Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

četvrtak, 28. ožujka 2013. Arhiva kolumne

Isusov pogled i pijetlov pjev

U Svetom trodnevlju posljednji put „gledamo“ Isusove zemaljske oči.

Isusov je pogled prodoran do te mjere da u duši možemo „čuti“ gotovo lom, pucketanje životne ljuske koja, pred Božjim licem, više nije u našim rukama. Sve što jesmo i nismo pred Njim je očito. I ništa ne može biti skriveno. U Svetom trodnevlju posljednji put „gledamo“ Isusove zemaljske oči. A on, kao „oproštajni dar“ ostavlja uspomenu: Ivanu svoju Majku, a Majci sina, Veroniki obris svoga lica, jeruzalemskim ženama utjehu, a Petru suze i kajanje.

Kod Crkve sv. Petra „in gallicantu – kod pijetlova pjeva“

Jeruzalem je grad u koji su zauvijek ostale utisnute stope bičevanog i nevino osuđenog Isusa Krista, grad u kojem i danas na brdu Sion postoje stube iz Isusovog vremena – i to one kojima se, iz Getsemanskog vrta, On uspinjao u Kaifinu palaču i zatvor u kojem je proveo posljednju zemaljsku noć. Kripta crkve vrlo zorno prikazuje kako je funkcionirao taj zatvor, pravo mučilište za one koji su tadašnjoj duhovnoj „vlasti“ upali u ruke, kao i Isus. Zatvor je bio jedna duboka cisterna na čijem su dnu i danas udubine u zidovima o koje su vezivali ruke zatvorenicima i bičevali ih do besvijesti. Jeziva je i samo jedna slikovita pomisao kako je to bilo. Ova crkva čuva sjećanje na noć Isusovog mučenja, ali i na noć Petrove izdaje. Ovdje su pronađeni ostaci bizantskog svetišta i samostana, a arheolozi vjeruju da je ta crkva bila posvećena kajanju sv. Petra. U XII. stoljeću križari su joj dali ime „Sveti Petar kod pijetlova pjeva“. Na prostoru današnje crkve, nekadašnjeg doma Velikog svećenika, bilo je dvorište u kojem su sluškinje i drugi znatiželjnici, uz noćnu vatru, prepoznali Petra i dobacivali mu: „Doista, i ovaj bijaše s njim.“ Prema Lukinom evanđelju, ovdje se dogodio Petrov odgovor: „Čovječe, ne znam što govoriš!" I nastavak teksta: „I umah, dok je on još govorio, oglasi se pijetao. Gospodin se obazre i upre pogled u Petra, a Petar se spomenu riječi Gospodinove, kako mu ono reče: 'Prije nego se danas pijetao oglasi, zatajit ćeš me tri puta.' I iziđe te gorko zaplaka“ (Lk 22,60-62).

Pogled kao da i danas ondje „stoji“

Ova nas biblijska epizoda može nakratko vratiti u Petrove misli, osjećaje, nelagodu, spoznaju. Kada su se susreli pogledi, Isusov i Petrov, to je možda trajalo jedan trenutak, u prolazu. No, dovoljno dugo da se u zraku osjeti „govor“ koji kaže: „Petre, što sam sve učinio pred tvojim očima? Sjećaš se da sam ti rekao da ćeš me zatajiti? A ti si mi odgovorio: 'Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt' (Lk 22,33). I evo, nije trebalo puno da me izdaš. Po tebi je i pijetao dobio ime – ptica Petrova. Petre, molio sam za tebe...“ Ovako bismo mogli zamisliti Isusove riječi na koje Petar nije imao odgovor. Evanđelje kaže: „I iziđe i gorko zaplaka“ (Lk 22,62). Nije tekst zapisan samo zbog Petra, već i zbog svakog od nas. Isusov pogled i danas ondje „stoji“ kako bi razbio svako zavaravanje vlastitom ohološću. Petar je nekoliko sati prije toga na jednog od vojnika koji je s Judom došao uhititi Isusa krenuo mačem i odsjekao mu uho (usp. Iv 18,10), a sada ga je zatajio. Je li strah zavladao Petrom – Stijenom? Nije li tako i u našim životima? Kao što je Isus Petra prozvao svojim očima i potaknuo na razmišljanje, tako se to događa i nama, osobito u Vazmenom trodnevlju kada razmatramo Isusovu muku. Stojimo kraj Njega mučenog, bičevanog, nevino osuđenog, raspetog. I kad sve to prođe, hoćemo li nastaviti starim putem? „Zaboravljaš li kako sam veličanstvena djela učinio u tvome životu, a ti me se i dalje odričeš, čak i bez pijetlova pjeva?“ – poručuje nam Isus s Križnog puta. „Uporan sam s tobom kao i s Petrom. Pogledaj me. Prolazim ovim uskim jeruzalemskim ulicama, dok trgovci trguju, a moji se krvnici naslađuju na mojoj muci. A ti, hoćeš li me slijediti? I ostaviti sve izdaje koje su ti se dogodile? Ovaj moj križni put nova je prilika za tebe, da više nikada ne robuješ starom životu. Križ će se protegnuti do neba, a ja ću raširiti ruke u zagrljaj za tebe. I dogodit će se ono što sam već spomenuo: 'A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi' (Iv 12,32).“ Ovaj Isusov krik iz očiju zaustavlja se na križu. Posljednje što još i danas odjekuje na Kalvariji (u Bazilici Svetog Groba), jasno se čuje na svim jezicima svijeta: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34).

Biblijski pogledi

Što u Svetom pismu znači Božji pogled, možemo iščitati iz brojnih primjera. Već u Knjizi brojeva, u tekstu svećeničkog blagoslova koji često citiramo (možda i ne znajući njegov pravi izvor), nailazimo na molitvu za Jahvin pogled: „Neka te blagoslovi Jahve i neka te čuva! Neka te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese!“ (Br 6,24-26). Ovako je Bog uputio Arona i njegove sinove da na taj način blagoslivljaju narod. Uzmemo li psalamski ključ shvaćanja pogleda, tada nastavljamo čitati molitvene zazive: „U tjeskobi svojoj već mišljah: Odbačen sam od pogleda tvoga. Ali ti si čuo glas mog zaziva dok sam tebi vapio“ (Ps 31,23). Taj je pogled toliko jak da se i zemlja protrese kad je Gospod pogleda: „On pogleda zemlju i ona se potrese, dotakne bregove, oni se zadime“ (Ps 104,32). Božji pogled, dakle, znak je sigurnosti i blizine. To je pogled koji liječi, hrabri i čuva, ali i budi osjećaj poštovanja. Pogled uvijek ostaje povlašteni znak neverbalne komunikacije. Iako bez riječi, govori puno više. Kada, primjerice, blagoslivlja hranu (usp. Mt 14,19), Isus uzima kruh i ribe, „pogleda nebo, blagoslovi, pa razlomi i dade učenicima, a učenici mnoštvu...“ Gledanje neba ovdje je nijemi razgovor s Ocem nakon kojega se događa čudo, čudesno umnažanje hrane.

U Isusu su dohvatljive Božje oči!

S Isusom Kristom, međutim, Božji pogled dobiva šire značenje. On je onaj koji mijenja. Ne protresa sada zemlju, već čovjekovu dušu. Uzmimo još nekoliko primjera s apostolom Petrom. Kada prvi put navješta muku i uskrsnuće (Mk 8,31-33), na Petrove riječi da se Njemu to ne smije dogoditi, Isus se „okrenu, pogleda svoje učenike i zaprijeti Petru.“ Možemo samo zamisliti žar u Isusovim očima kada je Petru rekao: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" Papa Franjo približit će nam ovu epizodu tumačenjem kako nas Isus uči izlaziti iz sebe (Kateheza, 27.03.2013.). Božja logika je logika ljubavi koja se žrtvuje, On razmišlja logikom milosrđa koje se ne boji patnje kako bi otkupio one koje ljubi. Isusov pogled i odgaja i vodi, što čitamo u odgovoru mladiću koji pita što mu je činiti da baštini život vječni (usp. Mk 10). Evanđelje kaže: „Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: „Jedno ti nedostaje...“ (Mk 10,21). Kao da mu je pogledom rekao sve. Pogled pun suosjećanja s mladićem koji mora proći „kidanje“ okova navezanosti na zemaljski život, ali i pun ljubavi koja je spremna uvesti ga u ljepotu novoga života. Nije li se nešto slično dogodilo i Petru, prema Ivanovom evanđelju, kada ga je Isus prvi puta susreo? Tekst (Iv 1,40-42) kaže da je Andrija bio prvi koji je pošao za Isusom, a onda mu je doveo svojega brata Šimuna: „Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče mu: "Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!" - što znači "Petar - Stijena" (Iv 1,42). I taj Petar će kasnije, nakon Isusova uskrsnuća, imati moćan pogled. Naime, Djela apostolska (Dj 3), u izvješću o ozdravljenju hromoga, govore o čovjeku „hromom od majčine utrobe“ koji je prosio na ulazu u Hram i ondje ugledao Petra i Ivana i zamolio ih za milostinju. „Petar ga zajedno s Ivanom prodorno pogleda i reče: 'Pogledaj u nas!' Dok ih je molećivo motrio očekujući od njih nešto dobiti, reče mu Petar: 'Srebra i zlata nema u mene, ali što imam - to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!'“ (Dj 3,4-6). I ovdje se važna radnja dogodila praćena pogledom koji mijenja.

I papa je „uhvatio“ taj pogled

Kolika se snaga krije u Božjem pogledu zna i papa Franjo. To je iskustvo zauvijek zabilježio u geslu koje je pratilo njegovo biskupsko poslanje, a obilježava i njegov pontifikat. Latinski izraz „Miserando atque eligendo – Smilova mu se i izabra ga“ dio je rečenice iz homilije sv. Bede Časnog o pozivu sv. Mateja. Naime, na blagdan sv. Mateja 1953. godine mladi Jorge Mario Bergoglio, tada sedamnaestogodišnjak, na poseban je način doživio Božju prisutnost i Njegovu ljubav u svome životu. U ispovijedi je tada osjetio Božje milosrđe, pogled nježne ljubavi, i poziv da krene u redovnički život. Sv. Beda Časni, komentirajući poziv sv. Mateja, napisao je: „Vidit ergo lesus publicanum et quia miserando atque eligendo vidit, ait illi Sequere me – Isus ugleda carinika, pogleda ga, smilova mu se i sebi ga izabra, te mu reče: Slijedi me.“

I na kraju ovoga teksta, ostaje još samo moja želja da proslava Uskrsa i u vašem životu prođe kroz iskustvo Isusovog pogleda koji ruši okove starog života. Nakon Njegovoga pogleda više ništa neće biti isto, jer dolazi novost vječnosti u koju je prolaz učinio upravo križ preko kojega se uspinjemo u Nebo! „Neka pogled svoj Gospodin svrati na te...“ – to je moja želja. I ne boj se onoga što će ti se dogoditi kad se zagledaš u Kristovo lice. Imaj hrabrosti za novi, uskrsli život!

Da biste komentirali, prijavite se.