Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

utorak, 05. lipnja 2012. Arhiva kolumne

Pismo (o) Papi

Na godišnjicu prvoga pohoda Benedikta XVI., osim pisma kardinala Josipa Bozanića koji to spominje, te nekih prigodnih propovijedi, malo je toga što se izdvaja kao „posljedica“ pohoda Svetoga Oca.

Godinu dana prošlo je od povijesnog susreta s papom Benediktom XVI. u Zagrebu.

Želim vjerovati da pišem u ime onih koji su ga sa žarom u srcu čekali i pozdravljali na ulicama i trgovima Zagreba, u ime onih koji su s njim molili, šutjeli, slavili, zahvaljivali. Želim vjerovati da među nama ima onih koji i danas ljube Crkvu i nose je kao vidljivi znak i u srcu i na licu. Želim vjerovati da geslo „Zajedno u Kristu“ nije bila fraza za dva dana, 4. i 5. lipnja u 2011. godini, već da je to rečenica poput male ispovijesti vjere jedinstva s Petrovim nasljednikom i međusobnog zajedništva, da je to sadržaj koji je i dalje živo prisutan među nama.

Odakle sumnja?


Pišem da želim vjerovati u navedeno, iako to u postojećoj situaciji nije nimalo lako. Naime, još uvijek se ne zna prava i cjelovita istina o slučaju „Dajla“ koji je bacio ogromnu sjenu na dane nakon Papinog pohoda prošle godine. Koliko je ružnih riječi i uvreda izrečeno i napisano na taj račun? A onda je vrijeme učinilo svoje. Stvari su se „zaboravile“ i nastavili smo dalje. Sada, na godišnjicu prvoga pohoda Benedikta XVI., osim pisma kardinala Josipa Bozanića koji to spominje, te nekih prigodnih propovijedi, malo je toga što se izdvaja kao „posljedica“ pohoda Svetoga Oca, nešto što je zaživjelo i što bi pokazalo da su nam dani s Papom dali vjetar u leđa za živo svjedočanstvo vjere, „zajedno u Kristu“. Kao da smo već navikli i na druge potresne vijesti iz crkvenih krugova koje nam redovito serviraju (svjetovni) mediji. Ipak, šokantno je kad iz crkvenih redova mediji dobivaju materijale za svoje ružne priče i konstrukcije. Najnovije zaprepaštenje izazvale su, ne priče, već činjenice o „curenju“ informacija iz Papina dvora te uhićenje njegova sobara, vjernika laika Paola Gabrielea 23. svibnja zbog posjedovanja niza Papinih povjerljivih dokumenata. Zato je opravdano pitanje: Što se to događa? Gdje je nestao žar, i kod nas u Hrvatskoj i kod njih u Vatikanu? Moju vjeru hrabre mali, skriveni ljudi čiji glas se ne čuje, ali žar srca se sluti. To potvrđuje i osjećaj koji dolazi iz Vatikana. Naime, zamjenik u Državnom tajništvu Svete Stolice, nadbiskup Angelo Becciu, nedavno je za „L'Osservatore Romano“ upravo govorio o tim tihim Papinim služiteljima koji nastavljaju raditi bez obzira što je sjena sumnje pala na sve koji su oko pape: „Ljude koje susrećem ovih sati gledam u oči i iz njih čitam određenu zbunjenost i zabrinutost, ali također i odlučnost da nastave tiho i vjerno služiti Svetom Ocu.“

A kako je Papi?

Kako se papa Benedikt XVI. osjeća? Možemo li se na trenutak uživjeti u taj osjećaj kako je kad te izda bliska osoba? To je nalik rušenju svijeta, a taj svijet zove se povjerenje. I nije to ljutnja, želja za kaznom, već prvi osjećaj koji nastupa, „ogoljenost duše.“ Možda ista ona „ogoljenost“ koja je Isusa u Getsemanskom vrtu vodila kroz vapaj Ocu da ga mimoiđe gorki kalež, ali neka bude volja Očeva! No, u ovim dokumentima nije se radilo samo o Papi, već o dušama mnogih koji su mu pisali s povjerenjem, računajući na tajnost i na Papinu potporu, razumijevanje. To je ono što ga rastužuje, da je netko ranio povjerenje koje papa ima zbog svoje službe i zbog Krista. I dok je obnovio povjerenje suradnicima koji mu služe, Benedikt XVI. ima suosjećanje za osobu koja je ukrala spise, jer očito je da to nije samo „jedan igrač“ u pitanju. Iako je Papin sobar prvi „nastradao“, pitam se što će biti s autorom knjige „Pisma Njegovoj Svetosti“? On si je uzeo za pravo povrijediti privatnost onih koji papi povjeravaju svoju intimu, razmišljanja, nedoumice. Nemoralan i neetičan čin, a nadasve neljudski. Preko njega, Gianluigija Nuzzija, neka osobna Papina pisma, dospjela su u javnost. Sobar sam to sigurno nije mogao učiniti. S njim je počelo, ali u nizu ima, očito više slabih karika. To svakako otvara pitanje o izboru suradnika. Tko stvarno bira Papine suradnike? Ili tko mu ih predstavlja i predlaže za službu? Jedan neimenovani vatikanski dužnosnik za list „La Repubblica“ 1. lipnja izjavio je: "Ovdje unutra ima dobar broj ucjenjivača, njemu jednak broj ucijenjenih, mnoštvo zaposlenika, i mali postotak ljudi vjere: među njima su sveci koji drže na nogama Crkvu. I u ovom razdoblju dezorijentiranosti svi idu svecima kako bi imali podršku, poneku sigurnost!"

Čovjek vjere

Sadašnji papa je velik u svojoj vjeri. To je njegov odaziv pozivu na svetost. Uz sve što ga okružuje, on vidi iznad te urušenosti ljudskih razvalina. Benedikt XVI. ne zatvara oči pred skandalima. I dok, po načelu supsidijarnosti, svaka razina rješava svoj dio, Papa podsjeća na ono što su neki, čini se, izgubili iz vida. Držeći se Evanđelja, Sveti Otac ponavlja: „Vjetar udara na kuću, ali ona neće propasti. Gospodin je podupire i nema oluje koja je može srušiti.“ Ipak, da je potresen, to je priznao. Skandali koji su zahvatili Vatikan, nanijeli su mu bol, što je osobno i priznao tijekom audijencije 30. svibnja, ali je ipak miran, jer je siguran da Bog podržava Crkvu. Papine su riječi: „Zbivanja do kojih je došlo proteklih dana u kuriji i među mojim suradnicima prouzročila su mi veliku bol u srcu, ali se nikada u meni nije ugasila sigurnost da unatoč ljudskim slabostima, teškoćama i napastima, Crkvu vodi Duh Sveti. Gospodin Crkvi u njezinom hodu nikada neće uskratiti svoju pomoć.“ U Milanu, na Svjetskom susretu obitelji, završavajući ručak rekao je: „Ako se koji puta može pomisliti  da je Petrova lađa uistinu izložena na milost i nemilost ljutih protivnika, također je istina da vidimo kako je Gospodin prisutan, živ, doista uskrsnuo, i upravlja svijetom i srcima ljudi." Jače od njegove boli zbog ranjenoga povjerenja bilo je iskustvo žive Crkve koju je doživio s obiteljima, sudionicima susreta u Milanu: „To je iskustvo žive Crkve, koja živi od ljubavi Božje, koja živi za uskrsloga Krista, koje je, recimo to, dar ovih dana. Stoga  zahvalimo Gospodinu."

A da ipak nije problem u suradnicima?


Vraćam se temi suradnika s kojima su, čini se, nastali problemi. One papine već sam nekako spomenula. No, brinu me i hrvatski „posrednici“ između poglavara i stvarnosti. Oni koji su na prvim mjestima trebaju pomoć kako bi imali dodira s „nižom razinom“, onom svakodnevnom. Ako žele biti vizionari, ako traže vrijeme za dodir s Gospodinom koji vodi Crkvu, logično je da istodobno ne mogu pratiti svakodnevicu u svoj njezinoj dinamici. Zbog toga svojim suradnicima daruju povjerenje. Koliko je tu stvarnog poznavanja stanja? Jesu li bliski suradnici i osobe od povjerenja zaista u službi jednog višeg poslanja koje se oslanja na Božju, a ne vlastitu snagu? Što znači biti suradnik jednoga poglavara ili biti na poziciji da možeš kreirati mišljenje dostojanstvenika? Zašto se tako često događa ona „igra gluhih telefona“? Kome je to u interesu? Može li netko opovrgnuti dojam da naši poglavari uza se žele imati ljude bez mišljenja, stava, žara, kreativnosti, bez ljubavi koja potiče na stvaranje, one ljubavi koja ne miruje u fotelji koju su „uhvatili“ redovitim ili izvanrednim putem? Koliko bismo problema i nesporazuma izbjegli kad ne bi bilo povoda ovakvom pitanju. Bolno je kad pojedinci gledaju samo svoju fotelju, osobito u ovim našim crkvenim krugovima, a zapravo, kad se ipak malo bolje pogleda, ti crkveni redovi na kraju ne pripadaju nama, nego Onome koji je Crkvu utemeljio i vodi je već dvije tisuće godina. Možda je i kod nas vrijeme za redefiniciju pojma poslušnosti i u našim krugovima. Nadbiskup Becciu je o tome sjajno rekao: „Poslušnost ne znači odustati od vlastitog mišljenja, već očitovati iskreno svoje mišljenje i uskladiti se s poglavarima.“ Povlađivati, misliti jedno, govoriti drugo, a činiti treće nikome ne donosi koristi – ni u središtu Crkve u Vatikanu, ali ni u našoj maloj Hrvatskoj. Istina je da je na mjestu i pitanje kakve suradnike biraju naši poglavari? Oni su u početku možda zaista ljudi od povjerenja. Međutim, kao i u drugim ustanovama, tako i u Crkvi ljudi podliježu napastima ulagivanja, moći i svjetske slave. Možda su oni u početku i pravi, zaista osobe od povjerenja. No, s vremenom njima ovlada ona strast uvaženosti, autoriteta, moći u kreiranju mišljenja odgovornih. I tako ih sve više udaljuje od temelja suradničkog odnosa – povjerenja koje sa sobom donosi odgovornost, kao i služenja koje ne gleda svoju korist, već više dobro. To je sindrom „drugog lica“ koje se mijenja ovisno o okolnostima, a posebno pod utjecajem, možda i prebrzo stečenih pozicija. I ovdje vrijedi pravilo da, što se osobnom žrtvom „plati“, drugačije se cijeni, odgovornošću se čuva i povjerenjem opravdava. Jer, koja god služba ili dužnost u Crkvi bila, ona je ipak dio stvarnosti koja je i otajstvena, a ne samo ljudska. Uz Pedesetnicu je Sveti Otac spomenuo novu Kulu babilonsku i istaknuo kako ni ne primjećujemo da nam se događa iskustvo toga vremena: „Istina je da su se povećale mogućnosti komunikacija, prijenosa vijesti. Međutim, možemo li reći da su se povećale i mogućnosti sporazumijevanja ili se pak sve manje razumijemo?“ Papi nije promaklo vidjeti da među ljudima sve više prevladava osjećaj nepovjerenja, sumnji, uzajamnog straha, čak do te mjere da postajemo opasni jedni za druge. U Vatikanu je, međutim, počelo određeno „provjetravanje“. Hoće li taj val stići i do Hrvatske?

Je li Crkva doista takva?


Crkva nije apstraktna skupina ljudi izvan svoga vremena. Crkva smo svi mi kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, pritjelovljeni Isusovoj muci, smrti, ali i uskrsnuću. Mi smo svakodnevni ljudi i mi smo lice Crkve. Iz naših redova odabrani su i poglavari i njihovi suradnici. Je li se pri tom izboru ili nakon njega dogodio kakav „kratak spoj“ zbog kojega su nastale posljedice nevjerojatnih razmjera? Jesmo li svjesni da naši prijedlozi, preporuke za druge nose i dozu odgovornosti? Kad bismo se oslobodili rivalstva, podijeljenosti u tabore, sačuvali bismo puno energije koju bismo mogli usmjeriti na nešto drugo, primjerice ulaganja koja su vodila do one veličanstvene tišine na Trgu bana Jelačića prošle godine u Zagrebu. Nadbiskup Becciu u „L'Osservatoreu“ je izrazio žaljenje što svijet u Vatikanu ima tako iskrivljenu sliku. No, i to nama u Crkvi nešto govori! Gledajmo na to kao na poticaj za razmišljanje, poticaj na zauzimanje do kraja kako bi se u javnosti i stvarnosti zaista vidio život Crkve nadahnut Evanđeljem, a ne vlastitim interesima. Skandala je bilo i ranije. Sve je nekako prisutan dojam strepnje da mediji nešto ne otkriju. No, nije li to kriva logika, više se bojati medija nego Gospodina kojem polažemo završni životni račun? I možemo li iz svega izvući neku pouku? Na kraju se vratimo Vatikanu. U utorak, 5. lipnja, državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone novinaru talijanske državne televizije RAI govorio je o upravo o skandalima koji se vežu uz sjedište Katoličke crkve posljednjih dana. Iako postoje novinarska nagađanja da su skandali zapravo nastali zbog njega, dok o tome ne postoje službeni dokumenti, ne smijemo konstruirati priču, već zaključiti riječima kojima je i on zaključio predstavljanje ove tužne vatikanske situacije: „Mnoge se stvari rješavaju razgovorom i osobnim vezama, nekada čak i obraćenjem srca. O tome nema tragova u papirima i administrativnim postupcima. Iako su papiri važni, osobni su odnosi važniji.“ Prema riječima kardinala Bertonea, ova je „kriza“ dovela, osim do strožih mjera, i od učvršćenja vjere. A mi ne zaboravimo da su vjera i povjerenje riječi koje i sadržajno i svojim oblikom oduvijek idu zajedno.

Da biste komentirali, prijavite se.