Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

nedjelja, 29. srpnja 2012. Arhiva kolumne

Okrenimo vijesti u drugom smjeru

Za dane odmora preporučam i sebi i vama jednu malu vježbu: tražiti i čitati samo dobre vijesti. Iz dana u dan ćemo se bolje osjećati, pa scenaristi Zloga neće biti naši gospodari, već bismo i mi mogli, snagom dobra u sebi koje ćemo hraniti pozitivom.

Nadam se da ispod ovoga naslova ne očekujete kolumnu o aktualnoj hrvatskoj situaciji i aktualnim „vladarima“. Iz tjedna u tjedan izjavama, odlukama, verbalnim i neverbalnim „originalnostima“ trude se sve više nas hrvatske građane baciti u loše raspoloženje. Mnoge naše „kave“ ispunjene su gorčinom što ih izazivaju teme iz hrvatske svakodnevice, građani su nezadovoljni, a bolja budućnost se ne nazire. Osjećaj stida ne postoji u hrvatskom javnom govoru ni srcu, jer da postoji, mnogi bi se pred kamerama, a i iza njih, trebali „crveniti“, ne zbog stranačke boje, već zbog sramotnih poteza od kojih sve više ostajemo bez riječi: od Zakona o MPO do kožnih grijanih sjedala u automobilima za „odabranu“ političku elitu. U sveopćoj ekonomskoj krizi, kad je narod sve više klonuo, bez da trepnu traže „pokriće“ za svoje nemoralne/nenormalne odluke i – nikome ništa. I još, bez imalo nelagode, režu ionako niske plaće, uvjeravajući nas istodobno nastojanjima da u cijenama držimo „europski korak“. No, to se ne odnosi na plaće i životni standard. Na ovim stranicama ne želim vam „stavljati sol na ranu“, te još više tonuti u potištenost zbog bespomoćnosti nad svakodnevnim (ne)prilikama. Zato u nastavku idemo u traženje sadržaja koji podižu raspoloženje, bude ponos i ohrabruju da ima nade za našu Hrvatsku, jer na svu sreću mandati imaju vijek trajanja. Možda je upravo sezona godišnjih odmora sjajna prilika odlučno reći ne vijestima koje nas ispunjavaju ogorčenošću i gnjevom, jer kao pojedinci ništa ne možemo promijeniti na globalnom planu. No, želeći ipak nešto pokrenuti na bolje, birajmo ono što nas zaista oplemenjuje. Od loših vijesti dolazi samo loš osjećaj, zar ne? Tako i od dobrih vijesti dolazi dobar osjećaj! U novinarstvu kažu da je ljeto sezona „kiselih krastavaca“, jer nema nekih značajnih tema (izuzetak ove godine su Olimpijske igre, turistička sezona je uobičajeno obrađena, itd...). No, s crkvene strane gledano, ako se primijeni imalo dobre volje i krene u istraživanje, od krastavaca ni traga, već pravo duhovno biserje i slika Crkve kakvu zapravo tražimo i kojoj težimo. Samo je prava šteta što se javnosti daje tek na kapaljku.

Mladi kao primjer

Uoči 2. kolovoza, blagdana koji se u Katoličkoj Crkvi slavi kao Gospa od Anđela - Porcijunkula, Franjevačka mladež prolazi tzv. „Franjevački hod“ na više dionica u Hrvatskoj i BiH. Cilj im je dolazak u Asiz po porcijunkulski oprost i na susret s FRAMA-ma iz drugih zemalja. Pješačenjem, molitvom, pjesmom, tišinom i zajedništvom prolaze kroz sela i gradove, javno daju svjedočanstvo svoje vjere i, držeći se zajedno, vođeni su jednom idejom – Isusom Kristom kojemu idu ususret stopama sv. Franje. Franjevački hod je tako i ove godine izravan odgovor na poticaj pape Benedikta XVI. koji je poslao vjernicima iz Castel Gandolfa sa svoga godišnjeg odmora: „Tražeći znakove i čuda, često ne primjećujemo da je pravi znak Isus, Bog koji je postao tijelo. Kristova čuda nisu javna isticanja moći, nego znakovi Božje ljubavi koja se ostvaruje tamo gdje susreće čovjekovu vjeru.“ Uz Framu koja je ovih dana stvorila gotovo hodajuću „mrežu“ kroz Hrvatsku, prolazeći Slavonijom, središnjom Hrvatskom i Dalmacijom, te središnjom brdovitom Bosnom, ovdje se ubraja cijeli niz inicijativa hrvatske katoličke mladeži: Modrave, Ministrantsko ljeto, Specijalizacija animatora na Baškim Oštarijama i u Malom Lošinju, Ljetni salezijanski oratorij, Karmelijada, Studentsko ljeto u Postirama, Skautski kamp, itd. Katolička mladež u BiH, pak, sudjeluje u međunarodnim kampovima za mlade koji se tijekom ljeta održavaju u njihovoj zemlji te tako, već petnaestak godina njeguju prijateljske veze s onima koji su im tijekom rata pomagali, a sada žele biti s njima i u novoj stvarnosti, potrebama domaćih stanovnika. Nekima od njih nabavljaju namirnice, kreče stanove ili ih posjećuju i provode slobodno vrijeme s njima. Teško je izdvojiti neku od ovih aktivnosti kao posebnu. No, svakako me osobito dirnuo rad katoličkih skauta s djecom iz Srebrenice. Tijekom devet dana u ljetu djeca iz domova i bez roditelja, među kojima ima muslimana i pravoslavnih, s našim skautima idu na more, sudjeluju u radionicama, školi plivanja, druženju. Žele im poručiti da čovjek, bez obzira što ljubi svoje, može prihvatiti i druge. Ovakvi projekti za mlade, osim što iz godine u godinu bilježe sve veće zanimanje i odaziv, traže i predane svećenike, redovnike i redovnice, kao i vjeroučitelje, animatore i laike koji će biti nositelji tih programa. Već samo čitanje vijesti o takvim događajima ugrije srce, izmami osmijeh na lice i zahvalu Bogu što se može vidjeti i ovo lice Crkve – živo, uvijek mlado, svježe, razigrano, uronjeno u ljubav i zajedništvo, onako kako je kršćanstvo i zamišljeno u svome početku. Da su Isus i apostoli pisali priopćenja iz svojih ureda i čekali da to nekoga „zapali“, pitanje je bismo li mi nakon toliko vremena znali za Radosnu vijest? Ili bismo je morali tražiti u nekim arhivima?

Ljeto za bližnje i Boga

Duhovno-aktivno ljeto oslobađa od uspavanosti, bezvoljnosti, jača karakter u odupiranju zavodljivih zamki Zloga koje „vrište“ s naslovnica, reklama, televizijskih priloga o provodima. Jedan mladi Framaš, Filip Polegubić, na framaškom portalu, i neizravno je dao odgovor na pitanje je li teško i kakvog smisla ima pješačiti desetke kilometara po užarenom asfaltu ili makadamu na Franjevačkom hodu u žaru ljeta? „Iako možda zvuči paradoksalno govoriti o odmoru i hodanju – za Boga nije ništa teško. Upravo je u tome lik Franjine poniznosti, doći onako umoran ispred Porcijunkule, oslobođen od „ljetne“ taštine i posesivnosti i uronjen u more milosti – kakav odmor!“ I dodaje: „Ustrajati u Gospodinu je zadatak ljeta. Okupanost suncem i morem, igra i glazba na ljetnoj terasi, šala i druženje, dihalice i ronjenje, pecanje i krstarenje, sve će dobiti puninu i bolji, iskreniji, dublji i onaj istinski smisao samo ako je s Bogom.“ Mladi animatori iz župa Zagrebačke nadbiskupije, koji iz godine u godinu ljeto provode po skupinama u Domu sv. Martina u Malom Lošinju, pak, svjedoče kako je ohrabrujuće vidjeli i slušati mlade koji, osim kupanja i odmora, dane ovdje provode i u tematskim raspravama te iznose vlastita mišljenja. Kažu da je zadivljujuća spremnost mladih na djelovanje čim im se pruži prilika za to. Mlade animatore redovito oduševi i dan šutnje u ovome programu. Animatorica Valentina o tome je rekla: „To je bio dan kad je svatko u miru ušao u svoje srce“, a Lidija: „Taj dan smo svi duboko zaronili u sebe i pokušali preispitati svoje srce, razmisliti o sebi i još više se približiti Gospodinu. Meni je vrijeme šutnje samo proletjelo. Vjerujem da bih mogla 'izdržati' i dva dana u šutnji, jer je Isus cijelo vrijeme bio sa mnom i nisam se osjećala usamljeno.“ Rad s mladim animatorima koji su suradnici župnicima u radu s mladima iz godine u godinu stvorio je jedan lanac mladih ljudi koji su „otvoreni primiti Život u svoje živote kako bi ovom svijetu i ljudima koji ih okružuju mogli pružiti istinsku radost koja nam dolazi samo od Gospodina“, izjavio je jedan od svećenika koji je bio s mladima.

Crkva koja ide ususret ljudima


Slika Crkve koju vidimo u spomenutim događajima odraz je života s Bogom, jer samo onaj tko je susreo živoga Boga, s tim žarom može biti misionar u svojoj svakodnevici i druge voditi tom susretu. Kao što je Drugi vatikanski sabor prije 50 godina obilježio pojam posadašnjenje Radosne vijesti, tako taj pojam i danas treba primijeniti na blago koje imamo u Riječi i prenijeti ga svijetu. Krista nismo primili kako bismo ga „zatvorili“ od svijeta i čuvali za sebe. Imamo ga kako bismo Njegovu ljubav dijelili drugima i s drugima. A to, pak, traži i domišljatost, i hrabrost i spremnost na iskorak iz vlastitoga „dvorišta“. Mladima to nije teško učiniti. Srce ih nosi, oduševljenost predstavlja njihova krila, jedni drugima su potpora i poticaj. Nova evangelizacija o kojoj govori papa Benedikt XVI. nije novi sadržaj, već nova kreativnost u navještaju. Naši mladi su to razumjeli. U svemu tome ima još nešto vrijedno za njihove živote. Oni rastu uz i sa Radosnom viješću. To što ih nosi u radosti istodobno ih i oblikuje da i vidljivo budu Kristovi. I bez obzira što se spomenuti primjeri duhovnog odmora katoličke mladeži neće naći na naslovnicama dnevnih novina niti u središnjim, ali ni sporednim tv-emisijama, ta stvarnost postoji. To je Crkva koja živi u malim, ali Božjim ljudima.

I na kraju, iskreno se nadam da se barem mrvicu bolje osjećate nakon ovoga teksta, da ste mirniji kad pogledate Crkvu kao cjelinu, a ne tek izdvojene loše vijesti iz naše ili susjedne zemlje (trenutno Slovenije). A za dane odmora preporučam i sebi i vama jednu malu vježbu: tražiti i čitati samo dobre vijesti. Iz dana u dan ćemo se bolje osjećati, pa scenaristi Zloga neće biti naši gospodari, već bismo i mi mogli, snagom dobra u sebi koje ćemo hraniti pozitivom, postati odlučniji nositelji nade da će nam ipak biti bolje, jer znamo da ima Netko tko vodi i naše vrijeme – ako mu to dopustimo.

Da biste komentirali, prijavite se.