Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

srijeda, 27. lipnja 2012. Arhiva kolumne

Jao, predsjedniče!

I statistički gledano, u našoj zemlji više je vjernika nego sudionika gay-pridea i zato, ako traži saveznike u izlasku iz krize, Vlada treba računati s Crkvom.

Nije mi namjera prozivati ni predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića ni njegove suradnike ministre što nisu nazočili misi za Domovinu 25. lipnja. Bila je to vrlo rječita gesta s njihove strane. Još jednom je vrlo jasno potvrđeno tko stoji Crkvi s druge strane. Kad bismo ih gledali kao privatne osobe, ako im Euharistija ništa ne znači, ne priznaju njezinu spasonosnost za dušu i Krist im uopće nije potreban za život, pošteno je što ga ne „diraju“ svojom blizinom. Uostalom, nije moguće služiti Kristu i Gay-pride-u. Ali, ima jedan problem. U gospodinu Milanoviću i njegovoj koalicijskoj ekipi ne gledamo privatne osobe, već predstavnike državne vlasti. To znači da se na toj službi nemaju pravo ponašati kao kod kuće, zar ne?

Tko je stvarno na prvome mjestu?

Znajući da kao vladajući rade protiv nauka Crkve i Boga, kada bi bili nazočni misnom slavlju, to bi možda neke i iritiralo, jer misno slavlje, Kristova žrtva i otajstvo Života nikako ne mogu stajati uz „gnijezdo“ iz kojega sve više izlazi zadah smrti Zloga. Već je postalo jasno da ne poštuju živoga čovjeka kojega vide i za kojega znaju da živi od trenutka začeća, pa kako će poštivati Boga kojega ne vide vlastitim očima?! Ipak, pitam se ima li u vladajućoj „ekipi“ imalo poštovanja za narod, narod hrvatski i kršćanski? U vremenu kada ljudi sve dublje tonu u pesimizam, kada ogorčenost raste do granica psihičke izdržljivosti, tko im daje pravo vjernike i vjeru stavljati u privatnu sferu kad još samo Bog može spasiti ovu našu Hrvatsku? Neću posebno naglašavati činjenicu na koju svojim postupcima i gestama ukazuje Vlada RH, da je pitanje istospolnog ponosa javna stvar i da to nije privatna sfera. Ulice i trgove otvaraju manjinama koje zastupaju stavove protivne obitelji i zreloj bračnoj spolnosti, a od vjernika se ograđuju? I statistički gledano, u našoj zemlji više je vjernika nego sudionika gay-pridea. Zato, ako traži saveznike u izlasku iz krize, Vlada treba računati s Crkvom.  Nije vrijeme za podjele između državne i crkvene vlasti. Taj „luksuz“ u ovoj krizi ne možemo si priuštiti. I jedna i druga imaju zajednički cilj, a to je opće dobro naroda kojem služi, i to naroda koji je u višestrukoj krizi. No, teško je zažmiriti pred dojmom da se zemaljski vladari služe narodom za svoje ciljeve, a ne da narodu služe. Većina u Hrvatskoj također vidi, šapuće ili poluglasno primjećuje da je jedan na funkciji predsjednika Vlade, a drugi je stvarni vladar. Zato je opravdano pitati: tko je Vladi RH na prvom mjestu u njezinom djelovanju – ona sama ili narod, i tko je stvarno na prvom mjestu u Vladi RH – predsjednik ili prvi potpredsjednik? Prvi potpredsjednik je prilično zaštićena osoba u Hrvatskoj, do te mjere da ga se ne tiče ni etički zakon koji vrijedi za sve jednako. Zanimljivo je da je, komentirajući Čačićevu (ne)odgovornost za nesreću u Mađarskoj prije dvije godine, Milanović „koristio“ Boga: „Taj djelić sekunde u kojem se život promijeni, to je u Božjim rukama.“ Tako za Milanovića Boga ima kad mu to odgovara da spasi „čast“ svoga „važnog partnera, potpredsjednika Vlade, čovjeka koji katkad i previše ne vodi računa o svom 'rejtingu'“, kako ga je opisao prije nekoliko dana. No, inače je Bog, po Milanoviću, čisto „privatna stvar.“

Izjave „da boli glava“

U ovom slučaju oko obilježavanja Dana državnosti i vladajuće koalicije, strašno je i ono propušteno, ali i ono izgovoreno. Premijer Milanović pokušao je protumačiti nedolazak Vlade RH na misu tvrdeći da je to privatna stvar. No, već u sljedećoj rečenici rekao je: „U crkvu idem za Božić iz nekog osjećaja bliskosti s građanima.“ Što mu reći? Blizak je s građanima za Božić, a nije blizak s njima dok zahvaljuju za slobodu, za domovinu koja je Hrvatima bila stoljetni san, u koju su utkane žrtve branitelja, obitelji, djece, starih? U izjavi za RTL spomenuo je kako je nazočio misi u Miljevcima „prije tjedan dana, jer je to mala sredina, zbog poginulih.“ Očito je da premijer vjernike poštuje od prigode do prigode, te svoj stav o tome prilagođava, ovisno o raspoloženju.  A možemo na cijeli ovaj slučaj gledati i drugačije. Na Božićnu misu otišao je „zbog bliskosti s građanima“, a kako je njegova Vlada bila nova, tada nije mogao čuti oštar govor zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. No, ako je gospodin Milanović i tada malo pozornije slušao, mogao je čuti ovo: „Svojim ulaskom u ovaj svijet po Isusovu rođenju Bog daje svakom čovjeku mjesto u svojoj povijesti pozivajući ga na odgovornost za povjereni mu dio ljudske povijesti.“ Taj isti Božić – mali Bog - kojega slavimo 25. prosinca, kao veliki Bog i čovjek u Isusu iz Nazareta pokazao nam je kako se odgovorno živi ljubav prema bližnjemu, osobito ako nekome polažemo račun za povjerenu službu. „Ako mi napuštamo Boga, oslonac i nadu svoga života, nemojmo se čuditi da će se u nama, u Hrvatskoj, širiti osjećaj napuštenosti, beznađa i nasilja“, poručio je na Dan državnosti u crkvi sv. Marka kardinal Bozanić. I dodao je ovu napomenu: „Kao vjernik i građanin Hrvatske nisam ravnodušan, a znam da to isto osjećaju mnogi vjernici i ljudi dobre volje, gledajući  kako se u Hrvatskoj zadire u temelje ljudskoga postojanja.“

Iz Biblije se čuje krik: Jao!

Iz Evanđelja je poznat izraz o Kristovom sedmerostrukom jao, kako duhovnim, tako i narodnim vođama. U ovom hrvatskom slučaju narodnih vođa taj se jao umnaža 7x77, i više od toga. A u Bibliji na vapaj jao nailazimo mnogo puta. Izaija u 5,20 kaže: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!“ U 10. poglavlju (2-3) Izaija nastavlja: „Jao onima koji izdaju odredbe nepravedne, koji ispisuju propise tlačiteljske; koji  uskraćuju pravdu ubogima i otimlju pravo sirotinji mog naroda, da oplijene udovice, da opljačkaju sirote!“ Starozavjetni prorok socijalne pravde Amos u 5,7 naglašava: „Jao onima koji pravdu pretvaraju u pelin, u prah bacaju poštenje!“ U Novome zavjetu  (Mt 23,16) Isus, pak, viče: „Jao vama! Slijepe vođe!“ I s jednakom žestinom nastavlja (Mt 23,33-34): „Zmije! Leglo gujinje! Kako ćete uteći osudi paklenoj? Zato evo ja šaljem vama proroke i mudrace i pismoznance. Jedne ćete od njih ubiti i raspeti, druge bičevati po svojim sinagogama i progoniti od grada do grada...“ Svaka sličnost s hrvatskim prilikama je sasvim slučajna! Danas nema doslovnoga bičevanja, razapinjanja i mučenja nalik onome iz prvih kršćanskih vremena. Danas se za ponižavanje kršćana koriste sofisticiranije metode, upakirane u „otmjen“ govor i uvjerljiv nastup prema svim pravilima vještih komunikatora koji su sposobni zavesti narod i njime upravljati za svoje ciljeve. Proročki glas čuje se iz Crkve. Bilo je tako oduvijek, a bit će tako i dalje! I unatoč tome što vladari proroke nisu voljeli, Božji narod je opstao!

Ponovimo gradivo!

Ako već nikako ne može prihvatiti činjenicu da su mu, budimo realni, i neki katolici dali podršku na izborima, i ako ne može poštivati većinski katolički narod, možda je vrijeme i za nekoliko sati nastave hrvatske povijesti prvom čovjeku Vlade RH (ali i prvom do njega). Naime, ključni događaji u povijesti Hrvata vezani su uz Crkvu. Dovoljno je krenuti od 879. godine. Dana 7. lipnja te godine papa Ivan VIII. uputio je hrvatskom knezu Branimiru pismo kojim je blagoslovio njega i cijeli hrvatski narod priznajući mu „zemaljsku vlast nad cijelom Hrvatskom.“ Radi se o prvom pisanom dokumentu kojim je u to vrijeme Hrvatska bila međunarodno priznata kao samostalna i suverena država. Taj datum, 7. lipnja, od hrvatske samostalnosti, proglašen je Danom hrvatske diplomacije. Ako naš predsjednik Vlade ne priznaje katoličke blagdane i naglaske katoličke pobožnosti, prema kojoj je mjesec lipanj, kada Hrvatska slavi Dan državnosti, mjesec posvećen Srcu Isusovu, onda zastanimo na, primjerice, Danu pobjede i domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza. Činjenica je da se pobjeda dogodila uz Gospin blagdan (Majku Božju Snježnu i Gospu Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta). Hrvatski sabor konstituiran je u mjesecu svibnju, dan uoči Pohoda BDM Elizabeti, što se u Zagrebu slavi kao blagdan zaštitnice Grada, Majke Božje od Kamenitih vrata. (Nekada je upravo 30. svibnja bio Dan državnosti.)

Nova zora na pomolu

I dok se u Hrvatskoj mogu čuti kritike na raniji odnos Crkve i vlasti, na previše bliskosti uslijed koje je oslabila duhovna vjerodostojnost, vrijedi primijetiti neke znakove buđenja. Na tom tragu je i propovijed zagrebačkoga nadbiskupa u crkvi sv. Marka. Primjerice: „Bez obzira što kao vjernici možemo trpjeti uvrjede, čuditi se bezobzirnosti onih koji su se obrušili na najveće svetosti ljudskoga života, mi ćemo i dalje upućivati na otajstvo, bez kojega nema mira i napretka za narod i državu.“ No, i u Crkvi se događa određeno čišćenje, ili barem neke naznake da su promjene na pomolu. Ne mislim na vodstvo i promjene u određenim službama, već na prioritete koji idu prema zaštiti, ne materijalnog, već živog blaga Crkve, a to je život i obitelj. Krčki biskup Valter Župan u Zadru je 26. lipnja govorio na susretu djelatnika crkvenih obiteljskih savjetovališta koja djeluju u devet nad/biskupija u našoj zemlji. Iako je obiteljski pastoral u našoj zemlji zaživio početkom Domovinskog rata i bio vezan uz karitativnu djelatnost Crkve, okolnosti su se odavno promijenile, te biskup Župan, kao predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj, „decidirano i vrlo odlučno“ naglašava da „obiteljska savjetovališta pripadaju u obiteljski pastoral, a ne u caritas. To bi ipak trebalo biti sasvim jasno.“ U svom je govoru otišao i korak dalje ističući da je to, „što savjetovališta još djeluju pri caritasima dokaz, makar nečujno i diskretno, da još nismo stavili u djelo ono što je prije 31 godinu bl. Ivan Pavao II. jako istaknuo u obiteljskoj pobudnici: da biskupi za obiteljski pastoral moraju osigurati osobe, sredstva i prostore. Dakle, sve. Treba govoriti o konkretnim stvarima, gdje smo mi danas u tome. Kad već ima sredstava, zašto još danas nismo osigurali ni dovoljan broj osoba, ni sredstva ni prostore za obiteljski pastoral. I još uvijek se šlepamo pod caritasom." Ako državnu vlast prozivamo zbog politike koja ne ide u prilog obitelji, onda je potrebno urediti i „svoje dvorište“ po tom pitanju. I izjava mons. Župana za kraj: "Konkretno treba pomoć i raditi. Nema više teorije. Nemojmo se skrivati iza izjava.“ A sadašnja vlast u Hrvatskoj svojim riječima, djelima i propustima „pomoći“ će nam da kao vjernici i Crkva „obnovimo svoje pouzdanje u Boga na našem hrvatskom hodočašću kroz povijest“ i da se čuvamo riječi bez djela i pokrića.

Da biste komentirali, prijavite se.