Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

subota, 19. svibnja 2012. Arhiva kolumne

Okrutni ples Zloga nad Hrvatskom

Kako nazvati inzistiranje vladajućih da se ozakoni igra moćnih gospodara nad nevinim životima začete djece? To je osnovna ideja Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji.

Borba života i smrti nije tek tema apokaliptičnih biblijskih viđenja i scenarij koji čeka „posljednja vremena.“ To nije tema koja nas se nimalo ne tiče, jer postajemo njezini svjedoci u stvarnosti. Ne pišem ovo želeći uplašiti bilo koga niti sam u skupini onih koji sve oko sebe vide u crnoj boji, već smatram da je vrijeme da stvari zovemo pravim imenom, bez ikakvoga umanjivanja ili skrivanja onoga što leži u biti suvremenih događanja. Kako nazvati inzistiranje vladajućih da se ozakoni igra moćnih gospodara nad nevinim životima začete djece? To je osnovna ideja Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji. Kako biranim riječima opisati okrutne težnje da se pojam obitelj veže uz ono što obitelj nije i da se rastoči jezgra koju tvore muškarac i žena povezani brakom? To je sažetak priče koju nam je ovih dana „servirao“ premijer Zoran Milanović želeći nas Hrvate poučiti kako je vrijeme da prihvatimo homoseksualne brakove. Učinio je to najavom Zakona koji će omogućiti registriranje homoseksualnog partnerstva. I jedan i drugi zakon u svom temelju vode prema promjeni Obiteljskog zakona, jer obitelj više neće moći, barem u svojoj definiciji, opstati kao zajednica utemeljena na braku jednog muškarca i jedne žene, zajednica iz koje se rađa potomstvo. (Ne mogu ipak prešutjeti nadu da će stvarnost kršćanskih obitelji pobijediti ove pokušaje redefiniranja pojma obitelji!) Ukratko, kako god pogledamo, ili Zakon o kojem se raspravlja u Saboru (o MPO) ili ovaj kojega najavljuje premijer Milanović, u pozadini svega leži udar na čovjekovu spolnost koja je Božji dar, jer po njoj on ima udjela u samom Božjem stvaralaštvu. Bog je, naime, začetnik života, a čovjek stvoren na sliku Božju, Bogu sličan, upravo je po rađanju života izravan Božji suradnik. Neprijatelj života od prvih stranica Svetoga pisma je Sotona, Đavao, Zli. Kako god ga nazivali, on ne podnosi Božju vladavinu ljubavi, dobra, rađanja. On je vladar smrti, zmija koja zavodi ili iz prikrajka sikti, čeka svoj plijen. I u svijetu neprestano traži svoje suradnike i saveznike koji će minirati život u svakom smislu. Možemo li stoga reći da i u Hrvatskoj postavlja svoje „nagazne mine“? Ili politički rečeno, pušta nam „probne balone“?

Zaveli nas „vrtirepi“

Mogu se složiti s tezom kolege Damira Kramarića koji je zaključio da „podupirući gay brakove, Milanović skriva slom države i vlastitu diktaturu.“ Dr. Anđelko Milardović sjajno reagira na zanimanje medija koji priču grade na tzv. „probnim balonima“ vladajućih te kaže: „Novine proizvode pseudo događaj kako bi prikrili realno stanje. Vrtirepi upravljaju medijima...“ Istina je da se hrvatsku javnost „zabavlja“ samo određenim temama i istina je da se ne zna što se stvarno događa s našom zemljom u sveopćem ekonomskom i gospodarskom potresu. Sociolog dr. Slaven Letica o tome izravno kaže: „Dok Hrvatska u gospodarskom smislu puca po svim šavovima, nama se kao glavna vijest nameće pitanje homoseksualnih brakova, što je politički posve neodgovorno ponašanje.“ Također je istina i da vladajući veliku pozornost poklanjaju manjini odajući time dojam da su upravo oni presudni i za nove zakone. Ipak, takvo nešto mogli smo očekivati od ateističke i agnostičke političke garniture kojoj, na žalost, hrvatska desnica, po tradiciji kršćanskoga usmjerenja, nije politički dorasla jer je upala u zamku unutarnjih podjela i drugih ljudskih slabosti, umjesto da je ujedinila snage podižući pogled iznad uskih interesa pojedinaca. Ovi drugi su to vješto sakrili i stigli na političku scenu. Međutim, što je jamstvo da bi se i kršćanski usmjerena vlast u ovakvim situacijama uistinu i mogla ponašati kršćanski? Ako su oni prijašnji kršćani na vlasti u malim stvarima pokazali nevjernost, kakvi bi tek bili u velikim stvarima kada se radi o životu? Osobno nisam sklona razmišljati u stilu što bi bilo kad bi bilo niti ikoga unaprijed opečatiti. No, na spomenuta pitanja vezana uz kršćansku vlast potaknuo je američki predsjednik Barack Obama koji je nedavno priznao da je promijenio mišljenje te da sada podupire da se homoseksualnim parovima dopusti sklapanje braka. Taj stvoj stav predstavlja kao osobno mišljenje, što je osobito zabrinjavajuće, jer se Obama predstavlja kao kršćanin. (O tome da je kršćanin „koji svakodnevno moli“, čak je i Bijela kuća izdala posebno priopćenje u kolovozu 2010. kada su se u SAD-u pojavile ankete koje su pokazivale da Amerikanci vjeruju da je Obama musliman.) I kao kršćanin, ističe da je njegovo mišljenje „evoluiralo“ na temelju razgovora s članovima tima koji radi za njega, među kojima ima onih koji su javno priznali da su homoseksualci. Pitam se kako za kršćanina može „evoluirati“ stav o braku? Ako temelji na kojima se gradi kuća evoluiraju, onda se kuća ruši. Nisam građevinske struke, no koliko mi je poznato, temelji bi, sami po sebi, trebali biti najstabilniji dio kuće, zar ne? Ako se vratimo Zoranu Milanoviću, koji je javno rekao da je agnostik, slučajno ili ne, upravo je temu homoseksualnih brakova „otvorio“ nekoliko dana nakon Baracka Obame. Zbog toga novinar Kramarić zaključuje: „Kud Obama, tud i Zoran.“ Ne mislim se ovdje baviti političkom analizom ovih poteza. Međutim, dok sve ovo u političkom smislu može biti nazvano „puštanjem probnih balona“, da se osjeti kako tko politički diše, bez svijesti da se kao „balon“ koristi ljudski život i čovjekovo dostojanstvo, kršćanski gledano, i ti „probni baloni“ šalju nam određenu, u ovom slučaju, alarmantnu poruku. I taj alarm ima vrlo neugodan i prodoran zvuk. (Reći ću i to da se ponekad čudim onim kršćanima koji, mirno sjedeći i dalje raspravljajući o „općoj slici svijeta“, gledaju kako ti „baloni“ lete u zrak nad Hrvatskom, ali nemaju odvažnosti izložiti se javno da se te „balone“ povuče iz „prometa“ i da se očisti hrvatski „zračni prostor“ od „uljeza“.)

Oštro uočiti zamke Zloga

Papa Benedikt XVI. više puta potaknuo nas je da „sasvim oštro“ uočavamo negativnosti. Evo njegove tvrdnje vezane uz aktualnu temu: „Smisao je spolnosti da muškarca i ženu privede jedno drugome i tako čovječanstvu dadne potomstvo, djecu, budućnost. To je nutarnje određenje koje je prisutno u njezinoj biti. Sve je drugo protiv nutarnjega smisla spolnosti. Toga se moramo držati, iako se to duhu vremena ne sviđa.“ Na hrvatskoj sceni kao da se „sudi životu“ koji više ne smije biti Božji dar. No, ne događa nam se ništa što Isusu Kristu nije poznato. Ovu hrvatsku epizodu mogli bismo biblijski nazvati „rešetanje“, onako kako se rešeta pšenica. Ili, došao je neprijatelj, posijao kukolj i otišao (usp. Mt 13,24-25). Da je neprijatelj sam đavao, to izravno govori Isus (Mt 13,39). No, nemojmo propustiti uočiti u ovom odlomku Matejevog evanđelja da đavao dolazi i sije kukolj dok ljudi vlasnika njive spavaju. U hrvatskom kontekstu, đavao je došao dok su se Kristovi učenici uspavali. Je li to bilo u vrijeme posljednjih izbora? Ili čak i ranije? Đavao dolazi i odnosi Riječ Božju iz srca onih koji Boga usputno slušaju. Čini tako kako ne bi povjerovali i spasili se (usp. Lk 8,11-12). Postojanje Zloga ne možemo zanijekati, jer ni Isus nije bio pošteđen susreta s njim, što nam evanđelja izravno spominju. Na žalost, najveća Sotonina pobjeda je što mnogi vjeruju da ga nema ili što, primjerice, izravne udare na život ne gledaju kao njegovo djelo, već mu postaju suradnici – čak i u katoličkoj Hrvatskoj. Dok su „učenici spavali“ on je zavladao i započeo okrutni ples s dahom smrti. Trebamo li se uplašiti toga neugodnog mirisa koji zaudara na vratima Hrvatske? I u ovom kontekstu posežem za vrlo snažnim odlomkom iz Lukina evanđelja (Lk 22,31-32): "Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću." Može nam biti utješna Isusova molitva da ostanemo vjerni, kao i nada da ćemo zbog te Njegove uvjerenosti zaista doći k sebi. I „kad dođemo k sebi“, potrebno je djelovati. No, ova epizoda ima i nastavak. Petar, spreman za Isusa ići i u tamnicu i u smrt (usp. Lk 22,33), ipak će zatajiti da Ga poznaje: "Kažem ti, Petre, neće se danas oglasiti pijetao dok triput ne zatajiš da me poznaš“ (Lk 22,34). Događa li se ovo zatajenje Obami? Prijeti li to i nama kršćanima u Hrvatskoj?

„Doći k sebi“

Što znači „doći k sebi“? Iz poruke pape Benedikta XVI. za ovogodišnji Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija (20. svibnja), koja je naslovljena „Šutnja i Riječ: put evangelizacije“, uočimo poticaj na šutnju koja vodi u komunikaciju s Bogom. Ali ta šutnja nema svrhu zatvoriti nas u sebe same, ili tu komunikaciju ostaviti bez posljedica za svijet, već iz takvoga ozračja reagirati. Papa kaže: „Iz te se kontemplacije u svoj svojoj snazi rađa žurnost misije, odlučna nužnost 'prenošenja drugima onoga što smo vidjeli i čuli', da svi budu u zajedništvu s Bogom (usp. 1 Iv 1,3). Tiha kontemplacija omogućuje nam uroniti u izvor Ljubavi koja nas vodi prema našem bližnjem tako da možemo osjetiti njegovu bol i pružiti mu Kristovo svjetlo, Njegovu poruku života, Njegov potpuni dar koji spašava.“ I, da ne bismo ostali samo zarobljeni u „oštro uočavanje negativnosti“, upravo iz ovoga temelja, intenzivne komunikacije s Bogom, moramo uočiti i šanse dobra koje su tu: nade i nove mogućnosti, „da bismo u konačnici navijestili i nužnost preokreta koji se ne može dogoditi bez nutarnjega obraćenja“ (Benedikt XVI., Svjetlo svijeta). Očito je da je pred nama dvostruka zadaća: raditi iznutra na sebi ulažući snage u vlastiti rast u izravnoj komunikaciji s Bogom, ali i djelovati u svijetu kako bismo zaustavili okrutni ples Zloga upravo iz one snage koju osjećamo nakon zahtjevnog nutarnjeg procesa obraćenja.

Traži se odlučnost bez odgode


Da to nije tek apstraktni izazov, govori nam i hrvatska stvarnost u kojoj pred nama stoji borba za život. Nalazimo se pred ispitom zrelosti, ne one s kojom muku muče naši maturanti ovih dana, već životne zrelosti u odnosu prema zakonima Zloga koji nam se iritirajući „smiješi“ s tv-ekrana. Što nam je činiti? Samo biti ono što vjerujemo i pokazati da živimo iz povezanosti s Gospodarom života, a ne smrti. Zbog Isusa Krista dužni smo ući u ovu borbu, jer branimo život kao Božji dar. I dok ohrabrujem one koji su krenuli u javni obračun s gospodarima smrti i udružili snage sa svjetskim stručnjacima (dr. Antonio Salvatore M. Oriente i dr. Cinzia Baccaglini) koji upravo ovih dana svjedoče u Hrvatskoj o zamkama medicinski pomognute oplodnje (što pokazuju tribine građanske inicijative „I ja sam bio embrij“ u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu), podsjećam i na poziv hrvatskih biskupa na potpisivanje „Deklaracije o zaštiti početka ljudskog života i prava djeteta“ u nedjelje 20. i 27. svibnja u svim biskupijama u Hrvatskoj. U velikom broju župa potpisivanje će trajati i dva tjedna. Tekst Deklaracije sastavljen je u suradnji s katoličkim liječnicima i stručnjacima u tom području. Ne samo da je novi Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji izravno protiv načela Katoličke crkve, već je i u suprotnosti s temeljnim odredbama Ustava RH, Konvencije o pravima djeteta, Obiteljskog zakona te Zakona o suzbijanju diskriminacije (što je detaljno prikazano u Izjavi Stalnog vijeća HBK o Prijedlogu Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji objavljenoj 11. svibnja 2012.). Biskupi naglašavaju da se „donošenjem takvog zakona otvara mogućnost manipulacije s roditeljstvom i u konačnici podriva obitelj utemeljena na bračnoj zajednici.“ Stojimo, dakle, pred prilikom pokazati da „dolazimo k sebi“. Iskreno vjerujem da nismo oni koji će i dalje spavati dok Sotona sije svoje sjeme na hrvatskoj zemlji. Od nas se traži odlučnost, a ne strah, budnost, a ne „pospanost“, svjedočanstvo i žar koji izvire iz kršćanskih temelja. Jer što znači drugima govoriti o tome da smo kršćanska zemlja ako se ne vidi da tako živimo? Sada se traži pokriće za ono što govorimo. I ono nije tek načelne naravi, već izravno i jasno svjedočanstvo o vlastitom stavu. Ili, medijski rečeno, komunicirajmo onime što jesmo, a ne samo onime što govorimo. Jer, „isto žele i Bog i čovjek – lijepu Ljubav i odnose koji ne bole“, rekao je papa Ivan Pavao II., papa kojega smo voljeli i od čijega primjera i danas možemo učiti kako se brani kultura života. Time nam se pruža prilika zaustaviti okrutni ples Zloga koji prijeti od naše zemlje učiniti podij svojih suludih ideja.

Preporuka:

Tekst Deklaracije možete vidjeti ovdje.

IzjavU Stalnog vijeća HBK od 11. svibnja 2012. pročitajte ovdje.

Pregled tribina u Zagrebu i Karlovcu na temu: „Umjetna oplodnja između želje za djetetom i štetnih posljedica“ pogledajte ovdje.
 

Da biste komentirali, prijavite se.