Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

nedjelja, 10. kolovoza 2014. Arhiva kolumne

Turizam – povlastica za odabrane?

Vrlo vješto prezentirana turistička statistika za prvih sedam mjeseci ove godine opravdano navodi na pitanje jesmo li u plusu ili u minusu, i koji su parametri za zaključak? Ovotjedni nastup ministra turizma bio je pravi slalom među statističkim podacima i godinama koje se uspoređuju. Kao začin došao je i posjet saudijskog princa Valida bin Talal bin Abdul-Aziz Al Sauda. A on – jedan od najbogatijih ljudi svijeta – sjeo na bicikl. (Ne)obično?!
Foto: www.nacional.hr
Od zabave do bicikla
Za razliku od nekih minusa u turizmu, hrvatski javni prostor i ovoga je ljeta ispunjen „zabavnim“ temama za mase: od ljetnih partija, celebrityja koji gostuju na Jadranu, jahta koje su se usidrile uz našu obalu  do političkih (pred)kampanjskih nadmetanja u svim prigodama. Ništa novo, ništa nepoznato. Držimo ljetni standard tema nadajući se da će srpanj i kolovoz pucketati prstima i tako puniti državni proračun, te spasiti ekonomski tonuću zemlju. I onda nam sleti šeikov „leteći grad“ i svi govore samo o tome, trčkaraju oko njega gotovo mu nudeći Hrvatsku na dlanu. Više od njegovog Boeinga, za oko mi je zapeo bicikl kojim se vozio Zagrebom želeći na trenutak biti neprimjećen, običan čovjek. Zamislite želje tako bogatog čovjeka? Da bude kao i mi – pješak, planinar i biciklist. I tako je vijest postala činjenica da je saudijski princ barem na trenutak bio običan. Paradoksalno je da toliki obični mali ljudi – planinari, pješaci i biciklisti – nikada zbog svoje običnosti neće postati vijest. A iskustvo pokazuje da ih nitko ni ne pita mogu li si priuštiti, i kakav, odmor na Jadranu?

Rezervirano za strance
Kaže predsjednik Josipović da je s Princem razgovarao i o mogućnostima ulaganja u turizam, i to onaj elitni. I opet Hrvati s prosječnim ili nižim plaćama mogu samo sanjati o ljepotama hrvatske obale i otoka. Uostalom, nije li tako već i sada s, primjerice, Dubrovnikom? Ministar Lorencin ga je, uz Zadar i Split, pohvalio kao grad koji zna „graditi turistički proizvod“, organizirati manifestacije i kvalitetno upravljati turizmom. Sve to stoji u odnosu na inozemne goste. A što je s domaćima? Koliko si Hrvata srednje i niže ekonomske klase (a to je većina građana naše zemlje!) ne može priuštiti posjet tim gradovima? Primjerice, Dubrovnik je mnogima iz Hrvatske nedohvatljiv: od dolaska (cestarina i gorivo), ulaska u grad i slobodnog parkirnog mjesta do cijene parkinga, kave i čaše vode. (Da ne spominjemo npr. put preko Neuma, granice, itd.) Tako samo elita može uživati u drevnom gradu sv. Vlaha, a vi „maleni“ – obrišite suze i gledajte preko interneta. Elitni turizam kao pojam vrlo atraktivno zvuči. I koliko god je draga mogućnost da neka strana zemlja, primjerice Saudijska Arabija, ulaže u nešto „fensi“ na našoj obali, ipak ne smijemo zanemariti činjenicu da se i saudijski šeik rado vozio na biciklu. Za koga je zapravo elitni turizam? Gradeći njega, nije dobro zaboraviti i „obični turizam“ za većinu građana koji zemlju ionako izvlače redovitim plaćanjem poreza, vožnjom automobilima bez obzira na porast cijene goriva, itd.

Zaboravljeni mamac
A što je s vrijednostima našeg tipično hrvatskog života: od jela i pića do rekreacije? Stranci, koje svim silama želimo privući u Hrvatsku, žele upravo tu našu običnost. Kad je već toliko istaknut ovih dana po statističkoj uspješnosti, evo onda i jedan primjer iz Splita. Grad sv. Dujma ove je godine pokazao zanimljivu sliku. Pretrpane ulice, riva i šetnice isprepletene su ugostiteljskim objektima svih vrsta. Među ostalima, u malim pitoresknim ulicama, nađe se i onih luksuzno uređenih, s nekim stranim ili bezličnim imenima. Čista znatiželja povukla me napraviti jednu malu analizu. Zašto su konobe s mediteranskom hranom pretrpane, štoviše u nekima se čeka i red za slobodan stol, a fensi restorani zijevaju poluprazni? Zanimljiv je jelovnik ovih luksuznih restorana na kojima je ono naše izvorno, mediteransko ispušteno u prilog nekim nepoznatim imenima i sastojcima hrane. Takav restoran je poluprazan iako se konobari (i hostese koje vas vode do stola!) jako trude pokazati da su baš za vas pronašli prazan stol, jer je sve (u polupraznom restoranu) „rezervirano“. Lica osoblja su govorila i više od riječi. Bio je to tek skupi marketinški pokušaj zadiviti turiste nečime što nije hrvatsko. Na drugoj strani, inozemni gosti guštaju uz miris ribe s roštilja, čašu dobrog vina i klapsku pismu u nekoj manjoj konobi dalmatinskog imena. I onaj makarski restoran u kojem je šeik ručao s predsjednikom, tipičnog je dalmatinskog imena i menija. Nije li ovo jedan mali poučak da ono naše hrvatsko zaista vrijedi i da upravo to strancima godi?

A kad će na red doći Hrvati i hrvatsko?
Olako smo prešli preko srpanjskih neistinitih vijesti o uspješnoj sezoni, da bi početkom kolovoza mjerodavni ipak priznali svojevrsni poraz. Nije li to alarm da bi javnu priču o hrvatskom turizmu ipak trebalo gledati s odmakom? Zapuštena i vlasnički nesređena nekadašnja odmarališta u bajkovitoj borovoj hladovini i s raspjevanim morem u podnožju također su istina našega turizma koji pogoduje elitama, a zaboravlja malene. Uvijek su vrijedniji inozemni od domaćih gostiju, bez obzira što većina srednje inozemne klase na plaže nosi svoju hranu i piće, a tek višerangirani more gledaju s terasa restorana. I uvozno nam je dostupnije od domaćeg. Jasan primjer je i cijena vode (bočice 0,5 l). Jeftinija je ona iz uvoza (porijeklo: EU i ime zemlje), dok je ona punjena u Hrvatskoj skuplja. (Razlika cca 1 kunu!) Budimo realni, niti jedna nacija neće spasiti našu sezonu koliko to mogu naše udružene ruke, umovi i dobra volja. (Niti nas tko može tako „uništiti“ kao mi sami!) Kad bi se stvari posložile malo drugačije, pa se umjetno stvorenu elitu prizemljilo, a radničkoj većini u Hrvatskoj omogućio povoljan odmor na domaćem terenu, imali bismo i zadovoljniju radničku klimu, time i produktivniju. To bi bilo dobro polazište za novu radnu jesen. Ovako, dok Hrvatskom hranimo strance, a sami po turistički kruh odlazimo izvan svoje predivne zemlje koja nas može hraniti pogačom, kako govoriti o uspjehu?

Ipak to nije samo naše
Kao što je i pitka voda gospodarsko dobro koje smo zatekli na zemlji, tako su i ljepote Hrvatske dobro koje nismo sami stvorili. Povjerena nam je predivna zemlja koja nije samo destinacija za odabrane. Gostoljubiva je za sve strance, pa neka bude i za domaće.
 
Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 12.8.2014. 20:49:30 Prijavi abuse
Peruanac Mario Vargas Llosa, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, u svojoj knjizi eseja La civilización del espectáculo, Civilizacija spektakla, kaže da masovni fenomen turizma gdje milioni ljudi posjećuju znamenitosti poput Louvra, Akropole ili starogrčkih amfiteatara na Siciliji, da taj fenomen „nije izraz interesa za haute culture, visoku kulturu, već čistog snobizma; biti na ovakvim mjestima predstavlja obvezu postmodernog turista. Umjesto da ga posjeta takvih mjesta oduševi za povijest i klasičnu umjetnost, oslobađa ga obveze da se njima bavi i da ih pokuša razumjeti. Dovoljan je jedan površan pogled, i već 'kulturalna savjest‘ može biti umirena. Posjete ovakvih turista željnih atrakcija iskrivljuju u stvari pravi smisao postojanja muzeja i povijesnih spomenika, jer ne bivaju apsolvirani na drugačiji način, nego što to biva s ostalim obligatnim aktivnostima „uzornog turista“: jesti pastu i zaplesati tarantelu u Italiji, u Andaluziji pljeskati uz Flamenco i Cante jondo, u Parizu jesti puževe i nakon toga posjetiti Louvre i jednu predstavu u Folies Bergére.“==========

U tijeku je Salzburger Festspiele, Salcburški festival, i čini mi se da se riječi legendarnog govora književnika Daniela Kehlmanna na otvaranju tog festivala godine 2009., gdje je digao svoj glas protiv uniformiranog pogodovanja kulturnoj industriji, boreći se za dobro publike, da se te riječi mogu primijeniti ne samo na teatar: „Gdje teatar izgubi vezu sa stvarnošću, sa istinom, on postaje samo isprazna igra i, još gore, čista dosada. Teatru se može desiti da, izgubivši dušu, postane najotužniji zanat, najjadnija prostitucija.“ Te riječi se mogu primijeniti i na turizam, i u Hrvatskoj, gdje mi u pravom smislu te riječi, isplazivši jezike poput gladnih pasa, samo ne za mesom, već za novcem, pristavši na gubitak i zadnjih tragova vlastitog dostojanstva i vlastite kulture, organiziramo masovne orgije na Zrću (o čemu je Tanja svojevremeno izvještavala na HKR-u), na Poljudu i gdje god je to moguće. Umjesto da naša lijepa domovina postane produhovljeno mjesto na dobro i nas i naših gostiju!==========

Hrvatska bi trebala biti zemlja u kojoj se intenzivno može osjetiti mir koji dolazi od vjere u Isusa Krista. Ona bi trebala postati bogata po duhovnosti svojih ljudi, te bi uz to i Božji darovi prisutni u lijepoj prirodi mogli pomoći ljudima da nađu mir, istinu i ljepotu i da se zaista odmore. Izgleda da mi možemo bolje znati od naših gostiju što treba i nama i njima!==========

Svi mudri ljudi govore da se čovjek najbolje odmara poštujući nedjelju, dan Gospodnji – to je ono što nam je u ovom trenutku najpotrebnije: kršćanska kultura nedjelje. Onda će i godišnji odmor biti samo „šlag na tortu“, i za naše, i prije svega za naše ljude, i to ne samo na moru, već svuda u prelijepoj Hrvatskoj. Samo čovjek preobražen kršćanskom kulturom, a to znači kulturom prožetom vjerom u Uskrsnuće, može biti istinski sposoban za „kapitalne investicije“, i to i u prenesenom i u stvarnom smislu te riječi. Nije li nam dosta kriza najrazličitijih vrsta i praznih obećanja onih koji su „kao uškopljenik koji hoće razdjevičiti djevicu“ (iz Knjige Sirahove) i nije li vrijeme da povjerujemo Onome koji je „Put, Istina i Život“!? Samo čovjek preobražen kršćanskom kulturom, čovjek koji svake nedjelje kliče „amen!“, koji time potvrđuje da je lijepo živjeti u svijetu od Boga stvorenom i otkupljenom, blagoslovljenom, koji kaže „kako je dobro živjeti na ovom svijetu“ i za ljude kaže „kako je dobro što postojite“, samo takav čovjek će, i ne želeći to, kao „nuzproizvod“, živjeti u zemlji koja će postati najatraktivnija turistička destinacija na svijetu, u zemlji gdje će naši blagdani i naše fešte, te mir „laganog i blagog povjetarca“ postati legendarni.