Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

utorak, 28. veljače 2012. Arhiva kolumne

Ugasila se moja zvijezda...

Kad se ugasi jedan život, otvori se pitanje kako živimo živote koji još uvijek traju na ovoj zemlji? Ili bi barem bilo dobro da se to dogodi, da na trenutak napravimo reviziju životnoga puta misleći o onome što nas kroz njega vodi, hrabri i koje ideale biramo kao nešto za što ćemo živjeti.

Kad se ugasi jedan život, otvori se pitanje kako živimo živote koji još uvijek traju na ovoj zemlji? Ili bi barem bilo dobro da se to dogodi, da na trenutak napravimo reviziju životnoga puta misleći o onome što nas kroz njega vodi, hrabri i koje ideale biramo kao nešto za što ćemo živjeti. I meni se, još kao djevojčici, dogodio takav izbor. A da je postao životni, shvatila sam tek kasnije. Voljela bih kada biste, potaknuti ovim tekstom, i sami napravili osvrt na uzore koje želite slijediti i od kojih želite učiti. Pritom ne mislim da trebamo kopirati jedni druge, već poticati se na dobro, na uvijek bolje i plemenitije vlastito izdanje u svijetu. Uzori tjeraju naprijed, kao da su nevidljiva pružena ruka koja vodi, hrabri, služi kao oslonac. Oni ne žive naše živote, ali nam pogled usmjeravaju uvijek iznad rutine, ravnodušnosti i podsjećaju zašto često vrijedi „stisnuti zube“ i hrabro ići dalje.

U Helginoj školi

Ovaj tekst oproštaj je od Helge Vlahović Brnobić, jedne od najpoznatijih i najomiljenijih televizijskih voditeljica, iako je najprije, šezdesetih godina, počela kao „dijete radija.“ Njezina biografija dostupna je u raznim izvorima, zato ću s vama podijeliti ono što sam s njom proživjela i od nje naučila. Od kad znam za sebe, željela sam biti kao ona. Bila je moj uzor i ideal kojem i danas težim, mjerilo kojim sam mjerila vlastiti rad. A onda je nakratko postala i moja stvarna učiteljica. To je trenutak u kojem kao da doživite ostvarenje vlastitog sna iz djetinjstva. Slušala sam od nje o tajnama naše velike ljubavi, voditeljstva. Bila je zahtjevna i prema sebi i prema drugima, a više od svega imala je veliko poštovanje prema svojoj publici, kako televizijskoj, tako i onoj u raznim dvoranama i na događajima koje je vodila i moderirala. Osvajala je svojom snažnom osobnošću, a bila poticajna svojom visokom profesionalnošću. Zbog toga je neprestano ulagala u vlastito znanje, za sve situacije željela je biti spremna. To je tražila i od nas, svojih „učenika.“ Kao učiteljicu pamtim je po odlučnom stavu: „Publika zaslužuje vaše najbolje izdanje, vaše poštovanje, a ljudi koji su vas angažirali zaslužuju vašu temeljitu i predanu pripremu. Istražujte, čitajte, učite kako biste vladali temama i situacijama u kojima se nađete 'uživo'. Za dobru spontanost i snalaženje, potrebno je puno pripreme. Često ćete spašavati situacije, morate suvereno vladati terenom, a to se može samo uz dobru pripremu!“ Zbog toga su je ljudi voljeli – i publika i organizatori. Bilo joj je važno naučiti nas komunicirati s publikom, gledati ih kada su ispred nas u dvorani ili ih zamišljati s druge strane ekrana ili radija ako nas povezuju kamera ili mikrofon. To je put kojim se ulazi u živote svojih slušatelja i gledatelja. I tako se zaslužuje njihovu pozornost.

Istinska kraljica stila

Da, s pravom mogu reći da je bila kraljica stila! Javnosti je pokazala ljepotu, profinjenost i otmjenost žene koja izvire iz nutrine i neprestanog rada na sebi. Bio je to stil koji se ne zaboravlja! Njezina suverenost na sceni, uvijek elegantno uzdignuta glava i držanje, kao i topli osmjeh koji se pretočio u prostor u kojem je radila, osvajali su publiku, ali i nas koji smo od nje učili. Njegovala je ljepotu žene koja je tako poželjna u današnjem medijskom prostoru. Osim besprijekornoga glasa i zavidnoga znanja, otmjeni stil pokazivala je i svojim imageom istinske dive. Od frizure i šminke do odjevnih kombinacija, kretanja na sceni i neverbalnog govora tijela – sve je bilo u skladu s njezinom dušom kraljice stila! Tiskane medije nije „hranila“ svojim privatnim životom, te je zaslužila njihovo poštovanje do samoga kraja. Danas se te kvalitete više ne cijene. I o tome nam je izravno govorila. Bila je izravna i kad se to mnogima nije svidjelo. Nije se mirila s novim „strujama“ u televizijskom voditeljstvu. Nije krila svoje nezadovoljstvo što se u ovom poslu nisu održali visoki standardi. Za spikere i voditelje nekada se tražio, kako je to govorila Helga Vlahović, „kultivirani govor i ugodan glas, znanje i opća kultura, jer bez toga nema uspjeha, kao što ga nema niti za plesača koji ima dvije 'lijeve' noge“, što je bila njezina omiljena usporedba.  Osuđivala je izbor i lansiranje „zvijezda“ stvorenih preko noći, što je smatrala gotovo izdajom struke i obrazovanja. Nije joj bilo svejedno niti što njezina televizijska kuća, umjesto da sve više podiže ljestvicu kriterija i potiče na usavršavanje, radi upravo suprotno i podilazi tržištu. Helga Vlahović, sa svojom generacijom kolega (Jasmina Nikić, Željka Fattorini, Vesna Spinčić, Ksenija Ulričić, Oliver Mlakar), željela je djelovati poticajno, formativno, a ne samo zabavno. I u tome je uspjela, što osobno potvrđujem. I sama je, kako je govorila, odrastala uz kolege s visokim kriterijima. Učila je od Gordane Bonetti, Ljube Jelčića, Zvonimira Đuretića, Marte Tomljenović i drugih kojima je uvijek bila zahvalna. Sada je vrijeme izreći zahvalnost njoj!

Veličanstven oproštaj s porukom o životu


Helga Vlahović od svojih se gledatelja oprostila u velikom stilu s porukom: „Radujte se životu!“ Učinila je to u trenutku kad je osjećala nepobjedivu bol vlastitoga života. Tri godine borbe s nemilosrdnom bolešću, rakom maternice, koju je vrlo vješto skrivala od javnosti do samoga kraja bile su veliki križ koji je hrabro nosila. Mnogi je znaju kao komentatoricu Novogodišnjih koncerata iz Beča, što je radila i u mirovini. Za nju je taj projekt bio i žrtva i radost. Sjećam se kako nam je govorila da ne zna što su to novogodišnji „tulumi“ do svitanja, jer ona na Novu godinu mora biti na raspolaganju svojim gledateljima, za njih odmorena, svježa i spremna, iako joj čuju samo glas. No, u tom prijenosu glas je sve što im daje, a u skladu sa stavom da publika zaslužuje najbolje izdanje, ona se za to ozbiljno pripremala. Za svaki koncert čitala je brojnu literaturu kako bi nas počastila zanimljivim pojedinostima o detaljima glazbe i slike koja se pojavljivala na ekranima. Nenametljivo, a istodobno informativno i simpatično, na trenutke gotovo i „vrckavo“, „kao iz rukava“ obasipala nas je zanimljivostima o skladateljima, dvorcima, cvijeću, dirigentima, prostoru koncerta, pričama iz povijesti. U prijenosu Novogodišnjega koncerta iz Beča ostvarila se i kao voditeljica i kao zaljubljenica u umjetnost, a ne samo stručnjak za to područje po izboru studija! Uživala je u tome. I zbog toga nas je mnoge privlačila uz ekrane, zar ne? Najavila je da će joj Novogodišnji koncert 1.1.2012. biti posljednji. I to se dogodilo. Samo veliki ljudi od svoje se publike opraštaju onako kako je to ona učinila, govoreći o životu dok se primicala njegovom kraju, govoreći o anđelima dok se spremala s njima krenuti na novo putovanje do smiraja pred Licem. Da joj je boja glasa u tom trenutku bila drugačija nego proteklih godina postalo je jasno sada kada je više nema. Helgin glas uvijek je krasila topla odlučnost, privlačna smirenost, a ovaj rastanak kao da je donio jedan mali drhtaj, onaj koji svatko od nas osjeća kada je kraj blizu. Njezine posljednje riječi u prijenosu bile su: „Vjerujte, uvijek će se naći neki anđeo da nam prišapne: Hajde, diži se, život je vrijedan i treba ga živjeti. Srdačno vas pozdravljam! Vaša Helga Vlahović Brnobić.“

I što reći na kraju života?

Ako smo vjerni svojem životnom izboru, spremni na žrtvu i odricanje zbog onoga što nas je jednom ponijelo u život, onda će se to osjetiti u svemu što radimo, bit će bogatstvo za ljude s kojima živimo i radimo! Posao koji se s užitkom radi postaje više od ostvarenja zadatka, postaje prava misija u javnosti koja vodi u skrivena prostranstva vrijednosti koje obogaćuju dušu čovjeka. Dublje gledano, i to je malena kockica u mozaiku života kojim krasimo ovaj svijet! I ako na druge djelujemo poticajno bit će to znak da smo uspjeli, da iza nas ostaje trag koji će i druge privući. Helga Vlahović u tome je uspjela, i kao osoba i kao voditeljica. „Poštovani gledatelji i gledateljice, trčite ususret životu!“ Ona je otrčala, svoju bitku završila i predala je Onome koji je njezinim zemaljskim životom obogatio naše živote. I dok na kraju ovoga teksta izražavam iskrenu sućut njezinim kćerima, Renee i Karli, mojoj dragoj učiteljici i zvijezdi s poštovanjem ispisujem riječ HVALA - do susreta u nekoj drugoj „emisiji“ izvan ovog našeg vremena.

Da biste komentirali, prijavite se.