Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

četvrtak, 18. listopada 2012. Arhiva kolumne

Šime se (ni)je vratija

Fra Šime je čovjek Crkve kojem su ljudi vjerovali. Doslovno je „prokockano“ povjerenje, a ono je osobina koja se teško prima i daje, i kad se jednom naruši, pitanje je hoće li se i kada vratiti?

Nije ovo kolumna o pjesmi Nikice Kalođere, ali njezini stihovi mogu nam biti nit vodilja kroz gotovo filmsku priču o fra Šimi Nimcu, redovniku i svećeniku koji je zloupotrijebio položaj i ovlast, te si osigurao korist u vrijednosti većoj od 9 milijuna kuna. To je novi udarac Crkvi, i to ne izvana, već iznutra. Nova bol, nova sramota, novi primjer slabosti, ali i više od toga. Pogledamo li priču u malo širem kontekstu, vrijedi se zamisliti. Ona nije nimalo zabavna, i doslovno je nalik „voćki poslije kiše“ koja u ovom kontekstu nije romantična, već pokisla tema, kao i voćka.
  
Vratija se Šime, di je bija?


Fra Šime Nimac uhićen je u srijedu u Zagrebu. Potom je prebačen u Split, te ga je splitska policija u četvrtak kazneno prijavila za zlouporabu položaja i ovlasti. U priopćenju splitske Policijske uprave piše: „Kriminalističkim istraživanjem je utvrđeno da je 34-godišnjak, kao zakonski zastupnik i odgovorna osoba župe na području Splitsko-dalmatinske županije, 5. travnja 2012. s odgovornim osobama tvrtke zaključio ugovor o kupoprodaji crkvenog zemljišta bez odobrenja crkvenih vlasti te je novac od prodaje zadržao. Na taj način je za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu većem od 9,000.000 kuna.“ Ovdje se neću baviti trenutno sporednim novinarskim navodnim informacijama o mjestu i društvu s kojim je bio za vrijeme uhićenja, jer to i nije presudno za priču. (Iako, ako je istinito, strašno je. Stradalo je njegovo redovničko i svećeničko zvanje, a i posao i brak žene koja je „navodno“ u priči.) Fra Šime je stigao u javnost ne zbog uspjeha u svojem pastoralnom radu, već nakon što je „procurila“ informacija da je pobjegao s više od milijun eura od prodanog zemljišta.

Kažu da je šolde ukra!


Pjesma spominje smokve, a prava priča novac. Zapravo, još nema konačne presude da je ukrao, samo se novcu izgubio svaki trag kad ga je on podigao s računa. Bio je župnik u župi Uznesenja BDM Bast-Baška voda. Kao takav zastupao ju je pri kupnji i prodaji materijalnih dobara. To pravo iskoristio je i u prodaji zemljišta trgovačkom društvu Sunčani Bast d.o.o. u travnju ove godine. Radi se o površini od oko 40 tisuća m2 za iznos od milijun i 310 tisuća eura. Međutim, župnik je zastupnik župe, ali ne i vlasnik njezine imovine. Zakonik kanonskoga prava izričito kaže da je bio dužan o prodaji imovine tražiti nadbiskupovo dopuštenje, što fra Šime nije učinio: „Upravitelji nevaljano obavljaju poslove koji prelaze granice i način redovitog upravljanja, osim ako su prije toga dobili napismeno dano ordinarijevo ovlaštenje…“ (kan. 1281). Župa Bast-Baška voda povjerenja je na upravu redovnicima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koji su ondje poslali fra Šimu. Niti provincijal nije bio upoznat s ovom prodajom. Zato je, kao pravna osoba, Provincija podnijela tužbu radi utvrđivanja ništetnim i poništenja Ugovora o spomenutoj prodaji. To znači da se tvrtka Sunčani Bast zapravo ne može upisati kao vlasnik spomenutog zemljišta. I tako počinje lagano odmotavanje klupka. Novac od prodaje bio je uplaćen na račun župe. No, kako župnik upravlja imovinom župe, tako mu je dostupan bio i novac. Podigao ga je u tri navrata s računa župe, a radi se ukupno o 9,817.656,92 kuna. Priopćenje Franjevačke provincije i Nadbiskupije Splitsko-makarske spominje da je to učinio „bez valjanog i uobičajenog obrazloženja svrhe podignutih i eventualno utrošenih sredstava.“ Osim što je nevjerojatno da si je fra Šime uzeo toliku „slobodu“ i bez odobrenja, za koja je kao svećenik i redovnik znao da ih treba tražiti, otišao u tu prodaju i podizanje novca, zabrinjavajuće je shvatiti da je u tri navrata podigao iznos od: 2.363.156,92 kuna, drugi put 3.000.000,00 kuna i treći put 4.454.500,00 kuna. Vjerujem da svi vi koji ste ikada s računa dizali veće iznose znate koja se procedura pritom prolazi. Kad se samo sjetimo kako to ide pri najavi podizanja novaca za kredite, pa kad je potrebna gotovina? Kako to da nikome u banci nije bilo čudno podizanje ovolikog iznosa? Narod kaže da je novac želio uložiti u novi projekt. Nije li jednostavnije novac samo prebaciti s računa na račun? Ili je fra Šime računao na popust za gotovinu?! Priznajem, naivno pitanje. Novac je podigao i – nestao. (Ali „problem“ koji je propustio bio je mobitel koji ga je izdao!)

Tri ga dana i tri noći nije bilo kući, nikom nije ništa reka…


Dio vjernika župe Bast-Baška voda nisu mu to zamjerili. Smatraju ga dobrim, aktivnim. Čak mu ne zamjeraju niti image koji je stvorio, kao ni žensko društvo s kojim je bio, materijalno bogatstvo u kojem je uživao. Ne želim ovdje analizirati te detalje niti fra Šiminog niti bilo kojeg drugog života, već ukazati na činjenicu da je jedan redovnik bio na službi u kojoj je živio izvan svoje redovničke zajednice. A franjevac je, tako je i odgojen. Redovništvo kakvo je odabrao, kao značajnom vlastitošću, odlikuje se zajedničkim životom. Pastoralni su razlozi doveli do toga da su mnogi redovnici u župnom pastoralu uglavnom sami. No, to zahtjeva i poseban odgoj. Ovdje se otvara pitanje odgovornosti poglavara pri izboru pojedinaca za određene službe. Je li krivo pretpostaviti da se ovakva financijska transakcija sigurno ne može učiniti ako se nije „vježbalo“ s malim iznosima? Tko bi od nas, koji u rukama nemamo iznose veće od tri, četiri znamenke prije lipa, imao hrabrosti, iz čista mira, s računa podići nekoliko milijuna kuna? Koliko je to novčanica na jednom mjestu? Za to je potrebno dlanove dobro „pripremiti“. Neki mediji pišu da je s redovničkom zajednicom bio u konfliktnim odnosima. Možda bi bilo mudro konflikte odmah rješavati. Nije potrebno da to ide preko javnosti, već ispravljati i one sitne pogreške da se velike ne bi dogodile. Jer, u suprotnom, imamo fra Šimu kojega lovi policija! A fra Šime je čovjek Crkve kojem su ljudi vjerovali. Doslovno je „prokockano“ povjerenje, a ono je osobina koja se teško prima i daje, i kad se jednom naruši, pitanje je hoće li se i kada vratiti? Je li fra Šimin čin posljedica slobodnijega života koji prilično odudara od franjevačkog zajedništva? To je pitanje za poglavare. Kada sam jednog mudrog franjevca pitala može li mi reći zašto postoje tolike franjevačke zajednice (manja braća, konventualci, trećoreci, kapucini) i odakle te podjele, rekao mi je: „Prve podjele nastale su već među prvim franjevcima. A razlog? Siromaštvo. Sveti Franjo bio je vrlo radikalan i smatrao je da franjevci ne trebaju imati materijalna dobra. S tim se neki nisu slagali i podjele su krenule.“ Nedavno smo se sjećali 800. godišnjice od stupanja sv. Franje na hrvatsko tlo, i to upravo na području Dalmacije. Ovakvu „čestitku“ za jubilej nije zaslužio. Da se ovakve stvari ne bi događale, potrebno je imati hrabrosti za istinu i pri formaciji kandidata za redovništvo i svećeništvo. Kako sam studirala s njima, ne mogu zanemariti činjenicu da smo bili svjedoci da nisu svi kandidati za ređenje. No, kao da se mnogo toga prešućuje, samo da bude zvanja. Ali koliko je pravih zvanja, a koliko lažnih? Bolje manji broj svećenika i redovnika, koji će biti uzorni, nego veliki broj koji pada na ispitu vjerodostojnosti. Je li baš svatko za taj sakrament i vječne zavjete? Godina je vjere. Sveti Otac poziva na iskreno propitivanje temelja vjere. Sakrament reda svetinja je koja se ne može podjeljivati u ruke bilo kome. Istina je da se i najboljima može dogoditi greška. No, postoje li sankcije unutar Crkve za pogreške? Je li rješenje premještaj? I ova priča potiče na razmišljanje – iskreno, hrabro i otvoreno. Samo tako ćemo s Crkve skinuti crvenilo stida i vratiti povjerenje vjernika koje upravo ta Crkva treba dovesti do Krista.

Neka misle ča ih voja

U ovoj fra Šiminoj priči u oči upada i odnos njegovih bivših vjernika župe Bas-Baška voda prema njemu. Mnogi su ga spremno branili, što smo mogli vidjeti i čuti u izjavama koje su dali medijima. Razumljivo je ako svećenici i redovnici ne gaje osjećaj za svetost svojega poziva, kako će osjetljiv na to biti narod? Ako ga iskreno vole, onda će stati na stranu istine – istine u ljubavi koja za ovakve čine upućuje i na snošenje posljedica. Moram priznati da Franjevačka provincija i Splitsko-makarska nadbiskupija zaslužuju čestitku za brzu reakciju, priopćenje što su ga poslali 16. listopada, svega nekoliko dana nakon prve objave priče o fra Šimi. To je primjer kako se priznaju pogreške koje se događaju u Crkvi: „Izražavamo iskreno žaljenje zbog opravdanog zgražanja javnosti prouzročenog nezasitnim egoizmom pojedinca, kojemu je Provincija u dobroj vjeri ukazala povjerenje, te molimo cjelokupnu hrvatsku javnost za iskrenu ispriku u ime svih franjevaca Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.“ Suosjećam sa svim onim franjevcima koji se sada crvene zbog svojega subrata i koji su izloženi pritisku javnosti zbog nevjere jednoga kojem prijeti isključenje iz Franjevačke zajednice, kako piše u Priopćenju.

„Tri je noći sritan bija, kraj divojke svoje“, kaže dalje Kalođerina pjesma. Koliko je fra Šime zaista bio sretan s 9 milijuna kuna u džepu? I s kim je bio? O tome će sada morati sam položiti račun. „Di je bija da je bija lipo mu je bilo“ – ali, čini se, kratko je trajalo!

Da biste komentirali, prijavite se.