i primjene poruka Svetog pisma. Tu funkciju treba poštovati svaki kršteni katolik, a posebno teolozi….“?
Može li i smije li ona ovako i na ovakav način govoriti? Tko joj to smije dopustiti i dozvoliti, a tko joj to može i treba zabraniti?
Tko od nas na ova pitanja može odgovoriti?
Na ova pitanja u svome životu, pretpostavljam, svakoga dana u svojoj savjesti, odgovara Teresa Forcades, a vjerojatno su s ovim upoznati i o ovome vode računa njezini redovnički poglavari i Učiteljstvo Crkve koje ima ulogu čuvati cjeloviti katolički poklad vjere i morala.
Što je u Šibeniku i za posjeta Hrvatskoj rekla Teresa Forcades? Neki su kao što sam prethodno kazao to mogli vidjeti i čuti u medijima te čitati u novinama i na portalima,. Drugi su to doživjeli u osobnom susretu s njom i čuli na njezinu predavanju. Za jedne su njezina stajališta „lijeva i radikalna“ – odnos prema kapitalizmu i teologija oslobođenja, za druge su „liberalna“ te „protivna i suprotna učenjima Katoličke crkve“ – odnos prema moralnim i dogmatskim pitanjima.
Što će nakon njezina odlaska od njezinih riječi ostati? Hoće li se s njezinim izjavama i stajalištima netko složiti ili odbaciti ih, ovisiti će prvenstveno od svakoga pojedinca, njegova uvjerenja i savjesti.
Na završetku Fališa sestra Teresa je imala predavanje pod nazivom: „Etika i kapitalizam“ to je ono što je napisano i može se vidjeti na španjolskom jeziku.
Kako sam i osobno bio dionikom susreta sa sestrom Teresom Forcades za posjeta Šibeniku i razgovora s njom, ujedno i sudionik dijaloških i pluralističkih raspravama na Fališu koje su se vodile nakon nekih predavanja koja su bila tematski vezana na odnose prema religiji i Crkvi, vođen kršćanskom ljubavlju i poštovanjem prema svakoj ljudskoj osobi, u ovom slučaju katoličke redovnice, svojom savješću i intelektualnim poštenjem, smatrao sam ovdje iznijeti ovaj svoj osvrt (neki će i ovo vidjeti kao jednu od interpretacija – stavljam svakome na izbor i slobodu.)
Na kraju ću završiti na tragu sestre Terese. Prema kršćanskoj tradiciji, iz koje oboje dolazimo, dodao bih i Božjoj objavi i Pismu, koje držim svetim i nadahnutim, čovjek je stvoren na sliku Božju i ima nepovredivo ljudsko dostojanstvo koje treba uvijek poštivati i braniti.
Sloboda, dostojanstvo i ljubav su čovjekov najveći dar koji proizlaze iz Presvetog Trojstva na čiju smo sliku stvoreni.
Sestra Teresa je govoreći u svome predavanju o slobodi spomenula tri citata slobode: „Moja sloboda završava, tamo gdje počinje sloboda drugoga“, „Neću biti slobodna dok svi ne budu slobodni“ – anarhistički pojam slobode, te na kraju citat Rose Luxemburg,“Sloboda je sloboda drugoga da misli drugačije“.
I ako je spomenula da postoji, poštujući njezino pravo i slobodu, trebalo bi nju pitati zašto nije spomenula i kršćanski pojam slobode.
Nadam se da će sestra Teresa poštivati i moju slobodu i dopustiti mi da ovdje na kraju spomenem i kršćanski pojam slobode.
Kršćanska sloboda u isto vrijeme je sloboda od zakona i sloboda za Krista, a konkretno se očituje i živi u kršćanskom životu kao: sloboda od grijeha za milost; sloboda od smrti za život i sloboda od tijela za život po Duhu.
Vođen i nadahnut slobodom u Kristu, uvijek ću nastojati „ljubiti Krista u bratu čovjeku“. Poštivati njegov život i ljudsko dostojanstvo od prirodnog začeća do naravne smrti i uvažavati njegovu različitost.
Pokazivati mu ljubav služeći u Crkvi prema evanđeoskom načelu: „što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće“.(Mt 25.40)
Izgrađivati Božje kraljevstvo ljubavi, istine, mira i pravde i tako s drugim ljudima - kako je davno to naglasio, na Fališu nekoliko puta spomenuti, naš cjenjeni i ugledni redovnik, svećenik i teolog, blage uspomene, Janko Šagi Bunić - ići „prema civilizaciji ljubavi“.
don Franjo Glasnović

Marko Petričević - 10.9.2014. 7:18:59 Prijavi abuse
Kao da neki očajni ženski Falco, u ime naše nemirne civilizacije, viče: „Ich bin zerissen ...“, kao da neka duhovna autoimuna bolest u tijelu ojađenih žena tužnih lica napada njihova vlastita čeda u ime „slobode izbora“, i kao da logorske žice razdiru duše žena koje u holokaustu trećeg svjetskog rata željne oslobođenja trče na električne ograde; tko bi drugi ako ne žene na stravičan način trebao osjetiti posljedice ove civilizacije koja vodi rat protiv vlastite djece, tko drugi ako ne one čija tijela doslovno predstavljaju „prvu crtu“ te bojišnice!? Utroba žena je prva linija fronte, žene su iskorištene, promatrane kao hrpa mesa, iscijeđene i prezrene. Umjesto da nam, popust sv. Marije, darivaju dječicu, i time nas oslobađaju, svoju „borbu za slobodu“ usmjeravaju protiv života koji pupa pod njihovim srcem. Prekjučer u bečkoj katedrali, na sam blagdan Male Gospe, nakon večernje mise bio sam svjedok kako je jedna žena sa psom u crkvi pravila nered, vikala da je Bog i žensko, „božica“, na kraju ju je morala odvesti policija; prije nekoliko dana je u Leobenu jedna druga žena u župnoj crkvi isprevrtala križeve i kipove i pomaknula teški oltar (!?); prošle godine na prvi dan Božića se jedna gola djevojka na čijem tijelu je bilo napisano: „I AM GOD“ popela na oltar dok je misu predslavio kardinal Meisner. I evo, čak i časne sestre, poput ove „sestre“ Terese, počele su „u ime slobode“ opravdavati pobačaj, čitamo jučer na HKR-u da i mnoge redovnice iz SAD-a zagovaraju pobačaj. Ljudi moji, šta se ovo s nama dešava!? Nadajmo se i molimo se da se s našim crkvama i s nama ne desi ono što je Joseph Ratzinger opisao u drugoj knjizi Isus iz Nazareta na samom početku, govoreći o čudnovatom događaju u hramu koji je zapisao Josip Flavije, a koji se zbio četiri godine prije potpunog uništenja hrama godine 70.==========
A tehnologija laži se i u ovom slučaju služi zloupotrebom pojma slobode. Pojam slobode se itekako može zloupotrijebiti, zato što sloboda sama po sebi, ako je bez sadržaja, nema smisla. Nikad ne može biti previše npr. pravednosti i govoriti o previše pravednosti bi bio nonsens. Međutim, ima dobara, a sloboda je od te sorte, koja imaju smisla i koja se dobivaju samo ako se teži nečemu drugom. Tko se želi zauzeti za slobodu, mora se prije svega boriti za vrijednosti koje posjeduju sadržaj koji može ispuniti tu slobodu: za istinu, pravednost, ljudsko dostojanstvo, u ovom slučaju dostojanstvo nerođenog djeteta. „Tražite najprije Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve ostalo će vam se nadodati“, kaže Isus (Mt 6, 33) Pa barem mi Hrvati ne bismo trebali dopustiti da nam baš svatko soli pamet i uči nas što je to sloboda; mi znamo da je to blago ne onako bez veze, već pjevamo „O lijepa, o draga, o slatka slobodo” upravo zato što je to „dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je do”!

Marko Petričević - 9.9.2014. 7:57:22 Prijavi abuse
Dijaloški smo prilično nekulturna nacija, ali – sve manje, zahvaljujući djelovanju takvih hrabrih, sposobnih i mudrih novinara poput Tanje Popec. Sve ono dobro, istinito i lijepo iz duhovne ostavštine se ne „materijalizira“ negdje u zraku, već u konkretnim osobama. Papa Ivan Pavao II: "I vi, Hrvati koji danas živite ovdje, možete računati na snagu koja dolazi iz vjere... Kao što su vaši pređi imali snage izdržati sve teškoće utječući se bogatstvu vjere, tako i vi, kršćani Zagreba i Hrvatske, znajte uvijek naći u Kristovoj riječi svjetlost i snagu za građenje vaše budućnosti." ====== E da nam je samo još malo više snage i mudrosti da poboljšamo infrastukturu, da se istina može bolje čuti, ne bi mutikaše poput te „sestre“ Terese mogle sijati svoje zlo sjeme. Pa mi smo prije rata, onog drugog, imali svoj katolički dnevnik, Hrvatsku stražu, koju je podržavao i pomagao, uz ne male žrtve, nadbiskup Stepinac. On je o katoličkom tisku rekao: „Pred nama stoji liberalna štampa, koja općenito radi na dekristijanizaciji, a kod nas na dekristijanizaciji našega naroda. Ona je poput Golijata oboružana do zubi. Njoj nasuprot stoji nejaka katolička štampa. Moramo li klonuti kod te pomisli? Mislim da ne. Kod nas ne smije biti straha. Naš cilj i nakana je jasna. Ona je širiti što veću čast i slavu Gospoda Boga. Naš cilj je potpuna kristijanizacija našega naroda. To je ono, za čim težimo. Kad je to naša svrha, onda mora biti i veliko naše pouzdanje u Boga. Nemoguće je da nas On u tom radu ostavi na cjedilu. Osim toga moramo i mi upotrijebiti sva sredstva, gdje god se može, i mnogo moliti, jer molitva je najjače oružje, koje imamo u svojim rukama. Po molitvi možemo postići sve.“