Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

srijeda, 07. studenog 2012. Arhiva kolumne

Normalno više nije normalno

Ovo je kolumna o jednom profesoru, jednom Grozdu, i o prirodi koja je bila prva "diskriminatorica" i "ustraje" u tome i danas.

Program zdravstvenoga odgoja, barem onaj dio koji govori o spolnosti, zahvaljujući zauzetim vjernicima, ne može se neprimjetno smjestiti u školske klupe, jer ondje sjedi na žuljavim pitanjima. Zrno koje, kako se istražuje, sve više postaje skrivena zamka i nagazna mina, dovodi nas do pitanja: što je normalno? Nadam se da roditeljima nije svejedno kako će se njihovu djecu učiti o spolnosti koja, za vjernike, i to ne samo katolike, već i pravoslavne, židove i muslimane, počiva na određenom vrijednosnom sustavu čiji korijen seže do Boga, čovjekovog Stvoritelja. Ovo je zapravo kolumna o jednom profesoru, jednom grozdu, i o prirodi koja je bila prva „diskriminatorica“ i „ustraje“ u tome i danas.

Slučaj prvi: Profesor

Izlažući o „Zdravstvenom odgoju – pranju zuba ili pranju mozga“ u Muzeju antičkog stakla u Zadru 29. listopada, o spomenutom odgoju dr. Ivan Poljaković govorio je kao o „nametanju jedne nove ideologije koja je sastavni dio ideologije kulture smrti.“ Zapravo, profesor je rekao istinu. A što je istina u cijeloj priči? Kako prenose mediji, dr. Poljaković je podsjetio da je „HDZ  donio Zakon o suzbijanju diskriminacije. I prema tom zakonu ja sad ne smijem reći da je homoseksualnost bolest. Mogu dospjeti u zatvor. Ali ja se ne bojim zatvora za istinu. Homoseksualnost jest bolest, a ne opredjeljenje.“ Smatra da je time sadašnjoj vlasti ona prethodna pripremila podlogu kako bi mogla nastaviti ovim smjerom. Slušače je podsjetio na razvoj ideologije kulture smrti koja je počela šezdesetih godina XX. stoljeća seksualnom revolucijom. (Neka mi bude dopušteno sažeti ono najvažnije iz toga vremena. Naime, sve je poprimilo velike razmjere kada je u javnosti kontracepcija predstavljena kao pozitivna, a spolnost se sve više počelo oslobađati od osjećaja stida, dostojanstva i intime, u ime apsolutne slobode koja nema nikakvih granica – ni u nagonu ni u razumu.) Dr. Poljaković, komentirajući zdravstveni odgoj u školama, još je dodao: „Mi smo se oslobodili komunizma, da bi se 1. rujna ove godine uvela nova diktatura koja nije ništa manje opasna ni od komunizma ni od fašizma. Ona promovira jednu novu ideologiju koja isto tako nije ništa manje opasna ni od komunizma ni do fašizma.“ Pritom je precizirao kako misli da aktualna vlada, pod krinkom zdravstvenog odgoja, u škole uvodi „sustavan preodgoj djece, isto kao što su činili fašisti s omladinom ili komunisti s malom djecom.“ Izlaganje dr. Poljakovića homoseksualne udruge nazvale su homofobnim. Mediji su njihovim stavovima dali dovoljno prostora. Reagirali su i neki studenti. Jedna studentica napisala je pismo u kojem, komentirajući Profesorov stav da će „ideologija hrvatske vlasti koja se provodi pod krinkom demokracije uništiti obiteljske vrijednosti“, kaže: „Zbilja mislite da osobama koje nisu katolici ili heteroseksualci ili ne-daj-bože desničari, nije do zasnivanja obitelji?“ Studentica je zasigurno mlada, pa nije uočila kako je sama sebi „skočila u usta“ ovime, jer kako će homoseksualni parovi stvoriti vlastitu obitelj? Priroda im ne može učiniti uslugu i za prirodu ne vrijedi naš Zakon o diskriminaciji. Dvije žene ili dva muškarca nikada neće stvoriti vlastitu obitelj, već će nužno tražiti „uplitanje“ treće strane, ma kako se ona zvala: epruveta, liječnik, zamjenska majka. A to je definitivno „razaranje“ obiteljskog sustava. Možemo ići i korak dalje, pa pitati zašto je homoseksualnim parovima stalo do osnivanja obitelji, kad ne priznaju načela po kojima se obitelj i prirodno stvara? Naravno da će oni jedva dočekati upravo ovakav komentar pa reći da je heteroseksualnim parovima dopušteno usvajanje. Da, samo su polazišta malo drugačija. Usvajanje je opcija kad se, niti poštujući prirodu, ne može doći do začeća. No, nije problem samo roditi, već i odgojiti, a odgoj djeteta traje puno duže nego samo rađanje. Prema Ustavu RH, u čl. 63., „roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.” Može li se takva osobnost razviti u homoseksualnoj zajednici? Kakav će odgovor dati djetetu kad pita za tatu ili za mamu?

Što je prava „krivnja“?

Zbog ovoga predavanja dr. Poljakovića neki su nazvali homofobom. Dakle, dobio je svoju etiketu. Jedina pogreška koja mu se dogodila je ona terminološke naravi. Budući da je katolik, da mu je apologetika draga teološka disciplina, onda ćemo primijeniti kriterij prosudbe pogreške prema stavu Katoličke Crkve koja govori o „homoseksualnim činima“ i njih moralno vrednuje i opisuje kao „teško izopačenje“, dok homoseksualnost samo definira navodeći da ona označava „odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola“ (KKC, 2357). Crkva na istom mjestu upozorava da psihički nastanak homoseksualnosti „ostaje velikim dijelom neprotumačiv“, te uvijek razlikuje čin i osobu. Crkveno učiteljstvo jasno kaže da su „homoseksualni čini u sebi neuredni“ (Kongregacija za nauk vjere, Izjava „Persona humana“, br.8.) Katekizam Katoličke Crkve pojašnjava da se takvi čini „protive naravnom zakonu“, jer „spolni čin zatvaraju daru života.“ I još precizira: „Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti.“ Dakle, Crkva ne koristi pojam „bolest“, pa je prema tome prof. Poljaković upotrijebio krivi pojam. No, bila je to samo jedna kriva riječ u nizu od drugih tisuću pravih i istinitih. U izlaganju se, naime, držao homoseksualnosti kao stanja, a ne homoseksualaca kao osoba. Iako je to važna napomena, tu činjenicu mnogi su preskočili jedva dočekavši povod za djelovanje. Ako osobe homoseksualnih sklonosti homofobima nazivaju one koji ne prihvaćaju homoseksualnost kao normalno stanje, onda bismo istu logiku mogli primijeniti i u obrnutom smjeru. Zakon o suzbijanju diskriminacije vrijedi za sve građane Republike Hrvatske. Prema tome, i oni koji heteroseksualne osobe nazivaju homofobima, samo zato što ne prihvaćaju homoseksualnost, krše taj zakon i postaju heterofobi, a suprotan pojam homofobiji je heterofobija. Ako je, pak, Profesorova krivica to što je homoseksualnost nazvao bolešću, moramo zaključiti da i ima i nema razloga za „osudu“ takvoga govora. Jer, povijest kroz svega stotinu godina razvoja spolne terminologije, pokazuje da se odnos prema homoseksualnosti mijenjao. Granice se pomiču, mišljenja se mijenjaju. Samo priroda ostaje nepromijenjena, jer se i dalje rađaju osobe dvaju spolova – muško i žensko. Ako slučajno zanemarimo činjenicu da je Bog stvorio muškarca i ženu, a ne muškarca i muškarca, odnosno ženu i ženu, i sve prirodne zakonitosti govore da se privlače suprotnosti, a ne ono što je isto: od biljnog svijeta, preko životinjskog do minusa i plusa. Dakle, priroda je, prema aktualnim zakonima o diskriminaciji, učinila prvu diskriminaciju. 

Možemo se dogovoriti što (ni)je bolest!

Jeste li znali da se u naše vrijeme možemo dogovoriti što je bolest, a što ne? Nevjerojatno, ali istinito. U kronologiji razvoja ovoga pojma, krajem XIX. stoljeća kao normalno spolno stanje bila je opisana heteroseksualnost, dok je homoseksualnost ubrojena u „poremećaj sociopatske osobnosti“ i svrstana je u „spolne devijacije.“ No, nakon seksualne revolucije, početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća homoseksualnost se briše s liste poremećaja, da bi 1993. godine na snagu stupio zaključak Svjetske zdravstvene organizacije koja heteroseksualnost, homoseksualnost i biseksualnost smatra spolnim opredjeljenjem, te kao takvo ne može biti patološko. Ipak, važno je znati da se do tog stava nije došlo na jednostavan način. Bilo je potrebno čak deset revizija Međunarodne klasifikacije bolesti, da bi tek u desetoj bilo izbačeno da je homoseksualnost poremećaj. Jedan muslimanski autor, dr. Adem Zalihić u tekstu „Duhovna patologija moralno dekadentnog Zapada“ postavlja pitanje: „Zašto je homoseksualnost izbačena iz međunarodne klasifikacije bolesti?! Pa ako malo razmislimo, doći ćemo do zaključka da svi oni koji su za homoseksualizam automatski gube zakonsku osnovu za svoju izopačenost, ako je to u medicini poremećaj. Također na legalan način ovim se putem dolazi do “mladog mesa”, jer iz te naopake veze nema potomstva pa moraju usvajati djecu, koju zasigurno neće učiti čednosti, stidu, već ih na vrijeme ”seksualno odgojiti”. Na tome tragu je i patrijarh Irinej, poglavar Srpske Pravoslavne Crkve koji je nedavno, uoči planirane Povorke ponosa u Beogradu, izjavio da je homoseksualnost bolest, i da homoseksualcima treba pomoći. Patrijarh Irinej još je dodao: „Svakom čovjeku dana je sloboda i mogućnost da od svoga bića izgradi hram Božji ili radionicu Sotone... To je devijacija ljudske prirode kakvu ne vidimo nigdje u prirodi. Ja mislim da je to bolest i da tim osobama treba pomoći prevladati ovu neprirodnu anomaliju.“ Vidimo da se i katolici i pravoslavni i muslimani slažu da homoseksualnost nije normalno stanje. Patrijarh Irinej je podsjetio na prvu zapovijed praroditeljima: „'Rađajte se i množite i napunite zemlju'. Što bi bilo s ljudskim rodom kada bi grijeh postao masovna pojava? Danas, kada je natalitet u strahovitom padu, trebamo podržavati pokret grijeha?“

Slučaj drugi: Grozd

Udruga „Grozd – glas roditelja za djecu“ javnosti skreće pozornost na zamke koje je u zdravstveni odgoj uvela sadašnja vlast u našoj zemlji. „Ne želimo da naše kćeri i sinovi uče kako je prirodno reći 'Ja sam muškarac s vaginom'. Ne želimo da se našu djecu uči kako je homoseksualni čin jednako prirodan i vrijedan kao i heteroseksualni. Pod krinkom zdravstvenog odgoja u škole se uvodi homoseksualna propaganda i nameće ideologija suprotna vrijednostima većine roditelja“, rekao je 2. studenog Ladislav Ilčić, predsjednik udruge GROZD. Malo tko je od roditelja posegnuo za Programom zdravstvenoga odgoja na internetskim stranicama, a još je manje onih koji su proučili literaturu koja je na raspolaganju nastavnicima kada govore o spolnosti. Zanimljivo da se u području spolnosti koristi literatura predstavnika alternativnih oblika spolnosti. Posebno je izdvojen Amir Hodžić, organizator konferencije europskih transvestita i transseksualaca održane u Zagrebu. GROZD je izdvojio sporne dijelove njegovih knjiga: „...jer krajnje je vrijeme da homoseksualnost uđe u škole. Makar i pod nemogućim uvjetima“...  „Ali zašto ne reći 'Ja sam muškarac s vaginom!' Zašto ne bi dekonstruirali i taj biološki imperativ koji označava genitalije kao muške i ženske? Zašto prihvaćati mišljenja naučnika koji bi željeli sve stvari lijepo i uredno posložiti u predvidljive dvojnosti?“ (Popis spornih rečenica puno je duži, no u ovom se tekstu bavim temom homoseksualnosti.) Ministar obrazovanja, znanosti i sporta, Željko Jovanović ovime nije zabrinut, štoviše, žalosti ga „činjenica što neki ne razumiju dobrobiti tog odgoja i na taj način rade u korist štete vlastite djece i cijele Hrvatske.“ Međutim, znanstvenici također ističu da, za normalan spolni razvoj dijete treba i normalno okruženje (sklad u obitelji, osobito među roditeljima, njihov ispravan odnos prema djeci, itd.). U suprotnom, štetni utjecaji (iz sredine, medija, mode, itd.), mogu dovesti do poremećaja spolnog nagona. Vjerujem da će i naši znanstvenici imati hrabrost za istinu i reći da utjecaj štetnih poticaja iz okoline, osobito u godinama razvoja, 13.-14., mogu dovesti i do homoseksualizma i do odbojnosti prema suprotnom spolu.

Slučaj za kraj: Bez teksta!

Do koje krajnosti u svijetu danas idu promicatelji kulture smrti govori i jedan primjer iz Škotske. Djed (59) i baka (46), prema procjeni socijalnih službi prestari su, pa im je država oduzela dvoje unučadi za koje je brinulo njih dvoje (jer je majka ovisnica), i dala ih je na usvajanje homoseksualnom paru kako bi to dvoje djece „kvalitetnije“ zbrinula. Djed i baka počeli su i pravnu bitku, a socijalne službe su im zaprijetile da će, ako tako nastave, dobiti zabranu uopće vidjeti svoje unuke.  I još dodaju da su, time što brane svoja prava na sudu, djed i baka “povrijedili odnos povjerenja.“ Nakon tri godine muke, sud je presudio: „Homoseksualci su za djecu bolje rješenje nego djed i baka.“ I oduzeo im je pravo viđanja djece. Škotska je, sudeći po ovom slučaju, postala heterofobna zemlja. Hoće li spolni odgoj, skriven u zdravstvenom, do ove krajnosti dovesti i djecu iz Hrvatske?



NAPOMENE:
1.    Tko je dr. Ivan Poljaković? Rođen je u Subotici 1956. godine, te se nakon završenog obrazovanja u nekoliko europskih gradova uključio u politički život hrvatske zajednice u Vojvodini. Živio je i na Novom Zelandu, gdje je, među ostalim završio i teološki studij za katehete. Doktorirao je u Aucklandu iz njemačke književnosti. Budući da je živio u sredinama koje nisu bile naklonjene katolicima, sve više se zanimao za apologetiku, te je, osim profesorskog i znanstvenog rada, krenuo u održavanje apologetskih tribina. Danas je voditelj Centra za strane jezike na zadarskom Sveučilištu i predsjednik je Udruge Katolik. Autor je knjige „Istina – uvod u apologetiku.“ Više na: http://www.katolik.hr/onamamnu/urednistvomnu; http://www.unizd.hr/default.aspx?tabid=3170
2.    Program zdravstvenog odgoja: public.mzos.hr/fgs.axd?id=14660
3.    Slučaj djeda i bake u Škotskoj – tekst na hrvatskom jeziku: http://www.katolik.hr/aktualnomnu/osvrtimnu/609-kotska-drava-otima-djecu-i-daje-ih-homoseksualcima, engleski izvornik: http://www.dailymail.co.uk/news/article-2199076/Grandparents-children-given-gay-couple-adoption-denied-access-years.html

Da biste komentirali, prijavite se.