Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

četvrtak, 07. prosinca 2017. Arhiva kolumne

Fra Zvjezdan Linić: Život u radosti Evanđelja

Iako je dobar dio hrvatske javnosti znao za tešku bolest jednog od najistaknutijih hrvatskih redovnika i svećenika fra Zvjezdana Linića, vijest o njegovoj smrti dirnula je mnoge, osobito sudionike duhovnih obnova i seminara koje je vodio diljem zemlje, a posebno u Kući susreta "Tabor" u Samoboru.
Foto: www.braniteljski-forum.hr

Smrt je potresna i za nju se nikada ne možemo dovoljno dobro pripremiti bez obzira što okolnosti vode prema kraju života. Tako je i za fra Zvjezdana u svijestima mnogih tinjala nada da će se dogoditi čudo, iznenadni oporavak, ili barem promjena na bolje. No, možda je Bog upravo po smrti želio učiniti čudo? Da njegova patnja, govor bez riječi i nemoć postanu najglasnija kateheza koju je ikada održao? Smrt duhovnih velikana, kada se čita svjetlom vjere, ima snažnu poruku. I s fra Zvjezdanom je tako.

Bezgrešna ga pozvala k sebi

Fra Zvjezdan, rođen 1. ožujka 1941. godine u župi Svilno na Grobniku nadomak Rijeke, odrastao je u sjeni trsatskog svetišta, u neposrednoj blizini Majke Milosti i Kraljice Jadrana. Umro je u ranojutarnje sate subote, dana koji je po tradiciji u tjednu Marijin. Dogodilo se to 7. prosinca, dan uoči svetkovine Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Je li Bezgrešna na nebesko slavlje pozvala ovoga vrijednog propovjednika Radosne vijesti? Mariji su posebno dragi svećenici, jer oni su na zemlji poslanici Njezinoga Sina. Oni ostvaruju ono što je Njegova želja. A upravo 7. prosinca liturgija nam donosi tekst Matejevog evanđelja (Mt 10,6-8) u kojem piše što Isus želi: "Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putom propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!" Nije li to u svojem redovničkom i svećeničkom životu s velikim žarom činio fra Zvjezdan Linić? Skroman redovnik, velikog oduševljenja za Krista, uvijek aktivan, nikad umoran. Kada sam ga jednom upitala odmara li se i kako, odgovorio mi je: "Odmaraju se oni koji su od nečega umorni. Kako da od Krista budem umoran?" U malim predasima između brojnih obveza tijekom cijele godine volio je povući se u osamu i moliti, čitati, a kad bi mu se, istina ne tako često, pružila prilika, uživao je u svome moru. Ipak je Kvarner bio prvi kraj u čijem je zraku udahnuo i miris Jadrana.

Oduševljenost koja privlači

Bio je jedan od rijetkih koji nije skrivao oduševljenje svojim pozivom. A osjetio ga je već kao dječak. I poput dječaka ispričao mi je kako se to dogodilo? "Mislim da sam rekao da ću biti svećenik već prije škole. Privukli su me neki svećenici, moj župnik u mojoj rodnoj župi na Grobniku, vlč. Josip Linić, sada je već davno pokojni, ali prema meni je bio dobar i to me privuklo. Poslije sam se prebacio na Trsat, jer mi je bilo lakše tamo ići, a privlačio me fratarski habit. U tom ozračju duhovnosti, molitve, obiteljske vjere koja se hranila svakodnevnom molitvom, nedjeljnom misom, moje je zvanje nekako raslo i bilo podržavano, a onda se razvijalo redovitim putem, kako se to već događa u sjemeništima." Svoje svećeništvo stavio je pod geslo "Isuse, dobroto beskrajna", baš kao što je to učinio i jedan od njegovih uzora, fra Bonaventura Duda: "To je zaziv iz litanija Imena Isusova, to je molitva koju često molim za ljude u molitvi oslobođenja, ali sam najprije zavolio te litanije, možda i zato što je to bilo geslo moga učitelja Bonaventure Dude, to mi se upilo u srce pa to ponavljam i sada." Da, zasigurno ovaj usklik ponavlja i sada, samo pred licem Božjim. Kao voditelj Kuće susreta "Tabor" koja svoj blagdan slavi na Preobraženje, u narodu poznat i kao blagdan Božjega lica, često mi je govorio o Njemu. Njegove bi se oči u tom trenu ispunile nekom posebnom zagledanošću u nešto što mi nije bilo dohvatljivo, ali je njega silno nosilo. Kao da je, u trenutku dok je o tome govorio, i sam gledao u Preobraženje, koračao pravim Taborom i prenosio ozračje iz ovog prizora prema nama. Duhovni zanos nešto je što pripada misticima. Karizmatici moraju imati i mističnu crtu, zar ne? Sjećam se i s kolikom je ljubavlju nosio svoj franjevački habit. I za ljetnih žega, kad bi dolazio na snimanje, pitali bismo ga zar mu nije vruće? "Ja sam fratar, pa kako bih bez habita?", odgovarao je lepršavo. I usput se pohvalio s fratarskom platnenom torbom.

Vizionar i Božji optimist

Bilo je nešto vizionarsko u fra Zvjezdanu. Prostor uz franjevački samostan u Samoboru sredinom devedesetih učinio je duhovnim središtem koje je godišnje privuklo i do 25 tisuća sudionika duhovnih obnova. Osjećao je ranjenost duša i nudio im putokaz do Liječnika. Ondje su dolazile i popularne osobe, o nekima se pisalo i u medijima. No, svi su imali isti tretman. Na putu do Krista nema popusta niti povlastica. I ako bi nekoga uhvatio zanos, pa bi, poput Isusovih učenika, poželio i ostati na Taboru ne želeći se spustiti u svakodnevicu, fra Zvjezdan bi ga vješto "spuštao na zemlju." Nije smisao Tabora ostati izoliran, već živjeti Krista među ljudima, jer On želi biti s ljudima. Iako ga mnogi poznaju kao voditelja duhovnih obnova, ne zaboravimo i fra Zvjezdanov uporan rad i prije devedesetih kada je mlade grada Zagreba okupljao na vjeronauku. I govorio im o Bogu i Crkvi kao nitko drugi do tada.

Prijatelj medija

Početkom devedesetih godina hrabro je zakoračio u svijet medija kao evangelizator. Prepoznao je trenutak. S njim je počeo i prijenos nedjeljnih svetih misa u programu Hrvatskoga radija 1990. godine. To je bila u to vrijeme jedina mogućnost za praćenje mise putem radija. Radio je i kao televizijski komentator, pisao knjige u kojima je tumačio Riječ Božju, molitvu ili nudio meditacije za različite prigode. Često je održavao i duhovne seminare u Domu sportova u Zagrebu. Dao je i brojne intervjue u kojima je do izražaja dolazila njegova jednostavnost i oduševljenost Kristom koji liječi, spašava, ohrabruje i prašta. Bio je i kolumnist Večernjeg lista, dakle svjetovnog medija. Želio je više Evanđelja, i to ne samo kroz crkvene medije. Radost Evanđelja bila je njegov životni poziv i želio ju je dati svima. Fra Zvjezdan Linić svoje poslanje evangelizatora ostvario je nošen molitvama mnogih podupiratelja. One su ga i hrabrile u posljednjim danima života, što je u svibnju zapisao na facebooku Kuće susreta Tabor. "Svijet je pun ljubavi i ta spoznaja me grije i osjećam silnu zahvalnost za sve vas. Nemoguće je ne biti zdrav i veseo, zahvalan i pun nade pored svih vas. Vi ste moja logistika pred Bogom. Hvala vam." Od svojih obveza nije odustajao sve dok je bio pokretan. Govorio mi je: "Hvala Bogu, dok ide, ide. Evo, Bože, tu sam i amen." Vrlo simpatično vjernike je poučavao i o smrti. Kako su mu mnogi dolazili s vapajem za zdravlje, govorio bi im: "Ja ću te pomazati. Ti i možeš ozdraviti, ali svejedno ćeš jednog dana umrijeti. Nitko neće pobjeći toj zadnjoj bolesti i umiranju." Želio je da budemo svjesni da nas susret sa smrću čeka, nekoga prije, nekoga kasnije: "Dok mi vjernici ne prihvatimo smrt kao dio ritma našega hoda prema pravom Životu koji je u vječnosti, bojim se da bježimo od te teme i guramo glavu u pijesak. Nema razloga bježati od toga. To je dio našega hoda prema našoj vječnoj domovini i bez toga neće proći. Kao kršćani se toga ne trebamo bojati, nego računati s time. Jest da je smrt nešto 'nenormalno' za nas ljude, jer mi ljudi želimo živjeti. Smrt je prekid, pa zato to nije "normalno" za naš pojam života. Za vjernika koji razmišlja iznad te granice, ona predstavlja vrata kroz koja se prolazi u jednu novu dimenziju života."

Nakon svega ostaju – oči

Naš posljednji susret bio je u Kući susreta "Tabor" u Samoboru ovoga proljeća. Upozorili su me da se brzo umara i manje govori. Nisam ga posjetila s namjerom da dobijem intervju. Bio je to posjet prijatelju i dragom suradniku. Pomislila sam je li posljednji? Kada sam ušla u prostoriju u kojoj me čekao, zaboravila sam na to pitanje. Bio je dovoljan pogled u njegove velike plave oči koje su, činilo mi se, pod utjecajem tumora i iscrpljenosti organizma, sada postale još veće. Njihova plava boja asocirala me na nebo. Svijetlile su, kao kad su pune suza. No, nije plakao. Bio je radostan, iako nemoćan. Ne sjećam se doslovno svake riječi, ali se sjećam svakog treptaja, jer te su oči imale svoju poruku. Kaže se da su oči ogledalo duše. Fra Zvjezdanove, u ovom našem posljednjem susretu, bile su mirne, ali zagledane u nešto što je meni bilo nedostupno. Gledao je u mene, ali kao "kroz mene". Bolest ga je uzdigla, istina na križ, ali i bliže nebu, tako da je pogled samo dodirivao obrise zemlje. Već tada sam imala osjećaj da dio njega "nije ovdje." Kasniji tjedni donijeli su mu i povratak snage, ali samo privremeno. S jeseni se počeo polako gasiti. No, svoj zemaljski kraj nije sakrio od javnosti. Gasio se u zajednici kojoj je dao svoju najveću snagu. Njegova smrtna agonija koja je prošla poput Isusove na križu, uz vapaj "Žedan sam!", bila je posljednja zemaljska poruka, raskid s okovima zemlje i prijelaz, preko križa, u Očev dom. Njegova se duša vratila kući, baš onako kako su to ispjevali njegovi Grobničani – Klapa Grobnik - u pjesmi "Kad nebo dođe po mene":

Kad se duša kući vraća, kad oplovi sama svoj krug;
Kad potroši ruke, kad isplače srce, kad oprosti svakom i riječi i dug.
Kad se tiha večer prostre, kad zatvori svatko svoj prozor
k'o znak da budan je samo onaj što mora ko putnik na cesti zaronit u mrak.

I onda budi tu, i spusti krilo anđela, i spusti ruke Majčine kad Svjetlo dođe po mene.
I znat ću da si Ti ona lađa koja vozi me, ona Zvijezda koja vodi me,
kad nebo dođe po mene.



Iz arhive 2013.
Da biste komentirali, prijavite se.