Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

subota, 08. lipnja 2013. Arhiva kolumne

Počeli smo slušati Ivana Pavla II.?

U svjetlu najnovijih događanja u Hrvatskoj, što znači voljeti Ivana Pavla II.? Imamo li pred njim dva lica?

Spomen danas blaženog Ivana Pavla II. kod mnogih raznježi dušu, izaziva emocije, lijepe uspomene, zahvalnu molitvu. No, je li on bio samo pojava ili ipak nešto više? U danima sjećanja na njegovo 100. apostolsko putovanje, čitajući njegove propovijedi, slušajući snimke i „vraćajući film“ iz 2003. godine, kao da čujem još jednu njegovu rečenicu: „Govorio sam što vam je činiti.“ Da, prije deset godina, kada je geslo njegova pohoda bilo „Obitelj – put Crkve i naroda“ ni slutili nismo da ćemo danas, „borbom“ za brak između žene i muškarca, morati znati javnosti pokazati taj put! A brak je temelj od kojega počinje obitelj. Je li Ivan Pavao II. već tada vidio tako daleko, da nas je pripremao na ove današnje izazove? Ili, drugo pitanje, za svakoga od nas: što mislimo kada kažemo da ga volimo? Znamo li ga slušati i jesmo li sposobni u toj ljubavi i čuti ga? Čini mi se da živimo dane provjere upravo ovog pitanja.

Smatrao je važnim govoriti o obitelji

Kada se vratio u Vatikan, na audijenciji 11. lipnja 2003. Ivan Pavao II. govorio je o pohodu Hrvatskoj. Pritom je naglasio: „Smatrao sam korisnim ponovno potvrditi prvotnu društvenu vrijednost ustanove obitelji, tražeći za nju povlaštenu pozornost i konkretne mjere, koje će podupirati njezino zasnivanje, razvoj i postojanost.“ Evo nas sada na ispitu upravo ova tri čina: zasnivanja, razvoja i postojanosti obitelji. Pred nama je javna rasprava o Obiteljskom zakonu. Valja dobro otvoriti oči i uši da se, možda ne izravno kroz vrata, ali onda kroz prozore ne ostavi zraka, pa nastane „propuh“ ideja koje će voditi do usvajanja djece za homoseksualne parove. Vijeće HBK za život i obitelj potrudilo se pripremiti osvrt na teze za nacrt prijedloga iskaza za Obiteljski zakon koji će se uputiti kao doprinos javnoj raspravi, što smo mogli doznati sa izvanrednog zasjedanja HBK 5. lipnja ove godine.

Brak, obitelj i odgoj djece

Idemo li korak dalje i pratimo li propovijed Ivana Pavla II. na riječkoj Delti 8. lipnja 2003., tada razmotrimo ovaj odlomak: „Vi se, pak, kršćanske obitelji, ne ustručavajte – posebno svjedočeći načinom vlastitog života – predlagati istinski naum s obitelji kao zajednicom života utemeljena na ženidbi, to jest na postojanome i vjernome zajedništvu muškarca i žene, međusobno vezanima javno očitovanom i priznatom svezom.“ Može li se u Građanskoj inicijativi „U ime obitelji“ prepoznati da je ova propovijed zaista oživjela? Obiteljima, dakle roditeljima, prije deset godina papa je, na hrvatskom jeziku, poručio: „Na vama je da na sebe preuzmete odgovornost ljudskoga i kršćanskog odgoja svoje djece, koristeći također pomoć odgojnih stručnjaka te ozbiljnih i dobro pripravljenih vjeroučitelja.“ Dakle, ne da škola odrađuje kompletan odgojni program, već najprije obitelj. Međutim, mnogi će roditelji reći da se nemaju vremena baviti Kurikulumom zdravstvenog odgoja, neki će zasigurno i „nasjesti“ na medijske manipulacije i ministrovu „spiku“. Ali ne zaboravimo, niti škola niti ministar Jovanović nemaju pravo na djecu više od roditelja. Zato vrlo ozbiljno zvuči poziv što ga roditeljima upućuju hrvatski biskupi ovih dana, da se uključe u javnu raspravu o predloženim sadržajima Kurikuluma zdravstvenog, a posebice spolnog odgoja. Biskupi se nadaju da će i predstavnici vijeća roditelja u školama iskoristiti svoje pravo te sukladno vjerskom opredjeljenju kritički vrednovati one dijelove sadržaja koji ugrožavaju integritet djeteta i njegov kršćanski identitet. Ukratko, traži se zainteresiranost i zauzetost. I o tome Ivan Pavao II. ima rečenicu, na hrvatskom, tako da nema isprike da ga nismo razumjeli: „Današnje je društvo dramatično rascjepkano i podijeljeno. Upravo je zato i tako očajno nezadovoljno. Ali kršćanin se ne miri s umorom i samim tijekom zbivanja.“ Simpatično je rekao u Osijeku 7. lipnja: „Ni jedan kršćanin ne smije ljenčariti.“ Zato, dragi roditelji, ozbiljno shvatite poruku HBK: „Pristup spolnosti kakav se promovira u spornome (četvrtom) modulu, prikriven ideologijom individualnosti, očit je korak prema osporavanju i dokidanju svega svetoga: najprije bračnoga zajedništva muškarca i žene kao vitalne stanice i prirodne kolijevke svakoga naroda.“ Djeca u konceptu ministra Jovanovića postaju sredstvo dokidanja braka i obitelji. Naše uključivanje u javnu raspravu na svim razinama znak je da dijete nije sredstvo i da su roditelji zainteresirani za model po kojem ga se odgaja i obrazuje. Pruža nam se prilika zauzetošću ostvariti pojam javne rasprave i u praksi. Ako ih možda nije bilo do sada, ne znači da nije vrijeme da „krenemo u akciju“?

Iskreni prema Ivanu Pavlu II.

Jedno od mojih uvodnih pitanja bilo je: znamo li slušati dragog nam papu Ivana Pavla II. i jesmo li sposobni u toj ljubavi i čuti ga? Na temelju najnovijih zbivanja mislim da možemo reći da smo ga počeli slušati. Jer zasigurno nije njegovo poslanje bilo samo pojavom privući ljude i emotivno ih osvojiti, već ih i naučiti nauku Crkve koja izvor ima u Isusu Kristu. Koliko mu je važna obitelj mogli smo vidjeti iz njegova pontifikata u kojem je, već nakon što je tri godine vodio Crkvu, 1981. napisao encikliku „Familiaris consortio“, o obitelji. Ima ondje jedna rečenica tako dobro došla Hrvatskoj danas: „Našem je vremenu potrebna mudrost.“ Poslušajmo toga papu kojega smo oduševljeno prije deset godina susretali na našim ulicama i trgovima. U spomenutoj enciklici roditeljima daje ohrabrenje za djelovanje u javnoj raspravi o spolnom odgoju: „Odgoj za ljubav kao sebedarje predstavlja također neophodnu pretpostavku za roditelje pozvane da svojoj djeci pruže jasan i delikatan spolni odgoj... Spolni odgoj – osnovno pravo i dužnost roditelja – mora se uvijek ostvarivati pod njihovim brižnim vodstvom i u kući i u odgojnim zavodima koje su oni izabrali i koje nadziru. U tom smislu Crkva se poziva na zakon supsidijarnosti, koji je škola dužna poštivati kada sudjeluje u spolnom odgoju tako da postupa u istom duhu koji prožima roditelje.“ Ako već neki političari i državni dužnosnici na susretima s papom drže „figu u džepu“ i, slušajući propovijedi o obitelji zapravo stvaraju plan kako će je razoriti, nemojmo mi mali obični ljudi pred Ivanom Pavlom II. biti s dva lica. Voljeti ga znači i čuti ga. A njegove su poruke, enciklike, propovijedi i danas vrlo svježe. Ponavljam, o tome je govorio i na hrvatskom jeziku, tako da nema isprike da ga ne razumijemo. Da su, pak, te poruke bile vizionarske, potvrđuju i najnovija događanja u Hrvatskoj povezana sa zaštitom braka i obitelji.

Molitva za dar Duha Svetoga

Govor Ivana Pavla II. u Rijeci o obitelji, i to upravo na Pedesetnicu, spomen silaska Duha Svetoga nad apostole, nije slučajan. Da bismo bili narod nade, kako nas je pozvao, moramo biti narod koji moli. A što moliti? 8. lipnja 2003. na riječkoj Delti odjeknula je molitva za dar Duha Svetoga: „Dođi, Duše Sveti, ispuni srca svojih vjernika i u njima užezi oganj svoje ljubavi.“ Tada nam sigurno neće biti svejedno, niti po pitanju braka, niti po pitanju odgoja djece. I nećemo čekati da netko drugi rješava „problem“, već ćemo imati hrabrosti biti poticatelji i ostvaritelji inicijativa koje povezuju i stvaraju jedinstvo. Gdje god se stvara jedinstvo, gdje ideje nisu razlog za podjele, tu je prisutan Bog. „Kristova je želja da u Njemu svi budu jedno, kako bi u svima prebivala punina njegove radosti (usp. Iv 15,11: 17,13). A biti radostan nije samo želja katolika. Biti čovjek nade možda se i može činiti povlasticom vjernika. No, ta nada čije iskre naziremo posljednjih tjedana ne čini nas elitom, već postaje obveza. Riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić u jednoj je propovijedi, u sklopu „Dana Ivana Pavla II. u Rijeci“ rekao: „Nade nema bez poniznosti. Onaj koji nije ponizan, tj. koji je ohol, ne može se nadati, jer je samodostatan.“ I opisao je Ivana Pavla II. kao čovjeka molitve i nade koju je donosio svima koji su ga susretali, slušali ili na bilo koji način sreli i upoznali: „To je bilo njegovo služenje čovjeku, svakom čovjeku bez obzira na rasu, klasu, spol, vjeru ili nevjeru.“ Može li takvo biti i naše služenje? Dao nam je smjernice da bismo svijetu pokazali kako je obitelj put Crkve i naroda. Samo je potrebno čuti ga.

Da biste komentirali, prijavite se.