Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

ponedjeljak, 23. travnja 2012. Arhiva kolumne

Ima li nade za nas?

Medicinski potpomognuta oplodnja za slobodne žene nije odlazak u kozmetički ili frizerski salon, u kupovinu ili na odmor. I nije ničije pravo stečeno rođenjem!

Hrvatska želi svijetu pokazati svoje demokratsko lice. U teoretskim postavkama demokratska društva sastoje se od tri sektora: javnoga (država), privatnoga (tržište) i građanskoga (civilno društvo). Ovaj treći je, statistički gledano, i najbrojniji, no praktično gledano u hrvatskim prilikama, na njemu je potrebno još puno rada. Civilno društvo znači aktivan i slobodan doprinos građana svim područjima društvenoga života. A kako građani to mogu činiti? Udruge i građanske inicijative su za to najjednostavnije rješenje – ako djeluju. Zadržimo se na primjeru Građanske inicijative „I ja sam bio embrij“ koja se posljednjih tjedana pokazala kao poželjan model djelovanja. Njihovu plemenitu nakanu u prilog očuvanja dostojanstva ljudskoga života podržala je i Katolička crkva, a možemo reći i da su vjernici, članovi Crkve u toj udruzi djelovali prema svojoj savjesti te se nije olako prešlo preko pokušaja prevare hrvatskih građana vezano uz donošenje novoga Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO). Jednako je snažan i apel što su ga sa zasjedanja uputili biskupi HBK želeći tako dati, na temelju svojega pastirskog poslanja, ali i građanske odgovornosti, „svoj doprinos u traženju najboljih zakonskih rješenja koja će štititi i promicati život i obitelj.“  Da se radi o pitanju koje nadilazi vjerske razlike potvrđuje i Izjava visokih predstavnika vjerskih zajednica glede najavljene žurnosti donošenja zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji (16.04.2012.). Njih jedanaest, u ime gotovo 90% stanovnika naše zemlje, potpisalo je taj tekst. I teolozi moralisti dali su svoj doprinos tribinama u Rijeci, Đakovu, Zagrebu, Splitu, kao i stručnjaci Fertility Care sustava. Krajnji rezultat zajedničkog djelovanja je odgoda hitne procedure u koju je trebao ući prijedlog novog Zakona o MPO i njegovo objavljivanje u javnosti.

Gorak okus pobrkanih lončića

Čega li smo se sve mogli naslušati i načitati ovih dana na temu medicinski potpomognute oplodnje? Na trenutke ostaje pitanje: Tko je ovdje normalan, a tko… nije?! U skladu s naslovom ove rubrike, ne mogu prešutjeti tzv. singl žene koje se pod svaku cijenu bore za umjetnu oplodnju. I kao žensko biće, moram priznati, osjećam nelagodu pred izjavama kojima se probijaju u javnost. (U skladu s pravilima civilnoga društva i takve udruge imaju se pravo oglasiti o svemu.) Primjerice, diskriminacijom se naziva ranija odredba da se umjetna oplodnja uskraćuje ženama koje nisu u braku. Pitam se (i njih): Zar je diskriminacija željeti da se dijete rodi u obitelji? To čak nazivaju i kršenjem ljudskih prava! A to što uskraćuju djetetu pravo na oca, to nije kršenje prava?! Ako je pitanje umjetne oplodnje svedeno na područje ravnopravnosti spolova, onda mi se čini da se treba stvoriti novo radno mjesto pravobranitelja muškaraca koji imaju pravo znati da su očevi i u stvarnosti biti očevi. Medicinski potpomognuta oplodnja za slobodne žene nije odlazak u kozmetički ili frizerski salon, u kupovinu ili na odmor. I nije ničije pravo stečeno rođenjem! I, još nešto vrlo važno. I liječnici to ističu: medicinski potpomognuta oplodnja – već sam izraz to kaže, nije terapija kojom se liječi neplodnost, već je samo pomoć u procesu koji ne može uspjeti prirodnim putem. Dakle, već time što nije lijek, to nije za svakoga, već samo za one s dijagnozom poteškoća u prirodnom procesu koji se, pak, živi u braku. I, zapravo, ako ćemo preciznije medicinski pogledati, medicinski potpomognuta oplodnja uopće nije lijek! To je postupak nakon kojega i dalje, poslije rođenja začetoga djeteta, ostaje neplodnost! Kakve su to priče o pitanju zdravlja žene i medicinski potpomognutoj oplodnji?! Ženske udruge (okupljene u Žensku mrežu Hrvatske) navode (u dopisu upućenom svim medijima 30.03.2012.) niz međunarodnih dokumenata koje Hrvatsku obvezuju da je „dužna promicati i osigurati prava žena na najviše standarde tjelesnog i duševnog zdravlja žena“, te se ističe „važnost seksualnog i reproduktivnog zdravlja žena.“ Po ovome ispada da žena ima pravo na dijete, a ima li muškarac to isto pravo? I od kada je dijete nešto na što se ima pravo? Ovo pitanje potaknuto je njihovim stavom kojega su poslale medijima: „Medicinska oplodnja nije samo metoda za liječenje neplodnosti, nego i pomoć ženama bez partnera i ženama koje žive u istospolnim zajednicama da dobiju dijete.“ Naravno, ovo nije medicinska definicija, već pristrana, neobjektivna i apsolutno diskriminirajuća „parola“ koju, na žalost, nitko ne zaustavlja. (Drage SINGL i ostale žene izvan braka! Ja se sigurno mogu svrstati na stranu žena koje bi za vlastito dijete dale sve na svijetu i okrenule život za 180 stupnjeva. No, sve ima svoje granice, red, vrijeme, pravila. Ako već ne želite priznati Božje, onda barem nemojte zanemariti prirodne zakone! Ali i prirodu je Bog stvorio, tako i ona slijedi svoga Stvoritelja i Njegovu logiku, pa vam sve to vodi k Njemu, kako god okrenete!) Gorčina oko ove teme još je veća kad pogledamo da se medicinski potpomognuta oplodnja pretvorila u političko pitanje! I politika i hir, a sve na račun poreznih obveznika!

Šest čovjekovih osuda na smrt by kardinal Bozanić

Kod kardinala Josipa Bozanića na Uskrs se mogla vidjeti nova oštrina govora, korak dalje nakon „grijeha struktura“ o kojima je progovorio kao novi zagrebački pastir u prosincu 1997. godine. Ta njegova rečenica: "Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice", tada se odnosila na bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje građana. No, „grijeh struktura“ nastavlja se i danas, kada se kroje zakoni koji će onda opet omogućiti nove grijehe nazivajući ih slobodom izbora. Zato Kardinal i 15 godina kasnije, u propovijedi na Uskrs, ostaje odrješit kad je život u pitanju: „Čovjeka se osuđuje na smrt i ubija kad se zaustavlja razvoj ljudskoga života, da bi se izbjeglo neugodnosti ili da se ne bi povećali životni troškovi. Tako se umnažaju pobačaji nerođenih, ali i rođenih. Također čovjeka se osuđuje na smrt kada se pod maskom zalaganja za ljudska prava ozakonjuje, opravdava i promiče uništavanje ljudskoga života na samom njegovu početku.“ Ovo su dvije osude od njih ukupno šest: osuda na smrt je oduzimanje radosti rada, „oslobađanje“ od odgovornosti i zauzimanja za budućnost, gašenje osmijeha i optimizma, opijum i droge, zaustavljanje razvoja ljudskog života, ozakonjenje uništavanja ljudskog života.  Jednako tako, snažna je bila i propovijed mons. Valentina Pozaića, bioetičara među biskupima, kada se na ovu temu osvrnuo na Veliki petak u zagrebačkoj katedrali: „Navodna ljubav za djecom već je proizvela hrvatski in vitro gulag od više od 10 tisuća zaleđenih i zatočenih, nepoželjnih i odbačenih napuštenih ljudskih bića. Njihovi nazovi roditelji, oni koji su ih naručili više ih ne vole, više na njih ne misle, savjest ih ne uznemiruje, sudbina te njihove djece leži u rukama gospodara skladišta. Jučer su bila silno željena, danas su teret, suvišna.“ Smatrajući zakon pedagogom, odgojiteljem za dobro, čuvarom vrednota, biskup Pozaić je napomenuo da on „mora biti pravedan, inače je nemoralan, bezakonje.“

34 godine ozakonjenog ubojstva djeteta


Iako postoje Hrvati katolici koji smatraju da nije potrebno posebno spominjati ovaj datum, smatram da nisu u pravu kada prešućuju da je 3. svibnja 1978. godine u Hrvatskoj odlukom Centralnoga komiteta stupio na snagu Zakon o pobačaju. Od tada do danas, ove 34 godine, koliko je djece ubijeno zahvaljujući tom Zakonu koji je zavarao na tisuće žena da je pobačaj njihovo pravo i pitanje izbora? Ne spomenuti taj krvavi Zakon jednako je kao i ne spomenuti Vukovar! Ne spominjem ovo s ciljem osude niti jedne osobe koja se našla u paklu pobačaja, već je pravi zločin nad vlastitim narodom dopustiti i ozakoniti takav čin. Da drama bude još veća, godinama govorimo kako smo se teškom mukom oslobodili komunizma, a ovu komunističku ostavštinu naša država čuva kao „relikviju.“ Na jednoj strani ubijamo djecu, a na drugoj ih „kao“ želimo? A onda ih opet malo „zamrznemo“… Tko se tu koga igra? Vidjela sam ovih dana na facebooku jedan vrlo poticajan kratki komentar: „O pobačaju odlučuju oni koji su se rodili.“ Isto se može primijeniti i na umjetnu oplodnju: „O tome odlučuju oni koji su se rodili u obiteljima i nikada nisu 'čekali' rođenje u nekoj škrinji i zamrzivaču.“

Da bude jasno…

Zanimljivo je još se malo vratiti na činjenicu da je rezultat Crkvene kampanje u prilog životu proteklih dana bio pozitivan u prilog odlaska Zakona u redovitu proceduru. To, pak, pretpostavlja i veliko povjerenje u zastupnike da će razborito glasovati i uključiti savjest! (Možda bi bilo zgodno ponoviti Papin govor iz HNK od 4. lipnja 2011., kratak sažetak o savjesti!) No, s druge strane, olako se prešlo preko napomene koju je dala Komisija „Iustitia et pax“. Naime, kada tumači stvaranje dojma kako su prijedlozi ovakvih zakona u skladu sa zakonima EU, Komisija napominje: „Treba jasno reći javnosti da u većini područja koja ovi zakoni reguliraju ne postoji, osim određenih preporuka, obvezatno zakonsko rješenje Europske unije, niti se ono traži.“ Medicinski potpomognuta oplodnja nije zahtjev Europske unije, jer na tom području imamo svoju autonomiju. Drugim riječima, „netko“ iz vladajućih struktura „prodaje“ nam tzv. europsku priču, a kad se malo bolje pogleda, to nije istina (kažu da se više ne smije u javnom govoru koristiti pojam „laž“, ali kako izreći taj sadržaj na „fin“ način kad u njemu nema ništa dobro?). Hoće li saborski zastupnici imati hrabrosti i toliko slobode zdravog razuma i zaustaviti ovu kampanju manipuliranja ljudskim životom? Hoće li stvarno zaživjeti civilno društvo u kojem će aktivno sudjelovati hrvatski građani, a većina ih je vjernika? „Svi pripadnici vjerskih zajednica kao građani ove zemlje imaju pravo biti aktivni sudionici javne rasprave te stoga opravdano očekujemo od zakonodavca, kao i od sredstava javnog priopćivanja, da ih se ne isključuje, nego da im se u hrvatskom javnom prostoru osigura ravnopravno mjesto bez diskriminiranja, etiketiranja i omalovažavanja njihovih stavova“, pišu vjerski predstavnici u svojoj Izjavi ujedno ohrabrujući vjernike da se uključe u javnu raspravu o ovoj temi. A što reći u toj raspravi? „Mi kao Crkva inzistiramo na dostojanstvu čovjeka od njegova začeća“, kako je to sažeo mons. Vlado Košić, predsjednik Komisije „Iusitita et pax“ na kraju zasjedanja HBK. Hoćemo li odluku o ovom važnom pitanju prepustiti drugima, glasnoj manjini s čijim se vrednotama ne slažemo? Ili ima nade za nas?!

Da biste komentirali, prijavite se.