Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

četvrtak, 05. srpnja 2012. Arhiva kolumne

Uzalud Vam trud, Predsjedniče!

Istina je da se duhovna dimenzija očituje i kroz javne geste, no ako se te geste potisnu iz javnosti, ona neće nestati, jer ni Bog ni Crkva nisu u nadležnosti jednoga premijera...

Predsjednik Vlade RH Zoran Milanović ovih se dana vrlo snažno trudi dokazati da nije vjernik. Šteta što na to troši toliko energije. Odavno nam je to jasno. No, za slučaj da netko to nije shvatio između redaka, po usmjerenjima kojima vodi gospodarstvo, politiku i pitanje života u Hrvatskoj, sada je i javno „izbacio“ vjerničke geste s javnih događaja. Istina je da se duhovna dimenzija očituje i kroz javne geste, no ako se te geste potisnu iz javnosti, ona neće nestati, jer ni Bog ni Crkva nisu u nadležnosti jednoga premijera koji je na toj službi tek na mandat, a ne zauvijek.

Logika koja (ne) „drži vodu“

U njegovim me nastojanjima „muči“ rečenica da nije vjernik i zato ne ide na misu (a sve je počelo s misom za domovinu na Dan državnosti). Već sam pisala da nije baš zgodno da se premijer u javnosti vodi osobnim željama i stavovima. Tako narodu kaže koliko ga (ne) poštuje. No, ako prihvatimo tu premijerovu logiku da nije vjernik te zbog toga ne ide na misu, i primjenimo je na sljedeći primjer, onda se pitam zašto su neki ministri iz te Vlade bili na Gay Pride-u u Splitu? Znači li to da oni sami pripadaju toj populaciji, te su se stoga i pojavili na toj manifestaciji? Ako jesu takve orijentacije, zar se ta njihova osobna i intimna stvar tiče cijele zemlje? Ako pak nisu tog usmjerenja, onda je stvarno zabrinjavajuće zašto Vlada podupire populaciju od nekoliko stotina, a zanemaruje stavove 87% svojih građana?  Iako vjera za prave vjernike mora imati i društvene posljedice, te nikako po svojoj naravi ne može biti privatna stvar, spolnost i ljudska intima po pitanju praktičnog življenja svojega spolnog opredjeljenja zaista su privatna stvar i ne tiču se ni trgova ni ulica. „Paradirati“ gradom s tim najvrijednijim darom kojega je Bog čovjeku povjerio kao bazu za suradnju u prenošenju života nije na razini dostojanstva kakvo intima zaslužuje. No, naše vrijeme donosi intenzivna nastojanja da se s ljudske intime skine veo dostojanstva. Tko o spolnosti govori kao daru? Ali zato javni govor vrvi o slobodi koja vlada na tom području. I tako se dogodilo potpuno izokretanje stvari: vjera koja se živi 24 sata dnevno i javno i privatno miče se iz javnosti, a na prva mjesta dolazi ono što je po svojoj naravi intimno i privatno, te to postaje javno.

Što stvarno muči našega premijera?

Ne mislim da je Zorana Milanovića od nazočnosti euharistijskom slavlju za domovinu odbila pomisao na kritiku koju je mogao, na račun djelovanja aktualne Vlade, očekivati od zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. U propovijedi na toj misi bilo je izrečeno nešto puno dublje, što dodiruje ideološke korijene na kojima je utemeljena Milanovićeva vlast i politika (naravno, mislim i na njegove suradnike). Kardinal Bozanić između redaka je „udario“ na ideološku podlogu aktualne vlasti. To se vidi, primjerice, ovih rečenica: „Današnje slavlje, baš u ovoj crkvi, također pred nas stavlja vrijednosti koje danas ne smijemo previdjeti... Naši su pređi znali da jezgra zajedničkoga življenja i snaga zalaganja izvire iz vjere te da je važno cjelokupni život živjeti u odgovornosti prema vrijednostima vjere.“ Spominjući crkvu sv. Marka na Gornjem gradu rekao je kako nam „ona očituje prepoznatljivi hrvatski identitet koji je prožet katoličkom vjerom. Ona nas upućuje na trajnu Božju prisutnost i naviješta Božju ljubav u Isusu Kristu... Ona je tu i govori o prisutnosti Crkve na koju će se i dalje vikati zašto se miješa u društveni i politički život: koju će se prozivati da nije dovoljno glasna...“ Kardinal je izravno podsjetio da kršćanstvo ne služi postizanju nekih društvenih ciljeva, stvaranju zemaljskog blagostanja, već je „Crkva zajednica ljudi kojima je najveća vrijednost Bog i Njegovo kraljevstvo.“ Naravno da, ako Boga ne priznaješ, ne možeš razumijeti ni Crkvu. A postalo je uobičajeno da se ono što se ne razumije obezvrijeđuje, ili se na „profinjeniji“ način „gura“ u privatne stvari.  No, ima još jedan problem u svemu tome. Crkva ima jednu Istinu, jednog poglavara, jednog Boga u tri božanske osobe. Ona je po svojoj naravi jedna, jer je i Isus Krist jedan. Njezin je nauk jedan, temelji su jedinstveni, biblijski i to se nikada nije mijenjalo. To je područje s kojim se ne može manipulirati. Može se „zavesti“ pojedince, i to će na određeni način raniti cjelinu, ali neće srušiti jedinstvo Crkve koje je sagrađeno na Stijeni, Isusu Kristu. I pred tom stijenom padaju zemaljske vlasti. A našoj vlasti smeta ta Istina kojom se ne može manipulirati. Kardinal Bozanić, osim što je ukazao na „krizu etičkih očitosti“, govorio je i o „nepostojanju apsolutnosti istine“ u današnjem svijetu. U Crkvi, naprotiv, postoji jedna apsolutna istina, a to je Bog. I zato je Crkva „suvišna“ u ovom vremenu.

Kako se stvara plodno tlo za manipuliranje?

Sadašnja politika u našoj zemlji najprije je rastresla roditelje učinivši nesigurnim egzistenciju i radnika i obitelji. I tako, u borbi za bolji život, mnogi su izgubili „kontrolu“ nad odgojem vlastite djece, prepustili ih ustanovama i društvu. „Izgubila“ se ljubav i poštovanje obiteljskog doma u kojima raste duša svakoga ljudskog bića. Na vrata naše mladosti pokucali su nadomjesci za dom i obitelj i postali su njihovi gospodari. Gdje nema sigurnosti obiteljskog okruženja, gdje se djeca i mladi ne mogu ugledati u uzore u vlastitom domu, tu caruju mediji i društvo koje pak, započinje igru za svoj račun, a mladost naša, nesvijesno, postaje rob novih strujanja čiju razornu snagu nije spremna uočiti, prepoznati i oduprijeti joj se. Kad se „razmrvi“ obitelj, onda je lako vladati ljudima, servirati im „neprirodno“ pod „poželjno, moderno i prihvatljivo“, manipulirati vrijednostima o kojima su učili kod kuće. S vremenom njihov gospodar ne postaje razum, već nagon i volja. A kada nema jednoga temeljnog principa, onda nema niti jednog zakona, već se zakoni mijenjaju ovisno o volji i zahtjevima! Mlade se uči da budu agresivni, ne uči ih se žrtvi i strpljenju, već sve mora biti dostupno odmah i sada. Tako im se oduzima radost iščekivanja, ulaganja i sazrijevanja i tako postaju idealan materijal za manipuliranje. A Crkva nema takav pristup životu. I zato je ona suvišna u ovom društvu. No, gledajući povijest, to nije ništa novo. U svemu ovome tješi činjenica da će premijer Milanović sa svojom koalicijskom i stranačkom svitom jednoga dana sići s trona zemaljskoga „prijestolja“, a Bog će i dalje imati prvu i posljednju riječ u životu svakoga čovjeka, bez obzira što o tome misli bilo koji predsjednik Vlade RH.

„Božja čestica“

Dok se kod nas radi „čistka“ Božjega iz javnoga prostora, na svjetskoj razini pojavljuju se značajne znanstvene vijesti: „Otkrivena Božja čestica!“ Europski centar za nuklearna istraživanja iz Ženeve (CERN) 4. srpnja objavio je da su otkrili novu subatomsku česticu „koja bi mogla biti Higgsov bozon, popularna Božja čestica.“ Štoviše, i znanstvenici koriste pojam „Božja čestica.“ Ne vjernički, već znanstveno žele doći do početka svijeta, a za nas vjernike taj početak pripada Bogu. Iako se Boga znanstvenim metodama ne može dokazati, već se u Njega vjeruje dok se s Njim ne susretnemo „onkraj života“ licem u lice, On sam dopušta nam otkrivati i tragove koji vode do Njega. Dakle, što su znanstvenici otkrili? Riječ je o „elementarnoj čestici kojom se objašnjava masa drugih čestica.“ Iako je „potraga“ za njom trajala od 1964. godine, mi smo sada svjedoci ovoga posebnog otkrića. Što je to tako posebno privlačno? Poznato je i prihvaćeno stajalište o stvaranju svijeta Velikim praskom. Jednostavnije rečeno, čitav je svemir započeo postojati iz jedne točke koja je „eksplodirala“ i širila energiju i materiju oko sebe. Uslijedila je evolucija nežive materije, stvarale su se složenije čestice, zatim atomske jezgre, zvijezde, kemijski elementi, itd. No, ništa od toga nije se dogodilo slučajno. Spajali su se elementi koji su nespojivi da u određenom trenutku nije postojala „konstanta“ koja je neprestano vodila prema višim oblicima života. (One koji žele više znati o ovom području upućujem na članke i intervjue koje su o ovom pitanju dali akademik Vladimir Paar i dr. Davor Pavuna. Potražite i priču o Planckovoj konstanti.) Tko je postavio tu „konstantu“? Nuklearna fizika ima brojne odgovore o svemiru, ali priznaje i granicu da je nemoguće znanstveno doprijeti do „nultog“ trenutka iz kojega je rođen svemir. To je nešto što pripada samo Bogu, reći će mnogi fizičari koji su i vjernici, i po uvjerenju svoga srca, ali i po vidljivim tragovima koji ih vode do Stvoritelja.

„Bezumnik reče u srcu: Nema Boga!“

Psalam 14 na svojem početku piše: „Bezumnik reče u srcu: 'Nema Boga.'“ I nastavak toga psalma je izuzetno aktualan za naše prilike: „Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro. Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro - nikoga nema. Neće li se urazumiti svi što bezakonje čine, koji proždiru narod moj kao da jedu kruha? Ne zazivlju ime Jahvino: jednom će drhtati od straha, jer je Bog s rodom pravednim. Želite razbiti nakane ubogog: Jahve je utočište njegovo.“ Svatko će od nas jednoga dana pred Božje lice, bez obzira je li Boga priznao za zemaljskog života ili ne. A kako će to biti „kad se budemo gledali oči u oči“? Teologija ostavlja mogućnost posljednjeg izbora i priznavanja Boga Spasitelja u posljednjem trenutku života. To je utješno. No, jedino što brine u svemu tome je što nitko ne zna kada će mu doći taj posljednji trenutak i s kakvom će dušom pred Božje lice. Mislim da je premijer Milanović negdje duboko u sebi svjestan da protiv Boga i Crkve ne može uspjeti. Mnogi su kroz povijest pokušavali, ali nisu uspjeli. Možda je to ono što ga najviše „žulja“? To što je unaprijed „izgubio tu bitku“! A što se vjernika i Crkve tiče, ne događa nam se ništa što Isus nije najavio: „Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ (Mt 5,11-12). Crkva je jaka jer u sebi, osim svima vidljivih ljudskih pogrešaka, ima Duha Božjega koji je vodi. I zato je „ni vrata paklena neće nadvladati“, pa tako ni Vlada Zorana Milanovića. Samo je Isus Krist obećao: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20) i jedini je Vladar koji je svoje obećanje ispunio. Crkva je tome dokaz već dvije tisuće godina, a zbog toga nekima i smetnja. I što više „smeta“, to je više Kristova!

Da biste komentirali, prijavite se.