Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

četvrtak, 29. ožujka 2012. Arhiva kolumne

Oprosti nam, Bože, jer ne znamo što činimo!

Vladajući diraju u svetinju, a obitelj stvorena na braku muškarca i žene to jest, jer je povlašteno mjesto stvaranja života.

Prije dvije tisuće godina svjetina je kliktala: „Hosana sinu Davidovu!“, prateći tim riječima Isusov ulazak u Jeruzalem. A On je znao da je to tek običan spektakl koji ga je dočekao na ulazu u grad. Dvoličnost mase nije ga ispunila oduševljenjem i euforijom, jer poznao je tajnu srca svoga naroda koji će samo nekoliko dana nakon toga vikati: „Raspni ga, raspni!“ Povijest se, čini se, ponavlja. I ne samo u Jeruzalemu, već i u našoj maloj Hrvatskoj, zemlji kršćanskih korijena i Kristove duše od stoljeća sedmog.

Izdaja na vidiku?


Okrutno zvuči riječ izdaja, no jesmo li na njezinom pragu? Iz obitelji, tog srca društva i izvora novoga života, želi se izbaciti kolijevka koju su stoljećima brižno grijali očevi i majke. Ozakonjuje se život bez istinske ljubavi, one koja je upisana, ne samo u Božji, već i u prirodni zakon. Što nam se to događa? Zaprepašćujuće zvuče dvije izjave vladajućih političara koje su obilježile dan 28. ožujka. Govoreći o prijedlogu novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji ministar zdravlja Rajko Ostojić, bez imalo nelagode i nedoumice, izjavljuje: „Homoseksualno stanje je normalno stanje“, komentirajući tako mogućnost homoseksualnim parovima da dobiju dijete uz medicinski potpomognutu oplodnju. Štoviše, ministar nas smatra naprednima zbog tog, vrlo liberalnog, zakona koji će ići u „ekspresnu proceduru“ da bi što prije zaživio, možda čak i prije ljeta. Njegov stav dodatno pojačava ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Vesna Pusić kojoj uopće nije važan status žene da bi postala majka. Ne mora biti u braku, nije važno živi li sama ili s drugom ženom u vezi. Očevima se tako oduzima uloga hranitelja, majčina suradnika u odgoju, čuvara ognjišta i saveznika u ljubavi. U cijelom procesu oko umjetnog začeća djeteta oni će postati tek sredstvo, dobro iskorišteno i upotrijebljeno po volji žene, i to čak ne svoje vlastite. A gdje je tu ljubav? A gdje je odgovor na pitanje djeteta: „Mama, a tko je moj tata?“  I umjesto da se po hitnom postupku rješava Zakon iz 1978. kojim je dopušten pobačaj te se tako spriječe ubojstva začete i već postojeće nerođene djece, kod nas se radi naopako, požuruje se zakon koji će od djeteta učiniti proizvod, od majke naručitelja, a od oca samo biološki materijal. Nije li to izdaja obitelji, a time i Onoga koji je svojim rođenjem u njoj posvetio upravo takav način života i stvaranja novoga ljudskog bića? Isusove riječi: „Oprosti im, Bože, jer ne znaju što čine!“, sada se odnose i na nas. Vladajući diraju u svetinju, a obitelj stvorena na braku muškarca i žene to jest, jer je povlašteno mjesto stvaranja života. Igraju se bogova zaboravljajući Kulu babilonsku čijim je „mudracima“ Bog pomutio razum i jezike, jer su prekoračili granice i prisvojili su si prava kojima nisu dorasli. Pred našim se očima događa izdaja, okrutna izdaja Boga i čovjeka. Hoćemo li biti njezini sudionici mireći se s odlukama oholih „mudraca“? Za ovakve odluke, naime, potrebna je velika oholost, jer dirati u život i njegovo dostojanstvo nije stvar čovjeka, već Boga. No, glavni likovi novih ideja u Hrvatskoj žele biti veći i od samog Stvoritelja, a njihove izjave su hrvatska sramota, a ne stav većine. Nametnute su i postavljene poput nagazne mine čije će se razarajuće posljedice osjetiti u budućnosti. Nadam se da nam nitko neće „prodavati priču“ kako je izjednačavanje homoseksualnih parova s obiteljima stvorenima na braku muškarca i žene zahtjev Europske Unije. Najnoviji primjer zemlje članice EU, Slovenije, pokazuje upravo suprotno. Ostaje nam zavapiti: „Oprosti nam, Bože, jer ne znamo što činimo!“

Oprosti nam, Ivane Pavle blaženi!


Sjećate se s koliko smo oduševljenja tri puta dočekivali Ivana Pavla II. u našoj zemlji? Kako smo mu klicali, osjećali blagoslov Božje prisutnosti po njegovim rukama, koracima, riječima s ljubavlju izgovorenima na hrvatskom jeziku? Uvjeravali smo i sebe i druge da su to dani koje nećemo zaboraviti. A on je bio Papa obitelji, Papa života, djece i mladih. Štoviše, njegov posljednji pohod Hrvatskoj, 2003. godine, bio je pod geslom: „Obitelj – put Crkve i naroda.“ Sedam je godina prošlo kako naš ljubljeni papa više nije među nama. A mi smo spremni izdati i njega i Onoga kojega je svim srcem naviještao i svjedočio. Govorio je o Njemu i na našem jeziku, tako da ne možemo reći da nismo razumijeli. Je li Hrvatska zaboravila dragog Papu kad radi protiv svega za što je on izgarao? Nakon smrti Ivan Pavao II. nastavlja raditi za čovjeka. Puno puta to je potvrdio i postulator njegove kauze mons. Slawomir Oder govoreći kako je velik broj svjedočanstava pristiglih u Postulaturu upravo povezano s majčinstvom i očinstvom, a osobe koje se bore s neplodnošću, uz pomoć molitve Ivanu Pavlu II. primile su milost roditeljstva. On, koji se za života toliko divio daru i ljepoti obitelji, nazivao je domaćom Crkvom, i sada s neba radi za njezino dobro. O tome svjedoče i brojni primjeri iz Hrvatske.

Stav Ivana Pavla II. prema obitelji


„Bog je ljubav i u sebi živi otajstvo osobnog zajedništva i ljubavi. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku, Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva“, stoji u njegovoj enciklici o obitelji „Familiaris consortio“. U njoj pojašnjava da „spolnost, kojom se muž i žena jedno drugomu predaju činima svojstvenim isključivo supružnicima, nije nešto tek biološko, već zadire u samu jezgru ljudske osobe kao takve; ona se na uistinu ljudski način ostvaruje jedino ako je sastavni dio ljubavi kojom se muž i žena potpuno zalažu jedno za drugo sve do smrti.“ U svom nauku o obitelji Ivan Pavao II. je jasan na svim jezicima svijeta, pa tako i na hrvatskom: „Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supružnika; niče iz samog srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovršenje...Tu je povezanost Bog ustanovio, i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti.“ U svojim je propovjedima naglašavao: „Ako u tom dolasku na svijet i ulasku u svijet čovjeku nedostaje obitelj, to je uvijek udarac i neizrecivo uznemirujući i bolan nedostatak koji potom opterećuje cijeli život.“ A što se poruke državi tiče, iz Katekizma Katoličke Crkve, kojega je 1992. godine potpisao Ivan Pavao II., izdvojit ću samo jedan dio: „Država je odgovorna za blagostanje građana. Zbog toga je zakonito da ona poduzima mjere u svrhu usmjeravanja demografije pučanstva. To može učiniti obavješćujući objektivno i s poštivanjem, a nikada autoritativnim i prisilnim naredbama. Ona ne može zakonito zamijeniti inicijativu supružnika koji su prvi odgovorni za rađanje i odgoj djece. Država nije ovlaštena da promiče sredstva demografske regulacije protivna moralu.“ Možda će se vladajući u našoj zemlji „izvući“ na to da nisu ni teoretski ni praktični vjernici, ali ne mogu zakone o životu donositi po svojoj volji. Ako za njih ne vrijedi Božji zakon, neka se barem drže prirodnoga. A u prirodi nema ploda iz istospolnog zajedništva. Ovdje su da služe narodu koji je, unatoč svemu, većinski kršćanski, katolički. Spomenuti nauk o obitelji jasan je stav Crkve i Ivana Pavla II. kojem smo se divili, klicali mu i (nekada) bili zahvalni za sve što je učinio za nas. Jesmo li sada to sve zaboravili?

Bog je spreman na poniženje da spasi čovjeka


Isus Krist na Cvjetnicu pokazuje svoju spremnost na poniženje. Znajući za izdaju koja slijedi nakon svečanog ulaska u Jeruzalem, prolazi kroz slavljeničke trenutke. Je li tako i u našoj zemlji? Hoće li vjernička većina dopustiti vladavinu oholosti i bezboštva kad se radi o ljudskom životu, te time izdaju svoje svetinje - obitelji? Grešna ljudska narav poniženje je za ono božansko u čovjeku. No, to nije zadnja Božja riječ. Čovjek je slika Božja. I te se činjenice Bog odlučno drži kada spašava čovjeka nakon njegova pada. Iskustvo uronjenosti u susret s Isusom Kristom za vjernika predstavlja probijanje granice zemaljskih obzorja. Po modelu križa, okomitom linijom nadilazi zemlju i, iako stojeći na njoj i obuhvaćajući je horizontalom križa, dodiruje nebo. Križ je izgledom vrlo jednostavan, no teološki i životno ispunjen porukom koja temeljito preobražava, sve čini novo. Ako je Isusovo rođenje „poljubac neba zemlji“, kako to lijepo tumači p. Bonaventura Duda, onda je Kristov križ zagrljaj neba zemlji, što gotovo doslovno kazuju Isusove raširene raspete ruke, kao i njegove riječi iz Ivanovog evanđelja: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi"(Iv 12,32). Ipak, postavlja se pitanje je li Isus kroz dvije tisuće godina sve privukao k sebi? Papinski propovjednik p. Raniero Cantalamessa u jednoj propovijedi na Veliki petak 2002. godine o tome je rekao: „Prošlo je dvadeset stoljeća od toga dana, a ne čini se, Gospodine, da si Ti sve privukao k sebi. Koliki dio čovječanstva Te još ne poznaje! Odatle i molitva koja se ne bez razočaranja gdjekad čuje među kršćanima: 'U sadašnjem času ne vidimo, Gospodine, da Ti sve privlačiš k sebi, zato Te molimo da požuriš dan kada ćeš Ti zaista sve privući k sebi'.“

Crtica za kraj


I dok se ova borba za dostojanstvo života koja je pred nama u Hrvatskoj čini toliko iscrpljujuća, nerijetko i obeshrabrujuća, jer mnogi pokušaji završavaju bez uspjeha, a i u našim vjerničkim redovima ima onih „mlakih“ koji se ne snalaze u borbi unatoč tome što sjede na odgovornim mjestima, pogled na Kristov križ daje utjehu i ohrabrenje. Samo je Njemu poznato na kakvo će tlo pasti sva naša nastojanja i kada će uroditi plodom. No, jedno je sigurno. Život o kojem govorimo ne završava na ovozemaljskim stazama. Vjerujemo da nam s Očevoga prozora na nebu, kako se to slikovito izrazio sadašnji papa Benedikt XVI., Ivan Pavao II. dovikuje odgovor koji može biti nalik onome iz njegove Autobiografije: „Ljudski život je prijelaz. Nije to život potpuno zatvoren između dana rođenja i dana smrti. Otvoren je konačnom ispunjenju u Bogu… Krist je izvršio temeljni preokret u shvaćanju života. Pokazao je da je život prijelaz, ne samo preko granice smrti, nego i u novi život.“

U svjetlu ovih riječi sada su tako živi i stihovi koje je Karol Wojtyla zapisao u Pjesmi o skrivenom Bogu:

„Eto, u toj tišini skriven ja – list,
Oslobođen vjetra,
Više se ne brinem ni  jednom prolazećem danu,
Jer znam da će svi proći.“

Da biste komentirali, prijavite se.