Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

četvrtak, 27. lipnja 2013. Arhiva kolumne

Oproštaj od Hrvatske?

Nemojmo učiniti da se 1. srpnja dogodi oproštaj od Hrvatske. A već dan kasnije i zaborav Hrvatske! Možda bi samo bilo dobro da se oprostimo od premijera i njegovih suradnika. No, u tome nam ne može pomoći Europa, već mi sami.

Imate li osjećaj da se u našoj domovini stvara umjetna euforija zbog ulaska u Europsku uniju? Najave proslava za 30. lipnja i 1. srpnja, politički govori, odbrojavanja na televizijskim ekranima i portalima djeluju kao da se trebamo beskrajno radovati promjeni statusa RH na europskom platnu. I ta se promjena događa svega pet dana nakon proslave Dana državnosti (koji nikako da zaživi u svijesti građana, što pokazuju i ankete kada nas se pita znamo li što slavimo 25. lipnja).

„Putno pismo“ kardinala Bozanića

Iako je u svojoj propovijedi na misi u zagrebačkoj crkvi sv. Marka na Dan državnosti zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić ukazao da „danas u europskoj obitelji naroda postoje brojne pogubne suvremene kušnje“, dodao je da je to naša obitelj i Hrvatska je ne može zanijekati. No, presjekao je politički govor o materijalnim dobrima Europske unije: „Svaki put kada smo slušali obećanja o širokim prostorima i laganom načinu dolaska do blagostanja, susreli smo neistinu s njezinim posljedicama.“ Skrenuo je pozornost na najveću dragocjenost Hrvatske u novoj zajednici naroda, na „onaj biser koji je u nama; njegov je sjaj uvijek sjaj vječnosti, izložen prijetnji da bude prigušen i prekriven naslagama zemaljskog privida.“ A najveći biser Hrvatske su ljudi. Niti jedan politički govor proteklih godina nije toliko pozornosti posvetio vrijednosti ljudi, ljubavi prema drugima, ljudima koji se ne boje založiti za istinu, koji traže dobro drugih i onda kada istina traži promjenu vlastitog života. Tako je ponovno Crkva (mislim na hijerarhiju) ohrabrila narod i dostojanstveno ga uvela u ozbiljnost i odgovornost novoga statusa Hrvatske. Bez zavaravanja o blagostanju i izobilju.

Na prvom mjestu ljudi

“Poznato je da se nekoga cijeni po tome koliko sam do sebe drži”, napisali su hrvatski biskupi 2010. godine u opširnom pismu na temu hrvatskog ulaska u Europsku uniju. Ne zaboravimo i da je Europska unija prije svega zajednica ljudi. To je bila vizija i Ivana Pavla II. koji je tijekom cijeloga pontifikata poticao da se izgrađuje „Europa ljudi i naroda“. Želimo li stvoriti europsko jedinstvo, onda uz stvaranje zajedništva na duhovnom, političkom, gospodarskom i kulturnom području, treba intenzivno raditi i na zajedništvu naroda kojim se nitko neće smatrati ugroženim ili manje vrijednim. Svaki narod u Europi doprinosi njenom bogatstvu. Ili, kako je to isticao francuski političar Michel Bernard, "Europa će biti Europa naroda ili je neće biti." I to je ključni kontekst u koji ulazi Hrvatska! A ona je prepoznatljiva po načinu življenja Hrvata, kako je to rekao kardinal Bozanić: “I, bez obzira na našu grešnost, promicanje kršćanske kulture vezano je uz temeljnu istinu neodvojivosti Boga i čovjeka... Biser kršćanstva svoju je ljepotu ostavio u srcu hrvatske kulture.” A kultura je život.

Ozbiljna poruka iz Njemačke

Kölnski nadbiskup kardinal Joachim Meisner u razgovoru za Glas Koncila nije birao riječi pri izražavanju odlučnih savjeta Hrvatskoj kao članici Europske unije: „Kad uđete u Europsku uniju, ne smijete pristati na loše prilagodbe, upravo glede obiteljske politike! Tu doista treba pokazati zube. Bez kompromisa!“ Europska unija može opstati samo ako će u njoj biti djece. Kardinal Meisner jasno ističe: „Društvo koje iznutra nema životne snage da na svijet donosi djecu, nema budućnosti. O tome je u konačnosti riječ kad se relativizira obitelj. Stoga se nadam da se, kad uđete u EU, nećete prilagođavati.“ Teško je ne „progutati knedlu“ u grlu pred kardinalom Meisnerom koji ima ovako veliku nadu kad znamo kakvi su sve pokušaji u igri da se brak i obitelj i u Hrvatskoj relativiziraju. Meisner, iz njemačkog konteksta, Hrvatsku poziva na jaku samosvijest jer Hrvati u Europi „nisu uljezi, nego nacija s visokom kulturom koja se očuvala u teškim okolnostima prošlosti te stoga nema razloga za sagibanjem glave.“ Zašto mi nemamo takvo mišljenje o sebi?!

Kako iz plemenitog naroda izlaze „lijevi“ političari?

Ako smo i stekli dojam da je Crkva pripremila narod za ulazak u EU, što je posljedica odluke hrvatskih građana i legitimnih hrvatskih vlasti, nije trebalo dugo čekati na političku pljusku koja ostavlja crveni otisak prstiju na hrvatskom licu. Premijer Zoran Milanović, zajedno sa svojom političkom ekipom, pod svaku cijenu želi sakriti komunističke zločine misleći možda da time čini uslugu još uvijek živim Udbašima i onima koji ga drže u šaci. I opet svoju službu predsjednika Vlade koristi za sitne političke igrice i veliku hrvatsku sramotu. I opet Crkva poziva na zdrav razum i raskrinkava posljednje trzaje umišljene političke elite koja se poigrava narodom i dostojanstvom zemlje. Konkretno, Komisija HBK „Iustitia et pax“ 26. lipnja je reagirala na predloženo ograničenje jedinstvenog europskog uhidbenog naloga samo na kaznena djela počinjena nakon kolovoza 2002. godine. Tako bi iskoristili političku moć za spas svojega lažnog ugleda, jer slučaj Josipa Perkovića koji je, kao Udbaš, u Njemačkoj optužen za ubojstvo Stjepana Đurekovića 1983. godine, samo je prvi u nizu koji bi došli pred lice europske pravde. A za sobom bi povukli zasigurno još mnoga ugledna imena, rođake i prijatelje aktualnih političara koji su odrastali u komunističkoj školi naslađujući se ponižavanjem svega što je u toj ideologiji disalo hrvatski i katolički. Eto što je najveći problem hrvatskoj vlasti svega nekoliko dana pred ulazak u EU? Sakriti zločine, a ne ih osvijetliti istinom. Komisija „Iustitia et pax“ zato s pravom konstatira razočaranost neozbiljnošću vlasti: „Mi smo se nadali i očekivali da će Vlada Republike Hrvatske s EU u ovoj finalnoj fazi pred pristupanje razgovarati o turističkim potencijalima, razvoju poljoprivrede koja prema procjenama Unije može hraniti 20 milijuna stanovnika u Europi, o novcu iz fondova koji će ojačati hrvatsku znanost i visoko obrazovanje, jedinu realnu snagu na kojoj se hrvatsko društvo može razvijati. Umjesto toga, Vlada Republike Hrvatske se, neposredno prije stupanja Hrvatske u Europsku uniju, mimo znanja EU, domišlja kako zaštititi zločine iz vremena komunizma.” Našim političarima nije u interesu Hrvatska. I ovo je točka na “i” uoči svima tako važnog 1. srpnja.

Stvarna ljepota, a ne šminka

Što će to biti posljednjega dana Hrvatskog života izvan EU? Koncerti i ples po trgovima i ulicama. Svaka čast svakom glazbeniku i autoru programa, no ako već kao biser Europe ulazimo u novu zajednicu naroda, zašto posljednjega dana svojega krvlju plaćenog statusa na ulice i trgove ne izvučemo ono najvrijednije od hrvatske baštine? Kad kipove i lutke u Briselu odjevaju u narodne nošnje, zašto 30. lipnja ne bi bio Dan hrvatskog ponosa? Da Slavonijom odjekuju tambure i rašire se zlatare, da Podravinom i Zagorjem zaori “kajkavska popevka”, Međimurje bude okićeno cvijećem, Istru milu i otoke preplave svirale i mandoline, Dalmacijom da poteče “Stina pradidova” il’ “Croatio, iz duše te ljubim”, da djevojke i mladići, i staro i mlado odjene nošnje svoga kraja, da Europa vidi raskoš i ljepotu hrvatskog imena. Nemojmo učiniti da se 1. srpnja dogodi oproštaj od Hrvatske. A već dan kasnije i zaborav Hrvatske! Možda bi samo bilo dobro da se oprostimo od premijera i njegovih suradnika. No, u tome nam ne može pomoći Europa, već mi sami.

Da biste komentirali, prijavite se.