Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

srijeda, 09. svibnja 2012. Arhiva kolumne

Kad roditelji (za)lutaju...

Iz vikenda u vikend u našim se župama u ovo Vazmeno vrijeme slave Prve pričesti ili Potvrde. U svojoj biti ta su slavlja neizmjerno lijepa, snažna po svome sadržaju, jer dušu djeteta ili mlade osobe odjevaju posebnim Kristovim plaštem.

Iz vikenda u vikend u našim se župama u ovo Vazmeno vrijeme slave Prve pričesti ili Potvrde. U svojoj biti ta su slavlja neizmjerno lijepa, snažna po svome sadržaju, jer dušu djeteta ili mlade osobe odjevaju posebnim Kristovim plaštem. No, praksa pokazuje da taj sadržaj ide u drugi, ako ne i zadnji plan, a na njegovo povlašteno mjesto dolaze restorani, ručkovi ili večere, skupi darovi i što veći broj uzvanika. Pitam i sebe i vas u što se pretvorilo predivno slavlje Sakramenta? Jesu li te proslave odjek slavlja koje bi se trebalo dogoditi u djetetovoj duši, ali i u dušama roditelja? Svečanosti se pripremaju, ali od svih i svega nedostaju glavni likovi – Isus Krist i dijete, mlada osoba koja ga prima na poseban način. Jesam li u krivu ako kažem da ručkovi i večere u restoranima ostavljaju dojam da roditelji takve proslave zapravo rade radi sebe i vlastitoga imagea u selu/gradu, među rodbinom i prijateljima? Jer o tome se kasnije danima razgovara: koliko je čega bilo, tko se odazvao pozivu, što je dijete dobilo? Takav scenarij možda je nešto više karakterističan za manje sredine u kojima svi sve o svima znaju. No, bez obzira gdje i kada se pojavi ta praksa, s njom se ne smijemo pomiriti. Zašto? Zato što nam u svemu tome nedostaje ono središte – Isus Krist i dijete, Božji miljenik. Njih dvoje su zvijezde toga dana, a sve ostalo je sporedno!

Što je alternativa?

Očito je da se ne slažem s proslavama Prve Pričesti i Potvrde u restoranima i u velikom krugu ljudi. Po mome mišljenju, to su vrlo intimni trenuci primatelja milosti i njegove obitelji. (Naravno, ostavljam ono slavlje u župi gdje su svi zajedno, jer župi i pripadaju zajedno!) Neki će reći da u stanovima nema mjesta za prijem većeg broja gostiju. Pa zar je sramota dijete naučiti da postoje granice preko kojih obitelj materijalno ne može prijeći? I to je jedna normalna životna tema koju ne treba skrivati. Radije sretni i blagoslovljeni u svojih 30 kvadrata, s osjećajem za primljenu i slavljenu milost, negoli u velikoj dvorani s 30 i više uzvanika, a bez milosti i s dugom na računu. Ako ikada, onda u tom povlaštenom vremenu primanja sakramenata treba iskorisiti ozračje stvoreno u pripremi i samom događaju za razgovor o bitnom sadržaju. A to sigurno nisu darovi, zar ne? Primiti prvi puta Isusa Krista u svoje srce, onako u bijelom, poput anđela stajati pred oltarom nakon Prve ispovijedi u životu, to je prizor kojega je djetetu potrebno učiniti uzbudljivim radujući se čistoći njegove duše i susretu sa živim Bogom kojega prima u sebe. I što je najvažnije, pokazati primjerom koliko je lijepo pričestiti se i živjeti od toga Kruha svaki dan. Isto pravilo vrijedi i za Potvrdu. Drago mi je što se sve više podržava iskustvo da djeca u kasnijoj dobi primaju ovaj Sakrament kršćanske zrelosti. To sigurno nije u sedmom ili osmom razredu, iako, primjerice Toma Akvinski, kaže da „tjelesna dob nije mjerodavna za duhovnu.“ Važnije je dijete na putu prema Sakramentu pratiti molitvom i vlastitim primjerom nego dobrom organizacijom ručka ili večere u restoranu nakon slavlja Sakramenta. Ta velika slavlja bila bi opravdana samo i jedino u slučaju kada bi bila posljedica istinske nutarnje radosti zbog duhovnih plodova. No, bojim se da to i nije baš čest slučaj. Bitno u svemu je da djeca u Pričesti ili Potvrdi postaju „korisnici radosti vjere“, kako to kaže papa Benedikt XVI.: „Zapravo po sakramentima Krštenja, Potvrde i kasnije – na stalni način – Euharistije, Duh Sveti čini nas djecom Očevom, Isusovom braćom, članovima svoje Crkve, sposobnima za pravo svjedočenje evanđelja, korisnicima radosti vjere... Danas je osobito važno ponovno otkriti sakrament Potvrde i pronaći njegovu vrijednost za naš duhovni rast... To je posebna prigoda milosti što vam je Gospodin nudi: nemojte dopustiti da vam izmakne!“

Što je potrebno znati?

Papa Benedikt XVI. nas, u pripremi za Godinu vjere, potiče na čitanje Katekizma Katoličke Crkve (KKC). Koliko je ta knjiga dragocjena shvatit će svatko tko u njoj potraži odgovore na svakodnevna pitanja. Tako i o ovom slučaju mnogo toga možemo naučiti. I zato, dok kritiziramo neozbiljnost krizmanika i njihovo „udaljavanje“ od Crkve nakon Potvrde, treba zastati na napomeni iz KKC-a koja kaže da na župnoj zajednici stoji „osobita odgovornost za pripavu potvrđenika.“ A priprava za Potvrdu „treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskoga života.“ Krizmanicima ovo možda i zvuči apstraktno, osobito ako ne vide kako se to radi, kako se u praksi živi odgovornost kršćanskoga života. To će, pak, najbolje vidjeti na svojim roditeljima, vjeroučiteljima, katehetama i svećenicima. Kateheza za Potvrdu treba ići za tim da „u potvrđenika probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi, tako i župnoj zajednici.“ Ne zaboravimo da se „po sakramentu Potvrde krštenici još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obvezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru.“ O čemu razgovarati u obitelji s djetetom koje ide na Krizmu? Dovoljno je samo razraditi poticaj sv. Ambrozija, tako topao i snažan, dubok i životan: „Sjeti se, dakle, da si primio duhovni znak: 'Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i jakosti, Duha znanja i pobožnosti, Duha svetoga straha', i čuvaj što si primio. Bog te Otac obilježio svojim znakom. Krist Gospodin te potvrdio i u tvoje srce stavio zalog Duha.“ Naravno da se o ovome ne može razmišljati kad se rade kombinacije koga zvati na slavlje, koji restoran odabrati, koliko novaca izdvojiti, itd. KKC napominje još nešto: „Kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.“ Je li to slučaj i u praksi? Evo tema za razgovor i razmišljanje u obitelji.

Mladi razumiju govor Crkve

Visoke sakramentalne ideale i teme mladima se nije ustručavao ponuditi ni papa Ivan Pavao II. ni njegov nasljednik, Benedikt XVI. Nemojmo ni mi podcijeniti duhovnu inteligenciju naše mladeži. Istina je da vam ovo pišem potaknuta nedavnim Nacionalnim susretom hrvatske katoličke mladeži na kojem se vidjelo da se mladi i Crkva dobro razumiju. Trebali ste vidjeti „klik“ koji se dogodio kada su redovnice zaplesale na pozornici, kada su duhovni velikani sisačke povijesti kroz scenske prikaze progovorili rječnikom naše mladeži i krenuli u razgovor s njima kao sa svojim poznanicima! Rado se sjećam i susreta u Zadru prije dvije godine kada su neki, pomalo sa strepnjom, pitali kako će organizatorima uspjeti 30 tisuća mladih na stadionu, nakon pjesme i razigranosti, uvesti u molitvu Krunice? A kad je krenula molitva, nastao je muk, tišina. Mladi su nas zadivili sabranošću u toj pobožnosti, sjeli su na svoje deke, jakne, ručnike, naslonili se na ruksake i molili! Posebno me dirnuo prizor jednog mladića tridesetih godina koji je, uz nas novinare i izvjestitelje koji smo pripremali javljanja i priloge, sabrano uronio u molitvu. Nisu mu smetali naši razgovori, obrada tonova i tehničke pripreme prijenosa. On je mirno pratio svetopisamske tekstove uz otajstva i nizao Zdravomarije, kao i cijeli stadion. Priznajem, on kao i svi mladi koji su bili u našoj blizini zadivili su nas molitvom na koju smo se i mi oslonili želeći da ovaj Susret za nas ne bude samo posao, već da nam bude dopušteno biti dionicima istinske radosti kako bismo je mogli prenijeti svojim slušateljima i čitateljima. Sjećate li se što je učinio Sveti Otac u Zagrebu 4. lipnja 2012.? Ni u jednom trenutku mladima nije podilazio. Štoviše, bio je vrlo otvoren kada je govorio o mladosti: „To je vrijeme velikih obzora, snažno življenih osjećaja, ali i strahova zbog zahtjevnih i trajnih odluka, teškoća u učenju i radu, pitanja o otajstvu boli i patnje. Još više, to predivno razdoblje vašega života u sebi nosi duboku čežnju, koja ne briše sve ostalo, nego ga uzdiže kako bi mu dala puninu.“ U životnom razdoblju u kojem mladi doživljavaju brojna razočaranja, podsjetio ih je na Isusa Krista koji se približava svakome: „Pustite da vas uzme za ruku! Pustite da bude prijatelj i suputnik na vašem putu! Pouzdajte se u Njega, neće vas nikada razočarati! Isus vam daje da izbliza upoznate ljubav Boga Oca, daje vam da shvatite da se vaša sreća ostvaruje u prijateljstvu s Njime, u zajedništvu s Njime. Stvoreni smo i spašeni iz ljubavi. I samo u onoj ljubavi, koja želi i traži dobro drugoga, uistinu možemo iskusiti smisao života, i radosni smo što ga živimo, pa i u naporima, kušnjama, razočaranjima, čak i plivajući protiv struje.“ Papa se pritom poslužio i primjerom iz Hrvatske, bl. Ivanom Merzom prikazujući ga stvarnim mladićem s kojim se mnogi mogu poistovjetiti, možda ne po sveučilišnom putu, ali sigurno da po razočaranju. Sveti Otac je o njemu rekao: „Sjajan mladić, u potpunosti uključen u društveni život, koji nakon preminuća mlade Grete, njegove prve ljubavi, kreće sveučilišnim putom. U godinama Prvoga svjetskog rata nalazi se pred razaranjem i smrću, ali sve ga to oblikuje i izgrađuje, dajući mu da nadvlada trenutke krize i duhovne borbe. Ivanova je vjera toliko ojačala da se posvećuje proučavanju liturgije i započinje snažan apostolat među samim mladima. Otkriva ljepotu katoličke vjere i shvaća da je njegov životni poziv živjeti, i činiti da živi, prijateljstvo s Kristom. Koliko divnih djela ljubavi i dobrote ispunja njegov put. Umire 10. svibnja 1928., sa samo 32 godine, nakon nekoliko mjeseci bolesti, prikazujući svoj život za Crkvu i mlade.“ Ove riječi mladima neće biti „strani jezik“ ako se tako govori u njihovom domu, u školi, u župi. Naši mladi ne zaslužuju svakodnevicu bez duhovne kvalitete. Nemojmo im uskatiti život s Kristom!

Nisu naši mladi takvi postali preko noći


Još se na trenutak vraćam na Susret u Sisku. I na njemu prošloga vikenda, ali i prijašnjih godina na takvim događajima, osobito me dirne spontanost kojom mladi pristupaju sakramentu Pomirenja na takvome događaju. O tome zasigurno više mogu reći njihovi ispovjednici, no i kao promatač svjedočim o ljepoti tih trenutaka. Mladi nisu prisiljeni na Ispovijed, ali njihovo zajedništvo je toliko poticajno i snažno na duhovnoj frekvenciji da oni požele pomirenje s Bogom. Pritom nisu u ispovjedaonici, ne stide se što ih drugi vide kako sjedaju na stolac i sa svećenikom razgovaraju o svojoj duši moleći odrješenje za svoje grijehe. Kako ne osjetiti radost zbog takve slike naše mladeži? Zasigurno će to promaknuti objektivu svjetovnih medija. No, iz naše perspektive to i nije nevažno! Očito je da se s njima radi, da se njihovu savjest oblikuje da budu svjesni grijeha i potrebe kajanja kako bi iz dana u dan rasli u svetosti i čistoći svoje mladosti i pripadnosti Kristu, ili sisački rečeno, kako bi „u svjetlosti hodili.“ Mnogi se i danas s ponosom sjete trenutka gromoglasne petminutne tišine koja se prolomila Trgom bana Jelačića 4. lipnja prošle godine na susretu Pape s mladima. Tko je mogao zamisliti da će 50-60 tisuća mladih s takvim dostojanstvom prihvatiti Klanjanje pred Presvetim na središnjem gradskom trgu? To je Pobožnost rezervirana uglavnom za intimu crkve, ali ne i gradskoga trga. No, naši mladi razumiju taj zahtjevan jezik duhovnosti Crkve. Pokazali su to cijelom svijetu. A razumiju ga zato što sustavno rastu u toj duhovnosti, barem oni mladi koji pohađaju kateheze u svojim župama. (Čestitka svima koji s njima rade!) Jer, valja znati da svi veliki susreti s mladima ne nastaju preko noći i ne traju samo dva dana. Pripremaju se mjesecima, a pred našim se očima otkrivaju plodovi ustrajnog i požrtvovnog rada s njima. I Bogu hvala što i među našim biskupima ima onih koji im se zaista od srca znaju obratiti.

„Lajk“ za (neke) biskupe

Koji su to biskupi? Vrlo jednostavno prepoznat ćete na licima naših mladih. Njihov pljesak reći će sve! Oni ne znaju i ne žele glumiti. Zato od njihove iskrenosti i odrasli mogu učiti. Da bi mladi razumijeli govor Crkve, potrebno je i da Crkva razumije govor i dušu mladih ljudi. Jedna od najkraćih, ali najsnažnijih poruka mladima posljednjih godina bila je prije dvije godine u Zadru kada je šibenski biskup Ante Ivas, ponesen pjesmom i razdraganošću mladih, stao pred njih i jednostavno im rekao: „Draga naša hrvatska katolička mladeži! Imam samo jednu poruku: volimo vas. Vi ste naša utjeha. I imam samo jednu želju: Pomozite nam da vas volimo još više - kao Rabbi, Isus, kapetan naše lađe, trs naše loze, vino Očeva vinograda - da naša radost bude potpuna i čaša prepuna Njegova vina, vina ljubavi." I ne samo da im je govorio, već i zapjevao! I biskup Mijo Gorski na središnjoj misi ove godine u Sisku nastavio je na tom tragu: „Ohrabri se draga hrvatska katolička mladeži, s Bogom možeš više i bolje. Budite ponosni i radosni Kristovi vjernici, budite ponosni članovi Katoličke Crkve, budite hrabri i časni gađani naše domovine Hrvatske. Neka nitko ne kaže da nema ideala, da nema ponosa, nade. Vi ste ponos hrvatske Crkve i hrvatskoga naroda. To dokazujete svaki put kada djelujete i živite časno i u ime Božje.“ Mladi su na osobit način ponijeli i biskupa dubrovačkog Matu Uzinića na misi u Petrinji drugog dana Susreta. Sigurna sam da će njegov stil i sadržaj „lajkati“ i mladi i odrasli, jer unosi svježinu i među mlade, ali i u javni govor Crkve! On je pastir koji se neće sakriti pod krov ako će mladi stajati na kiši, već će izići među njih, uzet će mikrofon i gledati mlada lica! A upravo u takvom se stilu vidi i uvjerljivost i uvjerenje! I to „prolazi“ kod mladih!

I što sada?

U čemu je onda problem? Mons. Ante Ivas koji je dugo godina bio predsjednik Odbora HBK za mlade, kratko je sažeo dijagnozu odnosa odraslih prema mladima: „Poteškoća može nastati kada i svećenici i odrasli kršćani ne prihvate to mladenačko oduševljenje i gorljivost za Krista.“ Zašto to ne bi prihvatili? Možda zato što se boje promjene koju Krist sa sobom donosi? Zato je mons. Ivas odrasle pozvao da mladima budu oslonac i podrška u njihovom življenju vjere i ideala, jer „mladi su ispit savjesti svima nama.“ Ovo jednako vrijedi i za svećenike, vjeroučitelje, ali još više i za roditelje. Ništa manje od Krista ne smijemo im ponuditi. No, da bismo u tome uspjeli, Kristovi trebamo biti i tako živjeti! Nije istina da su naši mladi nezainteresirani za vrijednosti, samo je važno znati da o nama ovisi koje će vrijednosti birati, što ćemo im ponuditi? Kada bi svake dvije godine postojao Susret hrvatskih katoličkih roditelja koji bi se pripremao jednakim intenzitetom kao i Susret hrvatske katoličke mladeži, možda bi se mladi i odrasli bolje razumijeli? Pa bi bilo manje restorana za Pričesti i Krizme, a više zajedništva za kojim svi čeznemo, bez obzira na godine? Oprostite, samo „na glas“ razmišljam.
 

Da biste komentirali, prijavite se.