Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

srijeda, 08. veljače 2012. Arhiva kolumne

Kad nevolje pomažu

Snježna bjelina koja je proteklih dana okovala našu zemlju i donijela niz nevolja mnogim krajevima, iz nas je izvukla ono najljepše i najvrijednije što ljudsko biće ima u sebi, osjećaj za bližnjega, za tuđu nevolju.

Snježna bjelina koja je proteklih dana okovala našu zemlju i donijela niz nevolja mnogim krajevima, iz nas je izvukla ono najljepše i najvrijednije što ljudsko biće ima u sebi, osjećaj za bližnjega, za tuđu nevolju. Najpogođenija skupina u zimskim mukama svakako su beskućnici, kao i usamljeni stari i nemoćni. Potresno je čuti vijesti o ljudima koji su umrli od hladnoće. Te informacije svakako potiču na pitanje zar nikoga nema u blizini da pomogne prije takve užasne posljedice? I to nam govori o udaljenosti i zaboravljenosti jednih na druge. No, ima vijesti koje ohrabruju. Tako splitska udruga „Most“ koja brine za beskućnike, tijekom cijeloga dana za njih ima otvoreno prihvatilište, a otvaraju i uređuju i druge prostore. I riječke „Ruže sv. Franje“ zauzete su za ovu najpogođeniju skupinu, a i Caritas Zagrebačke nadbiskupije spreman je za pomoć. I gradske službe za socijalnu skrb diljem zemlje čine isto. Mladi katolici Splita stavljaju se na raspolaganje svojim župnicima koji znaju za potrebne stare, same i bolesne kojima je potrebno i čistiti snijeg i donijeti hranu. Slične akcije poduzimaju se i u ostalim krajevima. Zadivljujuća je i snaga članova Hrvatske gorske službe spašavanja koji koriste sve vještine kretanja po snijegom okovanim predjelima kako bi doprli do ljudi. Uistinu, pred očima nam se događa eksplozija solidarnosti i suosjećanja koja potvrđuje da smo hrabri i odlučni ljudi i da nam je biti čovjek temeljni izbor. Tu vrijednost hrvatske duše tako rijetko ističemo, a temeljna je  - i za izvući se iz snijega, ali i iz drugih nevolja koje nas snalaze, a izlaze iz okvira vremenskih nepogoda. Nevolje mobiliziraju Hrvatsku, to je sigurno.

Je li svjestan da nam je učinio uslugu?
Još uvijek hrvatskom javnosti odjekuje tema zamrzavanja embrija u postupku umjetne oplodnje. Proširila se i na stručne i na laičke skupine. I to je dobro! Građanska inicijativa „I ja sam bio embrij“ doprla je do 50 tisuća građana. Javljaju se mnoge žene i parovi koji do sada nisu čuli stvarnu istinu o nuspojavama umjetne oplodnje. U inicijativi „I ja sam bio embrij“ brojni su vjernici, katolici, no njihovo djelovanje dobilo je potporu i predstavnika drugih vjerskih zajednica u Hrvatskoj. I Hrvatsko katoličko liječničko društvo, koje okuplja više od 2 700 visoko obrazovanih djelatnika u zdravstvu, izrazilo je neslaganje s ministrovim stavovima. Možemo ohrabrujuće zaključiti, život je pobijedio, za sada u prvoj fazi akcije. Bila je to prilika i da Dan života, koji se obilježavao 5. veljače, bude prisutnija tema: i u propovijedima, medijima, ali i običnim razgovorima. Neka mi bude dopušteno primjetiti da nam je zapravo svojom izjavom ministar Ostojić učinio „uslugu“, jer nas je potaknuo da udružimo snage i djelujemo u prilog života od njegovoga začeća. Da on to nije doveo u pitanje, bismo li se „probudili“ sami od sebe? I pokazali kolika je snaga zajedničkog djelovanja? Reakcije su dovele ministra zdravlja dr. Rajka Ostojića do odluke da o svemu pokrene javnu raspravu. No, što će biti dalje? Prošloga je tjedna, 1. veljače, održan sastanka ministra Ostojića i izaslanstva HBK. (Dnevne novine o tome su javnost izvjestile dva dana kasnije, a crkveni mediji tu vijest nisu niti dobili.) Na žalost, iz Crkve ne daju informacije o tome tko zastupa katolički stav o ovom pitanju u ovako važnom dijalogu. Šteta, jer da je to poznato, mediji bi imali na raspolaganju i katoličke predstavnike kao sugovornike za temu ako žele saznati drugu stranu priče. Bilo kako bilo, ovdje nije dopuštena šutnja, skriveni interesi, već jasna i glasna riječ i čvrsti stav. Dr. Tonči Matulić, naš vodeći bioetičar, na tribini u Franjevačkom samostanu u Dubravi povodom Dana života, o tome je vrlo izravno rekao: „Crkva nije Evanđelje primila za tajne sporazume i dogovore, za 'okrugljake' u kojima će Crkva i politika dogovarati kako će se neki zakonski propis riješiti. Evanđelje života primila je javno, Crkva je javna kao i njezina poruka i nauk. Mi kršćani smo javni i javno moramo govoriti istinu i raskrinkavati laž.“ Određeni predstavnici Crkve kažu da je potrebno dijalogizirati. Samo mi nije jasno kako dijalogizirati o činjenici koja je znanstveno utvrđena, a to je da život počinje začećem?!

Hvala, dragi ateisti!
Ovih dana iz Vatikana do nas dopiru vijesti o mreži interesa koja se ispreplela u samom središtu Katoličke Crkve. (Na trenutke pomislim da će papa Benedikt XVI. umrijeti od tuge kad sve to stigne na njegov stol.) Sveti Otac svima nam gotovo vapijući poručuje: „Crkvi je potrebna duboka obnova na svim razinama.“ Stoji to u njegovoj najnovijoj poruci upućenoj sudionicima simpozija o žrtvama zlostavljanja u Crkvi. I državna televizija u Hrvatskoj ovih dana, s razlogom ili bez njega, ponovno otvara temu grešnosti u Crkvi. Zar je Crkva zaista samo sjedište ljudskih mana? Ili više nismo sposobni na svjetlo dana izvući onu bit od koje Crkva živi? Vijesti o skandalima mogu nam biti usluga da se razbudimo, da s dna, ispod kojega valjda ne možemo niže pasti, konačno usmjerimo pogled prema gore, jer ispod ove zemaljske razine više zaista nema ničega. A što tražiti, gdje je naša snaga? Veliku uslugu u tom osvješćivanju učinio nam je najveći britanski filozof mlađe generacije Alain de Botton (43) svojim djelom „Religija za ateiste“ koji tvrdi da „vjernici imaju prednosti koje ih čine potencijalno sretnijima.“ On poziva sve nevjernike da uče, imitiraju i pronađu inspiraciju u religiji, njezinoj strukturi i pravilima. I dodaje: „Naša je najveća želja da se pojavi netko tko će nas spasiti od nas samih.“ U odgoju i obrazovanju današnjega vremena uočava nedostatak. Naime, „ništa nas ne priprema za unutarnji život.“ A za Bottona je „čovjek krhko biće kojemu treba pastir kako bi ga svakodnevno vodio i tješio.“ Zbog toga mu se sviđa „katolička ideja svetaca“, jer čovjeka podsjeća da živi misleći da ga svetac promatra, pitajući se što bi njegov zaštitnik učinio u pojedinoj životnoj situaciji i vjerujući da će mu pomoći. Za njega je to „čista inspiracija.“ Ako, dakle, ateisti, uočavaju elemente koji su poput zvijezde vodilje na našem životnom putu, zašto smo mi na to zaboravili? Ili su to zaboravili samo neki koji su izloženi javnosti više od običnih malih ljudi Crkve? I ovogodišnji blagdan bl. Alojzija Stepinca, mučenika ateističke ideologije, dovoljno je izazovan da nas potakne na promišljanje o vjernostima pravim korijenima kršćanstva. Ateist de Botton naglašava da „religija polazi od toga da čovjeka treba podsjećati da bude dobar.“ U našim „glinenim posudama“ je blago jedinstvene religije u svijetu, u kojoj je Bog postao čovjekom, pružio je našoj ljudskosti priliku da se vine u prostranstva Božje ljubavi. Koliko god krhke posude bile, hoćemo li se pomiriti sa svojom lomljivošću ili pružiti ruku prema Onome koji je prvi učinio tu gestu, i reći mu: „U tebe se, Gospodine uzdam!“ I ateisti nam mogu biti saveznici, samo se pitam jesmo li spremni živjeti odgovornost koja nam je povjerena?! Ovaj zaključak odnosi se i na područje egzistencijalne filozofije u kojem susrećemo de Bottona, ali i na područje životne svakodnevice u kojoj nas „izazivaju“ izjave koje traže javnu i otvorenu riječ. Nikako ne šutnju niti ravnodušnost. Zato, hvala svima koji se ne slažu s nama, jer nam pružaju mogućnost da udružimo snage u javnom djelovanju, ali i da s kajanjem za propuste padnemo na koljena pred Onim kojemu služimo i želimo ga proslaviti u svijetu.

Preporučam:
Alain de Botton

Da biste komentirali, prijavite se.