Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

nedjelja, 08. travnja 2012. Arhiva kolumne

Uskrs – zahtjevan blagdan

Uskrs je blagdan za hrabre, one koji su spremni dotrčati do praznog groba, zapitati se zašto je prazan, „prevrtjeti film unatrag“ prisjećajući se što je Isus govorio o tome za vrijeme zemaljskog života i pojuriti u susret Njemu uskrslome!

Uskrs je zahtjevniji od Božića. Zašto? Po iskustvu rađanja djeteta u obitelji lako možemo zamisliti i Isusovo rođenje i njegov zemaljski put, jer u svemu nam je bio sličan, osim u grijehu. Ali Njegovo uskrsnuće ne možemo razumijeti na temelju iskustva, jer to još nismo doživjeli niti vidjeli. Nema ni izvješća ni reportaže kako uskrsnuće izgleda. Ostaje nam prazan grob i svjedočanstva o susretima s Uskrslim. Da bismo Uskrs koliko-toliko razumijeli do razine da vjerujemo u nj, potrebno je posegnuti za Svetim pismom, jer jedino ondje stoje zapisani susreti s Uskrslim. Ta svjedočanstva treba čitati i u Uskrs vjerovati. Zato je malo teže od te svetkovine našega spasenja učiniti shopping day i marketinški osmisliti „priču o darivanju“ kako se to čini za Božić. Uskrs je blagdan za hrabre, one koji su spremni dotrčati do praznog groba, zapitati se zašto je prazan, „prevrtjeti film unatrag“ prisjećajući se što je Isus govorio o tome za vrijeme zemaljskog života i pojuriti u susret Njemu uskrslome! Iako je Isus bio raspet na križu za sve, a ne samo za neke, nisu svi u stanju prihvatiti križ i Uskrs.

Svetkovina vjere i njezine posljedice


Dirljivo je bilo gledati na Božjem grobu u zagrebačkoj katedrali jednostavne i snažne kateheze roditelja svojoj djeci. Nije to bio školski sat vjeronauka, već traženje odgovora na pitanja koja spontano naviru. Tako je jedan dječak, petogodišnjak, upitao mamu što Isus radi ovdje? Majčin je odgovor bio jednostavan: „Isus spava.“ I nakon toga još nekoliko rečenica tumačenja zašto je Isus završio na križu, pa u grobu i kako će iz njega izaći. Ovaj kratki razgovor završio je djetetovim znakom križa i sklopljenim ručicama. Odgovor ove majke podsjetio me na mnoge nadgrobne ploče i prigodne riječi uz vijesti o smrti naših pokojnika kada piše: „Usnuo/usnula u Gospodinu.“ Da, to su naše smrti, snivanje u Gospodinu do Njegovoga ponovnog dolaska. (Dok pišem ovu kolumnu, 8. travnja, sjećam se posljednjeg ispraćaja Ivana Pavla II., upravo na današnji dan 2005. godine. Koliko je bilo vjere u njemu upravo u vječni život s Uskrslim!) Uskrs i vjera u Njegov ponovni dolazak idu zajedno. Uskrs i vjera u vječni život idu zajedno. Zato Euharistija, koja je zalog vječnosti, nije hrana za svakoga, već samo za one koji vjeruju. Pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski na Veliki četvrtak u svojoj propovijedi u Katedrali rekao je da se „Euharistija u vjeri prihvaća, i tko ne vjeruje, nema pravo na nju.“ Žalostan je kršćanin koji ne sudjeluje u Euharistiji i umjesto da blaguje Krista, svoje spasenje, blaguje hranu „ovoga svijeta“ koji propada. Pričest, „blagovanje Presvetoga Tijela Kristova, uvjet je našega vječnog života, a Euharistija je odgovor na našu glad za Bogom.“ Isusove riječi snažno dovode u vezu pričest i vječni život: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“ (Iv 6,56). No, ne zaboravimo još nešto vezano uz Euharistiju. Takav se zaborav dogodio i kršćanima na kraju prvoga stoljeća. Počeli su naglašavati obred, a zanemarili su njegove posljedice. Drugim riječima, odvojili su Euharistiju od poslanja koje iz nje izvire. Zato evanđelist Ivan, pišući o Posljednoj večeri, ne stavlja prvenstveno naglasak na geste i riječi Večere, već na jedan poseban čin, na pranje nogu. U njemu se otkriva simbolika Isusove služiteljske ljubavi za čovjeka. To i za Crkvu znači da služi ljudima, a Crkva – to smo svi mi kršteni u ime Isusa Krista. Služiti po Kristovu primjeru možemo samo ako smo „Krista obukli, Kristom se zaodjenuli“, ako se Njime hranimo te mu tako dopuštamo da nas preobražava u sebe i ako ga Živoga susrećemo u sakramentima i svjedočanstvima onih na kojima počiva naša vjera. To su posljedice Kristova Vazmenog otajstva!

Što poželjeti za Uskrs?

Iako nikada nećemo pogriješiti ako za blagdane poželimo jedni drugima mir, zdravlje i sreću, pristup Uskrsu u svjetlu vjere oslobodit će nas te općenitosti u čestitanju i uvesti u dubinu Kristova otajstva. I zato vama koji čitate ove retke želim vjeru u uskrsnuće toliko snažnu da kamen s groba može odvaliti, želim da se radujete Kristovoj pobjedi nad smrću i da budete svjesni posljedica Njegova uskrsnuća za svakoga od nas! To je puno više od zdravlja, mira i obilja koje si želimo za božićne blagdane. Jer, što vrijedi sve to blago, ako nema ulaza u vječni život, ako nema onoga koji će skinuti grobnu ploču i povesti nas u nebeska prostranstva? Uskrs nije blagdan dobrog zdravlja. Što vrijedi dobro zdravlje tijela ako je duša izgubljena? Uskrs je više od toga, on je svetkovina vjere. Papa Benedikt XVI., potičući nas na pripremu za Godinu vjere, ističe: „Samo vjerujući vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu vlastitoga života čovjeku, nema druge već se prepuštati, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu.“

Ima li nježnosti u Križu?

Dok je u Božiću i božićnim pjesmama dopuštena raznježenost srca i duše pred prizorom novorođenoga djeteta koje pruža ručice svima koji mu se dolaze pokloniti, u Uskrsu nema ni traga takvoj pobožnosti. No, to ne znači da Sveto trodnevlje koje vodi Kristovu uskrsnuću nema elemente Božje nježnosti. Cijelo Isusovo djelovanje, sve do križa, bila je nježna ljubav očitovana u riječima, susretima, polaganju ruku, pogledu koji liječi... Možemo samo zamisliti kako je bilo Samarijanki pogledati ga u oči, koliko je Njegove iskrene pozornosti već u pogledu primijetila Marija Magdalena, s koliko je ljubavi u srcu i na licu u krilo primao najmanje, liječio bolesne... Zar je to moguće bez nježnosti? Kad bi tako činio, ne bi bio Bog, jer Pismo svjedoči da naš Bog ima osjećaje i otkriva ih (usp. Post 8,12; 2 Ljet 36,15; Jon 3,10; 4; Hoš 11; Iz 46,3-4; Jl 2,13; Ps 25,6; Ps 103,13; Mt 9,36; Lk 7,13; 19,41; Iv 11,35 i dr.) Nježnost ljubavi, naime, otvara vrata razumijevanju boli i slabosti. A svaki čovjek, barem povremeno, osjeća da ne mora biti jak. Napetost, umor, zbunjenost, gubitak, bolest, patnja... sve su to situacije u kojima želi nekoga pored sebe kraj kojega ima pravo biti slab. Samo nježna ljubav može shvatiti čovjekovu bespomoćnost, osamljenost i tamu. Poznato je kako je Isus farizejima znao reći da su zaboravili čovjeka. Izdvojimo samo primjer izlječenja u subotu (usp. Mt 12,12). Njegovi su se suvremenici nerijetko čudili upravo toj nježnoj ljubavi koja je otkrivala Božje lice, poput onoga susreta s grešnicom koja je, čuvši za Isusa, stigla u kuću jednoga farizeja koji ga je ugostio (usp. Lk 7,36-50). Za Isusove suvremenike ovo su bile zbunjujuće situacije, jer nježna ljubav razoružava ljudsku moć i tvrdoću Zakona. Isus je to znao, farizeji ne. Da su kao osnovni kriterij za procjenu Isusova djelovanja imali ljubav prema čovjeku, dobro čovjekovo, Isus zasigurno ne bi završio na križu. Ovako, čovjek je zaboravljen, ljubav izbačena i Isus je na križu. Dakle, njegova krivnja je bila nježna ljubav prema čovjeku. Njezin je vrhunac u Velikom petku, jer se očituje i na križnom putu kada tješi jeruzalemske žene (Lk 23,27-28), na križu kada izdajicu naziva prijateljem (Mt 26,40) ili kada majku povjerava svojem učeniku Ivanu (Iv 19,26). Književnik Böll primjetio je kako je teologija ovaj govor o nježnoj ljubavi pomalo sakrila od svijeta. Štoviše, smatra da nježnost, kao element Novoga zavjeta, još nije otkrivena. Ali, koliko god je željeli izbjeći, u čovjeka je ipak utkana nit nježnosti. Bog je „nježnost sama i milosrđe“ (Jl 2,13), a čovjek je slika Božja (Post 1,26). Međutim, nježne ljubavi nema bez iskustva patnje, vlastite ili patnje bližnjega. Vrhunac ljubavi Isusa Krista je križ, događaj u kojem je najviše patio, ali i najviše učinio za čovjeka. A posljedica susreta s takvom ljubavi je svjedočenje!

„Problem“ s Uskrsom

To da se Uskrs teže može shvatiti za razliku od Božića, nije nikakva novost. Božić je bio nevjerojatan, jer nitko nije očekivao da će se Mesija roditi u štalici, u skromnosti i siromaštvu, iako su imali proroštva o Njegovom dolasku. Isusov križ je nevjerojatan jer kako je moguće da Kralj, Učitelj i Spasitelj bude razapet? A Uskrs tek! S tim su imali „problema“ i apostoli. Dovoljno je spomenuti odlomak Iv 20,24-29 u kojem se Uskrsli ukazuje u Tominoj nazočnosti. Tko od nas također ne bi ponovio Tominu rečenicu: "Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ Druga epizoda, jednako snažna, je putovanje dvojice učenika u Emaus (Lk 24,13-35). Putem su hodali i raspravljali o svemu što se tih dana dogodilo. Tražili su logiku, što se s Isusom dogodilo i zašto je grob prazan? I na tom putu pridružio im se Uskrsli, ali prepoznati ga, „bijaše uskraćeno njihovim očima.“ Što je zajedničko Tomi i ovoj dvojici učenika? Oni traže odgovor na svoja pitanja! Vidimo, vjera počinje u traženju. Nastavlja se u „ponavljanju gradiva“, svega što su čuli, a to traženje kao krunu doživljava susret s Uskrslim! Nakon toga susreta Toma će izreći svoju ispovijest: „Gospodin moj i Bog moj!“, a dvojica učenika, nakon što im se Uskrsli otkrio u lomljenju kruha: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ Spoznaja je, dakle, bila „uskraćena očima“, ali ne i njihovom srcu, jer je gorjelo kraj Krista Uskrsloga, ali to tada nisu uzimali u obzir, jer su tražili ono vidljivo. Mjesecima ranije slušali su Pisma, čuli su riječi Isusa živoga, ali nisu razumijeli. Tek po srcu koje je gorjelo u njima počeli su shvaćati da se nešto dogodilo. Kao što pojedinci koje je Isus ozdravljao nisu mogli šutjeti o tome, tako ni učenici koji su ga susretali Uskrsloga nisu mogli to zadržati samo za sebe. Ova dvojica s puta u Emaus, čim su spoznali Krista Uskrsloga, „u isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem“ (Lk 24,33). To je iskustvo koje ne dopušta mirovanje, zatvaranje u „svoj svijet“, već nosi koliko brzo noge trče, da se vijest o živom Učitelju proširi dalje. Naša vjera u uskrsnuće temelji se, ne samo na praznom grobu, već na svjedočenju žena koje su vidjele prazan grob i na susretima s Uskrslim, svjedočanstvima onih koji su vidjeli to novo, Kristovo uskrslo lice. Dakle, ni razum – informacije koje imamo o Isusu, ni srce – emocije koje se u nama javljaju dok promišljamo o njegovom životu, nisu dovoljni za vjeru. Potreban je i susret s Uskrslim da sve „sjedne na svoje mjesto.“ Kada „srce gori“, razumiju se Pisma, a Duh Sveti raspiruje taj žar susreta da Radosna vijest ugrije svijet. I dok nas okružuje mnogo tame (nasilja, ugnjetavanja, sebičnosti, nepravde), Uskrsli na nas razlijeva svjetlo svoje pobjede. „Taj proplamsaj svjetla izvor je radosti“, a mi želimo „kušati radost koju su osjetili prvi svjedoci uskrsnuća, radost koja je svojstvena kršćanima svih naraštaja, radost svetaca i mučenika, izvornu radost novog stvorenja nastalog darom Uskrsloga – kako bismo je uzajamno dijelili i poželjeli je svakom čovjeku ove Zemlje“, poručio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u Vazmenome bdijenju. Nije lako u modernim hrvatskim prilikama biti svjedok radosti, jer tjeskoba prijeti sa svih strana. No, Uskrsli nas oslobađa od ropstva tim prijetnjama, jer su sve prolazne. Zato nam je i poručio: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33). Dajući, pak, poslanje svojim učenicima, Uskrsli je obećao da nas neće ostaviti same: „Ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).

Sretan Uskrs!

P. S. Ovih dana u hrvatskoj javnosti zaredalo se nekoliko tema koje valja komentirati: vjeronauk u školi – prvi ili posljednji sat u rasporedu, udruge koje žele mijenjati i sadržaj vjeronauka i biologije, a time vjerojatno i prirodu samu, i dalje aktualna tema medicinski potpomognute oplodnje, pedofilija u svećeničkim redovima... Sve se to, poput Sotoninog oblaka, nadvilo nad Crkvu ne bi li joj „pokvarilo“ Uskrs. Razmišljajući o ovoj kolumni, i sama sam se susrela s napašću da me ove teme „povuku“ (za jezik). No, nema toga ministra, udruge ili pojave iz našega društva koja zaslužuje biti na ovome mjestu za Uskrs. Jedino Isusu Kristu pripada pravo biti u središtu razmišljanja ovoga dana. A ove, danas „sporedne likove“ naših života, koji traju onoliko koliko su prisutni u medijima, „obradit“ ću u nekom idućem nastavku „Šutnje.“

Da biste komentirali, prijavite se.