Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

petak, 10. kolovoza 2012. Arhiva kolumne

Ruža hrvatska

Kao što svaka prava ruža ima lijepe latice, ali i trnje, tako je i s Hrvatskom – Lijepom našom ružom u tri boje. Sve karakteristike te kraljice među cvijećem mogli smo vidjeti 5. kolovoza...

Kao što svaka prava ruža ima lijepe latice, ali i trnje, tako je i s Hrvatskom – Lijepom našom ružom u tri boje. Sve karakteristike te kraljice među cvijećem mogli smo vidjeti 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. S crkvene, pak, strane, bio je to blagdan Gospe Snježne i Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. A, Hrvatska ima svoj cvijet, trnje, ali i korijen. Krenimo redom.

Ružine latice

Najljepšu čestitku koja je uz 5. kolovoza stigla Hrvatskoj ispisala je naša atletičarka Sandra Perković. Njezina zlatna medalja za bacanje diska (69,11 metara) prava je škola za Hrvatsku. Iako često vidimo samo taj zlatni sjaj, do medalje kao i do ružinih latica vodi probijanje kroz trnje i otvaranje pupoljka. A, kako cvijet jača, s njim jača i trnje. Sad joj se svi dive, čestitaju i slave, no ne tako davno Sandra je prošla svoj trnoviti put. Da ga nije zaboravila, vidjelo se iz njezinih riječi nakon pobjede koju je posvetila „svima koji su bili uz nju i vjerovali u nju dok su joj mnogi okrenuli leđa.“ Sandra je rođena 1990. godine u Dubravi, a atletikom se počela baviti već u drugom razredu osnovne škole. Nakon više disciplina odabrala je bacanje diska. Iz Sandrinog životnog puta nije sjajna samo medalja, već i ono što je vodilo do nje: bolest, padovi, odbačenost. Kriva liječnička dijagnoza dovela ju je do dvije operacije koje su tražile svoje vrijeme za oporavak. Potom, prije godinu dana, priča o nedopuštenim sastojcima (doping) nakon Dijamantne lige u Šangaju i Rimu i suspenzija od šest mjeseci. No, sve je to pozitivno utjecalo na nju. Prošle je godine, krajem lipnja, poručivala da će se vratiti jača nego ikad! Misao njezine bake koja ju je nosila kroz oporavak zlatno je pravilo i za svakoga od nas, a time i za našu zemlju: „Tko ne dotakne dno, nikad ne može osjetiti moć vrha.“ Uz Sandrin bok stoje i drugi natjecatelji na Olimpijskim igrama u Londonu, no ona je došla kao uočnica „Oluje.“ Nema sumnje, svi im se divimo kad su obasjani svjetlima reflektora, ali ne zaboravimo, iza njih je mukotrpan rad, odricanje, žrtva, napor, ulaganje u rezultat koji proslavlja hrvatsko ime.

Ruža koja nije sama

Prije sedamnaest godina nad hrvatskim nebom bljesnula je „Oluja.“ Ali nije se ona stvorila iz vedra neba. Pripremana je i vođena u tajnosti da bi u pravom trenutku donijela rezultat: Hrvatska vojska i policija oslobodile su okupirana područja na kojima je bila uspostavljena Republika Srpska Krajina. No, ovu oslobodilačku akciju i danas plaćaju hrvatski generali – Ante Gotovina i Mladen Markač. Iako nam se možda čini da smo kao narod nemoćni, ipak imamo saveznike u borbi za pravdu. Oni ne pripadaju interesnim skupinama, već samo žele stati na stranu istine. Radi se o sudionicima dokumentarnog filma „Udružena nepravda“ u čijem naslovu leži sva „tajna“ Haškoga suda. Potaknuta tekstom povjesničarke iz Tasmanije Mishke Gore, koja je detaljno pratila procese protiv generala Gotovine i Markača nazivajući ih „farsom“, novinarka Večernjeg lista Jadranka Jureško Kero snimila je dokumenatac u kojem pojedinci iz cijeloga svijeta daju svoj pogled na hašku farsu. Datum kad je film pušten u prodaju odlično je izabran – dan uoči obljetnice „Oluje“, a dokumentarac vješto pripremljen. Pitam se samo zašto ga nacionalna televizija nije prikazala nakon Dnevnika 5. kolovoza?! I onda još nekoliko puta u reprizi? Ekipi filma čestitke na ideji, odvažnosti, trudu, hrabrosti. Bit filma je poruka oko koje se slažu i sugovornici iz SAD-a, Australije, Kine, Velike Britanije, a ona glasi: „Presuda se mora ukinuti.“ Ili, kako je to sažeo Robin Harris, dugogodišnji savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher i vrstan poznavatelj hrvatske povijesti, „hrvatski narod, država i dijaspora moraju zauvijek zapamtiti da su generali Gotovina i Markač nacionalni heroji bez kojih bi danas Bosna i Hercegovina i Hrvatska izgledale drugačije, jer bi Srbi ostvarili ideju velike Srbije.“ Ono što je učinio film „Udružena nepravda“ na ekranu, kroz kolumne i knjige čini i novinarka Višnja Starešina, autorica značajnih analiza (ne)učinkovitosti Haaškoga suda. Njezinu knjigu „Haaška formula“ s pravom će neki nazvati prešućenom, a ni ona prethodna „Vježbe u laboratoriju Balkan“ nije bila bolje sreće. Dobro je primijetio Ivica Relković radeći prikaz „Haaške formule“, da je „kojim slučajem izašla u SAD-u (i to nakon što se neki međunarodni sud igrao 'zamoraca' s Amerikancima) izazvala bi 'megawatergate' - 'pali' bi i predsjednik i njegov zamjenik i državni tajnik 'u paketu', kao i svi zamjenici svih zamjenika, tako da ne bi više bilo koga ga ih zamijeni. 'Pali' bi i neki djelitelji pravde te više ni u jednoj međunarodnoj instituciji ne bi dobili ni ulogu 'dostavljača' interne pošte...“ Slučajno ili ne, žene otvoreno pišu i govore, tražeći ujedno saveznike istine o Haškom sudu. Nisu one političarke, već vjerojatno rijetki preživjeli primjerci istraživačkog novinarstva, novinarke koje do istine dolaze i preko trnja kako bi je javnosti ponudile izdignutu iznad udruženih oštrica. Svatko tko traži istinu i o tome govori ruža je hrvatska, a Haškom sudu i njegovim saveznicima zasigurno „trn u oku.“

Hrvatsko trnje

Postoji trnje koje nas bocka svaki dan s naslovnica tiskovina ili s malih ekrana. No, ovo od 5. kolovoza ušlo je puno dublje. Ne možemo sakriti da krvari rana zbog zatvorenih generala Gotovine i Markača. No, zašto i 5. kolovoza dodavati „sol na ranu“? Nije upitno da je pomirba sa Srbima potrebna. Uostalom, nisu svi Srbi krivi zbog rata u Hrvatskoj. Ali, zar je obljetnica „Oluje“ dan kad se to posebno mora isticati? Predsjednik RH dr. Ivo Josipović u Kninu je izrekao nekoliko značajnih rečenica. No, jedna je vrlo potresna: „Pobijediti u miru znači i pružiti ruku našim sugrađanima srpske nacionalnosti i njihove žrtve priznati i pokloniti im se.“ Ovdje bi valjalo učiniti jednu teološku korekciju. Isus kaže: „Bogu svom se jedinom klanjaj i Njemu jedinom služi“ (Mt 4,10), a ljude i žrtve se poštuje. No, ne može se poštivati tuđe ako se ne poštuje svoje. Isusova je zapovijed: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Lk 10,27). Kako ćemo ljubiti bližnjega ako „gazimo“ sami sebe i svoje? A, mnoge hrvatske povratnike boli nepravda koju hrvatske vlasti čine prema njima izlazeći, primjerice, ususret najprije Srbima, pa onda Hrvatima. (Kako je Hrvatima u Srbiji, primjerice u Vojvodini? To je posebna tema.) Osim toga, dok su živi, svjedoci i izravne žrtve rata imaju pravo bolovati svoju bol i slaviti svoj ponos. Barem jedan dan u godini imaju pravo na dostojanstvo hrvatske žrtve bez da se ta tema „pomiješa“ s nekom drugom, osobito onom iz koje dolazi bol. Čak i kad bismo povjerovali u iskreno kajanje i obraćenje, teško je prihvatiti da je na proslavi „Oluje“ bio nekadašnji visoki dužnosnik „SAO Krajine“ Veljko Džakula, i to kao službeni gost, jedan od uglednika. U pravu je kad traži poštovanje svih žrtava, ali zar zaboravlja razlikovati žrtvu i agresora? Zar je nestala njegova povijest iz devedesetih godina? Izravan sudionik rušenja Hrvatske, na području Pakraca i okolice, poslije „Bljeska“ bio je oslobođen. A, nakon uhićenja osumnjičenih za ratne zločine u rujnu 2000. godine još je izjavio kako, „iako je ono došlo sa zakašnjenjem, pozdravlja funkcioniranje pravne države“ i „zalaže se za kažnjavanje svih koji su sudjelovali, bilo s jedne ili s druge strane, u zločinima.“ Ma tko je to hrvatskom narodu „opalio pljusku“ amnestiranjem zločinaca? Ili njihovim pozivanjem kao uglednika na proslavu „Oluje“? Da, na žalost, Hrvati sami.

E, moj narode!

Općenito, govori najviših predstavnika vlasti i ovom su prilikom bili upućeni narodu. Ali, narod zna što je Hrvatskoj potrebno, samo što čini se da vladajući to ne znaju pa javno ponavljaju gradivo. U sveopćoj krizi i gubitku egzistencijalne sigurnosti mnogih zaposlenih, vrlo ironično zvuči premijerova rečenica kako je „naš cilj jaka i stabilna Hrvatska koja neće biti samo privjesak u EU i koja će svima biti majka.“ Na žalost, stvarnost pokazuje da je vodeća struktura narodu više maćeha. No, tu nije kraj ironiji. Milanović smatra da „iz sebe moramo izvući ono najbolje.“ Vrijedi li to pravilo i za Vladu? Biskup Ivan Šaško istoga dana u Zagrebačkoj katedrali je primijetio: „I danas ima dovoljno onih koji obećaju, štoviše, prigodno jamče da će nam biti bolje, ali nam nisu prethodno rekli što je za njih dobro, koja je konačna mjera dobra.“ Svaka povezanost s govorom premijera Milanovića i radom Vlade RH je slučajna! Pitam se kakav bi bio Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja kad bi protokolarni govori utihnuli, a pravi sudionici progovorili? Svijetla točka proslave u Kninu dogodila se na Tvrđavi gdje je program vodio Bojan, sin Siniše Glavaševića, jedne od stotina svetih Vukovarskih žrtava. Vojni biskup Juraj Jezerinac na misi u Kninu ukratko je sažeo naše „hrvatsko trnje“: „Problem se ne nalazi izvan nas. On je prisutan u našoj nutrini. Nedostaje nade, radosti, optimizma, smisla, osjećaja i solidarnosti, spremnosti prihvaćanja žrtve. Stoga su nam potrebni ljudi koji će u naše društvo unijeti duh pouzdanja i pokrenuti sve pozitivne snage ove zemlje.“ Biskup Valentin Pozaić u Mariji Bistrici istoga je dana pozvao da budemo „zahvalni živeći i radeći tako da ovaj sveti mali dio svemira, ostane uvijek sretna i blagoslovljena Lijepa naša domovina.“

Ružin korijen

Kao što se uglavnom ne misli na ružino korijenje kad se uživa u ljepoti njezina mirisa, tako je slučaj i s hrvatskim korijenima. A, dan 5. kolovoza leži na kršćanskog podlozi, preciznije rečeno, na marijanskoj podlozi katoličkog identiteta. Tog se dana u Hrvatskoj slavi blagdan Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Riječ je o naslovu prema najstarijem Gospinom liku u našoj umjetnosti iz XI. stoljeća. Taj blagdan je i dan Vojne biskupije u RH. Zanimljivo, iako nenaglašeno, no za nas vjernike nije nevažno. Na 17. obljetnicu „Oluje“ trčala se 297. Sinjska alka, spomen pobjede naroda Cetinske krajine nad turskom vojskom 1715. godine. Predsjednik Josipović u svom je govoru spojio značenje slavlja u Kninu s ovim u Sinju: „Sve vrline koje su nam preci ostavili prije 300 godina prepozanjemo i u Domovinskom ratu. Pravda, sloboda, demokracija su vrijednosti koje naziremo i kroz Alku. Ona šalje poruku mira i zato je postala dio svjetske kulturne baštine. Mi i danas trebamo te vrline za svladavanje prepreka koje su pred nama. Pobijedit će Hrvatska koja zna i može izaći iz krize!“ Ali... ne zaboravimo jednu činjenicu. Pobjede nad Turcima u XVIII. stoljeću ne bi bilo bez Žene. Prema „Dnevniku opsade Sinja“, nakon teške opsade, u noći 14/15. kolovoza, Turci su odustali od ovoga kraja i pobjegli prema Livnu. Za branitelje grada to je bio čudesan događaj za koji zahvaljuju Gospi Sinjskoj čiju su sliku čuvali u tvrđavi da je neprijatelj ne oskvrne. Kasnije su je i okrunili, a pri dnu krune upisali: „In perpetuum coronata triumphat-Anno MDCCXV (Zauvijek okrunjena slavi slavlje - godine 1715.)“ I ovaj se zapis ne može izbrisati iz sinjske povijesti, bez obzira što se spomen o tome ne nalazi u protokolom predviđenim obraćanjima. Dovoljno je što se na samom početku Alke s poštovanjem spominje časno ime Blažene Djevice Marije u formuli sažetka ove viteške igre. I to je tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno već 297. godina, uostalom kao i vjera s kojom se rađamo i umiremo, s kojom krvarimo, ali i dolazimo do slobode. „Okupljali smo se oko stolova, kada su nam kuće bile razorene; pjevali smo, kada je bol u grlu dopuštala samo jecaj; molili za oltarom, kada su od crkava ostali jedva vidljivi temelji...“, poručio je 5. kolovoza biskup Šaško i zaključio: „Bog nas odgaja iz dana u dan, da ne popustimo u svojoj vjeri, da ne prepustimo svoju slobodu drugima, jer će nas vući iz nezadovoljstva u nezadovoljstvo, nego da u toj slobodi prihvaćamo stvarnost križa i svoj život i život naroda gledamo u svjetlu vječnosti.“ A na tom nas putu prati ruža hrvatska – ona koja klija u plemenitosti i nesebičnosti naše slobode, kao i Ruža Otajstvena, kako litanije časte Blaženu Djevicu Mariju koju naš narod od davnina časti kao Kraljicu Hrvata.

Da biste komentirali, prijavite se.