Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

srijeda, 19. prosinca 2012. Arhiva kolumne

Isus (ni)je na popisu?

Iskustvo pravog Betlehema mijenja pogled na Božić za cijeli život. Grad Isusovog rođenja istinska je škola poniznosti i skromnosti.

Iskustvo pravog Betlehema mijenja pogled na Božić za cijeli život. Grad Isusovog rođenja istinska je škola poniznosti i skromnosti. Nema ondje raskoši Božićnih slavlja naših krajeva. Na mjestu Isusova rođenja danas vlada ljudska stega koja Isusu Kristu iz ruku želi otkinuti zagrljaj ljubavi i dijeliti ga po simpatijama i ljudskim mjerilima. Novorođeno Dijete u svom gradu i ovoga Božića neće imati bezbrižan rođendan. Stoljećima je u Betlehemu živa rana kršćanskih podjela, a srebrna zvijezda koja čuva spomen na Isusa nijemo se otima toj boli i otkriva Ga svima – i kršćanima i muslimanima i ateistima.

Moj Betlehem

Nad spiljom Isusova rođenja u Betlehemu carica Jelena 335. godine izgradila je crkvu. I danas je to Bazilika Isusova rođenja koja čuva tragove Konstantinova doba, ali i rane povijesnih nesuglasica. No, teritorijalno je podijeljena između grčkih i armenskih pravoslavaca, dok katolicima pripada crkva čiji se izvanjski zid naslanja na Baziliku. Svega dva puta dnevno katolici u procesiji s franjevcima mogu ući u spilju Isusova rođenja, a izvan tih termina čekaju u redu dok pravoslavni dopuste ulaz. Nema na ovom mjestu kršćanske ljubavi između pravoslavnih međusobno, ali i u odnosu na katolike. Dovoljna je jedna sitnica da se umjetni mir naruši i da nastane obračun. Posljedica je to povijesnih neslaganja, borbe za prevlast, podmićivanja. Šokantna je to spoznaja kad je čujete na ovako svetom mjestu. No, i nakon što više od sat vremena provedete čekajući na ulaz u spilju, i kad pravoslavni preko reda dovedu muslimane koji ovdje imaju prednost pokloniti se na mjestu Isusova rođenja, ostaje vam samo zašutjeti i gledati Isusa čija ljubav nema granica. Katolike će samo požurivati, a prema drugima će biti susretljivi, i preko reda, naravno. Katolici u ovoj Bazilici čak ne smiju samostalno niti pjevati niti na glas moliti. Doživjela sam to vlastitim očima i ušima. Dok vam srce pjeva od radosti što ste dodirnuli ovo sveto mjesto, usta moraju šutjeti, jer ovdje glavnu riječ imaju pravoslavni. Nevjerojatno, ali istinito. A, Isus Krist je jedan! Red u Bazilici i izvan nje čuvaju palestinski policajci, jer kažu da i zbog najmanje sitnice ovdje nastane i fizički obračun među „vlasnicima“ pojedinih dijelova Bazilike.

Zašto, Isuse?

Poželite Gospodina pitati zašto to dopušta u mjestu svoga rođenja? A onda, nakon toga pitanja kao da izvire odgovor iz povijesti. Jedna mala retrospektiva dovoljna je za stvaranje slike pravog Isusovog rođenja. Dvoje supružnika, Josip i Marija, potpuno izgubljeni i očajni u traženju smještaja, ušli su u grad u kojem su bili stranci. Iako je Josip ovdje došao zbog popisa stanovništva, njihov je dom bio u Nazaretu. Dok bismo očekivali da posebno ozračje vlada na ulicama ovoga, za nas kršćane, svetog grada čuvajući tako uspomenu na Isusovo rođenje, u stvarnosti ćemo ondje naći svakodnevicu prosječnih ljudi koji idu putem, svaki sa svojim brigama. I one noći kad se Isus rodio, svijet nije stao zbog Njegova dolaska. Sve se kraj njih događalo uobičajenim tijekom. Tek rijetki su imali milost prepoznati znakove, čuti pjesmu i spoznati da se ispunila Izraelova nada, da se rodio Mesija. Toliko se pitanja pojavi u svega nekoliko sati boravka. No, Isus daje samo jedan odgovor: „Rodio sam se za tebe, jer te ljubim.“ A na tebi je hoćeš li me prihvatiti kao svoga Spasitelja. U Betlehemu se zato gradi JA-TI odnos s Bogom, ne nalaze se odgovori u odnosu na cijeli svijet. Nije ovdje prioritet dokučiti tajnu međusobnih sukoba, već spoznati veličinu Božje ljubavi u skromnosti i poniznosti. Put do zvijezde na mjestu Isusova rođenja vodi kroz uska i niska vrata, jedan jedini ulaz u Baziliku, te isto takav uski i mali ulaz u spilju rođenja. Već i prigibanjem tijela izražavamo osobno klanjanje Isusu, a onda se u Njegovom zagrljaju uspravljamo do božanskih visina.

Zašto čovjek?

Ni naše hrvatske brige neće zbog Božića prestati. Prigodne poruke samo će na trenutak prekriti grubu stvarnost koja nas tjeskobno tišti iz dana u dan. No, čitamo li iz naše stvarnosti poruku Božića, vidjet ćemo da Isus svojim rođenjem kao čovjek ima što reći suvremenoj antropologiji koja čini se kao da luta bez cilja. Zašto je Sin Božji postao čovjekom? Zašto je ljudsko tijelo uzeo na Sebe? Vjerojatno zato što je znao da je upravo u tijelu čovjek najslabiji i najskloniji grijehu. A, Isus je želio da tijelo bude hram Duha Svetoga, čisto i neokaljano, a ne roba na vjetrometini tržišta. Nedavno je jedan kolumnist kritizirao naše biskupe, čak i prije nego su izgovorili Božićne poruke, kako će se i za Božić baviti spolnošću i seksom. Ne želim se nikome miješati u posao, ali iz svakodnevnoga iskustva znam da novinari iz propovijedi neće izvući ništa o Isusu Kristu, već će javnosti prenijeti samo rečenice koje se tiču aktualnih društvenih pitanja. Isus valjda nije dovoljno aktualan, a zahvaljujući nama kršćanima, čini se da nije niti živ, pa ga nitko ne može prepoznati kao posebnoga. Prioritet se daje drugim temama. No, i govor o ljudskom tijelu samo s Isusom ima pravi smisao. U Božiću o tome možemo čitati jasnu poruku. Sveto pismo podsjeća da je „Riječ tijelom postala da postanemo zajedničari božanske naravi“ (2 Pt 1,4), a Katekizam Katoličke Crkve (460) tumači: „Razlog radi kojega je Riječ postala čovjekom, i Sin Božji Sinom čovječjim jest da bi čovjek, ulazeći u zajedništvo s Riječju i primajući tako božansko posinjenje, postao Sinom Božjim.“ Crkveni oci i pisci još su jasnije prericali zašto je Isus uzeo ljudsko tijelo i koje su posljedice Njegova rođenja kao čovjeka. Vrlo je dubok tekst sv. Grgura Nisenskoga o tome: „Naša je narav, bolesna, tražila da bude ozdravljena; pala da bude podignuta; umrla da bude uskrišena. Izgubismo posjedovanje dobra; bilo je potrebno da nam se nadoknadi. Utonulima u tamu, bilo nam je potrebno svjetlo; izgubljeni, očekivasmo spasitelja; utamničeni, pomoćnika; robovi osloboditelja. Zar svi ti razlozi bijahu bez važnosti? Nisu li bili dovoljni da pokrenu Boga te siđe sve do naše ljudske naravi da je posjeti, jer se čovječanstvo nalazilo u stanju tako bijednom i nesretnom?“ Sv. Grgur Nazijanski opisao je divnu izmjenu koja se dogodila u Isusu Kristu: „On koji druge obogaćuje sam postade siromašan, uze na se moje siromašno tijelo da mene obogati svojim božanstvom. On pun slave sebe poništi, za kratko vrijeme liši se slave svoje da ja postanem dionikom njegove punine... Postao sam slikom Božjom i nisam je sačuvao. A on je uzeo moje tijelo da bi spasio Božju sliku i tijelo učinio besmrtnim. Stupio je s nama u novo zajedništvo kudikamo divnije od prijašnjega. Trebalo je da Bog uzme ljudsku narav i tako donese čovjeku svetost. Trebalo je da silom svlada neprijatelja, nas oslobodi i po Sinu k sebi privede.“

„Žuljava tema“

Isus je svojim utjelovljenjem i rođenjem kao čovjek podigao našu grešnu narav u viši rang. No, sadašnjom antropologijom bez jasnoga smjera kakvu nam nameću razne nekršćanske struje, kao da čovjek ne želi rasti u svome čovještvu, već se čvrsto drži svoje propadljivosti. Zanimljivo je kako je moral u praksi najviše „rastezljiv“ kad se radi o 6. i 9. Božjoj zapovijedi. Kada bismo radili kompromise, primjerice, u slučaju 5. zapovijedi, koliko bi bilo mrtvih? Najglasniji branitelji slobode na području spolnosti zasigurno o sebi šalju određenu poruku. Kao i u drugim stvarima, tako je i ovdje galamom i prozivanjem Crkve lakše „pokriti“ nutarnji nered koji ostaje ispod tepiha. Zar zaista netko može biti protiv čistoće i nevinosti koju divnim mladim dušama želi Crkva? Spolnost je dar za bračnu ljubav, a ne za tržište. Za nas je to Božja odredba, jer Bog ipak zna što je za čovjeka najbolje. Pogledajmo logički: što je ugodnije, biti partner s dvadesetak i više ljudi, ili iskreno ljubiti samo jedno biće i tu ljubav zagrliti vjernošću? Spolnost je sveti Božji dar čovjeku, i zbog toga je najkrhkiji teren, jer je po njemu čovjek blizak Bogu kao prenositelj života, dara Božjega. A, što smo bliže svetosti, to smo bliže i napasti. Pa zar ćemo raditi kompromis i s Bogom i s Napasnikom? U daru prenošenja života čovjek je izravni suradnik s Bogom. I ako će biskupi govor o spolnosti možda i smjestiti u Božićne poruke, to zasigurno neće biti prvenstveno zbog „obračuna“ s vlastima, već zbog Isusa Krista koji je uzvisio ljudsko biće i ponudio mu kvalitativan skok bliže nebu. Nama, pak, treba jasniji govor o čovjekovoj vrijednosti koja je s Kristom porasla, što je posljedica Njegova utjelovljenja. Teološki rečeno, treba nam antropologija nadahnuta kristologijom. KKC (2335) naglašava da je „Isus došao obnoviti stvorenje u čistoći njegovih početaka.“

Isus – po potrebi?

Ovih ćemo dana slušati poruke o miru, dobroti, ljubavi, jedinstvu i blagoslovu. To su želje i vjernika i nevjernika. Za nas kršćane izvor ostvarenja tih želja je u Isusu Kristu. Zanimljivo je kako svi želimo Njegove darove, a vrlo malo je onih koji prihvaćaju i Njegov način ponašanja s tim darovima. Bog je čovjeka darovao svojim Sinom u povijesnom, zemaljskom vremenu. Pokazao je kakvoga je savršenog čovjeka zamislio u stvaranju. No, blagostanje koje o Božiću slavimo i želimo imat će svoju puninu tek kada se živi Božićnom logikom cijele godine. Vrijedi podsjetiti što zapravo znači mir što ga spominjemo u Božićnim željama. Prema Enciklopedijskom biblijskom priručniku, mir ne znači samo odsutnost rata, već „češće znači osjećaj potpunosti i općenitog blagostanja“, a općenito se povezuje s odnosom društva ili pojedinca prema Bogu. U svjetlu Novoga zavjeta, za vjernike pojedince, „mir je plod Božjeg duha u njihovim životima dok se oni oslanjaju na Boga i žive za Njega.“ Kad u blagdanskim željama spominjemo mir, mislimo li na stvarno značenje te riječi? Bez odnosa s Bogom nema mira, kao što niti bez Isusa Krista nema Božića. I još nešto. Kolega je imao pravo kada je izdvojio jednu temu kao dominantnu o kojoj se s velikim žarom govori u javnosti. Da se s takvim žarom govori o živom Isusu prisutnom među nama, da nam se na licima vidi da smo zagledani u Njega, da iz te zagledanosti djelujemo, onda bi možda netko stvarno i poželio biti kršćanin. Neće Krist biti manji zato što je popis stanovništva pokazao pad broja katolika za 1,5% i porast broja ateista. Neće On niti nestati iz javnosti zato što će političari zaobilaziti Crkvu. On će i kroz simbole „progovoriti“, što će radovati one istinske tražitelje Istine i Ljubavi koji podsjećaju na betlehemske pastire ili mudrace s Istoka. Želim vam iskreni susret s Isusom Kristom, susret koji će dati smisao vašoj svakodnevici i pogled vam podići prema nebu u kojem je naš konačni cilj. Isus se rodio da bi nam olakšao ovu zemaljsku prolaznost i pokazao logiku koja jedina donosi mir, ljubav, dobrotu, blagoslov. Dok si želimo upravo te darove za dušu, budimo hrabri živjeti Isusov put otvorenosti i usmjerenosti prema višim ciljevima. To je put koji mijenja na bolje i usrećuje! Nije važno što možda drugi neće činiti tako. Ni u Betlehemu nije tako. No, unatoč tome, Isus i dalje ondje dočekuje ljude dobre volje. I one koji su Mu otvoreni, uči poniznosti i mijenja im živote – na bolje. Narod će biti sretan koliko su sretni pojedinci koji ga čine. Svakome tko pročita ove retke želim istinsku radost Božića!

Iz drugih medija:
KTA

Da biste komentirali, prijavite se.