Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

petak, 18. siječnja 2013. Arhiva kolumne

Razotkrivene "karte"?

Eto, i to se jednom moralo dogoditi, da u lice čujem što netko, društveno "visokopozicioniran" misli o mojem radu. U životu svakoga od nas nađu se i primjedbe i pohvale. No, kada takvo mišljenje dođe u žaru vrijednosne borbe, svjedočenja i suprotstavljanja mišljenja, onda je to ipak simptom određene dijagnoze.

Eto, i to se jednom moralo dogoditi, da u lice čujem što netko, društveno „visokopozicioniran“ misli o mojem radu. U životu svakoga od nas nađu se i primjedbe i pohvale. To vam je isto kao i s kišovitim i sunčanim danima. Ništa neobično! No, kada takvo mišljenje dođe u žaru vrijednosne borbe, svjedočenja i suprotstavljanja mišljenja, onda je to ipak simptom određene dijagnoze. A koje? Prosudite sami na kraju ovoga teksta. Uvodno ću samo napomenuti da izlažem ovaj primjer zbog svega što se krije iza njega. Nije ovo priča koju bih doživjela na osobni račun, već „zarađena etiketa“ ide na drugu adresu, a ja sam se „samo“ našla na određenim mjestima u određeno vrijeme.

Ravnatelj na rubu izdržljivosti

Okruglom stolu o „Spolnoj edukaciji u hrvatskim školama – da ili ne?“ 16. siječnja nazočila sam kao novinarka i urednica emisije o toj temi. Vjerujem da ste pročitali izvješća o tome, sve ono što je bilo javno dostupno brojnoj publici u dvorani. No, kako to obično biva, novinari nakon takvih događaja od sugovornika uzimaju i dodatne izjave o pitanjima koja ih posebno zanimaju. Tako sam i ja prišla prof. Vinku Filipoviću, ravnatelju Agencije za odgoj i obrazovanje. Komentirajući stav da je javna rasprava s određenim „navijačkim“ nabojem u javnosti ipak otišla predaleko, rekao je kako se slaže s time, te je u izjavi za moj medij za to izravno prozvao Udrugu GROZD navodeći da ta Udruga u javnosti govori o spolnom odgoju jer od toga ima materijalne koristi. (Zbog objektivnosti moram reći da nisam član niti jedne katoličke udruge, pa tako niti Udruge GROZD, niti sam majka da bih bila pod utjecajem majčinskih emocija.) Nisam mogla odoljeti da ne pitam može li to argumentirati? Dodala sam i pitanja o preporučenoj literaturi iza koje stoji udruga Queer Zagreb, B.a.b.e, CESI (feministička organizacija koja se zalaže za unapređenje društvenog položaja žena i ostvarenje spolne i rodne ravnopravnosti) ili Forum za slobodu odgoja. Naime, i ministar Željko Jovanović i prof. Vinko Filipović u javnosti su ponavljali da udrugama i Crkvi nije mjesto u školi, a zanimljivo u preporučenoj literaturi ima mjesta za udruge, ali ne i za Crkvu. Eto, nametnulo mi se logično pitanje. Ako vi optužujete GROZD za materijalni interes, onda mi imamo pravo sumnjati da ste vi pod utjecajem ovih drugih udruga čiju literaturu uzimate kao preporučenu. Prof. Filipović „odgovorno je tvrdio da nije“, a ja sam „samo“ dodala da i mi tvrdimo da ni GROZD nema interes. I to je, čini se, bilo previše za njega. Nakon toga pitanja uslijedilo je njegovo pitanje meni: „Zašto ste Vi tako tendenciozni?“ (Razgovor s prof. Filipovićem – HKR – 16.1.2013.)

Ne smiješ misliti svojom glavom?

Stalno se pitam što je tu bilo tendenciozno? Možda prof. Filipović nije navikao da mu novinari postavljaju potpitanja? Treba li uopće spominjati predrasudu kojoj robuje smatrajući katoličkog novinara neobjektivnim samim time što radi u katoličkom mediju koji je u vlasništvu Crkve? Čak i da to smatra, trebao bi znati, barem pred uključenim mikrofonom, prešutjeti svoju osobnu ljutnju ili „rub živaca.“ Sjećam se da mi je krajem prošle godine u telefonskom razgovoru rekao da se spolnim odgojem žele boriti protiv predrasuda prema drugim seksualnim usmjerenjima i ulogama muškaraca i žena. Pitam se sada kakav bi odgoj trebalo uvesti za odrasle da se oslobode predrasuda prema katolicima? Oboje smo ondje bili po službenoj dužnosti. Moja je jasna: saznati ono što je u interesu javnosti, slušatelja moje matične kuće koji nam često šalju upite o ovoj temi. A koja je dužnost prof. Filipovića? Sigurno ne razbacivati se predrasudama. Ostalo neću komentirati. I da se razumijemo, nisam naivna (kako bi možda netko i mogao pomisliti). Stvari su itekako jasne. Samo ne želim prenositi optužbe bez pokrića, sugovorniku želim pokazati da ga pozorno pratim, a slušatelju da ću dati sve od sebe da dođem do cjelovite informacije. Shvatila sam što znači tendenciozno izvještavanje – postavljanje logičnih pitanja! A doživjela sam i da nije baš zgodno misliti svojom glavom. No, ne podsjeća li to na neka prošla vremena? Bila je ovo jedna epizoda. Zvat ćemo je – tendenciozna.

Profinjeniji ministar

Za razliku od ove prve epizode, u ovim „razotkrivenim kartama“ spominjem i drugu, nešto blažu, ali nikako nebitnu. Naime, razgovor s prof. Filipovićem nije mi jedini takve vrste u „karijeri.“ Prije nekoliko mjeseci imala sam telefonski razgovor s ministrom zdravlja Rajkom Ostojićem koji je, za razliku od Jovanovića, našao vremena za snimanje razgovora kad već ne može doći uživo. Priznajem, bila sam uporna s pitanjem: od kada počinje život? On je uporno odgovarao: „Ja sam protiv eutanazije.“ Učinilo mi se da me nije razumio, pa sam ponovila pitanje: „Od kada počinje život?“ I on je ponovio isti odgovor. (Možda je mislio da ga nisam dobro čula?! A možda i nije.) I nakon što mi je već bilo neugodno treći put postaviti isto pitanje, jer je dva puta odbio izravno odgovoriti, ispričala sam se na upornosti i zahvalila na razgovoru. A on mi je samo rekao: „U redu je. Vi radite svoj posao, ja svoj.“ I to je bilo to! Završili smo razgovor bez predrasuda, svaki sa svojim uvjerenjem. (Razgovor s ministrom Ostojićem – HKR – 2.5.2012.)

I još netko radi „posao“

Vratit ću se još nakratko danu 16. siječnja. Tada je, naime, uz okrugli stol Večernjeg lista o „Spolnoj edukaciji u hrvatskim školama“, u Zagrebu održan prosvjed potpore Vladi „u borbi protiv klerika“ – kako su pisali neki portali. Spomenuti okrugli stol, bez obzira na gotovo „navijačko“ ozračje u publici, na jednom je mjestu donio „katolički“ i „vladin“ pogled na tu temu. Unatoč omjeru 3:4 – u prilog ovih drugih, ipak se na jednom mjestu moglo čuti i što je dobro, ali i što bi trebalo mijenjati. Više puta se čulo, i to s katoličke strane (dr. Matulić) poziv da se u javnim tonovima „stane na loptu“, da se upotrijebi snaga samokritike i da se gleda dobro djece, a ne politički interesi. Ovi, pak, prosvjedni skupovi po trgovima nisu nikakav dijalog, nikakvo argumentirano donošenje činjenica, već samo nečiji odrađeni posao koji je zabilježen u javnosti, i to prilično dobro, znatno više, a objektivno s puno manje materijala u usporedbi sa sat i pol dinamične rasprave na okruglom stolu s obiljem podataka i činjenica. Televizijski programi od tih prosvjeda napravili su i pravi mali spektakl s javljanjima uživo, i to u sklopu informativnog programa, dok je okrugli stol bio samo jedna vijest. Konkretno, HTV-ov središnji dnevnik dao je 3 minute i 11 sekundi za 2 priloga: jedan iz Bibinja o tribini o spolnom odgoju u crkvi, i drugi o okruglom stolu (na koji su protivnici spolnog odgoja „burno doveli mlade pristaše“ – kako je to najavio urednik Zoran Šprajc). No, pune 4 minute i 11 sekundi dali su Koordinaciji za sekularnu Hrvatsku koja se bori protiv utjecaja Crkve na Vladu. Štoviše, HTV-ova novinarka javljala se uživo s Cvjetnog trga, opisivala situaciju kao da je na bojištu govoreći o borbenom ozračju, pojavljivanju poznatih lica, i (svega) 200 pripadnika Koordinacije. Objektivno gledano, HTV je dao manje vremena priči u kojoj se čuju dvije strane, a više vremena u kojoj dominira anticrkvena kampanja. Zašto nitko ne pita koliko novaca za svoj rad dobiva Udruga „David“ koja stoji iza spomenute organizacije? A državni službenici javno prozivaju katoličke roditelje za materijalni interes? Zašto nitko ne postavi pitanje kako je moguće jednako vrednovati udruge od nekoliko stotina ljudi i Katoličku Crkvu od 86% stanovništva Hrvatske? Ili, kad bi se i ta pitanja postavila, zvučala bi tendenciozno i neobjektivno? Pa kad me već „prati“ ta etiketa, onda slobodno pitam je li i na televiziji netko odradio „posao“ u prilog marketinga malenih udruga čija je najveća „vrijednost“ i zadaća to što su protiv Crkve? Pritom im nije važno ZA što su, nego je važnije PROTIV koga su. Već je na primjeru Karoline Vidović Krišto državna televizija pokazala na kojoj je strani. Ali nije zbog toga „prozvana“ kao tendenciozna. Ni ovaj središnji Dnevnik od 16. siječnja „nije“ bio tendenciozan.

Neću više...

Htjela sam reći – neću više nabrajati, ali ću, dok mi moji urednici dopuste, i dalje raditi za istinu i tražiti je bez obzira na „etikete.“ Kad god obrađujem neke osjetljive teme, uvijek mi u mislima odzvanja rečenica mojega urednika: „Moraš imati i drugu stranu.“ Ali toj drugoj strani, dokle god predstavljam tijelo koje je osnovala najviša struktura Crkve u Hrvatskoj, ne mogu pristupiti bezlično, već s „iskaznicom“ koja nikome ne želi biti provokacija. Novinar uvijek ima pravo postaviti i potpitanje, a poželjno je da ono bude i logično. I što reći na kraju o tendencioznoj epizodi? Takav govor novinaru jednoga medija zapravo je samo razotkrivanje do sada vješto skrivenih karata i alarm nesigurnosti u vlastitim redovima. A pogled ili uho na središnje informativne emisije javnog HRT-a koji svi plaćamo, zatim na naslovnice novina i portala, samo su nam dokaz više u tezi da vlast ide sve otvorenije protiv Crkve! Zamislite samo kako bi ova epizoda o tendencioznom pitanju odigrala da je, npr. novinar svjetovnog medija došao jednom pomoćnom biskupu i inzistirao na odgovorima, a biskup mu uzvratio da je tendenciozan jer dolazi iz „takvog“ medija? Eh, da… Zaključak je suvišno pisati, kad je sve jasno, zar ne?

Da biste komentirali, prijavite se.