Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

četvrtak, 13. ožujka 2014. Arhiva kolumne

"Kult ličnosti" ili princip jedinstva?

Uz prvu godišnjicu izbora argentinskog kardinala Jorgea Maria Bergoglia za poglavara Katoličke Crkve mediji su preplavljeni analizama, komentarima, osvrtima. Nema sumnje u papinu popularnost kao ni u naklonjenost i vjerničke i nevjerničke javnosti. Međutim, raduje li papu Franju ta tzv. „franjomanija“?
Foto: blogs.ft.com

„Opisivati Papu kao vrstu supermana, neku vrstu zvijezde, čini mi se uvredljivim. Papa je čovjek koji se poput svih smije, plače, mirno spava i ima prijatelje. Jedna normalna osoba“, izjavio je nedavno u razgovoru za talijanski list „Corriere della sera.“ Svoj prvi Dan slavi u skrovitosti, na duhovnim vježbama u Aricci iznad jezera Albano nadomak Rima.

Što je Papin dan?

Papin dan je spomen izbora pojedinog Petrova nasljednika u Katoličkoj Crkvi. Radi se o pomičnom „blagdanu“, danu zahvale, molitve i jedinstva. Za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. Papin dan slavio se 16. listopada, a za Benedikta XVI. 19. travnja. Papa Franjo „svoj“ dan ima 13. ožujka. No, temelj proslave Papinog dana je Petrova služba i njezina veza s Kristom, glavom Crkve. Papa nije ovdje kao samostalni upravitelj, već Kristov namjesnik i Kristov sluga, što znači da mora djelovati iz duboke svijesti kako „račun“ za vodstvo Crkve izravno polaže Njezinom Utemeljitelju. Možemo samo zamisliti koliko je bio potresan trenutak kada je Isus Petru izravno rekao: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16,18). S obzirom na dimenzije Crkve danas – milijarda i 214 milijuna katolika (17,5% ukupnog stanovništva) – to nije nimalo jednostavna „uprava.“ Svjesna tereta Petrove službe, Crkva svakodnevno molitvom prati papu (u Euharistijskoj molitvi). A papinska služba sastoji se u upravi, učenju i posvećivanju. To zapravo znači da je papa „vidljiva glava Crkve“. Teolozi nas podsjećaju da u tom izrazu ostavljamo i prostor za „nevidljivu Glavu“, a to je Krist Gospodin kojem je papa učenik i sluga, kao i svi vjernici u Crkvi. U duhu Drugoga vatikanskog sabora, svoju službu papa ostvaruje u zajedništvu s biskupima iz cijeloga svijeta što ga čuva od zamke „solo igrača“ i opasnosti da stvori sliku Crkve samo s vatikanskog prozora.

Stvari su jasne

Ovu podlogu Papinog dana ne smijemo izgubiti iz vida. Samo tako ćemo Franju sačuvati od „kulta ličnosti“ i banaliziranja njegova poslanja. Svesti ga na svakodnevne simpatične zgode ipak nije bit papinstva, već gledati cjelovitost djelovanja Petra naših dana. Naoko neobične i neočekivane geste jednoga poglavara koji je autoritet distance zamijenio očinskim autoritetom bliskim narodu, možemo iskoristiti i za jedan dublji pogled u to što papu nosi i kome on tako žarko služi. Obljetnice se slave kako bi se učinio osvrt na određenu dionicu puta i da se, u vjerničkom smislu, u tom vremenu čitaju "znakovi vremena" i Božja proslava po djelima ljubavi. Sjetimo se da se Izabrani narod u svojim velikim blagdanima uvijek sjećao povijesti spasenja i čudesnih djela koja je Bog za njih učinio. Iz te židovske škole i za nas proizlazi određena pouka – slušati i čitati Božji rukopis. A Bog se raspisao i u prvoj godini pontifikata pape Franje. I dok je većina "navijača" očekivala da će Crkva nastaviti uobičajenim europskim mirnim i tvrdim putem, iz Latinske Amerike zapuhao je novi lahor Duha Svetoga. Nama u Europi to je djelovalo kao iznenađenje, no i time se pokazalo da Crkvu gledamo samo u svojemu okviru. A ona je ipak Kristova stvarnost koja se proteže na cijelu Zemlju i jednako uključuje sve njezine različitosti. Te razlike u Crkvi nisu nepomirljive ako dopustimo da ih vodi Duh Sveti kojem je jedinom moguće stvarati crkveno jedinstvo.

Jedinstvo

U globaliziranom svijetu možda i nije tako jednostavno razumijeti princip jedinstva na kojem se temelji Katolička Crkva. Danas je sve usitnjeno, individualizirano, prilagođeno potrebama pojedinca. Međutim, Crkva je zajednica koja – po Isusu Kristu – ujedinjuje te pojedince. I papa Franjo, uključujući u svoj način upravljanja Crkvom vijeća kardinala kao savjetnike, želi čuti različitosti. Je li to kritika dosadašnjoj „centralizaciji“ čije je nedostatke osjetio kada je bio nadbiskup u Buenos Airesu i doživio što znači udaljenost periferije od središta? U svakom slučaju, sada želi da cijeli katolički svijet osjeti Rim kao Petrovu kuću, svoj dom, jezgru Crkve kojoj se pripada po krštenju i vjeri u Isusa Krista. Ipak, najvažnije što je papa Franjo izjavio o svojoj službi jest: „U mojem načinu djelovanja očekujem da me Gospodin nadahnjuje.“ To se nadahnuće sluša u intenzivnoj molitvi i meditaciji kojoj Sveti Otac posvećuje svaki slobodni trenutak. Kako svjedoče njegovi suradnici, slobodne trenutke u danu ne koristi za popodnevno spavanje, već moli krunicu govoreći da ga to najbolje odmara. A kad osjeti poticaj za određenu ideju, odlazi u kapelicu Doma sv. Marte, ondje moli i, osjeti li da ga poticaj neprestano prati, ostvaruje ga.

Papin dan u našoj povijesti

Slaviti godišnjicu izbora poglavara Katoličke Crkve za nas Hrvate ima i povijesnu dimenziju. I kada mediji o tome nisu opširno pisali, svijest o zajedništvu s Petrovim nasljednikom u nas bila je jaka, čemu je veliki doprinos dao danas blaženi Ivan Merz. Na ideju obilježavanja Papinog dana došao je 1925. godine kada se vraćao iz Rima s hodočašća na koje je vodio članove Orlovske organizacije. Tako možemo reći da su prave proslave Papinog dana počele 1926. godine. Članovi križarske organizacije bili su njihovi nositelji sve do 1945., a onda ponovno nakon obnove 1993. Tih devedesetih godina XX. stoljeća, u hrvatskoj slobodi i samostalnosti, kada se Papin dan slavio 16. listopada (datum izbora pape Ivana Pavla II.), svijest veze sa Svetom Stolicom osobito su podupirali prvi apostolski nuncij u RH mons. Giulio Einaudi i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić.

Zašto je veza s Papom važna za Hrvate?

Odgovor na to pitanje možda najbolje možemo razumijeti iz vremena bl. Alojzija Stepinca kojega možemo zvati i mučenikom za jedinstvo Crkve. On je inzistirao na tome da Hrvati ostanu vjerni Svetoj Stolici. U Vatikanu i Petrovu nasljedniku vidio je princip jedinstva, jedno srce i jedno vodstvo koje Crkvu želi usmjeriti jednim putem, jer Petar je simbol čvrstoće, utvrde Istine. U Stepinčevo vrijeme to je bilo osobito važno jer, ne zaboravimo, u tadašnjoj Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata, zavladao je komunistički režim. Vlast je Crkvu željela podrediti sebi. Tito je tražio da se Crkva podloži njima savjetujući da bi joj to bilo bolje nego da je u vezi s Vatikanom koji je „izvan države“. Nadbiskup Stepinac odbio je takvu ideju misleći bi li se takva Crkva, kojoj bi gospodari bili komunisti, mogla zvati Kristovom? To što nije želio tzv. nacionalnu Crkvu, za posljedicu je imalo ograničavanje njezinoga djelovanja i oduzimanja imovine. Kad je nisu mogli svladati sporazumom komunisti su mislili da će je slomiti ako je materijalno osiromaše. Međutim, prevarili su se. Crkva je iznutra jačala i u danima progona. I protestanti nam priznaju da nam Petar (oko čijega primata nema teološkog konsenzusa među kršćanima nekatolicima) znači sigurnost jedinstva. Kao što je važno da Crkva ima jednu glavu – Krista, tako je važno da jedan na zemlji predstavlja Njega i taj princip jedinstva.

(Ne)zaboravljeni apostol jedinstva s Petrom

Bl. Ivan Merz u časopisu „Đački Orao“ objavljivao je pisma u kojima ih je poučavao o određenim vjerskim temama, pa tako i o papinstvu. Želio je da se odanost Papi temelji, ne na sadržajima koji su „tehnički izvanredno dotjerani, sadržajno snažno dokumentirani“, već na nečem puno višem. Primjetio je da „nitko nije u nama probudio one stranice ljudske duše i srca, koje su često jače i snažnije od najblistavijih dokaza i najčvršćeg uvjerenja, jer ih diktira ljubav.“ Danas, kada se politički gledano, ne dovodi u pitanje jedinstvo sa Svetom Stolicom, ideja o vezanosti za Papu ne djeluje presudno za naš identitet, te možda u potpunosti i ne razumijemo njezinu snagu. No, ne smijemo zaboraviti da nas je ta veza sačuvala i u vremenima Kraljivine SHS. Ivan Merz je u razdoblju između 1924. i 1928. godine, kada je režim progonio sve hrvatsko i katoličko, isticao:  „I, kao što je Krist bio kamen smutnje mnogima, razumljivo je da i njegov živi zastupnik mora imati svoje neprijatelje, kao što ih je i Krist imao. I ova misao nam tumači zašto sa na Papu posvuda napada, zašto se osnivaju razne sekte, koje blate Papinu vlast, zašto su novine pune pogrda na nj i zašto i nas Orlove napadaju radi naše ljubavi prema Papi.“ Neumorno je podsjećao da mi katolici smjernice za život dobivamo od Pape: „On tumači nauku Kristovu, pokazuje nam što je dobro ili zlo, upućuje nas u naše dužnosti u obitelji, čuva svetost i nerazrješivost braka, traži od nas da svoju djecu šaljemo u katoličke škole... Papi je Krist odredio da narode poučava u vječnim istinama i da im pokaže kako će pojedinci svojim privatnim i javnim djelovanjem postići vječno blaženstvo.“ Čvrstoća papinstva temelji se na apostolu Petru. Zato je papa „ona podloga i ona nepomična pećina na kojoj je sazdana sva Crkva. Kako Crkva obuhvaća sve krajeve svijeta, sve biskupije svijeta, tako se i podloga papinstva otajstveno proteže na sve biskupije svijeta. Ta kamena podloga je nepomična, i sva Crkva, koja se na njoj uzdiže, dobiva svu svoju snagu i svu svoju čvrstoću od te podloge.“ I zaključak koji se vizionarski i proročki tiče i našega vremena: „U današnjoj zbrci koja vlada svijetom, gdje je teško razlikovati istinu od zablude, dobro od zla, Providnost je na goru posadila jedan svjetionik - papinstvo - koji svijetli vjekovima i svom zemljom. Budemo li se u našem apostolskom životu ravnali po tom svjetioniku, možemo biti uvjereni da nećemo udariti u klisuru i da ćemo sebe i svoj narod dovesti u luku spasenja.“
 

Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 20.3.2014. 7:16:24 Prijavi abuse
Ovaj moj komentar je reakcija na temu ovog članka, ali direktno više na emisiju “Znakovi vremena” na HKR-u od 12. Ožujka s temom "Prva godina pontifikata pape Franje", gdje je gost u studiju voditeljice Tanje Popec bio teolog prof. Ivica Raguž. Nadam se da će ovih nekoliko dobronamjernih primjedbi biti od koristi:
1 ===== Ivica Raguž je teologiju oslobođenja spomenuo samo u pozitivnom svjetlu. Međutim, kako je to Josef Ratzinger spomenuo u “Instrukciji” iz 1984.-te, teologija oslobođenja je “izvanredno višeslojan fenomen”, te obuhvaća mnogo toga, od “radikalnih marksističkih pozicija”, sve do “pokušaja u okviru ispravno shvaćene ckrvne teologije”. Profesor Raguž je međutim sve to “jednim potezom pera” smjetio u paket regularne ispravne i prihvatljive teološke misli. Takvim nekritičkim pristupom prema teologiji oslobiđenja, naročito u hrvatskom kontekstu, prihvaćajući nekritički marksističke elemente, moglo bi se torpedirati mladicu u novom proljeću hrvatske demokracije, u kojoj su katolički vjernici bitan element i gdje nam polet pape Franje upravo predstavlje „vjetar u leđa“.
2 ===== Što znači izraz „antiplatonizam“, ako je toliko često upotrebljavan, iako sam profesor Raguž kaže da je on neprecizan? Sam po sebi je taj pojam bezsadržajan. Ne bi li bilo bolje govoriti o aristotelizmu, o tomizmu, platonizmu, augustinizmu, ..., ili pak ne govoriti ni o čemu. Ovako, izrazom „antiplatonizam“ se banalizira i, u suštini, podriva samo po sebi dobro i djelotvorno pastoralno djelovanje pape Franje, bazirano na isusovačkoj duhovnosti.
3 ===== Reakcije slušatelja su često, čini mi se, jednim dijelom inspirirane, „prepisane“, propagandne floskule iz sekularističkih medija, gdje se, govoreći o svemu dobrom kod pape Franje, naglasak ne stavlja na to dobro, već na „ono loše“ kod njegovih prethodnika. Duh Sveti u Crkvi može djelovati ne samo na dva, sedam ili šesnaest načina ili karizmi, već na mnogo više od milijarde milijardi načina; gdje je kraj Božijoj ljubavi i mašti? Tako je sve ono dobro koje su nam namrli prethodne pape, takvim načinom mišljenja i govorenja dovedeno u pitanje. Trebamo prozrijeti takvu modu i oduprijeti joj se. Tako će ono što je, čini mi se, upravo u ovom momentu krize za Hrvatsku u djelovanju pape Franje tako dragocjeno, moći djelovati i neće biti zagušeno.
4 ===== Čini mi se pomalo naivnom i opasnom pretjerana euforija oko lika pape Franje, bez obzira na sve toliko dobro, jednostavno i simpatično kod njega. Ne može, naime, nikakav Benedikt ili Franjo donijeti umjesto mene dobre odluke koje sam ja dužan donijeti, niti može spriječiti, da se tako izrazim, mene ili svetog Petra da izda Isusa ili spriječiti mene i moju braću u župi i Isusove učenike da ze razbježe i gledaju Isusa na križu izdaleka, ako mi to zbog naše slabosti učinimo – svi smo mi i grešni. U tom smislu, ne bismo trebali, podržavajući papu Franju i očekujući i ono nerealno od njega, odreći se tako lako „stare poljske katoličke škole ponašanja“, ali pune tople ljubavi i slasti, pape Ivana Pavla, niti „strogog i uštogljenog germanskog mentaliteta“, ali u stvari zrele i otjelovljene (i upravo „antiplatonske“) konkretne ljubavi pape Benedikta - a u stvari time se odreći ozbiljnosti koju neki predmeti i situacije u životu zahtijevaju; ne bi se ipak dragi Bog trebao ekstremno shvatiti kao „kompić“, već su tu na mjestu i primjereniji, ljubav i strah Božji. Pazimo da ne odlutamo u neku vrstu komunizma, gdje očekujemo da će, brzo i bez muke, netko drugi, pa bio to i papa Franjo, riješiti sve naše probleme i donijeti umjesto nas sve naše životne odluke. Ako su isusovci mogli stvoriti tako divne zajednice, tzv. redukcije u Južnoj Americi, to nije bilo zato što su bili naivni poput djece, već što su ozbiljno shvatili svoje poslanje i Evanđelje. To je i šansa za Crkvu i narod u Hrvatskoj i danas, upravo po karizmi pape Franje. Nemojmo je prokockati.

Marko Petričević - 15.3.2014. 20:21:15 Prijavi abuse
ISPRAVAK (nadam se konačni ), ZBOG BOLJEG FORMATIRANJA:
==========

U duši našeg dragog hrvatskog naroda vodi se bitka, ona odlučujuća, neusporedivo važnija od svih drugih, samo na prvi pogled važnijih, poput borbe za investicije, za radna mjesta, za ekologiju, za lustraciju… Jer od ishoda te najvažnije, duhovne bitke, ovisi i ishod svih ostalih.
==========

Na jednoj strani se bore snage koje najviše možda dolaze kod nas do izražaja po strašnim psovkama protiv Boga kojim je naš narod sklon, a koje je Ivan Merz tako potresno i snažno opisao u svom dnevniku u listopadu 1914., za vrijeme boravka u Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu: „U najuzvišenijim časovima najbolje izbija niskost ljudi. Bio je "Ausmusterung" (polaganje prisege). Oficiri se zakleli da će sve svoje žrtvovati Bogu, caru i domovini, a svi se kolege napiše kao životinje. Tu se psuje Bog na hrvatskom, govore se svinjarije, bljuje se i pljuje po podovima. Nekoliko ih sjedi na podu i iz boce loču šampanjac. Da, to su oni isti, koji su mi se jučer rugali što latinski učim, što težim za nematerijalnim. No kako je ovdje, ne mogu sve opisati. Da sam mogao redovito voditi dnevnik, vidjelo bi se kako sam u početku trpio i plakao zbog ove pokvarenosti. Najveće zlo je nonšalansa (nemar). Da se iz svojih zala iskopaju, ja bih ih tjerao da neumorno rade. Rad je potreban… Ovdje postoji samo zlo. Ognjište je nemorala i propasti Austrije. Ne držim da će se ljudi popraviti. Da se makar plemenito uzdrži ono što još sada vrijedi, valjalo bi stvoriti snažne i jake klerikalne organizacije. Bez njih nema ništa.“
==========

S druge strane u toj borbi je plemenita strana naše duše izražena u njezinom karakteru duboko ukorijenjenom u kršćanstvu, što tako snažno dolazi do izražaja u sustavu glagoljične azbuke: leksička imena svakoga znaka/slova, stvaraju akrostih koji u prijevodu na hrvatski glasi: ‘Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti na zemlji’.’ Dobra strana naše duše koja je stoljećima hranjena radošću euharistijskog susreta s dobrim Bogom - Ocem, Sinom i Duhom Svetim!
==========

Ishod te bitke, u to se duboko uzdamo, već je sad izvjestan: ishod je POBJEDA DOBRA! Čega se treba bojati marijanski hrvatski narod koji se uzda u slavni i moćni zagovor Djevice Marije Bogorodice, Kraljice Hrvata, koja je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, te u zagovor svetog Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda, uzora radnika, uresa domaćeg života, potpore obitelji, straha zlih duhova i pokrovitelja svete Crkve?!
==========

Crkvi je glava Krist, a njegov je Namjesnik - Sveti Otac Papa. Blago i pravo bogatstvo koje Kristova Crkva ima i koje nudi svijetu su sv. misa, sakramenti, vjera, nada, ljubav, zajedništvo, pa i kultura. Tu čovjek, bez obzira na volju „gospodara ovoga svijeta“ već ulazi u bogatstvo, život koji je smislen u sebi, ne služi ničemu, nije dakle „sluga“, „rob“, već je „bogat“. Naravno, to nije odricanje od potrebe i za materijalnim dobrima, za „kruhom“, nego spoznaja pravog puta izlaska iz ropstva i ulaska u slobodu djece Božje, u "bogatstvo", u "život u punini". Papa Benedikta u knjizi o Isusu iz Nazareta napominje kako je Mojsije tražio od faraona da narod izađe u pustinju da bi se poklonio Gospodinu ne kao taktički trik, već kao stvarni, istinski način oslobođenja.
==========

Sjetimo se snažno sada u korizmi i željno čekajući Uskrs, da smo otkupljeni križem Gospodina našega Isusa Krista, te smo osposobljeni činiti dobro u svijetu i biti mu na blagoslov!

Marko Petričević - 15.3.2014. 20:19:10 Prijavi abuse
ISPRAVAK, ZBOG BOLJEG FORMATIRANJA:


U duši našeg dragog hrvatskog naroda vodi se bitka, ona odlučujuća, neusporedivo važnija od svih drugih, samo na prvi pogled važnijih, poput borbe za investicije, za radna mjesta, za ekologiju, za lustraciju… Jer od ishoda te najvažnije, duhovne bitke, ovisi i ishod svih ostalih.


Na jednoj strani se bore snage koje najviše možda dolaze kod nas do izražaja po strašnim psovkama protiv Boga kojim je naš narod sklon, a koje je Ivan Merz tako potresno i snažno opisao u svom dnevniku u listopadu 1914., za vrijeme boravka u Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu: „U najuzvišenijim časovima najbolje izbija niskost ljudi. Bio je "Ausmusterung" (polaganje prisege). Oficiri se zakleli da će sve svoje žrtvovati Bogu, caru i domovini, a svi se kolege napiše kao životinje. Tu se psuje Bog na hrvatskom, govore se svinjarije, bljuje se i pljuje po podovima. Nekoliko ih sjedi na podu i iz boce loču šampanjac. Da, to su oni isti, koji su mi se jučer rugali što latinski učim, što težim za nematerijalnim. No kako je ovdje, ne mogu sve opisati. Da sam mogao redovito voditi dnevnik, vidjelo bi se kako sam u početku trpio i plakao zbog ove pokvarenosti. Najveće zlo je nonšalansa (nemar). Da se iz svojih zala iskopaju, ja bih ih tjerao da neumorno rade. Rad je potreban… Ovdje postoji samo zlo. Ognjište je nemorala i propasti Austrije. Ne držim da će se ljudi popraviti. Da se makar plemenito uzdrži ono što još sada vrijedi, valjalo bi stvoriti snažne i jake klerikalne organizacije. Bez njih nema ništa.“


S druge strane u toj borbi je plemenita strana naše duše izražena u njezinom karakteru duboko ukorijenjenom u kršćanstvu, što tako snažno dolazi do izražaja u sustavu glagoljične azbuke: leksička imena svakoga znaka/slova, stvaraju akrostih koji u prijevodu na hrvatski glasi: ‘Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti na zemlji’.’ Dobra strana naše duše koja je stoljećima hranjena radošću euharistijskog susreta s dobrim Bogom - Ocem, Sinom i Duhom Svetim!


Ishod te bitke, u to se duboko uzdamo, već je sad izvjestan: ishod je POBJEDA DOBRA! Čega se treba bojati marijanski hrvatski narod koji se uzda u slavni i moćni zagovor Djevice Marije Bogorodice, Kraljice Hrvata, koja je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, te u zagovor svetog Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda, uzora radnika, uresa domaćeg života, potpore obitelji, straha zlih duhova i pokrovitelja svete Crkve?!


Crkvi je glava Krist, a njegov je Namjesnik - Sveti Otac Papa. Blago i pravo bogatstvo koje Kristova Crkva ima i koje nudi svijetu su sv. misa, sakramenti, vjera, nada, ljubav, zajedništvo, pa i kultura. Tu čovjek, bez obzira na volju „gospodara ovoga svijeta“ već ulazi u bogatstvo, život koji je smislen u sebi, ne služi ničemu, nije dakle „sluga“, „rob“, već je „bogat“. Naravno, to nije odricanje od potrebe i za materijalnim dobrima, za „kruhom“, nego spoznaja pravog puta izlaska iz ropstva i ulaska u slobodu djece Božje, u "bogatstvo", u "život u punini". Papa Benedikta u knjizi o Isusu iz Nazareta napominje kako je Mojsije tražio od faraona da narod izađe u pustinju da bi se poklonio Gospodinu ne kao taktički trik, već kao stvarni, istinski način oslobođenja.


Sjetimo se snažno sada u korizmi i željno čekajući Uskrs, da smo otkupljeni križem Gospodina našega Isusa Krista, te smo osposobljeni činiti dobro u svijetu i biti mu na blagoslov!

Marko Petričević - 15.3.2014. 20:17:40 Prijavi abuse
ISPRAVAK, ZBOG BOLJEG FORMATIRANJA:
-
U duši našeg dragog hrvatskog naroda vodi se bitka, ona odlučujuća, neusporedivo važnija od svih drugih, samo na prvi pogled važnijih, poput borbe za investicije, za radna mjesta, za ekologiju, za lustraciju… Jer od ishoda te najvažnije, duhovne bitke, ovisi i ishod svih ostalih.
-
Na jednoj strani se bore snage koje najviše možda dolaze kod nas do izražaja po strašnim psovkama protiv Boga kojim je naš narod sklon, a koje je Ivan Merz tako potresno i snažno opisao u svom dnevniku u listopadu 1914., za vrijeme boravka u Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu: „U najuzvišenijim časovima najbolje izbija niskost ljudi. Bio je "Ausmusterung" (polaganje prisege). Oficiri se zakleli da će sve svoje žrtvovati Bogu, caru i domovini, a svi se kolege napiše kao životinje. Tu se psuje Bog na hrvatskom, govore se svinjarije, bljuje se i pljuje po podovima. Nekoliko ih sjedi na podu i iz boce loču šampanjac. Da, to su oni isti, koji su mi se jučer rugali što latinski učim, što težim za nematerijalnim. No kako je ovdje, ne mogu sve opisati. Da sam mogao redovito voditi dnevnik, vidjelo bi se kako sam u početku trpio i plakao zbog ove pokvarenosti. Najveće zlo je nonšalansa (nemar). Da se iz svojih zala iskopaju, ja bih ih tjerao da neumorno rade. Rad je potreban… Ovdje postoji samo zlo. Ognjište je nemorala i propasti Austrije. Ne držim da će se ljudi popraviti. Da se makar plemenito uzdrži ono što još sada vrijedi, valjalo bi stvoriti snažne i jake klerikalne organizacije. Bez njih nema ništa.“
-
S druge strane u toj borbi je plemenita strana naše duše izražena u njezinom karakteru duboko ukorijenjenom u kršćanstvu, što tako snažno dolazi do izražaja u sustavu glagoljične azbuke: leksička imena svakoga znaka/slova, stvaraju akrostih koji u prijevodu na hrvatski glasi: ‘Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti na zemlji’.’ Dobra strana naše duše koja je stoljećima hranjena radošću euharistijskog susreta s dobrim Bogom - Ocem, Sinom i Duhom Svetim!
-
Ishod te bitke, u to se duboko uzdamo, već je sad izvjestan: ishod je POBJEDA DOBRA! Čega se treba bojati marijanski hrvatski narod koji se uzda u slavni i moćni zagovor Djevice Marije Bogorodice, Kraljice Hrvata, koja je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, te u zagovor svetog Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda, uzora radnika, uresa domaćeg života, potpore obitelji, straha zlih duhova i pokrovitelja svete Crkve?!
-
Crkvi je glava Krist, a njegov je Namjesnik - Sveti Otac Papa. Blago i pravo bogatstvo koje Kristova Crkva ima i koje nudi svijetu su sv. misa, sakramenti, vjera, nada, ljubav, zajedništvo, pa i kultura. Tu čovjek, bez obzira na volju „gospodara ovoga svijeta“ već ulazi u bogatstvo, život koji je smislen u sebi, ne služi ničemu, nije dakle „sluga“, „rob“, već je „bogat“. Naravno, to nije odricanje od potrebe i za materijalnim dobrima, za „kruhom“, nego spoznaja pravog puta izlaska iz ropstva i ulaska u slobodu djece Božje, u "bogatstvo", u "život u punini". Papa Benedikta u knjizi o Isusu iz Nazareta napominje kako je Mojsije tražio od faraona da narod izađe u pustinju da bi se poklonio Gospodinu ne kao taktički trik, već kao stvarni, istinski način oslobođenja.
-
Sjetimo se snažno sada u korizmi i željno čekajući Uskrs, da smo otkupljeni križem Gospodina našega Isusa Krista, te smo osposobljeni činiti dobro u svijetu i biti mu na blagoslov!

Marko Petričević - 15.3.2014. 20:10:38 Prijavi abuse
U duši našeg dragog hrvatskog naroda vodi se bitka, ona odlučujuća, neusporedivo važnija od svih drugih, samo na prvi pogled važnijih, poput borbe za investicije, za radna mjesta, za ekologiju, za lustraciju… Jer od ishoda te najvažnije, duhovne bitke, ovisi i ishod svih ostalih.

Na jednoj strani se bore snage koje najviše možda dolaze kod nas do izražaja po strašnim psovkama protiv Boga kojim je naš narod sklon, a koje je Ivan Merz tako potresno i snažno opisao u svom dnevniku u listopadu 1914., za vrijeme boravka u Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu: „U najuzvišenijim časovima najbolje izbija niskost ljudi. Bio je "Ausmusterung" (polaganje prisege). Oficiri se zakleli da će sve svoje žrtvovati Bogu, caru i domovini, a svi se kolege napiše kao životinje. Tu se psuje Bog na hrvatskom, govore se svinjarije, bljuje se i pljuje po podovima. Nekoliko ih sjedi na podu i iz boce loču šampanjac. Da, to su oni isti, koji su mi se jučer rugali što latinski učim, što težim za nematerijalnim. No kako je ovdje, ne mogu sve opisati. Da sam mogao redovito voditi dnevnik, vidjelo bi se kako sam u početku trpio i plakao zbog ove pokvarenosti. Najveće zlo je nonšalansa (nemar). Da se iz svojih zala iskopaju, ja bih ih tjerao da neumorno rade. Rad je potreban… Ovdje postoji samo zlo. Ognjište je nemorala i propasti Austrije. Ne držim da će se ljudi popraviti. Da se makar plemenito uzdrži ono što još sada vrijedi, valjalo bi stvoriti snažne i jake klerikalne organizacije. Bez njih nema ništa.“

S druge strane u toj borbi je plemenita strana naše duše izražena u njezinom karakteru duboko ukorijenjenom u kršćanstvu, što tako snažno dolazi do izražaja u sustavu glagoljične azbuke: leksička imena svakoga znaka/slova, stvaraju akrostih koji u prijevodu na hrvatski glasi: ‘Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti na zemlji’.’ Dobra strana naše duše koja je stoljećima hranjena radošću euharistijskog susreta s dobrim Bogom - Ocem, Sinom i Duhom Svetim!

Ishod te bitke, u to se duboko uzdamo, već je sad izvjestan: ishod je POBJEDA DOBRA! Čega se treba bojati marijanski hrvatski narod koji se uzda u slavni i moćni zagovor Djevice Marije Bogorodice, Kraljice Hrvata, koja je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, te u zagovor svetog Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda, uzora radnika, uresa domaćeg života, potpore obitelji, straha zlih duhova i pokrovitelja svete Crkve?!

Crkvi je glava Krist, a njegov je Namjesnik - Sveti Otac Papa. Pravo blago i pravo bogatstvo koje Kristova Crkva ima i koje nudi svijetu su sv. misa, sakramenti, vjera, nada, ljubav, zajedništvo, pa i kultura. Tu čovjek, bez obzira na volju „gospodara ovoga svijeta“ već ulazi u bogatstvo, život koji je smislen u sebi, ne služi ničemu, nije dakle „sluga“, „rob“, već je „bogat“. Naravno, to nije odricanje od potrebe i za materijalnim dobrima, za „kruhom“, nego spoznaja pravog puta izlaska iz ropstva i ulaska u slobodu djece Božje, u "bogatstvo", u "život u punini". Papa Benedikta u knjizi o Isusu iz Nazareta napominje kako je Mojsije tražio od faraona da narod izađe u pustinju da bi se poklonio Gospodinu ne kao taktički trik, već kao stvarni, istinski način oslobođenja. Sjetimo se snažno sada u korizmi, i željno čekajući Uskrs, da smo otkupljeni križem Gospodina našega Isusa Krista, te smo osposobljeni činiti dobro u svijetu i biti mu na blagoslov!