Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

petak, 08. studenog 2013. Arhiva kolumne

Međugorska „bomba“ u Americi?

Svi koji na bilo koji način govore o Međugorju moraju biti svjesni da mnogi vjernici neće poduzeti istraživanje niti biskupijskih niti franjevačkih dokumenata o ovome slučaju, već će uzeti ono to im se „servira zdravo za gotovo“. Zato je velika odgovornost svih nas koji imamo uvid u činjenice, da se ne igramo niti s vjerničkim osjećajem niti s Gospom, već s oprezom i bez navijanja za i protiv čekamo konačnu odluku.
Foto: www.mladifest.com

Nisam se zabunila u naslovu, ako ste slučajno pomislili da bi trebalo pisati Gospa umjesto bomba. Upravo tako, bombom neki nazivaju upute koje je apostolski nuncij u SAD-u nadbiskup Carlo Maria Viganò 21. listopada 2013. poslao američkim biskupima povodom najavljenih gostovanja „jednog od takozvanih međugorskih vidjelaca, Ivana Dragičevića“ u nekim američkim župama. Dragičević je, prema rasporedu, trebao govoriti o fenomenu Međugorja, te ujedno u tim nastupima „imati i 'ukazanja'.“ Nuncij Viganò prenosi želju nadbiskupa Gerharda Ludwiga Müllera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, da biskupe podsjeti na izjavu biskupa bivše Jugoslavije iz 1991. u kojoj stoji: „Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.“ To znači da svećenici i vjernici ne smiju sudjelovati na takvim događajima iz kojih bi proizlazilo njihovo priznanje ukazanja kao autentičnih, jer Crkva o tome nije donijela konačan sud. Ukratko: ukazanja se ne smiju uzimati zdravo za gotovo. S obzirom da Kongregacija za nauk vjere upravo ispituje određene doktrinalne i disciplinarne vidove međugorskog fenomena, nuncij Viganò prenosi upozorenje da nijedan svećenik ili vjernik ne smije sudjelovati u nikakvom slavlju ili javnom događanju na kojima se autentičnost ukazanja uzima zdravo za gotovo. Nakon nuncijevog pisma američkim biskupima sva su Dragičevićeva gostovanja trenutno otkazana.

Je li Ivan učinio Međugorju „medvjeđu uslugu“?

Ivanu Dragičeviću, kao i velikom dijelu (vjerničke) javnosti, poznato je da Međunarodna teološka komisija proučava ovaj fenomen. Također je jasno da se pod pritiskom javnosti, okupljanja, masovnih hodočašća i organiziranih programa ne može donijeti objektivni sud. Stoga njegova najavljena izlaganja o fenomenu Međugorja, i još zanimljivije, najavljena „ukazanja“  u točno određeno vrijeme opravdano dovode do pitanja je li njemu i ostalim vidiocima u interesu saznati konačan sud Crkve (Vatikana) o međugorskim „ukazanjima“? U svemu ovome nije jasno s kim vidioci dogovaraju svoje nastupe? Je li to prepušteno njihovoj slobodnoj volji? I što je sa župnicima (ali i nadbiskupima, npr. kard. Schönborn) koji im otvaraju vrata svojih crkava i katedrala? Ako nastupaju u svoje ime i govore o ovako osjetljivoj temi na svojevrsnim „turnejama“, teško je ne pitati čiji je interes takav nastup? Biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić prije šest godina upozorio je na moguću opasnost ovakvih nastupa: „S obzirom na Međugorje, postoji realna opasnost da se i Gospa i Crkva privatiziraju. Da ljudi zamišljaju Gospu i Crkvu po svome ukusu, sluhu i neposluhu: da ne podlažu svoj vjernički razum službenoj Crkvi, nego da službenu Crkvu nagone da slijedi i priznaje njihove mašte.“ Priča o Međugorju nije zaokružena, i svatko – kad samostalno nastupa – iznosi samo jedan njezin dio. Je li to pošteno prema istini? Upravo to pitanje o istini potaknulo me i na proučavanje, čini se, zaboravljene povijesti iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, pa do danas. Ne želeći donositi sud ni o kome, niti kakav zaključak za ili protiv, rado bih s vama podijelila neke činjenice koje nisu nevažne za cijeli slučaj.

Tajna PRVA mostarskog arhiva – Hercegovački slučaj

Na žalost, izlet u prošlost donio mi je skidanje prašine s problematičnih dijelova međugorske priče. Mostarskom biskupu Ratku Periću mnogi zamjeraju „nepriznavanje“ Međugorja, ali on je ključne razloge za oprez javnosti učinio dostupnima na službenoj internetskoj stranici Mostarsko-duvanjske biskupije (http://www.cbismo.com/files/file/ogledalo_pravde.pdf). Vidljivo je da se „ukazanja“ pojavljuju u vrhuncu napetosti oko tzv. Hercegovačkog slučaja. Ako se pitate kakve veze to ima s Gospinim „ukazanjima“, evo činjenica. Hercegovački slučaj je crkveni spor vezan uz nadležnost u nekoliko hercegovačkih župa. Prije uspostave Mostarske biskupije 1881., Hercegovinom su upravljali franjevci koji su, kada je imenovan biskup, župe trebali predati biskupijskim svećenicima. No, to se nije dogodilo u potpunosti. Zato je Sveta Stolica 1975. odlučila propisati pola župa franjevcima, a pola biskupijskim svećenicima. Događaju se prva franjevačka javna odbijanja vatikanske odluke, kao i prve posljedice za „neposlušne fratre.“ Godine 1980. tadašnji mostarski biskup Pavao Žanić u Mostaru je osnovao novu župu uzimajući dio teritorija jedne franjevačke župe, što je izazvalo protivljenje dvojice franjevaca koji će se – slučajno ili ne – pojaviti i u priči o ukazanjima. S vremenom su franjevci suspendirani, ali je Gospa ukorila mjesnog biskupa govoreći mu da radi krivo. Točnije, početkom 1982. troje „vidjelaca“  - Vicka, Ivan i Jakov – stigli su u Mostar s Gospinom porukom biskupu „da se prenaglio, jer je zahtijevao i od redovničkih poglavara i od Svete Stolice uklanjanje dvojice franjevačkih kapelana – fra Ivice Vege i fra Ivana Prusine – koji su stvarali nered u novoosnovanoj mostarskoj katedralnoj župi.“ Laički rečeno, bit Hercegovačkog slučaja je u neposlušnosti biskupu. Treba li podsjetiti na drevno crkveno načelo: Gdje je biskup, ondje je i Crkva?! Po poruci koju su donijeli „vidioci“, i Gospa je ovdje bila protiv toga načela, jer – kako to stoji u Vickinom rokovniku – „Gospa je rekla da je za ove nerede najkrivlji biskup Žanić...“

Gospa s (ne)shvatljivom porukom

Slučajno se u tom razdoblju nalazi i „prijeteća“ poruka koju je 21. lipnja 1983. biskupu Žaniću prenio „vidjelac“ Ivan Dragičević: „Oče biskupe. Ovo su misli koje mi je rekla: 'Reci o. Biskupu da od njega tražim hitno obraćenje prema događajima u župi Međugorje, da ne bi bilo kasno... Šaljem mu predzadnju opomenu. Ako se ne obrati ili popravi slijedi ga moj sud i sud moga sina Isusa.“ U Ivanovom originalnom tekstu stoji, međutim, još nešto: „Sv. Otac dao je svim biskupima da izvršavaju zadatke u svojim biskupijama, rješavaju probleme i svađe. O. Biskup glavni je otac svih župa u Hercegovini. On je glava Crkve u Hercegovini. Zato od njega tražim obraćenje ovim događajima.“ Pomalo je zbunjujuće kako su „vidioci“, a s njima i franjevci, rado isticali poruke u kojima Gospa „tvrdi“ da fratri nisu krivi, dok ovu poruku – s izričitom Gospinom „potvrdom“ biskupova autoriteta ne nalazimo citiranu.

Tajna DRUGA mostarskog arhiva – utjecaj franjevaca na djecu

Ubrzo nakon prvih „ukazanja“ formirana je i crkvena komisija. Štoviše, kroz deset godina tri komisije koje su ispitivale ovaj fenomen: 1982.-1984., 1984.-1986. i 1987.-1990. Niti jedna od tih komisija nije mogla konstatirati nešto nadnaravno: „Non constat de supernaturaliter!“ Oni su ispitivali „vidioce“, te su njihovi zaključci javno dostupni, kao i bilješke koje su sami vidioci vodili tih godina (http://www.cbismo.com/index.php?mod=vijest&vijest=86).  Među ostalim, na svjetlo dana isplivalo je i pitanje mogućeg utjecaja franjevaca na „vidioce.“ Istaknuti bibličar i teolog, vrsni poznavatelj govora o Crkvi Drugoga vatikanskog sabora i jedan od članova crkvene komisije, dr. Mato Zovkić (kojemu je mentor bio dr. Tomislav Šagi Bunić) poimence ističe da su fra Jozo Zovko i fra Tomislav Vlašić („samozvani duhovni voditelj 'vidjelaca'“) imali utjecaj na djecu, kao i na „razvoj njihovih 'ukazanja'.“ Zanimljiv je citat: „Mirjana je meni i dr. Želimiru Puljiću, kao članovima biskupove komisije, u vrpcu izdiktirala kako od njihovih viđenja ne bi bilo ništa da nije bilo fra Joze.“ (Fra Jozo je u vrijeme prvih ukazanja bio međugorski župnik.) Zovkić tumači: „Razumio sam da je htjela reći: bez župnikove podrške ne bismo uspjeli uvjeriti župljane da vidimo Gospu. To može značiti također da su vidioci bili nesigurni dok ih svećenici nisu podržali.“ Spomenuti fra Tomislav Vlašić se sam „premjestio“ iz Čapljine u Međugorje u vrijeme fra Jozina boravka u zatvoru. U bilješkama člana crkvene komisije prof. Zovkića, čitamo o fra Tomislavu: „On je u prvim danima stigao među vidioce te ih podržao u uvjerenju da vide Gospu, širio Gospine poruke i kasnije u župnoj kronici bilježio događaje u vezi s vidiocima, hodočasnicima, biskupom, državnim vlastima, itd.“ Te je bilješke proučavao drugi član komisije, prof. Nikola Bulat, koji je napomenuo da su te bilješke vođene „neredovito, unošene naknadno, a neki dijelovi Vickina dnevnika svojevrsni su falsifikati.“ Dr. Zovkić je o ovoj temi pisao ne samo na hrvatskom, već i na njemačkom jeziku, te je, dakle, javno iznio svoj zaključak: „Primjetio sam da sve ove poruke imaju 'Sitz im Leben' (op.a. kontekst) u pastoralnoj djelatnosti svećenika međugorskih neposredno prije ili za vrijeme ukazanja. Nisam mogao naći nikakvu izreku vidjelaca koja bi tako nadnaravno i izvanredno zvučala a da se ne bi nadovezala na izričaje propovjednika i kateheta u Međugorju.“

Glavni lik: Ivan Dragičević

Vratimo se povodu ovoj temi, a to je iznenadno otkazivanje predstavljanja fenomena Međugorja u nekim američkim župama za prijeme kojih su bila najavljena i „ukazanja“ jednom od „vidjelaca“, Ivanu Dragičeviću. Rođen je 1965. godine u selu Bijakovići, župa Međugorje. Tvrdi da ima svakodnevna Gospina „ukazanja“. Govorio je da mu je Ona povjerila devet tajni. Ivan ima obitelj, a oženjen je bivšom Miss Massachusetsa Lauren Murphy koja – slučajno - preko svoje turističke agencije, vodi hodočasnike u Međugorje. Ivan je tijekom 1981. godine, kao kandidat Hercegovačke franjevačke provincije, otišao u sjemenište u Visoko. Tvrdio je da mu se i ondje događaju „ukazanja.“ Zbog problema s ispitima, prebačen je u gimnaziju u Dubrovniku, ali ni to nije pomoglo, pa se 1983. godine vratio kući. Desetak godina kasnije oženio se s Lauren u Bostonu te je nastavio živjeti u SAD-u, ali povremeno i u Međugorju. Od 24. lipnja 1981. kada se dogodilo prvo „ukazanje“ do danas već je imao više od 10 tisuća svakodnevnih „susreta“ s Gospom.

Zaboravljene (ne)istine?

Uz gore spomenuto pismo biskupu Žaniću, ima još jedno u Ivanovom životu koje nije nevažno za procjenu fenomena Međugorja. Ovo poglavlje u spisima koje čitamo u „mostarskom arhivu“ nosi naslov veliki znak.  Krajem 1981. i početkom 1982. „vidioci“ su govorili o „velikom znaku“ koji će se dogoditi kako bi dokazao istinitost Gospinih „ukazanja.“ Zato je tadašnji biskup Žanić tražio da napišu o čemu se radi, neka jedan primjerak toga pisma bude u ordinarijatu, a jedan kod njih. Kad se znak dogodi, pisma će se otvoriti i ako to bude odgovaralo onome što će se dogoditi, istinitost ukazanja bit će potvrđena. Petero „vidjelaca“ tvrdilo je da im je Gospa zabranila govoriti o kakvom se znaku radi, dok je Ivan Dragičević – tada u sjemeništu u Visokom, dao pismenu izjavu. No, nije nevažna Zovkićeva napomena da se, zbog kvara u telefonskoj liniji, Ivan nije mogao čuti s fra Tomislavom Vlašićem koji je znao za ovo traženje izjave, pa je Ivan tako bez nedoumica dao je pisanu izjavu u svibnju 1982. godine. Kasnije, piše Zovkić o događanjima 1985., kada su članovi komisije posjetili Ivana u Međugorju, „pred službenom komisijom Ivan je hrabro izjavio da je papir u koverti prazan, 'papir k'o papir'. Članovi komisije, vrativši se od njega iz Međugorja, s drugim su članovima otvorili njegovu kovertu i našli da je papir ipak ispisan.“ Na njemu su bila postavljena dva pitanja: 1. Kakav će Gospa dati znak? Ivanov odgovor: „Gospa je rekla da će ostaviti znak da će biti veliko svetište u Međugorju u čast ukazivanja“, i to svetište Njezinom Liku. 2. Kada će se znak dogoditi? „Znak će se dogoditi u 6 mjesecu.“ Izjava je potpisana 9. svibnja 1982. godine. O znaku do danas, 2013., ništa.

Koja je poruka?

Iščitavanje materijala sa stranica Mostarsko-duvanjske biskupije, kao i u pojedinim člancima i knjigama o fenomenu Međugorja s njegova dva lica nalik je pravoj filmskoj priči u kojoj ima previše likova koji žele iz sporednih prijeći u glavne. Na trenutke se stječe dojam da su Gospine „poruke“ vrlo pažljivo filtrirane, ili pak odabrane one oko kojih će se „lomiti koplja.“ Svi koji na bilo koji način govore o Međugorju moraju biti svjesni da mnogi vjernici neće poduzeti istraživanje niti biskupijskih niti franjevačkih dokumenata o ovome slučaju, već će uzeti ono to im se „servira zdravo za gotovo“. Zato je velika odgovornost svih nas koji imamo uvid u činjenice, da se ne igramo niti s vjerničkim osjećajem niti s Gospom, već s oprezom i bez navijanja za i protiv čekamo konačnu odluku. Govor ili pisanje o Međugorju bez službenog stava iz Vatikana uvijek je „ples na žici“, da ne kažem „ples na rubu“ s kojega je vrlo lako pasti na tvrdi hercegovački kamen. Nuncij Vigano u SAD-u odigrao je vrlo mudro i spriječio Ivanove nastupe, i to ne zato što bi imao nešto protiv Gospe ili Ivana Dragičevića, već zato što je i Gospina želja da slušamo Njezina Sina. A on je Crkvu povjerio apostolima i njihovim nasljednicima, na čelu s Petrom i onim koji dolaze nakon njega. I ako sada stanemo na loptu, ostaje pitanje što će biti s Međugorjem? Ako Sveta Stolica prizna ukazanja kao nadnaravna, onda je to – ljudski gledano – poraz svih koji su ih dovodili u pitanje, a pobjeda svih promicatelja. Ako pak ne prizna, situacija je obrnuta. Hoće li papa Franjo, ili možda jednoga dana i njegov nasljednik, po toj logici stati na nečiju stranu? Ili će možda donijeti neko treće rješenje, da se – primjerice – Međugorje izuzme iz nadležnosti crkvene hijerarhije u BiH i stavi izravno pod upravu Svete Stolice? Sve su opcije otvorene, no ne i presudne za duboku i nepokolebljivu vjeru u sve povlastice kojima je Bog obdario Blaženu Djevicu Mariju, u Njezin zagovor kojim posreduje kod Svemogućeg Boga za sve nas u suznoj zemaljskoj dolini. Zato završavam molitvom biskupa Pavla Žanića iz 1987. godine: „Primi, presveta Djevice, zadovoljštinu iskrene molitve pobožnih duša koje su daleko od fanatizma i neposluha Crkvi. Daj nam svima da dođemo do prave istine.“

Da biste komentirali, prijavite se.