Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

utorak, 17. siječnja 2012. Arhiva kolumne

Ponos i suze moje Hrvatske

Bila je to ratna, 1992. godina za Hrvatsku. Tko je tada vjerovao u našu snagu i značenje? Tko je mogao prepoznati, a da ne živi u Hrvatskoj, dušu zemlje koja vapi za slobodom i želi oživjeti svoj stoljetni san o samostalnosti?

Bila je to ratna, 1992. godina za Hrvatsku. Tko je tada vjerovao u našu snagu i značenje? Tko je mogao prepoznati, a da ne živi u Hrvatskoj, dušu zemlje koja vapi za slobodom i želi oživjeti svoj stoljetni san o samostalnosti? Presudni korak za cijeli svijet učinio je papa Ivan Pavao II. Presedan – priznanje zemlje koja je još u ratu – učinio je taj veliki prijatelj Hrvata. Biskup Ivan Šaško na misi povodom 20. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske rekao je da „priznavanje Hrvatske nije plod političkih sprega niti odraz moći. Vjernički gledano, priznanje je plod hrabrog svjedočenja ljubavi... postojala je proročka prisutnost ljudi na putu našega naroda koja je usmjeravala pogled i pojačavala glas dobrote.“ Ivan Pavao II. konkretna je slika te prisutnosti. U njemu gledamo prisutnost Crkve koja je, „oslonjena na molitvu i traženje Božjega kraljevstva, znala prepoznati gdje su granice političkoga govora i tijeka i – odstupivši od zemaljskih uhodanosti – stala na stranu pravde i promicanje mira.“ Sveta Stolica priznala je Hrvatsku 13. siječnja 1992. godine.

Bitka za Hrvatsku vodila se i prije 1991. godine

Hrvatska je bila izložena na tihoj vjetrometini interesa europskih sila i prije ratnih godina. Svjedoče to sudionici diplomatskih akcija koje su dovele do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Uz Svetu Stolicu, i Njemačka je svojim diplomatskim nastojanjima bila među vodećim promicateljima ideje o samostalnosti i suverenosti naše zemlje. Tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl, za čijega je mandata srušen Berlinski zid i pokrenut proces ujedinjenja dvije Njemačke, bio je na strani Hrvatske. To mu, međutim, nisu praštale ni Francuska ni Velika Britanija koje su željele opstanak SFRJ. Kada mu je Sveti Otac Ivan Pavao II. dao do znanja da neće ostati sam u priznanju RH, Kohl je učinio iskorak kojega su kasnije prihvatile i ostale tadašnje članice Europske zajednice. Odakle Papi i Helmutu Kohlu informacije o stvarnim događanjima u Hrvatskoj? Providnost se pobrinula da je u to vrijeme Vatikanska diplomacija u svijetu imala nekoliko značajnih Hrvata koji su odradili javnosti nepoznat posao, što je donijelo vidljive rezultate u odnosu političara prema Hrvatskoj. Mons. Milan Simčić i mons. Josip Uhač dvojica su ljudi čija se imena ne smiju zaboraviti. U vrijeme nastanka samostalne Hrvatske, mons. Milan Simčić (Klana, 1926., danas u mirovini) bio je podtajnik Kongregacije za kler pri Svetoj Stolici. Na toj je službi imao vrlo čvrste veze i s Državnim tajništvom i drugim ustanovama Svete Stolice. U vrijeme kada su mnogi znali samo za Jugoslaviju i bili puni neznanja, površnosti i predrasuda, bilo je vrlo hrabro i domišljato dolaziti do političara koji su svojom visokom pozicijom privlačili pozornost javnosti, te su tako mogli reći i istinu o Hrvatskoj. Naši diplomati kažu da je borba za istinu o Hrvatskoj bila teška i mučna, jer je trebalo uvjeriti ljude da ne nasjedaju na priče agresora, već da zaštite žrtve. Mnogi su novinari manipulirali informacijama, ali naši tihi diplomati nisu odustajali. Bilo je tako i u Italiji gdje se posebno istaknuo mons. Simčić, ali i u Njemačkoj, za što zasluge pripadaju mons. Uhaču, rodom iz Brseča (1924. – 1998.). Uhač je bio apostolski nuncij u Njemačkoj od 1984. do 1991. godine. Tako je i kancelar Kohl iz prve ruke mogao saznati istinu o Hrvatskoj.

Je li se znalo da Hrvatska mora stradati?

Kada je još 1986. godine CIA upozorila State Department da će u SFRJ doći do rata ako se nešto ne poduzme s obzirom na tinjajuću napetost, ni SAD ni Europa nisu pokazale znak zabrinutosti niti želju za djelovanjem. Vrlo malo je onih koji će danas svjedočiti o dvije velike sile koje su se borile nad, danas bivšim komunističkim zemljama – socijalistička i demokršćanska Internacionala. Može li se između ova dva pola osjetiti i prisutnost masona? Vjerujem da će neovisni istražitelji imati volje i vremena, ali i dovoljno ljubavi za istinu o Hrvatskoj, istražiti svibanjski sastanak 1990. godine u Madridu na kojem je tema razgovora bilo zauzimanje stava prema zemljama koje su izašle iz komunizma, pa tako i prema Hrvatskoj. Poticaj za istraživanje je i srpanjski sastanak u Pragu 1990. godine na kojem je, kako su svjedočili neki sudionici, bilo važno pitanje kako sačuvati multinacionalne zemlje, poput SFRJ, što bi omogućilo lakše upravljanje jednim središtem velike države nego s više manjih. Sudionici sastanaka te su informacije prenijeli našim diplomatima, a oni Svetom Ocu i političarima, talijanskim i njemačkim. Tako se saznalo što se sprema jednoj zemlji koja je od davnina svjedok i čuvarica kršćanstva. I zato nas Sveti Otac nije ostavio same. Samo, ne činimo li grijeh propusta što mnoge činjenice iz 1990. i 1991. godine prešućujemo, ne istražujemo? Hoće li se zbog toga povijest ponoviti? I dok smatram potrebnim na ovome mjestu, u ime slobodne i suverene Republike Hrvatske i njezinih stanovnika ispisati riječ hvala papi Ivanu Pavlu II., kao i političarima koji su prepoznali istinu o Hrvatskoj kada je najviše krvarila u borbi za samostalnost i suverenost, jedno hvala ide i znanim i neznanim, tihim i predanim ljudima koji su svoju borbu za Hrvatsku vodili daleko od očiju javnosti, u diplomatskom svijetu. Ono što su prije više od dvadeset godina bili mons. Simčić i Uhač, danas su nadbiskupi: Nikola Eterović, Martin Vidović, Petar Rajič, kao i mlade hrvatske snage u službi Svete Stolice: Mislav Hodžić, Miroslav Vidović i drugi.

Zašto suze u naslovu?


I dok se s ponosom prisjećamo borbe za samostalnost i suverenost Hrvatske, o našoj domovini mogli bismo govoriti kao o ljepotici, dvadesetgodišnjakinji koja je na pragu svojega procvata. Možda bi naša zemlja i procvala da je sami nismo pretvorili u siroče koje tužna i razočarana pogleda stoji pred vratima Europske unije čekajući što će o njoj odlučiti njezini građani 22. siječnja. Mogli biste reći da sam malo pretjerala u ovom opisu. No, kad se sjetim koliko je ljudi poginulo za slobodnu Hrvatske, pa pogledam posljednje godine koje su donijele njezinu rasprodaju, od banaka do industrije, pitam se tko je uistinu opustošio slobodnu Hrvatsku? Sada to nije agresor iz drugog naroda, već neprijatelj iznutra. A taj je najgori. Posljednjih dana nam se serviraju priče za i protiv Europske Unije kao neke tvorevine koja će pomoći ili odmoći Hrvatskoj. Kao da već unaprijed tražimo saveznika za bolju budućnost ili krivca za moguće nevolje. Složiti scenarij za opravdanje vlastite nesposobnosti – to bi mogao postati pravi hrvatski brand, kako se to popularno kaže. A kome su bile povjerene glavne uloge vodstva Hrvatske od njezine slobode do danas?

Što s Europskom Unijom?


Kampanja uoči referenduma o ulasku RH u EU 22. siječnja prilično je neuvjerljiva – i ona za i ona protiv EU. Na obje strane nedostaje argumenata, emocije su jače od snage činjenica i suočavanja. Ako ne u EU, što će biti s Hrvatskom? Već do sada smo izgubili vlast nad svojim kapitalom, a protiv toga nije bilo nikakve kampanje. I krivca (krivce) se ne imenuje. Jednostavno, idemo dalje. Ako da u EU, hoćemo li biti prepoznatljvi? Mons. Želimir Puljić, član Biskupske komisije HBK za odnose s EU ovih je dana uputio značajnu poruku: „Hoće li hrvatski građani uspjeti sačuvati svoj vjerski i kulturni identitet u uniji ovisi o nama. Nisam skeptičan, jer imali smo i težih iskustava u povijesti. Imali smo i problematičnijih povijesnih razdoblja, a nismo izgubili svoj identitet. Zato bi svi koji umjesto nas pregovaraju trebali potpisivati zakone i uvjete u svjetlu pitanja hoćemo li u njoj moći prepoznati sebe, svoju prošlost i sadašnjost, s povjerenjem gledati u budućnost? To su okviri koji Crkvu zanimaju. Nisam pesimist, ali pregovarači trebaju imati u vidu to 'hoćemo li'. Ako mi netko niječe moju prošlost, onda u toj kući teško da ću se osjećati dobro. Ali ako me prihvati kao onog koji ima svoju prošlost, svoje ime, prezime i ponosan je na to, onda je to za pozdraviti." Nadbiskup Puljić vrlo jasno ističe da Europskoj uniji nudimo iskustvo i sve što imamo, ne da izgubimo, nego da sačuvamo: „U tom smislu, ne bi se trebalo bojati, ako se mi sami ne potrudimo izgubiti to što imamo, ponosni što jesmo.“ Vrijedi naglasiti – ako se mi sami ne potrudimo izgubiti to što imamo. No, dosta smo toga izgubili već na putu prema EU i to je problem s kojim se treba suočiti ako još postoji ikakva nada u oporavak naše zemlje iznutra. U ulasku Hrvatske u EU mons. Puljić vidi, ne nijekanje, već priliku. No, ona ovisi o nama i o onima s kojima smo u tom zajedništvu: „Kad se ima mogućnost biranja, treba slobodno birati. Treba biti dosljedan onome što čovjek izabere i ne dopustiti da ga netko radi toga iskoristi; nego da bude svjestan onoga što je izabrao.“

Da biste komentirali, prijavite se.