Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

srijeda, 09. siječnja 2013. Arhiva kolumne

Slon u staklarnici i(li) međunarodni "prekršaji"

I dok nam već tjednima pozornost privlači rasprava o spolnom odgoju, postoji opasnost da niti ne primijetimo kako nam je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović pokušao preskočiti jednu važnu temu iz 2012. godine. Zapravo, želio nam je "sakriti" vjeronauk u školi.

I dok nam već tjednima pozornost privlači rasprava o spolnom odgoju, postoji opasnost da niti ne primijetimo kako nam je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović pokušao preskočiti jednu važnu temu iz 2012. godine. Zapravo, želio nam je „sakriti“ vjeronauk u školi. Kako? Razotkrio se prije nekoliko dana.

Zaboravljivi ministar?

Ministar Jovanović je vrlo netaktično, neprimjereno i nepristojno za Novi list izjavio: „O zdravstvenom odgoju s njima uopće ne namjeravam razgovarati, pogotovo ne nakon svega što su radili preko Božića, letci i sve ostalo. Crkva ne može biti partner državi kad je u pitanju sadržaj školskih predmeta. Crkva može mimo škole govoriti što god hoće, to je njihovo pravo. Ali, oni ne mogu određivati što će se predavati učenicima. Imaju vjeronauk i, što god ja mislio o tom predmetu, nikad se nisam u njega miješao. O zdravstvenom odgoju razgovarat ćemo samo s roditeljima i stručnjacima i to i činimo. Sve što smo ovih dana čuli od biskupa su zločeste laži, a s ljudima koji lažu ja ne jednostavno ne mogu razgovarati. Crkva djeluje neprihvatljivo, zlonamjerno i dezinformirajuće.“ I o ovom dijelu gdje kaže da će razgovarati s roditeljima dalo bi se reći štogod prigodno. Primjerice, Udruga GROZD s takvim „razgovorom“ ima iskustvo koje je javnosti dobro poznato. Razgovora, naime, nije bilo. No, nevjerojatnija je druga stvar ministrove izjave, da „Crkva ne može biti partner državi kad je u pitanju sadržaj školskih predmeta.“ Je li Željko Jovanović zaboravio da postoji Ugovor između RH i Svete Stolice o suradnji na području odgoja i kulture u kojem vrlo jasno piše da Crkva JEST partner državi upravo na području odgoja. Osim što koristi vrlo nepristojan govor u javnoj komunikaciji, što je potpuno neprimjereno ministru baš za obrazovanje, moramo podsjetiti da je ministar Jovanović tijekom 2012. godine učinio nekoliko „prekršaja“, i to na međunarodnoj razini, jer Ugovori sa Svetom Stolicom upravo pripadaju međunarodnom pravu. Sve je to prošlo bez posljedica, što otvara mogućnost za postavljanje pitanja smeta li Katolička Crkva ministru Jovanoviću, a time i Vladi RH? Želi li smanjiti njezin utjecaj? No, na stranu nagađanja i sumnje. Pogledajmo činjenice.

Kako je ministar Jovanović pokušao „sakriti“ vjeronauk?

Da niti o vjeronauku u školi ministar Jovanović ne želi razgovarati s predstavnicima Crkve, vrlo očito pokazuju njegova nastojanja iz 2012. godine. Zanimljivo, iako se opravdavao da biskupi nisu tražili susret na temu zdravstvenoga odgoja, ministar je – možda i nesvjesno – otkrio da nije ispunio niti ono na što ga obvezuje Ugovor između RH i Svete Stolice o suradnji na području odgoja i kulture, a to je da ne može samovoljno, bez konzultacija s Crkvom, donositi odluke niti tzv. preporuke vezane uz vjeronauk i njegovu satnicu u školi. Proteklih se tjedana moglo više puta čuti da su hrvatski biskupi tražili susret s ministrom Jovanovićem. Iako je ta tema otvorena u kontekstu rasprave o zdravstvenom odgoju, istinito je sljedeće: biskupi su od proljeća 2012. s predstavnicima Vlade RH tražili susrete na više tema: vjeronauk u školi, ispovjedna tajna – vezano uz donošenje novoga Kaznenoga zakona, a kasnije se pojavila i tema zdravstvenog odgoja. Ministar Željko Jovanović biskupima nije izravno odgovorio, nego putem medija. Tako je Zadarski list 5. siječnja prenio ministrovu komunikaciju s tom medijskom kućom: „Ministar obrazovanja Željko Jovanović dostavio nam je 4. siječnja dokumente koji dokazuju da Hrvatska biskupska konferencija nikad nije od njegovog ministarstva zatražila susret u vezi uvođenja zdravstvenog odgoja. 1. Prema dokumentaciji koja nam je na raspolaganju HBK se prvi put MZOS-u obratio 10. travnja 2012. dopisom mons. Marina Srakića, sa očitovanjem o preporuci u vezi s nastavom vjeronauka u osnovnim školama. Tada je ministar Jovanović bio izdao preporuku da se satovi vjeronauka uvrste u satnicu na početak ili na kraj nastave, kako djeca koja ne pohađaju vjeronauk ne bi bila diskriminirana. Pritom se samo tražilo očitovanje ministra Jovanovića, a ne i susret.“ Zanimljivo je da ministar ne navodi je li se očitovao? Novinarsko istraživanje do takvog očitovanja nije me dovelo. Zadarski list nastavlja: „Sljedeće obraćanje HBK-a dogodilo se u lipnju prošle godine, kad je ministru predloženo da se održi radni susret na temu 'dvostruke odgovornosti oko vjeronauka u školi kao redovitoga predmeta unutar odgojno-obrazovnog sustava', a kako se susret nije održao do rujna, tada su iz HBK ponovili poziv. Tada su iz HBK dodatno zatražili razgovor o vjeronauku u medicinskoj školi jer Crkva bi htjela da se on proširi na svih pet godina, a ne da bude samo prve dvije kao što je sada. Bilo je nekih problema oko termina tog sastanka, i na kraju se Jovanović nije susreo s biskupima, ali im je, ističe, organizirao razgovor s Upravom za srednje školstvo. 'Dakle, nije točno da su mi se već četiri puta obraćali zbog zdravstvenog odgoja. Niti jedan od tih sastanaka nije imao veze sa zdravstvenim odgojem, a ja ponavljam da na tu temu i ne planiram daljnje sastanke u budućnosti, jer ne vidim razlog za to' - kaže ministar Jovanović. Još dodaje: MZOS ni jednim potezom nije potencirao 'trakavicu oko zdravstvenog odgoja' niti na bilo koji način određuje teme o kojima mediji pišu, zaključuje ministar.“ Pažljivim čitanjem priopćenja i izvješća iz 2012. godine vidljivo je da HBK nije tvrdila da su četiri puta tražili susret o zdravstvenom odgoju, već da su razgovor tražili tijekom godine više puta, a prateći službene objave iz HBK vidimo da je raspon tema širi od zdravstvenog odgoja. U ministrovom odgovoru Zadarskom listu ne čitamo zašto se nije dogodilo očitovanje, a ne susret – kako on to precizira – kad se radi o položaju i diskriminaciji vjeronauka u školi, osobito s obzirom na satnicu u rasporedu. Zanimljivo, ministar je tu „prekršio“ nekoliko ugovornih obveza koje Vlada ima prema Katoličkoj crkvi. Koje konkretno?

Odakle Crkvi pravo sudjelovati u odgoju djece u školi?

Podsjetimo, pravni temelj za djelovanje Katoličke Crkve u odgojno-obrazovnom sustavu RH su Ugovori o suradnji na području odgoja i kulture između RH i Svete Stolice potpisani 1996. godine. Republika Hrvatska je prihvaćanjem ugovora „priznala Katoličku crkvu kao ravnopravna sugovornika“, protumačio je mons. Nikola Eterović. I dodao: „Na taj su se način nositelji vlasti u Republici Hrvatskoj izjasnili protiv modela apsolutističke države, koji je blizak političkim strankama izrazite ljevice i desnice, a koji želi određivati i nadzirati sva područja javnoga društvenog djelovanja, nastojeći pritom ograničiti i djelatnost Katoličke crkve te je, po mogućnosti, 'zatvoriti u sakristije' ili, u krajnjoj mjeri, potpuno onemogućiti u djelovanju. Naprotiv, ovim ugovorima Republika Hrvatska želi biti otvorena država koja prihvaća načelo supsidijarnosti te omogućuje Katoličkoj crkvi da svojim djelovanjem pridonosi boljitku čovjeka i društvene zajednice.“ Mons. Nikola Eterović, s pravne točke gledišta naglašava da su „ugovore potpisali predstavnici dvaju subjekata međunarodnoga prava, te zato imaju međunarodnu pravnu vrijednost. Pravna vrijednost međunarodnih ugovora nadilazi zakone svake države… Ugovori, dakle, Katoličkoj crkvi jamče pravnu sigurnost tako da se ona može slobodnije posvetiti dušobrižništvu i promaknuću čovjeka i društva bez bojazni da bi mogla biti izvrgnuta samovolji i hirovima političkih i uopće građanskih vlasti, što se često događalo i tijekom ovoga stoljeća kada odnos između Crkve i države nije bio uređen, nego je bio prepušten volji pojedinaca i raspoloženju vladajućega sustava.“ No, praksa 2012. godine pokazala je drugu sliku!

Konkretni primjeri

Prema tekstu Ugovora između RH i Svete Stolice o suradnji na području odgoja i kulture, čl. 1, p. 1.: „Republika Hrvatska, u svjetlu načela o vjerskoj slobodi, poštuje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece te se obvezuje da će, u sklopu školskoga plana i programa i u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, jamčiti nastavu katoličkog vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama, kao obveznog predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta.“ Osim toga, prema Ugovoru o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama iz 1999. godine, čl. 1, p.4., „nastava katoličkoga vjeronauka u javnim osnovnim i srednjim školama izvodi se pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih predmeta, napose s obzirom na položaj vjeronauka unutar rasporeda sati.“ Unatoč ovim vrlo jasnim odredbama, ministar Željko Jovanović u travnju prošle godine svim osnovnim školama uputio je „preporuku“ u kojoj zahtijeva da se satovi vjeronauka izvode ili prvi ili posljednji školski sat. Dakle, svojevoljno je intervenirao u satnicu. No, u spomenutom Ugovoru iz 1999. godine, čl. 13. jasno piše:  „Za rješavanje svih pitanja koja bi se otvorila primjenom ovoga ugovora te koja bi zahtijevala nova ili dodatna rješenja, Vlada Republike Hrvatske i Hrvatska biskupska konferencija imenovat će povjerenstvo sastavljeno od jednakoga broja predstavnika Republike Hrvatske i Katoličke Crkve.“ Ali to se nije dogodilo. Na istom je tragu i sljedeći ministrov potez u lipnju kada je reducirao nastavu vjeronauka na prva dva razreda u srednjim medicinskim školama.

Na kraju – slon u staklarnici

No, tu nije kraj očitom kršenju Ugovora između Vlade RH i Svete Stolice. U članku 1., p 2. Ugovora o suradnji na području odgoja i kulture stoji: „Odgojno-obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike.“ Tako kaže Ugovor. No, 4. modul zdravstvenoga odgoja, na koji je reagirala Katolička Crkva, u nekim je dijelovima protiv kršćanske etike. A ministar nema potrebe o tome razgovarati s predstavnicima Crkve. Na njih, kako je rekao, nema namjeru trošiti svoje vrijeme. Bila je to ona zaprepašćujuća rečenica odmah nakon Božića kada je izjavio da „Crkva niti udruge nemaju što tražiti u školama“ i da „nema namjeru više trošiti ni sekundu da GROZD-ove neistine i dezinformacije i na srednjovjekovne poglede Crkve na današnjicu XXI. stoljeća.“ Ponovno podsjećam da je GROZD udruga koja predstavlja roditelje s kojima bi, sudeći po posljednjim izjavama, ministar ipak razgovarao, a ne s Crkvom. Ali i katolički roditelji su Crkva, pa će ministar u tom razgovoru ipak biti „u problemu“, jer se Crkva ne može ograničiti samo na biskupe. A i biskup Bogović je nedavno dobro napomenuo da Crkva nema stavove iz srednjega vijeka, već one s početka vremena nakon Krista, dakle „stare“ dvije tisuće godina, koliko Crkva postoji. Kada je u travnju prošle godine, kao predsjednik HBK, mons. Marin Srakić tražio očitovanje o događanjima s vjeronaukom u školi vezano uz ministrovu „preporuku“ da se taj predmet predaje prvi ili zadnji sat, te time stvorio dojam da se vjeronauk u školama želi marginalizirati, „prikazati neravnopravnim školskim predmetom, a što je protivno pravnim rješenjima koja su na snazi“, mons. Ivan Miklenić je zaključio: „Mnogi u Crkvi očekuju da će predsjednik Vlade i Vlada glede toga pitanja znati zaustaviti ponašanje prispodobivo ponašanju slona u staklarnici". Hoće li premijer Milanović reagirati prije nego što strada „staklo“ u „staklarnici“?

Da biste komentirali, prijavite se.