Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

subota, 05. srpnja 2014. Arhiva kolumne

Hrabrost za promjene (i žene)

U protekla više od dva desetljeća demokracije u Hrvatskoj, u Crkvi je stasala nova generacija ljudi – mladića i djevojaka - koji, osim vjernosti i poslušnosti, imaju svježinu, ideje, kreativnost i energiju za umorne službe do sada popunjavane samo iz kleričkih redova.
Foto: gimnazija-cres.hr

Ljeto je u crkvenim krugovima rezervirano za premještaje svećenika. Obično vjernička sredina "zna" što je najbolje za pojedinu zajednicu i kakav im svećenik (ne) treba. No, ordinariji su prilično samostalni u svojim odlukama i, slijedeći svoju viziju vođenja nad/biskupije, biraju i bliske suradnike na određenim mjestima; u uredima, institucijama ili na župama. Postoje i savjetnici, te je moguće da i s njima razmijene mišljenje. Ipak, za neke službe – uz izuzetak župa – rijetko se poseže među narod. I zato kad se takvo što dogodi, zaista zaslužuje čestitku i ohrabrenje: onome tko je odluku donio, tko je savjetovao i osobi koja je prihvatila određenu službu. Priča je zanimljivija tim više što je glavni lik žena. Dakle, neki pomaci su na vidiku! I dolaze s juga, kao pravo dobrodošlo osvježenje crkvenom životu kojemu kao da u nekim trenucima odlučivanja nedostaje dašak vjetra s mora – mora života.

Dubrovačka "revolucija"

Ana Marčinko (25) imenovana je pročelnicom Ureda za mlade i Biskupijskog vijeća za mlade Dubrovačke biskupije. Pripada generaciji mladih koji su odrastali uz Susrete hrvatske katoličke mladeži i projekte za mlade. Tijekom studija teologije u Splitu osjetila je oduševljenje slobodom koju daje Crkva. U jednom razgovoru rekla je da je Crkva za nju uvijek bila sigurna luka. Također je uvidjela da mnogi tu sigurnost nemaju, da su prestrašeni i da im je potrebno zajedništvo gdje će moći biti ono što jesu, što je posebno prepoznala kod svojih vršnjaka. Ana je željela učiniti nešto kako bi i drugima prenijela svoje iskustvo Crkve i ljepote njezinoga zajedništva. Put do ostvarenja pronašla je u studiju teologije, ali i u aktivnom uključivanju u projekte pastorala mladih Splitsko-makarske nadbiskupije. Korak po korak, suradnja se širila i izvan Splita, te je Ana upoznala mnoge kolege s kojima je veže ista želja. Aninu zauzetost prepoznao je biskup Mate Uzinić sa svojim suradnicima, te su joj povjerili tajništvo Organizacijskog odbora SHKM 2014. u Dubrovniku. Sjećam se njezinoga komentara kako su je Susreti mladih obogatili i poticali u radu, a iskustvo organizacije SHKM 2014. oblikovalo je u mnogočemu. Samo oni koji su radili slične poslove znaju o kakvoj se zahtjevnosti radi. No, Anina mladost, te stečene vještine s terena iz projekata za mlade, njezin su kapacitet za ovu službu.

Zašto je ovo "posebna priča"?

U svemu je važno zaključiti da projekti koje vodi Katolička Crkva rađaju generacije sposobnih mladih ljudi, a prvi koji im daju priliku za ostvarenje dobrih ideja upravo trebaju biti oni koji ih odgajaju. U Dubrovniku se to dogodilo. Ana nije "od jučer" u Crkvi, nije niti mladenačka zvijezda iznenadnog sjaja. Ona je primjer lijepoga ohrabrenja za sposobne djevojke i mladiće u Crkvi čija se iskrena odanost i vjernost Kristovoj zajednici prepoznaje i uključuje. Budimo realni, mnogi su spremni staviti svoje živote na raspolaganje crkvenim službama. No, koliko je onih koji su ih spremni prepoznati kao što se to dogodilo u Dubrovniku? Iz dubrovačke perspektive ovo možda i ne djeluje kao poseban korak, jer su već naučili živjeti s Anom – ne povremeno, već svaki dan. Međutim, iz naše hrvatske perspektive to je jedan od rijetkih primjera kako se vrednuju žene kao nositeljice važnijih službi.

Treba li to isticati?

Nikako ne volim podjelu na muške i ženske dužnosti, službe, itd. Ili si sposoban čovjek, ili nisi! I teoretski, Crkvi bi muško-ženska podjela trebala biti strana. Jasno se zna za što je potreban Sakrament reda. To je duhovno i milosno područje. No, sve ostalo? Studente teologije uči se o mogućnostima suradnje s klericima kojima je prioritet svećeništvo. (Ili bi to trebao biti!) Papa Franjo želi više žena na pozicijama gdje se donose odluke. Jer, vodstvo određenih projekata, ureda, institucija nije muški posao, već zadatak za vješte upravitelje ili upraviteljice. Spol nije uvjet. A žene crkveno zajedništvo svojom osobnošću itekako mogu obogatiti. Kriterij izbora trebali bi biti rezultati, a to pak zahtjeva sustavno praćenje kandidata – bilo u odgoju ili pak u njegovim/njezinim ostvarenjima kroz protekle godine. Dubrovačka biskupija, kako to pokazuje povijest, ima osjećaj za to. Uoči skorašnjeg blagdana naše blaženice Marije Propetog Isusa Petković (9. srpnja), rado spominjem činjenice koje me zadivljuju u njezinom životu. Uz snažnu ljubav za Krista, Crkvu i ljude u potrebi, ondje čitamo i koliko joj je bila značajna potpora tadašnjeg dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića koji je svojim savjetima usmjeravao njezine vještine i ljubav za ljude. Nije odmahnuo rukom na mladu djevojku iz Blata na Korčuli koja je željela svojim djelovanjem promijeniti svijet na bolje, već je očinskom mudrošću za dobro ljudi upotrijebio Marijinu raspoloživost. Prije nego što je postala redovnica, ne zaboravimo da je bila vjernica laikinja koja je duboko suosjećala sa siromašnom i ostavljenom djecom, nesretnim obiteljima, gladnima, nepoučenima. Biskup Marčelić samo joj je povjerenjem i potporom pružio priliku da ostvari svoju ideju: "Briga za čovjeka očituje se u zauzetoj ljubavi za njegove potrebe." Taj odnos bio je plodonosan ne samo za Korčulu i Dubrovačku biskupiju, već i izvan granica Hrvatske gdje se proširila Družba Kćeri Milosrđa koju je osnovala.

Posegnite među narod!

U vjerničkom puku, kako se to kaže, ili drugačije – među vjernicima laicima (i laikinjama) – postoje sposobne osobe vrijedne povjerenja koje rastu u Crkvi i ostvaruju njezinu misiju - širenje radosti Evanđelja u svijetu. Neki su to već prepoznali. Spomenimo Vrhbosansku nadbiskupiju koja već punih pet godina ima Vijeće za mlade koje čine djevojke i mladići. Sisačka biskupija je također učinila iskorak imenovanjem jedne aktivne političarke na mjesto voditeljice Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve. Radi se o Marijani Petir, ženi laikinji koja je, osim studija biologije, završila i studij teologije na KBF-u u Zagrebu. U Rijeci je, pak, jedna znanstvena ustanova povjerena ženi laikinji, dr. Nataliji Bogović koja je predstojnica Metropolitanskog instituta. Upravo njezin je stav sljedeći: "Sukladno evangelizacijskim izazovima koje suvremeno doba stavlja pred Crkvu, treba ozbiljno poraditi na formiranju vjernika laika. Svi su pozvani, a osobito župnici, uložiti maksimalan napor da u Crkvi i društvu djelovanje vjernika laika bude uzdignuto na razinu veće kompetentnosti, organiziranosti, sustavnosti, i gorljivosti.“

A kako je to u svijetu?

S vremena na vrijeme čuju se informacije o udjelu žena u politici, vodstvu određenih korporacija, tvrtki, itd. Tako saznajemo da su stvorene odredbe koje propisuju i postotke toga udjela. Sve to govori da smo još duboko u patrijarhalnom mentalitetu u kojem su odgovorne službe (ipak) primjerenije muškarcima, pa tu praksu treba mijenjati propisanim odredbama. Možemo mjesecima održavati tribine o jednakosti muškarca i žene u dostojanstvu, pravima, itd., ali tek rijetki su spremni to pokazati i vrednovati sposobne ljude ne po spolu, već po rezultatima. Na žalost, i "kadrovska politika" crkvenih zajednica na putu je učenja. I zato ohrabruje svaki novi korak u smislu jednakosti i napretka. Sakrament reda ne daje dar nadmoći i veće sposobnosti, nego upravo potiče na veću poniznost i služenje drugima, jer snagom Reda svećenik dodiruje Krista u sakramentima. I iz te bliskosti nalazi snagu da podiže i hrabri vjernike, korača s njima, a ne nad njima ili daleko od njih. Zato nije potrebno rasipati svećeničke snage za poslove koje mogu raditi sposobni laici i laikinje. U protekla više od dva desetljeća demokracije u Hrvatskoj, u Crkvi je stasala nova generacija ljudi – mladića i djevojaka - koji, osim vjernosti i poslušnosti, imaju svježinu, ideje, kreativnost i energiju za umorne službe do sada popunjavane samo iz kleričkih redova. (Nije potrebno reći da bi to značilo zapošljavanje laika, pa time i kruh za njihove obitelji.) Daj Bože da dolazi vrijeme hrabrosti otvoriti im vrata odgovornih i kreativnih službi kako bi imali prilike ojačati Crkvu kao Kristovu zajednicu koja je bliska svima.
 

Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 7.7.2014. 21:57:09 Prijavi abuse
Iskoristit ću povod i priliku da primijetim, koliko god specifičan „pastoral mladih“ bio odlična stvar, da nije svejedno kako se prakticira i da nije unaprijed, sam u sebi, time što je eto „pastoral mladih“, oslobođen svake mogućnosti pogrešnog pristupa. Osvrnut ću se na „mise za mlade“ koje su pastoralna praksa već jako dugo, možda tamo od 70.-tih godina i neobično je široko primijenjena. Neki su naši pametni ljudi napisali: „ ... iskustvo potvrđuje nedjelotvornost kateheze koja djecu i mlade lišava dijaloga među generacijama kao i životnog obogaćujućega konteksta zajednice“ i „ ... valja preispitati popularni »funkcionalni pastoral« koji čine specifične liturgijske zajednice u smislu misa za mlade, krizmanike, prvopričesnike ili pripadnike pojedinih crkvenih pokreta. Koliko su god ovi projekti funkcionalno racionalni, možda i kratkoročno efikasni, upitno je koliko su vitalni i koliko otvaraju prostor za društveni izričaj vjere“. Ne bih ovo ni pisao da mi se ne čini da život već jasno u našim župama potvrđuje ono što se prostim razmišljanjem može lako dokučiti: ako čovjek prvo cijelo djetinjstvo pribiva isključivo „đačkim misama“, zatim cijelo mladenaštvo, pa i malo duže, produljeno, „misama za mlade“, što mu preostaje nego da kad više nije ni dijete ni mlad, dolazi na, nepriznate, ali stvarne, mise za stare? Koliko to sve razbija istinsko kršćansko župno zajedništvo, a čak je možda i jedan od uzroka, da se malo neprecizno izrazim, „neatraktivnosti liturgije“, mogu bojim se mnogi od nas potvrditi promislivši malo situaciju u vlastitoj župi, konkretnu, onu u župnim zborovima, u zajednicama i u drugim oblicima u kojima se izražava život župe, a nije bez posljedica ni na generacijske podjele u društvu. Ne mogu se oteti dojmu, možda doduše i griješim, ali mi se ipak čini, da se tu radi o odlučujućoj razlici: želimo li mi i naša „grupa“ svoju slavu i uspjeh ili želimo slavu Božju i spasenje, mir i radost Evanđelja za nas, za naše obitelji i naše zajednice.

Marko Petričević - 6.7.2014. 17:45:48 Prijavi abuse
Hvala Tanji Popec koja promišlja ovu temu. A bitno ju je promišljati, jer se radi o problemu koji je star koliko i Crkva, a to znači – Crkva nije bez iskustva u toj stvari, samo se treba „prisjetiti“ svojih iskustava.
==========
Rekao bih da se u stvari radi o tri teme: o ulozi laika u Crkvi, zatim o ulozi žena u Crkvi, te o načinu na koji Crkva treba koristiti moć i novac u vremenima kad ih posjeduje. To naravno ne znači da se te teme ne isprepliću i da nemaju veze jedna s drugom; baš naprotiv.
==========
Vrijeme radnje: 9. rujan 1493. Mjesto radnje: Krbavsko polje. Vodi se bitka između Hrvata i Turaka. U Wikipediji čitamo značajnu rečenicu: „Ban Derenčin je prethodno sa svojom vojskom napustio povoljan položaj ispod utvrde Udbina na vrhu brda i spustio se u podnožje.“ Znamo kako je bitka, nakon te tragične greške hrvatskog vojskoviđe završila i kakve je posljedice imala po naš narod, sve do danas. Vozeći se kroz Liku i danas svako iskreno hrvatsko srce ne može ne krvariti kad vidi da je taj, danas najpustiji naš kraj, nekad bio srce hrvatske države i kulture (npr. u Kosinju se nalazila prva tiskara u Hrvatskoj i u jugoistočkoj Europi uopće, koju su osnovali knezovi Frankopani. U njoj je 1483. tiskan glagoljski misal, najstarija hrvatska tiskana knjiga.) Čitamo da je Krbavska bitka „prijelomna povijesna točka u hrvatskoj povijesti.“ I također: „Krbavska bitka na mnoge načine predstavlja prekretnicu, kraj jednoga i početak novog doba. Ona je bila posljednji pokušaj hrvatskog plemstva da se samostalno, bez pomoći ugarskog ili nekog drugog stranog vladara odupru Turcima. Nedvojbeno jest da hrvatsko plemstvo poslije Krbavske bitke, slabo i osiromašeno, više nije bilo sposobno pružiti jači otpor a da je Turcima stvoren prostor za daljnja napredovanja preko Like ka Europi. Krbavskom bitkom je izgubljen veliki dio ljudstva što je bio tek početak demografskog osiromašenja ovog dijela Hrvatske. Porazom u Krbavskoj bitci je započeto raseljavanje i naseljavanje stanovništva s ovog prostora ili na ovaj prostor. Bježeći pred Turcima, dolazi do napučivanja kako obalnih gradova tako i zapadnih hrvatskih područja ali i promjene strukture stanovništva na prostorima Like koju naseljavaju stanovnici iz unutrašnjosti turskog carstva. Krbavska je bitka označila propadanje cjelovitosti hrvatskih zemalja, jer nakon Krbavske bitke Hrvatska nije više zemljopisno skladna, kao što je zapravo bila u 14. i 15. stoljeću. To stalno nastojanje, još od srednjeg vijeka, da se što čvršće povežu sjever i jug Hrvatske s Krbavskom je bitkom ili propalo ili bilo krajnje teško osigurati, za stoljeća unaprijed. Krbavska bitka je bila na neki način uvod u Mohačku bitku i poraz ugarsko-hrvatsko kraljevstva i razlog dolaska Hrvatske u sastav Habsburške monarhije, čime je neposredno određena i budućnost hrvatskog naroda dugi niz stoljeća.“
==========
Da se, skromno, pokušamo izraziti Isusovim rječnikom, nije nevažno za stado kakav je pastir.
==========
Ovaj dugački uvod pišem da nam posvijestim koliko je velika odgovornost vodećih službi u Crkvi, naročito biskupa. I da Tanju ne treba ostaviti samu i jadnu u promišljanju svega ovoga što je člankom tematizirala; nije nikava mudrost na pametna i važna pitanja „pametno“ odćutati.
==========
Teorija:
„Vrijeme hrabrosti“ je neophodno važno, ali samo nije dovoljno. Potrebna je razboritost iz koje će onda hrabrost omogućiti nastajanje dobrih plodova (grubo rečeno, hrabra luda je sebi svima oko sebe na propast). Doista, potrebna je razbortost da bi se mogle prepoznati istinske kreposti „vjernosti, poslušnosti, svježine, kreativnosti i energije“ u osobama. A razboritosti, opet nema bez prave vjere u Trojedinoga Boga. Ako nema te jake sveze: vjere – razboritosti – hrabrosti, onda su moguće svakojake devijacije koje su, kako praksa pokazuje, tragične.
==========
Praksa:
Možda našim hrvatskim biskupima doista fali malo više hrabrosti da, oboružani vjerom i razboritošću, „prepuste“ laicima i ženama mnoge službe u Crkvi.===
Ima i drugačijih primera, nevest ću tragičan slučaj iz Beča gdje možda ima hrabrosti, ali sigurno ne razboritosti, a naročito ne vjere. Koliko su ove stvari važne, nisu samo teorija, već su stvarni život, pokazalo se zorno kad je 2008. u nadbiskupijskom muzeju u Beču, gdje je nadbiskup kardinal Schönborn, organizirana izložba povodom 80. rođendana skulptora i slikara Alfreda Hrdlicke, inače pijanca i deklariranog ateiste, komuniste i staljiniste, gdje je bilo izloženo i jedno njegovo „djelo“, slika posljednje večere gdje su Isus i apostoli prikazani kao sudionici homoseksualnih orgija i ekplicitno prikazani kako onaniraju pred jednim križem s korpusom. Tek nakon žestokih prosvjeda vjernika, slika je uklonjena. To nije spriječilo nadbiskupa Schönborna i njegovog katedralnog župnika Tonija Fabera, inicijatora te izložbe (do dan danas on je katedralni župnik), da hvale u javnosti „umjetnika“ Hrdličku, te ga nakon toga opet angažiraju, plativši mu za to 80 tisuća eura, da napravi kip blaženice Marie Restitute Kafka u bečkoj katedrali. Ovaj je, a što bi se drugo moglo očekivati, opet izazvao zgražanje jednih vjernika, te ju je blasfemično prikazao kao prsatu obnaženu žensku figuru. Uspudbudirečeno, to i nije ono najgore, uzevši u obzir da taj Toni Faber žali što nije mogao surađivati i s Harmannom Nitschom; da sad ne objašnjavam ovdje tko je i kakav je Hermann Nitsch i kakvo je to crno i crveno dno civilizacije ovog kontinenta. Hoću samo reći do kakvih apsurda može dovesti moć i vlast pastira ako nemaju vjere, mudrosti i razboritosti.
==========
I zato, molimo usrdno dragog Boga da nam pošalje dobrih pastira, jer „žetva je velika, ali radnika malo“. I ja se osobno radujem i vjerujem da time dijelim radost svih iskrenih vjernika u Crkvi, što je npr. otac biskup Vlado Košić angažirao Marijanu Petir da promiče socijalni nauk crkve u sisačkog biskupiji; kako ne vjerovati da je to mudra i hrabra odluka kad se samo sjetimo žara, znanja i kršćanske požrtvovnosti kojim je Marijana zastupala pravednost u Saboru.
==========
Uzdajmo se u dragog Boga da će nam podariti dobre pastire, kao što je to npr. učinio darovavši nam našeg dragog i blaženog nadbiskupa Stepinca! I da će nas darovati vjerom, razboritošću i hrabrošću naših biskupa kojima će biti na srcu dobro Crkve i vjernika, ne gledajući je li netko „laik“, svećenik, muškarac ili žena, već će gledati da osoba bude dostojna i primjerena službi. Tko bi mogao biti toliko otupio i nedogovoran i narodu nametnuti jednog tipa poput npr. Tonija Fabera samo zato što je muškarac i svećenik, a odbiti npr. mudar savjet jedne blažene Ozane Kotorske, kojoj su i pučani i plemići, gradski oci i biskupi dolazili po savjete, ili jedne svete Katarine Sijenske, kojoj su po savjet dolazili ljudi iz cijele Europa, među njima i sam papa, tko bi moga dakle odbiti savjet takvih mudrih žena samo zato što su žene!?